M. Stefanov: EU zeleni plan – opasna hazarderska igra

U zelenom kasinu Europske unije očito se igra na sve i ništa

Europska unija svojom se zelenom revolucijom novim European Green Dealom upustila u opasnu hazardersku igru. Na kocki je budućnost njemačkog i europskog gospodarstva.

Prema svemu što se iz dosad objavljenog da iščitati, EU namjerava brzom i radikalnom zelenom transformacijom gospodarstva i cijelog društva steći prednost na globalnoj razini pred ostalim konkurentima, prije svega SAD-om i Kinom, u osvit četvrte industrijske revolucije. Ona se ne može zaustaviti i europska politička i dio poslovne elite računaju da će se promjenama koje nezaustavljivo nosi tehnološki razvoj najbolje prilagoditi krene li se njima ususret i tako ostvari prednost nad konkurentima. Činjenica je da primjerice elektrifikacija prometa i cestovnog transporta roba postaje proces koji je nemoguće više zaustaviti. No, opasnost ne leži u pokušajima neizbježne prilagodbe tehnološkim promjenama, nego u sve očitijoj činjenici da čelnici vodećih država Europske unije pod vodstvom Njemačke u okviru novog Europskog zelenog dogovora nasilno ubrzavaju promjene.

Realna je stoga opasnost da će takva politika, koja forsira brzu i prisilnu zelenu transformaciju ekonomije i cijelog društva, upasti u tipičnu njemačku zamku “overplanninga” ili pretjeranog planiranja budućih poteza uz radikalno izražen nedostatak strpljenja.

Povećanje cijena

Lako je moguće da će posljedica biti neprirodna situacija da EU-ova zelena politika i njome vođene promjene strukture ekonomije i društva budu brže od razvoja nove tehnologije. Žureći se da sustigne tehnološke promjene, politika će ih moguće je – prestići. Posljedice toga bit će energetski deficit i povećanje cijena energenata, i za gospodarstvo i za građane. Europska unija, ako ovim tempom zelene transformacije nastavi, odreći će se fosilnih goriva prije nego što novi zeleni “čisti” izvori budu mogli osigurati dovoljnu količinu energije. EU-ov zeleni plan kodificiran je u okviru European Green Deala, stoga svakim danom i novim mjerama njegova provođenja postaje opasna hazarderska igra u zelenom kasinu Europske unije, u kojem se očito igra na sve i ništa.




Ulozi su ogromni – cijelo gospodarstvo i ekonomija članica Europske unije i njihov budući razvoj. Njemačka i EU koji je slijedi u pokušaju ostvarivanja prednosti pred suparnicima zapravo riskira propast cijelog gospodarstva.

Paradigma koja se u medijima uporno gradi s pomoću instrumenata državnih aparata članica Unije i umreženih nedržavnih organizacija kako se cijeli European Green Deal provodi radi očuvanja okoliša, gotovo je u cijelosti lažna. Riječ je o profitu i ničemu drugom. Ako pritom koji cvijet više bude procvjetao, dobro je došao, no ono što se stvarno želi vidjeti na zelenoj mapi EU-ova Green Deala je, kao i u svakoj kockarnici, novčani dobitak. Igra se ne odvija na zelenim livadama, nego na zelenom stolu ekonomskog i socijalnog ruleta.





Svijest o mogućim posljedicama pretjerano ubrzanog i ishitrenog EU-ova Green Deala, kao i uvijek nakon potiskivanja iz medijskog prostora i ismijavanja svih koji na opasnosti upozoravaju, posljednjih mjeseci ipak, usporedno s najavama sve ekstremnije europske zelene politike – polako prelazi iz sive zone tzv. teorija zavjere u promišljanja ekonomista i geopolitičara neupitnog ugleda.

