M. Stefanov: Dogovor s Iranom spašava Europu

Nakon niza neuspjeha, EU bi, ne svojom zaslugom, mogla konačno i zaraditi

Bidenova odluka da se ponovno pokrene iranski nuklearni sporazum podignut će sankcije Iranu i omogućiti moćnim europskim tvrtkama da ulažu u tu zemlju. Iako Europska komisija nije imala veze s tom odlukom, nakon debakla s cjepivima, ovo može upisati kao svoju pobjedu

Obnova iranskog nuklearnog sporazuma, o čemu su u Beču upravo počeli neizravni pregovori SAD-a i Irana, i moguće ukidanje sankcija prema Iranu, nova su velika nada ekonomije EU-a i gospodarstava najmoćnijih europskih država.

U trenucima ekonomske krize kao posljedice dugotrajne javnozdravstvene krize zbog pandemije koronavirusa, otvaranjem mogućnosti realizacije ranije dogovorenih poslova europskih tvrtki s Iranom u kontekstu reafirmacije nuklearnog sporazuma s Iranom, poznatog kao Zajednički sveobuhvatni plan aktivnosti (Joint Comprehensive Plan of Action, JCPOA) sklopljen u srpnju 2015. godine, bila bi jedna od rijetko dobrih vijesti za ekonomiju Europske unije. Nakon serije promašaja Europske komisije bio bi to prvi vanjskopolitički uspjeh diplomacije vodećih država Europske unije. Interes za obnovu punog opsega poslovanja s Iranom ima prije svega Njemačka kao vodeća europska gospodarska sila.

Njemačke tvrtke nakon sklapanja nuklearnog sporazuma ugovorile su najveći dio poslova s Iranom. Iako nisu svi suspendirani izlaskom SAD-a iz sporazuma za administracije Donalda Trumpa i uvođenjem američkih sankcija prema Iranu i tvrtkama koje s njim posluju, ugovoreni poslovi njemačkih i europskih tvrtki ipak su dovedeni u pitanje stavljanjem pod prijetnju sankcija i time prigušeni u svojoj dinamici. Američka strana od samog početka primjene nuklearnog sporazuma s Iranom i potpunog skidanja sankcija bila je nezadovoljna činjenicom da su većinu ugovora s Iranom sklopile njemačke i europske tvrtke i stoga nije uputno olako odbaciti tezu da se dio američkih motiva za razbijanje postignutog sporazuma s Iranom nalazi upravo u nepovoljnom položaju SAD-a u bogatoj podjeli kolača poslova. Teheran je, dakako, još tada svjesno favorizirao europske tvrtke i europska poslovna zajednica stoga opravdano očekuje da će Iran nakon obnove nuklearnog sporazuma nastaviti takvu politiku i da će europske tvrtke zadržati dominantnu poziciju na iranskome tržištu.




Njemački interesi

Najjači interes za revitalizaciju iranskoga nuklearnog sporazuma i ukidanje sankcija nesumnjivo imaju njemačke tvrtke, što se jasno vidi iz opsega poslova koje su sklopile s iranskom stranom.

Njemačka politika racionalno je u trenutku sklapanja nuklearnog sporazuma s Iranom 2015. godine procijenila da u velikom bliskoistočnom geopolitičkom sukobu koji se našao na pravcima projekcije njezinih interesa između šijitskog Irana i sunitskih arapskih država predvođenih Turskom i Saudijskom Arabijom ne može nitko prevladati i da je potreban drugačiji pristup. Stoga se odlučila na politiku balansiranja između Irana i Saudijske Arabije, što nitko drugi na zapadu ne bi mogao, a najmanje Washington.





Primjenjujući instrumente svoje meke moći, politički i gospodarski surađujući s obje strane, Berlin je od početka pokušavao postići smirivanje napetosti i uspostaviti balans snaga. Baš kako je njemačku politiku opisao Herfried Münkler, profesor političke teorije na sveučilištu Humboldt u Berlinu, “njemačka snaga proizlazi iz kombinacije ekonomske moći i moralnog autoriteta”. Njemačka je politika jedina s cijelog zapada na Bliskome istoku zadržala uvjerljivost, poštovanje i autoritet. Odigrala je važnu ulogu u sklapanju nuklearnog sporazuma s Iranom.

