Mario Stefanov
Nije riječ samo o Indiji, i zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike odbile su glasati za izbacivanje Rusije iz Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda prošlog travnja, one okrivljuju zapadne sankcije jednako kao i rusku agresiju za skok cijena hrane i energije, što im i stvara ogromne poteškoće
Indija je odbila stati na stranu Rusije ili NATO-a u ratu u Ukrajini. Postupno se približavala SAD-u, Japanu i Australiji u okviru sve više formaliziranog saveza QUAD, poznatog i kao Kvadrilateralni sigurnosni dijalog, ali je također stalno povećavala uvoz nafte iz Rusije koja je sada njezin glavni dobavljač. Umirovljeni američki general David Petraeus prisjetio se nedavno kako je sadašnjem indijskom ministru vanjskih poslova Subrahmanyamu Jaishankaru, kada je služio kao indijski veleposlanik u SAD-u, rekao da Indija kao članica QUAD-a mora izabrati između Istoka i Zapada. Veleposlanik S. Jaishankar tada je odgovorio: “Generale, mi smo izabrali. Mi smo izabrali Indiju”. Prema sadašnjem Jaishankarovu mišljenju, rat u Ukrajini mogao bi omogućiti većem broju zemalja da kao Indija izaberu same sebe. On predviđa da će sukob transformirati svjetski poredak koji je još duboko zapadnjački – u kojem su problemi Europe problemi svijeta, ali problemi svijeta nisu problemi Europe – u svijet višestrukog svrstavanja u kojem će države slobodno slijediti svoje sklonosti i interese.
Ovaj gornji tekst nije uradak nekog, kako bi se narodski reklo rusofila, putinoljupca i neprijatelja slobodnog svijeta, nego izvod iz članka nikog drugog do Anne-Marie Slaughter, direktorice političkog planiranja State Departmenta (Director of Policy Planning State Department), u mandatu predsjednika Baracka Obame i državne tajnice Hillary Clinton, koju su mnogi za vrijeme njezina aktivnog političkog djelovanja nazivali jednim od jastrebova američke vanjske politike.
Američka dilema
Kratki dijalog između američkog generala Petraeusa i sadašnjeg indijskog ministra vanjskih poslova S. Jaishankara, kao i njegovo promišljanje o budućem razvoju međunarodnih odnosa, Anne-Marie Slaughter predstavlja u svome članku za Project Sindicate od 26. siječnja 2023. godine pod naslovom “Tko je dio slobodnoga svijeta?”, navodeći to kao primjer neuspješnog pristupa stvaranju šire međunarodne koalicije protiv ruske agresije na Ukrajinu.
U nastavku članka Slaughter opisuje dilemu američke politike vezanu uz pitanje na koji način okupiti saveznike u sučeljavanju s Rusijom i njezinom agresijom na Ukrajinu i zagovara promjenu načina djelovanja. Prema njezinu mišljenju, dosadašnji način, kao što je primjerice bio opisani pokušaj otvorenog pritiska na Indiju, kao i svi kasniji pokušaji očito ne daju rezultata. Od početka rata do danas na svoju stranu Zapad praktički nije uspio pridobiti ni jednu državu koja od početka rata nije htjela prekinuti odnose s Rusijom i pridružiti se sankcijama. Tko je od prvoga dana ruske invazije na Ukrajinu bio za sankcioniranje Rusije, pri tome je i ostao, no problem je što se nitko nije naknadno pridružio.
Na temelju te činjenice Slaughter u članku poziva na promjenu pristupa pri okupljanju saveznika i partnera u koaliciji protiv ruske agresije na Ukrajinu. Slaughter kazuje: “U svome govoru o stanju nacije 2022. američki predsjednik Joe Biden optužio je ruskog predsjednika Vladimira Putina da želi uzdrmati same temelje slobodnoga svijeta svojom invazijom na Ukrajinu šest dana ranije. Putin je vjerovao da će njegov unaprijed smišljeni i ničim izazvan napad na Ukrajinu naići na slab otpor. Ali, izjavio je Biden, slobodni svijet ga smatra odgovornim i njegovo djelovanje neće dopustiti. Zemlje NATO-a i njihovi partneri diljem svijeta isporučili su goleme količine oružja i drugog ratnog materijala ukrajinskim borcima, istodobno apsorbirajući milijune ukrajinskih izbjeglica”.
