M. Stefanov: Europa će ponovno osvajati teritorije zbog uspjeha u zelenoj tehnologiji

Foto: Mario Stefanov

Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj upotrebi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljen i u mnogim dijelovima ekstremno izgrađen europski okoliš

Na svjetskoj razini otvara se nova velika bitka za premoć na temelju dominacije nad novim tehnologijama zelene preobrazbei 4. industrijske revolucije.

Tko vlada tehnologijom, vlada svijetom. Na isti način na koji je 1. industrijska revolucija izdigla Ujedinjeno Kraljevstvo i njegovo carstvo na razinu svjetske sile, a nuklearna i digitalna tehnologija stvorile SAD kao dominirajuću svjetsku silu, tako će sada pobjednika odrediti ovladavanje tehnologijama 4. industrijske revolucije i zelene transformacije gospodarstava.

To će, dakako, kao i u ranijim tehnološkim skokovima, pokrenuti otimanje na globalnoj razini za izvorima potrebnih sirovina od kojih  u slučaju zelene tehnologije poseban problem  čine rijetki minerali, koje u ovom trenutku u gotovo 90-postotnom udjelu u svojim rukama drži Kina. Riječ je o tzv. rare earth metals ili rareearthelements – ili skraćeno REM odnosno REE. Njih čini skup od 17 kemijskih elemenata koji su zbog svojih geokemijskih svojstava raspršeni i rijetko se nalaze u koncentriranim, ekonomski isplativim eksploatacijskim oblicima.




Rijetki metali

Oni su nezaobilazni u proizvodnji uređaja visoke tehnologije, računala i drugih elektroničkih proizvoda, ali i baterija za električna vozila i svih uređaja potrebnih u tehnologiji zelene preobrazbe gospodarstva. Kina ih izdvaja masovnim i za okoliš devastirajućim rudarenjem, što se u Europskoj uniji, pa ni u SAD-u, ne smije ni pomisliti jer nijedna lokalna zajednica to ne bi dozvolila. Tim prije što se ti minerali nalaze nerijetko pomiješani s radioaktivnim materijalima, tako da njihova ekstrakcija prijeti i radioaktivnim zagađenjem. U svakom slučaju rudarenje, prerada i skladištenje rijetkih minerala povezani su s narušavanjem eko-sustava i ispuštanjem opasnih nuspojava u atmosferu. Niti ostale razvijene zemlje zapadnoga svijeta ne mogu se tek tako na svojim teritorijima prepustiti masovnom rudarenju i ekstrakciji rijetkih minerala u količinama potrebnim za novu zelenu revoluciju.





Uz to, ni Europska unija koja pokušava prednjačiti u razvoju zelene tehnologije nema niti prostornih niti klimatskih uvjeta za instaliranje na svome teritoriju tolike količine postrojenja za proizvodnju zelene energije kakvu traži suludo ambiciozan europski “Green Deal”.

Od početka razvoja europske zelene politike bilo je nedvojbeno jasno da Europa ne raspolaže dovoljnim izvorima energije sunca i vjetra. Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj upotrebi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljen i infrastrukturno u mnogim dijelovima ekstremno izgrađen europski okoliš.

Previše ljudi

Sada kada se europska zelena revolucija donošenjem i stavljanjem u funkciju paketa mjera koje je donijela Europska komisija pod nazivom “Fit for 55”, kojim bi se u rekordnom kratkom vremenu postiglo rezanje emisija CO2 u tvrtkama i kućanstvima EU-a s ciljem smanjenja emisija CO2 do 2030. od nevjerojatnih 55 posto u odnosu na stanje iz 1990. postaje sasvim očito da Europa zbog nedovoljne količine sunčeva zračenja, nestalnih vjetrova, velike gustoće stanovništva i malo slobodnog prostora jednostavno nema uvjeta za smještaj i instalaciju tolike mase zelenih energetskih postrojenja koje zahtijeva nova ambiciozna zelena politika.




To, uostalom, konstatira i studija “Dii Desert Energy” (Desertec Industrial Initiative – Dii) iz studenoga 2019. godine pod nazivom “A North Africa – Europe HydrogenManifesto”, koja razmatra mogućnost proizvodnje tzv. zelenog vodika, kao goriva budućnosti dobivenog iz vode uz pomoć električne energije proizvedene iz obnovljivih energija sunca i vjetra na prostorima Sjeverne Afrike za potrebe Europske unije.

Studija izričito potvrđuje da u Europi jednostavno nema dovoljno prostora za instaliranje potrebne količine postrojenja za proizvodnju zelene energije kada navodi: “Zbog ograničenog prostora i gustoće stanovništva Europa neće moći proizvesti svu obnovljivu energiju u Europi. Stoga se predmnijeva da će velik dio vodika biti uvezen. Iako uvoz vodika može doći iz mnogih dijelova svijeta s dobrim izvorima sunca i vjetra, primarna mogućnost je uvoz iz Sjeverne Afrike”. Dii je industrijska inicijativa koju je 2009. godine osnovalo 12 moćnih kompanija i banaka među kojima su Deutsche Bank, HSH Nordbank, MAN Solar Millennium kao zajednički projekt MAN-a, SolarMillenium AG i Ferrostaala AG,poznat po korupcijskim aferama u Grčkoj i Portugalu, njemački elektroenergetski div RWE i vječni i moćni SIEMENS. Poslije su se pridružili i drugi moćni industrijski koncerni. Dii je razvijen na temelju Desertec inicijative i zaklade koju je osnovala organizacija Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation ili skraćeno TREC. Cilj TREC-a, Deserteca i industrijske inicijative Dii koja je iz njega proizišla je promicanje tehnološkog, ekonomskog i političkog okvira za razvoj proizvodnje zelene energije u pustinji Sjeverne Afrike.