Paket mjera

Tako njemački ekonomist Hans-Werner Sinn u autorskom članku za “Project Syndicate” od 23. srpnja 2021. godine pod naslovom “Europe’s Green Unilateralism” otvoreno upozorava na posljedice provođenja europske zelene strategije. Sinn već u uvodu konstatira: “Jednostrana klimatska strategija Europske unije pretvorit će Europu u trgovačku tvrđavu, potaknuti zeleni protekcionizam u cijelom svijetu i pružiti drugim regijama priliku za razvoj i korištenje jeftinije energije. A bez Kine, Indije i SAD-a rijetki će htjeti oponašati ulogu EU-a kao zelenoga zamorca.”

Po Sinnu: “Europska unija jedna je od rijetkih potpisnica Pariškog klimatskog sporazuma iz 2015. godine, koja se u samom startu obvezala na ograničenje emisija ugljikova dioksida obećavši da će ih do 2030. godine smanjiti za 40 posto (a sada i 55 posto) u odnosu na razinu iz 1990. godine. Europska komisija 14. srpnja predstavila je sveobuhvatni paket mjera čiji je cilj kratkoročno postići ogromno smanjenje emisija CO2 u tvrtkama i kućanstvima EU-a kako bi se do 2030. godine postigao cilj smanjenja emisije CO2 od 55 posto, a do 2050. godine EU pretvorio u ugljično neutralni blok.”




U nastavku članka Sinn opisuje mjere koje do sada provela Europska unija u provedbi svoje zelene politike i zaključuje da će one vrlo brzo Europsku uniju pretvoriti u centralizirani protekcionistički blok s barijerama u vidu dodatnih uvoznih taksi za gotove proizvode, industrijske komponente i sirovine ovisno o arbitrarno, na razini središnjih institucija EU-a, procijenjenom ugljičnom otisku, ali i taksi na strana ulaganja čija će visina također biti određena procijenjenom zelenom kvalitetom ulaganja. Cijela ta politika provodit će se i djelomično se već provodi iz središta moći Europske unije, a države članice na operativnom planu nemaju nikakvog utjecaja. Po Sinnu to neće pak uzrokovati prednost Europske unije pred drugim konkurentima, nego baš obrnuto – slabljenje geoekonomske pozicije Europske unije na globalnoj razini.

Kreditne operacije

Sinn kazuje: “Svijet nikada do sada nije vidio slične napore u zaštiti okoliša. I rijetko kada su, osim u ratnim vremenima, tržišna gospodarstva bila podvrgnuta takvoj vrsti krutog središnjeg planiranja kakvu sada predlaže Europska komisija.”

U nastavku članka Hans-Werner Sinn upozorava: “Program Europske unije predviđa tri različita sustava trgovanja emisijama CO2. Europska komisija planira proširiti postojeću shemu taksi na CO2, koja se već primjenjuje na energetski i kemijski sektor i na cijelu industriju, pa i na pomorski promet. EU će također stvoriti novi zasebni trgovački sustav emisija CO2 za zgrade i cestovni promet.” EU je 2020. godine uveo tzv. taksonomiju za klasifikaciju ulaganja prema njihovu stupnju prilagođenosti zelenoj strategiji s ciljem poticanja Europske središnje banke na uvođenje diferenciranih kreditnih operacija, koje bi provjereno zelenim tvrtkama omogućile niže kamatne stope. Komisija sada predlaže potpunu zabranu izravne upotrebe fosilnih goriva u motorima automobila nakon 2035. godine nakon čega bi automobili mogli biti pokretani samo električnom energijom iz baterija ili tzv. zelenim vodikom, odnosno vodikom proizvedenim s pomoću električne energije koja potječe iz obnovljivih izvora.

“Hoće li ove zapanjujuće mjere djelovati otvoreno je pitanje. Ono što je sigurno je da će bacajući europsku industriju na koljena i oduzimajući joj konkurentnost imati ogroman negativan učinak na životni standard bloka. Glavna snaga koja stoji iza prijedloga Europske komisije je Frans Timmermans, njezin izvršni potpredsjednik za pitanja europskog zelenog dogovora, koji pretvara Europu u protekcionistički gospodarski sustav, koji se kontrolira centralizirano iz Bruxellesa i pritom čini mnoge pogreške”, upozorava Sinn.