Diplomatska ofenziva

Na Bliskome istoku i u Teheranu i u Rijadu Berlinu se jednostavno vjeruje. Neporecivo je da su svi ostali – Talijani, Francuzi, Britanci, a posebice Amerikanci kompromitirani i nitko im na bliskoistočnim prostorima više ništa ne vjeruje. Stvaranjem nove sigurnosne arhitekture na razmeđu središnjeg bliskoistočnog sukoba Njemačka bi se definitivno afirmirala kao globalni igrač. No Berlin nije sve stavio na tu jednu kartu i stoga je sklapao gospodarske ugovore vrijedne milijarde eura istovremeno i sa Saudijskom Arabijom i njezinim klanom i s protivničkim Iranom, pa ako i nije uspijevao u većoj mjeri utjecati na kreiranje bliskoistočne geopolitičke slike, u svakom slučaju je na dobitku i gotovo je sigurno svojom odmjerenom politikom osigurao dugoročnu gospodarsku i političku prisutnost na tim prostorima.

Njemačka je tako, primjerice, 2015. godine, samo nekoliko dana nakon potpisivanja nuklearnog sporazuma prema Iranu pokrenula neviđenu diplomatsku i gospodarsku ofenzivu. Tadašnji njemački ministar gospodarstva Sigmar Gabriel odmah je s delegacijom Volkswagena sletio u Teheran, a sljedećih mjeseci uslijedili su posjeti oko 200 predstavnika njemačkih tvrtki i političara, uključujući i ministra gospodarstva pokrajine Baden-Württemberg Nilsa Schmida, ministra gospodarstva pokrajine Donje Saske Olafa Liesa. Jedna od najvećih njemačkih vanjskotrgovinskih udruga “Der Nah – und Mittel-Ost Verein e.V.” ili NUMOV organizirala je Iranski forum za iranske i njemačke poslovne partnere na visokoj razini uz posredovanje njemačkoga ministarstva vanjskih poslova i sudjelovanje njemačke pregovaračice nuklearnih pregovora s Iranom, Helge Schmid.




Velika težina

Fokus nije ostao samo na trgovini, pregovara se i o ulaganjima jer iranska vlada pokušava povećati udjel privatnog vlasništva u gospodarstvu, koje je još u 80-postotnom vlasništvu države i vjerskih zaklada. U studenome 2015. godine ministrica gospodarstva pokrajine Bavarske Ilse Aigner u Teheranu je otvorila predstavništvo Bavarske poslovne udruge VBW (Verbände vbw – Vereinigung der Bayerischen Wirtschaft e. V.), a tom prigodom izvršni ravnatelj VBW-a Bertram Brossardt naglasio je da je “Iran ulaz u ekonomsku zonu koja obuhvaća prekograničnu populaciju od 400 milijuna ljudi” i upozorio da je njemačkim tvrtkama hitno potrebna još jača politička podrška njemačke države i EU-a jer američka konkurencija prisutna u Iranu pokazuje opasnu razinu nezadovoljstva njemačkom i europskom aktivnošću.

Početkom svibnja 2016. godine Sigmar Gabriel ponovno je posjetio Teheran i prvi preliminarni ugovori za njemačke tvrtke već su bili na stolu. Tako je Siemens ugovorio posao elektrifikacije željezničke pruge između Teherana i Mashara i izgradnju željezničke pruge velike brzine od Teherana do Isfahana. Za iranske željeznice ugovorio je isporuku 500 lokomotiva, a u suradnji s iranskim Mapna Groupom pokretanje proizvodnje plinskih turbina i konačno sredinom 2016. godine potpisana su pisma namjere o uključivanju Siemensa u modernizaciju kompletne iranske elektrodistribucije. Iranu je odgovarao ulazak europskih partnera na njegovo tržište i sklapanje unosnih poslova s njemačkim i europskim tvrtkama jer je računao da će u slučaju nametanja nekih novih sankcija na poticaj SAD-a europska politika odlučno lobirati protiv njih u spašavanju svojih već ugovorenih poslova. Teheran je bio u pravu. Europska strana transatlantske integracije nikada nije prihvatila američko odbacivanje sporazuma s Iranom za vrijeme Trumpove administracije i nije blagonaklono gledala na uvođenje sankcija koje su direktno ugrožavale njezine poslove.

Izglednom reafirmacijom nuklearnog sporazuma s Iranom najmoćnije države članice predvođene Njemačkom potvrdit će dobru procjenu svoga političkog i gospodarskog vodstva i punim plućima nastaviti unosno poslovanje s Iranom. Upravo započeti pregovori u Beču za Njemačku i moćne europske tvrtke nemaju samo politički značaj nego i nemjerljivu gospodarsku i financijsku težinu.

Komentari

komentar

You may also like