Glamurozni sastanci zapravo su konačna najava stvaranja novog svjetskog poretka
Iza blještavila summita G7 i Bidenove diplomatske ofenzive nazire se pokretanje velike američke globalne geostrateške agende povezivanja demokratskih država pod vodstvom SAD-a u opreci prema nedemokratskim državama u svijetu, prije svega prema najmoćnijima – Kini i Rusiji
Glamurozni summit G7 održan u britanskom ljetovalištu Carbis Bayu u nazočnosti američkog predsjednika Joea Bidena i ključnih dužnosnika američke i savezničke vanjske politike, upriličena obnova američko-britanskih zavjeta iz Atlantske povelje i revitalizacija američko-europskih odnosa i cijele transatlantske integracije, te summit NATO-a u Bruxellesu koji redefinira ulogu saveza označavaju početak pokušaja izgradnje novog svjetskog međunarodnog poretka.
Skup svih summita i bilateralnih sastanaka održanih za Bidenova posjeta Europi jedan je od onih rijetkih prekretnica koje mijenjaju smjer međunarodne politike i sudbinu svijeta određuju za dulje vrijeme. Kao i većina takvih događaja u povijesti, ne mora odmah biti prepoznat kao prekretnica, ali već sada je izvjesno da nakon Bidenove europske turneje svijet više neće biti isti.
Iza blještavila summita G7 i Bidenove diplomatske ofenzive nazire se pokretanje velike američke globalne geostrateške agende povezivanja demokratskih država pod vodstvom SAD-a u opreci prema nedemokratskim državama u svijetu, prije svega prema najmoćnijima – Kini i Rusiji.
Iste države
Sastanak američkog i ruskog predsjednika u Ženevi, koji je po medijskim izvješćima protekao u tolerantnoj i konstruktivnoj atmosferi, ne bi trebao zavarati i skrenuti pozornost s biti nove velike američke i europske geopolitičke strategije. Ženevski sastanak ostao je ograničen na nuklearnu regulaciju i pokušaj razdvajanja Rusije od Kine i potpuno je jasno da nikakvih promjena odnosa neće biti. Rusiji je, prema riječima, američkog predsjednika, poslana poruka da ne ulazi dublje u hladni rat protiv SAD-a jer joj iza leđa zapanjujućom brzinom jača kineski geopolitički King Kong koji će možda u budućnosti ugroziti njezine azijske teritorije i geopolitičke pozicije. Rusija i nakon sastanka Biden – Putin ostaje neprijatelj koji se drži pod sankcijama. Uostalom, Bidenovim posjetom Europi proklamirani geostrateški temelj nove politike Washingtona je promicanje demokracije, u što se Rusija, dakako, po zapadnim standardima i klasifikacijama nikako ne uklapa i ostaje u istoj nedemokratskoj skupini država.
Cilj nove američke globalne strategije stvaranje je svijeta sigurnog za demokraciju uskraćivanjem manevarskog prostora i utjecaja u međunarodnoj zajednici nedemokratskim državnim akterima od kojih su Kina i Rusija kao najmoćnije sile nedemokratskog svijeta prema američkoj i europskoj kategorizaciji izričito ili pak posredno označene sistemskim prijetnjama za novi međunarodni demokratski poredak koji se gradi.
U središtu nove američke geostrateške doktrine, a sada nedvojbeno usvojene i od ključnih europskih sila i cijelog zapadnog svijeta predvođenog SAD-om, sada je obrana liberalne demokracije i liberalnog poretka za razliku od Obamina doba, kada je američka administracija izbjegavala otvoreno voditi politiku prema procjenama stanja demokracije u pojedinim državama, između ostalog i zbog američkih bliskih nedemokratskih saveznika kakva je, primjerice, notorna tiranija Saudijska Arabija. Demokracija i njezino globalno promicanje postavljeni su sada kao svrha i mjerilo američkog i savezničkog vanjskopolitičkog djelovanja u budućnosti.
Veliki utjecaj
Takvu orijentaciju američke vanjske politike najavio je u Washington Postu 5. lipnja osobno američki predsjednik Joe Biden, skicirajući u svom eseju što bi trebala postati doktrina njegove vanjske politike. Sažeto rečeno – SAD će okupiti svjetske demokracije kako bi bolje konkurirale svjetskim autoritativnim državama, prije svega Kini i Rusiji.