Po njemu, Timmermans i cijela europska politička elita i dio gospodarske koja je podržava iz svojih interesa zanemaruje banalnu, ali neoborivu činjenicu da s ugljikovodičnim gorivima, naftom, plinom i ugljenom ne trguje samo Europska unija nego da je to i roba kojom se trguje na međunarodnoj razini.

Zaštićeni spremnici

Naftu, plin, pa i ugljen koje Europa više neće uvoziti niti trošiti i dalje će se prodavati na svjetskim tržištima drugim državama koji će ih rado kupovati po nižim cijenama. Ostale države u kojima neće vladati zeleni režim kakav se uspostavlja i kakav će biti uspostavljen u Europskoj uniji trošit će one količine nafte i plina koje Europska unija odbija trošiti, a njihovim iskorištavanjem količina emisija CO2 u atmosferi ostat će ista. Europska unija ne može zatvoriti svoj zračni prostor prirodnim strujanjima pa je u konačnici pitanje koliko će uopće biti smanjena prisutnost CO2 u samoj Europskoj uniji. Europska unija i njezino gospodarstvo će patiti, plaćati veće cijene energije dobivene iz zelenih izvora, a ostatak svijeta i dalje će emitirati jednake količine CO2 jednostavno zato što ne postoji čvrsti međunarodni dogovor u vezi s tim. Europska unija samu sebe pretvara u zamorca velike zelene revolucije nadajući se probitku, a u konačnici bi mogla biti izložena gubicima i podsmijehu ostatka svijeta koji nije oduševljen svim aspektima zelene ideologije.

U svome članku Hans-Werner Sinn duhovito zaključuje da bi “radi postizanja bilo kakvih pozitivnih klimatskih učinaka EU morao neiskorišteno ugljikovodično gorivo skladištiti u dobro zaštićenim spremnicima negdje na svom teritoriju. No, čelnici bloka o tome mudro šute kako bi prikrili očitu apsurdnost svog jednostranog pristupa.”

Europska unija tako bi – logika govori, morala nastaviti uvoziti fosilna goriva i čuvati ih na svome teritoriju kako ih ne bi iskoristile druge države i održale gotovo potpuno istu količinu emisija CO2 kakva bi bila i da EU nije zeleno neutralna. Rješenje te apsurdne situacije moguće je samo obvezujućim multilateralnim međunarodnim sporazumom u kojem bi Europska unija bila jedan od sudionika. No, prema sadašnjem stanju stvari takvo što nije realno očekivati jer se mnoge države jednostavno ne žele odreći fosilnih goriva u kratkome razdoblju kako to zamišlja politička elita Europske unije i ući u skupu i rizičnu zelenu transformaciju svojih gospodarstava. U svome članku Sinn navodi da EU jednostavno ne koordinira svoje akcije s drugim državama čak ni Pariškim sporazumom. Otprilike 70 posto od 200 država potpisnika nije se obvezalo na određivanje granica emisija CO2, a notorna je činjenica da se samo mali broj država i blokova država među kojima prednjači Europska unija obvezao na redukciju nabave i upotrebe fosilnih goriva. Na zadovoljstvo onih koji to nisu učinili, jer – iako je mehanizam određivanja cijene nafte i plina na svjetskom tržištu kompleksan i ovisi o brojnim parametrima, uključujući i političkim – ipak postoji mogućnost smanjenja cijene ugljikovodičnih energenata zbog pada potražnje, koji bi trebala prouzročiti europska zelena revolucija.