Zakržljale sposobnosti
“Te iste zemlje podržale su, pa čak i pojačale sankcije Rusiji, pronalazeći pritom načine podrške onima koji se bore prekinuti svoju ovisnost o ruskim energentima. Bidenov ponos zbog odgovora njegove administracije na rusku agresiju – odgovor koji će uskoro uključivati isporuku tenkova M1 Abrams Ukrajini –opravdan je. Posebno je impresivna njegova odlučnost da oživi saveze i partnerstva i s njima blisko surađuje.”
No Slaughter postavlja pitanje: “Ali što točno čini slobodni svijet i koliko se jasno može razgraničiti od neslobodnog svijeta? Je li potpora Ukrajini u borbi protiv Rusije pravičan lakmus-test za određivanje tko kojoj kategoriji pripada?”
U pokušaju odgovora na pitanje tko pripada slobodnome svijetu, a tko ne, autorica članka potom se poziva na Amartyja Sena, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju koji u svojoj knjizi “Development as Freedom” zaključuje da su razvijene demokracije slobodnoga svijeta u stvarnosti dom milijunima neslobodnih ljudi – ljudi čije su sposobnosti zakržljale zbog svega, od siromaštva i neadekvatnih javnih usluga do političke i društvene marginalizacije. Nasuprot tomu, prema Senu milijuni ljudi u zemljama koje bi SAD mogao ismijavati kao autokratske uživaju neke ekonomske slobode, društvene prilike i sigurnost. Prepoznavanje ove stvarnosti ne znači prihvaćanje da postoji nužan kompromis između političke slobode i gospodarskog rasta kao što su kineski i drugi autokratski čelnici često isticali. No Slaughter upozorava: “To, međutim, komplicira razlikovanje između slobodnog i neslobodnog svijeta”. Ponovno navodi Indiju kao primjer ističući da je “2014., kada je premijer Narendra Modi došao na vlast, Indija bila klasificirana kao slobodna na godišnjoj ljestvici zemalja Freedom Housea i ostala je takva do 2020. Sada je klasificirana kao djelomično slobodna, suočena sa službeno podržavanom antimuslimanskom netrpeljivošću i povećanim ograničenjima građanskih prava i slobode.
Privlačenje partnera
S druge strane, prema izvješću Razvojnog programa UN-a, Indija je izvukla 415 milijuna ljudi iz siromaštva između 2006. i 2021. godine. Slaughter, uzimajući primjer Indije kao države koja ima veliku važnost za američko i zapadno sučeljavanje s Kinom, zaključuje da je potrebna veća elastičnost i suptilniji način privlačenja partnera u tzv. trećem svijetu, pri čemu je oštra podjela država koje pripadaju slobodnom ili neslobodnom svijetu istodobno i kontradiktorna i neučinkovita.
Anna-Marie Slaughter zaključuje: “Nije riječ samo o Indiji. Zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike odbile su glasati za izbacivanje Rusije iz Vijeća za ljudska prava Ujedinjenih naroda prošlog travnja. One okrivljuju zapadne sankcije jednako kao i rusku agresiju za skok cijena hrane i energije, što im i dalje stvara ogromne poteškoće. One to vide kao još jedan slučaj da Europa i SAD svoje probleme pretvaraju u svjetske probleme. Ako uistinu želi govoriti globalnoj publici, Biden bi trebao razmisliti da iza sebe ostavi definiciju slobodnog svijeta iz 20. stoljeća i prigrli slobodu različitih vrsta. SAD i njegovi saveznici, može se slobodno reći, bore se osloboditi ukrajinski narod i ljude posvuda u svijetu od okova osvajanja, dominacije, siromaštva, gladi, neznanja, predrasuda i neimaštine. Tražit ćemo saveznike svuda gdje ih možemo pronaći u svim tim borbama, bez obzira na zastarjele definicije slobodnog i neslobodnog svijeta”.