Atlantic Council nekoliko dana poslije, 8. lipnja, objavljuje članak Daniela Frieda u kojem se objašnjava nova Bidenova vizija demokratskoga svijeta, u čijem stvaranju SAD treba odigrati vodeću ulogu. Atlantic Council politički je utjecajni think-tank osnovan 1961. godine sa sjedištem u Washingtonu i misijom promicanja transatlantske suradnje Sjeverne Amerike i Europe. U sastavu je Atlantic Treaty Association, krovne organizacije koja okuplja političke lidere visoke vojne i diplomatske dužnosnike s ciljem podrške razvoju NATO-a. Njegov utjecaj na američku vanjsku politiku je nedvojben, no zbog povratnog utjecaja često posredno iznosi stavove maninstreama američke politike.
Daniel Fried, nekadašnji koordinator politike i sankcija u Obaminoj administraciji, pomoćnik državnog tajnika za Europu i Euroaziju u Bushevoj administraciji i direktor National Security Councila za Clintonove i Busheve administracije u članku pod naslovom “Biden is Building a Doctrine Around Democracy. Will it work?” podržava planove Bidenove administracije i uvažavajući mnoge neuspjehe američkog demokratskog intervencionizma, ipak ne vidi drugi način stvaranja ozbiljnog međunarodnog poretka bez vodeće uloge SAD-a.
Američki promašaji
Fried navodi: “Ako to predsjednik Biden ozbiljno misli učiniti, pred nama je nešto veliko. Biden lomi ne samo okvir Trumpove administracije suparništva velikih sila, već i rezervu Baracka Obame u vezi s postavljanjem SAD-a iza demokracije kao temeljne vrijednosti. Čini se da Biden za današnje izazove želi preoblikovati veliku američku strategiju koja je započela s Teddyjem Rooseveltom, a našla svoj izraz u 14 točaka Woodrowa Wilsona iz 1918. godine, koju su realizirali Franklin, Roosevelt i Harry Truman tijekom i nakon 2. svjetskog rata. Ta strategija temelji se na uvjerenju da će međunarodni sustav zasnovan na pravilima koji favorizira slobodu biti jednako dobar kako za sam SAD, tako i za cijeli svijet; da će američki interesi biti realizirani u skladu s američkim vrijednostima; da prosperitet SAD-a ovisi o prosperitetu drugih i prema tome da američka podrška i vodstvo takvoga svijeta – slobodnog svijeta – nije dobročinstvo, nego mudro ostvarenje vlastitih interesa.”
Fried uvažava ukazivanja na promašaje američkog intervencionizma, ali ipak ostaje pri tvrdnji da samo američko vodstvo može osigurati funkcionalan međunarodni poredak. Kazuje: “Sve su to poštene napomene … i kao reakcija na neuspjehe od Vijetnama do Iraka mnogi su pozivali na američko suzdržavanje i usmjerenost na domaće izazove. … Pa ipak. Uza sve neuspjehe velike američke strategije od FDR-a i Trumana preko Ronalda Reagana do danas, američko vodstvo izgleda prilično dobro, posebice ako se ne bavi retorikom već je usmjereno protiv konkurencije.”
Daniel Fried, ne ostavljajući prostora dvojbama tko je konkurencija SAD-u i slobodnom svijetu, navodi: “U 20. stoljeću ta konkurencija bio je komunizam, nacizam, militarizam i europska carstva. U 21. stoljeću to je Putinova Rusija ili Kina Xi Jinpinga.” Zaključuje: “Biden s pravom zagovara veliku viziju SAD-a koja se temelji na demokratskim vrijednostima. U pravu je, jer američki prosperitet i sloboda neće cvjetati u svijetu podijeljenom između suparničkih carstava na čijem su čelu tirani i gdje su pravila i norme postavljene u Pekingu i Moskvi. U pravu je jer će povlačenje SAD-a podržati stavove autokrata da je demokracija u padu i da budućnost pripada njima.”
Stari poredak
Dakako, u biti je riječ o novom pokriću za projekciju američkih i europskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na globalnoj razini. To je toliko očito da je nepotrebna bilo kakva daljnja elaboracija po tom pitanju, a da je tomu uistinu tako, svjedoče i iskakanja pojedinih političara i utjecajnih think-tankova koji u jednom trenutku govore o problemu nedemokratskog karaktera kineske države, da bi u sljedećem upozoravali na sada već poznatu činjenicu da Kina u ovom trenutku kontrolira glavninu nalazišta i proizvodnih kapaciteta rijetkih minerala koji su ključne sirovine za digitalnu i zelenu transformaciju zapadne ekonomije i društva.