Politički utjecaj

Napomenimo da je Hans-Werner Sinn, profesor ekonomije i javnih financija Sveučilišta München i jedan od vodećih njemačkih i svjetskih ekonomista. Od 1999. do 2016. godine bio je direktor poznatog i utjecajnog instituta IFO (Information and Forschung), najvećeg njemačkog ekonomskog “think-tanka”. Sinn je bio jedan od istaknutih potpisnika otvorenog pisma njemačkoj kancelarki Angeli Merkel kojem se 2012. godine pridružilo 270 ekonomista iz bankarskog i znanstvenog sektora protiveći se spašavanju privatnih banaka javnim novcem iz proračuna. Prema anketi “Financial Times Deutschlanda” i njemačkog ekonomskog društva (Verein für Socialpolitik) od 550 vodećih njemačkih stručnjaka za ekonomiju samo Hans-Werner Sinn i Bert Rürup imaju značajan utjecaj na kreiranje njemačke državne politike. “Frankfurter Allgemeine Zeitung” 2013. godine proglasio je Sinna ekonomistom s najviše političkog utjecaja. Njemački stručni časopis “Cicero” u siječnju 2017. godine Sinna je stavio na četvrto mjesto najvažnijih njemačkih intelektualaca s obzirom na njihov utjecaj na javnu politiku u posljednjih deset godina.

Na dan kada je Europska komisija predstavila svoj paket mjera kojim bi se u rekordnom kratkom vremenu postiglo rezanje emisija CO2 u tvrtkama i kućanstvima EU-a s ciljem smanjenja emisija CO2 od nevjerojatnih 55 posto do 2030. godine svojim autorskom člankom reagirao je i poznati geopolitičar F. William Engdahl, autor glasovite knjige “Stoljeće rata”.

U članku od 14. srpnja pod naslovom “Fit for 55: The EU Green Deal and the Industrial Collapse of Europe” William Engdahl upozorava na iste probleme i opasnosti ishitrene EU-ove zelene politike na koje ukazuje i Hans-Werner Sinn. Već u uvodnom odlomku Engdahl otvoreno bez ikakvih ograda kazuje: “Jedna od rijetkih iskrenih izjava Billa Gatesa bila je njegova primjedba početkom 2021. godine da ako netko misli da su mjere sprječavanja pandemije COVIDA-19 drastične i teške, treba pričekati mjere koje će biti donesene za sprječavanje globalnog zatopljenja. Europska unija je u procesu nametanja odozgo prema dolje najdrakonskijih mjera do sada koje će učinkovito uništiti modernu industriju 27 država Europske unije. Pod sladunjavim imenima kao što su Fit for 55 ili European Green Deal tehnokrati u Bruxellesu dovršavaju planiranje mjera koje će uzrokovati najgoru industrijsku krizu, nezaposlenost i ekonomski kolaps od krize 30-ih godina prošloga stoljeća. Industrije kao što su automobilska, prijevoznička, kao i proizvodnja električne energije i čelika su na kocki… Dok su većinu građana Europske unije izludjela beskonačna ograničenja zbog pandemije COVIDA-19, tehnokrati Europske komisije u Bruxellesu pripremali su program planirane dezintegracije industrijskog gospodarstva EU-a.”

Fit for 55

Engdahl dalje navodi: “Dana 14. srpnja Europska komisija predstavila je svoju zelenu agendu Fit for 55… Najrazorniji program deindustrijalizacije nametnut izvan ratnih uvjeta. Riječ je o središnjem okviru novih zakona i pravila donesenih u Bruxellesu usmjerenih na dramatično smanjenje emisija CO2 s pomoću poreza na ugljik, utvrđivanje donjih i gornjih granica emisija CO2 i uvođenje trgovinskih odnosa u sustav zelene transformacije. Donošenje programa Fit for 55 prvi je slučaj u svjetskoj povijesti da grupa zemalja, Europska unija, sebi službeno nameće program ograničenja industrijskog rasta. I to zbog apsurdne želje za postizanjem nulte stope emisije CO2 do 2050. godine, odnosno 55 posto manje do 2030. godine. Car Europske unije za Green Deal, povjerenik Frans Timmermans, u svibnju je najavio – ojačat ćemo sustav trgovanja emisijama CO2, ažurirati direktivu za oporezivanje energije i predložiti nove standarde emisija CO2 za automobile, nove standarde energetske učinkovitosti u zgradama, nove ciljeve za izvore obnovljive energije i nove načine za podršku upotrebe čistih goriva u infrastrukturi za čisti transport. U stvarnosti uništit će transportnu industriju, industriju čelika, cementa, kao i proizvodnju električne energije iz ugljena i plina.”