Potpuno je razvidno, kako rat u Ukrajini odmiče s vidljivim naznakama priprema većih vojnih operacija zaraćenih strana i najavom novih velikih bitaka, tako on u sve većoj mjeri kreira zbivanja na globalnoj razini, pogotovo zbog nove ruske ofenzive. U tijeku je intenzivno okupljanje pristaša i saveznika i slamanje kolebljivaca na međunarodnoj sceni. Vremena je sve manje jer rat ulazi u sasvim novu fazu s neizvjesnim ishodom.
Šira mobilizacija
U ratu iscrpljivanja i ostvarivanja kvantitativne nadmoći koji nameće Rusija, uz ukrajinski odgovor preko opremanja zapadnim naoružanjem i provođenja šire mobilizacije ljudstva, obje strane evidentno pripremaju ili već provode ofenzivna djelovanja većeg opsega i intenziteta.
Pritom, dakako, treba računati na mogućnost da se s ukrajinske i zapadne strane zapravo provodi nova ratna varka kojom se Ukrajina namjerno prikazuje manje sposobnom nego što stvarno jest, prema staroj izreci – kada si jak, neprijatelju pokazuj da si slab, kada si slab, neprijatelju prikazuj da si jak, kako bi rekao jedan od najboljih vojnih teoretičara u povijesti Sun Tzu.
Posljedica okupljanja saveznika i pristaša koja već po definiciji u sebi skriva potencijal eskalacije rata praktična je podjela svijeta na one koji izravno podržavaju napadnutu Ukrajinu, na one koji podržavaju Rusiju i na one koji bi htjeli ostati po strani bez priklanjanja bilo komu. To je u ovom trenutku najvažnija klasifikacija država na globalnoj razini.
Oni koji podržavaju Ukrajinu su, prema njemačkoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock, u ratu s Rusijom. Njemačka ministrica je, naime, glasno i jasno to izjavila u namjeri puštanja probnog balona i sondiranja javnosti i država partnera. Proglašavanjem svih koji podržavaju Ukrajinu sudionicima rata dala je ne samo jedan od odlučujućih doprinosa njegovoj eskalaciji nego je i utvrdila da u Europi zaista ne postoji protivljenje ratu s Rusijom. Prema očitom prethodnom dogovoru, njezino ministarstvo promptno je odbacilo tezu da je u ratu s Rusijom opravdavajući njezinu izjavu otrcanom frazom o vađenju riječi iz konteksta. To jednostavno ne odgovara istini-izjavila je što je izjavila s unaprijed stvorenom namjerom.
Kriva strana
Ali ono što je Baerbock stvarno htjela procijeniti – postoji li uopće otpor javnosti prema ratu s Rusijom – to je i utvrdila. Ne postoji. Političke elite i narodi Europe nisu reagirali na njezinu provokaciju i time su iskazali očito suglasje europske politike i javnosti za ulazak u izravni ratni sukob s Rusijom. A kada po europskim državama počnu mobilizirati djecu iz te javnosti – jer profesionalne vojske ne mogu biti dovoljne za vođenje takvog rata – mišljenje javnosti više nitko neće ni tražiti ni slušati.
U takvoj paradigmi objavljenog i od europske javnosti prihvaćenog rata u cilju okupljanja podrške pristaša i saveznika europska politika upotrebljava pojmove krive i prave strane povijesti kojom se vrši pritisak na neodlučne države i kolebljivce. Prema tom propagandnom narativu i instrumentu diplomatskog pritiska, države uključene u od Baerbock proklamirani europski rat protiv Rusije, nalaze se na – pravoj strani povijesti. Slijedom toga one države koje posredno ili neposredno podržavaju Rusiju nalaze se na krivoj strani povijesti.
Na međunarodnoj sceni su i države koje žele ostati po strani i ponovno slijedom navedene klasifikacije ne pripadaju ni pravoj ni krivoj strani povijesti, nego su onda očito onkraj povijesti, izvan okvira povijesne zbiljnosti. One zapravo i ne postoje jer će biti nepoznate povijesti. Kako je povijest po poznatoj izreci velikog Konrada Adenauera, prvog poslijeratnog njemačkog kancelara i osnivača CDU-a, zbroj svega što se moglo izbjeći, možda je za narode tih nepovijesnih država i bolje da ih povijest ne zabilježi ni po čemu ključnom za povijest kakva se u ovim trenucima stvara. Klasifikacija se može i ekstremnije provoditi, pa se i te koje ne žele sudjelovati u proklamiranom ratu protiv Rusije Annalene Baerbock može svrstati i u one koji su na krivoj strani povijesti.