Tako Anne-Marie Slaughter i Kazumi Hoshino-Macdonald u zajedničkom članku od 7. lipnja pod naslovom “Making America Global Again” nakon podrške Bidenovim planovima i zagovaranja izgradnje lige demokratskih država svijeta koje bi se suprotstavile nedemokratskoj Kini i Rusiji prelaze na pitanje tehnologije potrebne digitalnom razvoju. Navode: “Pogledajte samo problem poluvodiča. Oni imaju fundamentalnu ulogu u tehnologijama u nastajanju, kao što su biotehnologija i umjetna inteligencija, a proizvode ih gotovo isključivo SAD, EU i njihovi azijski saveznici. No, proizvođači poluvodiča ovise o globalnom sustavu trgovine u koji je Kina duboko ugrađena.”
U prethodnom dijelu članka, prije nego što su dodirnuli samu materijalnu esenciju sukoba s nedemokratskom Kinom, zagovaraju veliki savez demokratskih država koji bi na globalnoj razini konkurirao nedemokratskim režimima. Već u uvodu navode: “Liberalni međunarodni poredak zarobljen je u 20. stoljeću. Kako autokracije poput Kine i Rusije sve više razvijaju sferu međusobne suradnje, SAD odgovara izgradnjom i jačanjem vlastitih regionalnih grupacija, od NATO-a do Indo-pacifičkog Quada (SAD, Japan, Australija, Indija). No Amerika, umjesto toga, treba zauzeti globalni pristup, a ne samo povezivanje s određenim zemljama. Sojevi autoritarizma u nastajanju postavljaju nove izazove demokratskim težnjama od Krima do Tajvana. I u istočnoj Europi i istočnoj Aziji sve učestalije taktike ratovanja u sivoj zoni ugrožavaju teritorijalni integritet zemalja, otvorene trgovinske sustave, demokratske izbore, tehnološke opskrbne lance i vladavinu zakona. Te neliberalne prijetnje više nisu samo europska, američka ili azijska pitanja. One ciljaju sva otvorena društva, ljudska prava i samu demokraciju. Nažalost, međunarodni okviri američkog odgovora nastali nakon 1945. godine nisu više prikladni za poticanje zajedničkog nastupa liberalnih društava. G7, NATO, Europska unija i Quad previše su regionalno orijentirani i različiti da bi mogli postići snažan globalni odgovor.”
Demokratska liga
Autori sugeriraju da je potreban novi globalni Savez demokracija pod vodstvom SAD-a ili Liga demokracija koja se sada počinje graditi na temeljima G7. On s vremenom, po novoj američkoj i savezničkoj strategiji, treba prerasti u globalnu Ligu demokracija. Upravo to je u pozadini namjerno, glamurozno organiziranog summita G7 i Bidenova posjeta Europi.
Nedvojbeno, nakon ovogodišnjeg summita G7 i Bidenove europske turneje gradi se novi svijet – novi svjetski poredak s već sada jasno izraženom objavom cijelom svijetu tko će biti njegovi predvodnici. To su, uz SAD, kao vodeću silu, države koje su se deklarirale državama u kojima je dosegnuta istinska liberalna demokracija i koje zajedno tvore tzv. slobodni svijet. To je geopolitički okvir nove velike američke globalne strategije promovirane Bidenovim posjetom Europi i serijom multilateralnih sastanaka američkih, europskih i azijskih saveznika. One bi trebale postati nova demokratska liga, kako je naziva ideolog američkog liberalnog i demokratskog intervencionizma u svijetu, američki geopolitičar Robert Kagan.
A Kagan nije bilo tko. On je jedan od osnivača glasovitog “Project for New American Century” i visoki dužnosnik mnogih američkih administracija. Njegov utjecaj u administraciji predsjednika Bidena na području vanjske politike je neupitan. Uostalom, njegova supruga Victoria Nuland u novoj je američkoj administraciji podtajnica za politička pitanja, zapravo desna ruka državnog tajnika Antonyja Blinkena i praktički treća po rangu vodeća osoba američke vanjske politike. Novu integraciju demokratskih država, ili kako je neki nazivaju Svetu alijansu demokracije, američka i saveznička politika pokušava izgraditi transformacijom foruma G7, koji čine najznačajnije industrijske zemlje svijeta – SAD, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Italija, Francuska i Japan. Pridruživanjem Australije, Južne Afrike i Južne Koreje trebala bi se stvoriti politička integracija D10, koja bi predstavljala okosnicu buduće Lige demokracija. Moguća je i drugačija konfiguracija buduće integracije D10, ali u svakom slučaju ostaje njezin konačni cilj prerastanja u svojevrsni savez demokratskih država svijeta.