Autor napominje da su sindikati već shvatili kamo zelena agenda vodi i da je koalicija sindikata tvrtki i dobavljača transportne industrije uključujući Europsku konfederaciju sindikata (European Trade Union Confederation) i Europsko udruženje proizvođača automobila (Automobile Manufacturers Association) 7. srpnja uputilo otvoreno pismo povjereniku Fransu Timmermanu u kojem se navodi: “Želimo vidjeti industrijsku transformaciju i inovacije u Europi, a ne deindustrijalizaciju i društvene poremećaje.” U pismu se ističe da EU uopće nema planove za transformaciju automobilske industrije u EU-u, uključujući i planove za zbrinjavanje očekivanog viška radnika. U pismima sindikata i udruga proizvođača upozorava se da će prijelaz s automobila i kamiona s motorima s unutrašnjim izgaranjem na e–automobile u kratkom vremenu izazvati poremećaje bez presedana u postojećim lancima dobavljača komponenti za automobilsku industriju. Ističe se da automobilski sektor EU-a drži 8,5 posto svih europskih radnih mjesta u proizvodnji i da je 2019. godine samo u Njemačkoj proizveo gotovo deset posto BDP-a. EU danas zauzima više od 55 posto svjetskog izvoza automobilske proizvodnje. Ističe se da će prijelaz na vozila s nultom emisijom CO2 značiti gubitak najmanje 2,4 milijuna kvalificiranih i visoko plaćenih radnih mjesta unutar Europske unije. Cijele regije članica Europske unije ući će u ekonomsku depresiju, a u pismima se ističe da administracija u Bruxellesu uporno ubrzava zelenu agendu u dijelu koji se odnosi na automobilsku industriju, a da uopće nije analizirala posljedice za cijeli sektor automobilske industrije.

Suluda zamisao

Nemoguće je da političko i gospodarsko vodstvo Europske unije nije svjesno mogućih posljedica rapidnog provođenja zelene tranzicije. Očito je riječ o čistom kockanju u kojem se ide na sve ili ništa. Žuri se u budućnost kako bi se prestigli konkurenti i zauzela dominirajuća pozicija u svijetu koji će kreirati zelena transformacija i četvrta industrijska revolucija i pri čemu se riskira sadašnjost i vlastito gospodarstvo. Ako zelena tranzicija, gledano s ekonomskog aspekta uspije, i Europska unija, odnosno njezine najmoćnije države, prije svih Njemačka, postignu planirane probitke na temelju postignutog dominantnog položaja na zelenom sektoru četvrte industrijske revolucije, cijena koju će platiti građani Europske unije neće biti važna. Ako ne uspije i europska industrija uđe u ekonomsku i socijalnu depresiju na čiju mogućnost upozorava sve veći broj ozbiljnih ekonomista, cijenu će opet platiti građani.

Trebalo je proći dva desetljeća da se tzv. demokratska transformacija Bliskog istoka koju provodi SAD i europski saveznici pokaže kao suluda zamisao ili pak svjesna prijevara radi postizanja sasvim drugih ciljeva, a da kritičari ratova za demokraciju nisu teoretičari zavjera, nego realisti čije predikcije razvoja događaja danas postaju stvarnost, što se vidi iz zbivanja od Tunisa do Afganistana. U slučaju deluzija zelene revolucije jednostavno nema toliko vremena za njihovo razotkrivanje, a posljedice mogu biti katastrofalne za cijeli europski kontinent.

Komentari

komentar

You may also like