Drže se po strani
Slijedom pak toga, prema gigantima europske povijesne i geopolitičke misli nepovijesna država ili čak država na krivoj strani povijesti može biti i Indija, o kojoj u svome članku govori Anna-Marie Slaughter. Takav djetinjasti i u biti banalni način prikupljanja pristaša i saveznika dvojbena je učinka. Nastavi li se s tom pričom o pravoj ili krivoj strani povijesti, ona će početi proizvoditi upravo suprotan učinak.
Jednako neučinkovitom dosad se pokazala i podjela svijeta u odnosu na rat u Ukrajini i sučeljavanje Zapada s Rusijom i Kinom koju promiče Bidenova administracija. Američka politika u cilju okupljanja saveznika i partnera koristi doktrinu svjetskog sukoba demokracija i autokracija, što je u biti samo modifikacija hladnoratovskog sukoba demokracija s komunizmom. Potpuno je jasno da u praktičnoj realizaciji doktrine nastaju problemi jer klasifikacija na slobodni i neslobodni svijet, na demokratske i autoritarne države, ograničava mogućnost privlačenja partnera i mogućih novih saveznika u sukobu s Rusijom i Kinom.
Saveznik je dobar, makar bio i tiranin
Doktrina koju je Bidenova administracija promicala na summitima za demokraciju sada se pokušava učiniti elastičnijom i u blok demokracija uključiti države čiji režimi nemaju nikakvih dodirnih točaka s demokracijom, kao što je primjerice Saudijska Arabija. U dosadašnjem tijeku rata pokazalo se, naime, da su neke države dovoljno moćne i istodobno za Zapad važne da mogu sebi dopustiti nastavak ekonomske suradnje s Rusijom i odbijanje sankcioniranja Moskve. Stoga se traži način da, ako ih se ne može uključiti u blok, onda barem čvrsto budu privučene blizu Zapada. Tipičan primjer su Indija, Saudijska Arabija i Egipat. Očito ih se ne može uvući u blok, ali ih je stoga potrebno držati što bliže sebi i što dalje od Moskve.
To je i skrivena poruka članka Anna-Marie Slaughter. Praktički se pokušava realizirati ideja prihvaćanja svih koji nisu s Rusijom u neposrednom geopolitičkom dosluhu, ali ne žele prekinuti odnose s njom. Ne želi ih se mekom silom ili instrumentima tvrde sile više prisiljavati na prekid odnosa s Rusijom, ali ih se želi držati uza se. Dakako, to se odnosi samo na one države koje imaju moć provođenja vlastite vanjske politike.
Moguć je ukrajinski slom i potpuni ruski kolaps
Sve je još moguće. I slom ukrajinske obrane, kao i kolaps ruske agresije. Najveći nedostatak Ukrajine je loše provedena mobilizacija i nedostatak ljudstva koji će sve više dolaziti do izražaja. Osim toga, tehnika je sada, usprkos prisutnosti nekih najsofisticiranijih zapadnih sustava naoružanja, nadrobljena svim i svačim, što je teško koristiti i održavati.
Bez vojske od milijun ljudi u borbenim redovima – ne ukupno nego operativno raspoložive vojske na bojišnici -Ukrajinci nemaju previše šanse.
Ali pitanje je i jesu li Rusi išta postigli na reorganizaciji vojske, prije svega sustava zapovijedanja, kontrole i prikupljanja i distribucije informacija. Postoje naznake da su to uspjeli učiniti barem u izvjesnoj mjeri. U svakom slučaju, imaju veći ljudski mobilizacijski potencijal i sposobnost proizvodnje naoružanja lošije kvalitete ili barem niže tehnološke razine od zapadnog, što pokušavaju nadoknaditi brojem. U ovom trenutku mogu i oni vojno krahirati, ali može i Ukrajina, kao što jedni i drugi mogu imati uspjeha na ratištu. Sve opcije su još otvorene.