Desni ekstremizam
Do trenutka kada je Bidenovim posjetom Europi i skupovima G7 i NATO-a objavljeno stvaranje novog liberalnog demokratskog poretka umjesto staroga koji je, kako tvrde, zapeo u prošlom stoljeću, postupno su i uspješno provedene pripremne radnje.
Nakon najave nove američke administracije o povratku na scenu i iskazanog oduševljena s europske strane, pokrenute su političke promjene na američkoj strani transatlantske integracije, ali i u samom funkcioniranju euroatlantskog kompleksa. Prije svega, stabilizirana je vlast u SAD-u, a Trumpove pristaše proglašeni su desničarskim ekstremistima. Cijela njegova navodno izolacionistička vanjska politika proglašena je promašajem i produktom desnog ekstremizma.
Potom su obnovljeni saveznički odnosi SAD-a s Europskom unijom, ali jednako i s azijskim saveznicima. Jedan od ključnih poteza pripreme nove politike bilo je jačanje američkog mosta prema Ujedinjenom Kraljevstvu kojim je Londonu pružena puna politička i vojna podrška u njegovu planu povratka na stare kolonijalne pozicije nakon napuštanja Europske unije u skladu s proklamiranom britanskom novom strategijom stvaranja Globalne Velike Britanije.
Istovremeno, učvršćeni su odnosi s državama “anglosfere”. Pokrenuta je puna reafirmacija transatlantskog mostobrana i učvršćeno jedinstvo NATO-a. Realizacijom svih tih prethodnih radnji stekli su se uvjeti za nastup američkog predsjednika u Europi i objavu nove strategije demokratskog intervencionizma na globalnoj razini. Na summitu G7 donose se odluke koje forumu G7 daju atribute političkog i ekonomskog saveza demokratskih država u sučeljavanju s nedemokratskim državama Kine i Rusije. Jedna od odluka koja G7 daje tu dimenziju je i stvaranje ekonomskog fonda kao protuteže kineskom putu svile. Uslijedio je potom summit NATO-a, koji je deklaracijom protivno čl. 6 vlastite povelje dosadašnje granice djelovanja transatlantskog vojnog saveza Amerike i Europe proširio i na Aziju, proklamirajući svoju ulogu u zaštiti slobodnoga svijeta i protiv azijske sile – Kine.
Globalni slom
Nova američka i europska strategija stvaranjem integracije demokratskih država slobodnoga svijeta usmjerena na sučeljavanje s nedemokratskim blokom u svojoj biti ponovno vodi stvaranju blokovske podjele svijeta. Pitanje na kraju hoće li taj povratak u hladni rat, jer to će biti potpuno sigurno jedan od učinaka nove američke i europske strategije, i ponovne uspostave američke globalne hegemonije uz podršku europskih sila uopće biti mogući u promijenjenom svijetu. Iz tog pitanja izvire i opasnost takve politike jer svaki zastoj u provedbi nove američke i zapadne strategije stvarat će frustraciju i povećavati agresivnost prema suprotstavljenim silama koje će pokušavati odgovoriti istom mjerom. Time će se spuštati postupno ratni prag i otvarati vrata oružanim obračunima.
Mogući potpuni slom nove američke i europske strategije stvaranja novog poretka međunarodnih odnosa pod dominacijom SAD-a i europskih sila u takvom kontekstu za njegove kreatore potpuno je nezamisliv i na njega ne bi lako pristali. Neuspjeh velike globalne strategije nije isto što i neuspjeh u nekakvom dalekom Afganistanu. Velika strategija sa sobom nosi imperativ svoje realizacije i stoga objektivno može voditi konačnom obračunu SAD-a i saveznika s Kinom i Rusijom. U takvom crnom scenariju, ali uvijek mogućem, sa sobom će povući sve male države i narode koji će milom ili silom biti prisiljene pridružiti se jednoj strani.
Ako je summit G20 održan 15. studenoga 2014. godine u australskom Brisbaneu nakon ruske aneksije Krima označio početak novog hladnog rata, summit G7 u Ujedinjenom Kraljevstvu i summit NATO-a u Bruxsellesu u nazočnosti američkog predsjednika Bidena označili su početak nove blokovske podjele svijeta – na demokratski i nedemokratski – u kojoj će svi, i veliki i mali, biti prisiljeni odabrati stranu i za to platiti cijenu.
Našu veliku analizu summita Biden-Putin i prosudbu što očekuje svijet nakon njega možete pročitati ispod teksta:
Z. Meter: EU strabizam: dok pokorno gleda u Bidena, jedno joj oko „bježi“ prema Kini