Tko će prvi?

Iz navedenoga jasno slijedi da Europska unija koja želi osvojiti primat u zelenoj transformaciji gospodarstva i cijele ekonomije jednostavno nema ni sirovinskih ni prostornih uvjeta to provesti u djelo. Europska unija će stoga morati, želi li provesti planiranu zelenu tranziciju, krenuti u osiguranje prostora izvan svojih granica za smještaj svoje infrastrukture za proizvodnju zelene energije. Europska unija, odnosno njezine najmoćnije članice, morat će se u cilju vlastitog preživljavanja u konkurenciji s drugim silama izboriti za prostor.

I ostali globalni igrači, najmoćnije države suvremenoga svijeta, neizbježno će se uključiti  u utrku za osvajanje prostora, pa makar i na svojim teritorijima imali dovoljno prostora za nova zelena energetska postrojenja. Zašto bi uništavali i opterećivali vlastite teritorije ako im vojna i diplomatska moć omogućava da to učine izvan vlastitih granica.

Logično, slijedom toga pokrenut će se nešto što u ranijim revolucijama i svjetskim imeprijalnim otimanjima nije bilo toliko važno samo po sebi, a to je prostor – prazan prostor neovisno o njegovim resursima. U fokusu nadmetanja bit će prostori koji su dovoljno veliki da se na njima mogu instalirati postrojenja za proizvodnju električne energije korištenjem energije sunca i vjetra i proizvodnjom tzv. zelenoga vodika.

U slučaju Europske unije to će nesumnjivo pokrenuti novi europski imperijalni impuls za 21. stoljeće. Dok su se nekada europska carstva borila za kontrolu izvora sirovina, sada će se pokrenuti i zloslutna imperijalna borba za goli prostor na kojem sile mogu postaviti svoja postrojenja zelene infrastrukture. Bit će to u biti nova borba za “Lebensraum”, životni prostor, u najboljoj tradiciji sljedbenika Karla Haushofera prilogođena uvjetima 21. stoljeća i potrebama gospodarstava europskih sila.

Novi kolonijalizam

Izvore sirovina i energenata najmoćnije europske sile u razdoblju između dva svjetska rata i nakon 2. svjetskog rata uspjele su kroz proces suptilno provedene dekolonizacije riješiti bez neposrednog držanja prostora, što je bilo nemjerljivo jeftinije od održavanja kolonijalnih vlasti vojnom silom. Bivše kolonije ostale su, naime, svjesnim djelovanjem kolonizatora u većoj ili manjoj mjeri vezane uz bivše gospodare. Tipičan primjer je francuska kontrola njezinih nekadašnjih afričkih kolonija preko sustava “françafrique” pomoću kojega, primjerice, Pariz u Gabonu desetljećima na vlasti održava dinastiju Bongo koja osigurava dotok nafte za Francusku iz te države. Na sličan način djelovalo je i Ujedinjeno Kraljevstvo, posebice u Perzijskom zaljevu, gdje se išlo čak tako daleko da su se uz pomoć SAD-a državnim udarima mijenjale vlade kako bi se osigurali jeftini i pouzdani izvori opskrbljivanja naftom i plinom. Primjer takvog hibridnog djelovanja rušenje je legalno izabranog iranskog premijera Mohammada Mosaddegha 1953., godine zajedničkom britansko-američkom obavještajnom operacijom jer se usudio pokrenuti nacionalizaciju iranske naftne industrije i postavljanje na vlast šaha Reze Pahlavija. U ogorčenoj borbi za očuvanje sigurnih izvora energije ta ista Velika Britanija i SAD su potom desetljećima poslije poticali, stvorili uvjete i osigurali i njegovo rušenje s vlasti kada se po njihovoj procjeni previše nacionalistički osilio i kako bi s druge strane udovoljili arhetipskom iranskom neprijatelju, moćnom naftnom proizvođaču Saudijskoj Arabiji.

Profitabilna revolucija

Ona je nekoliko godina ranije za predsjedničkog mandata Richarda Nixona lukavo uključena u američki sustav tzv. petrodolara, koji i danas  savršeno funkcionira, i tako vezana za američku politiku i gospodarstvo u zamjenu za američko sigurnosno jamstvo i eliminaciju konkurenata, uključujući i Iran, koji je rušenjem šaha  gurnut u revolucionarni kaos.

Osim toga, britanske bivše kolonije, male zaljevske monarhije, proizvođači nafte i plina – Ujedinjeni Arapski Emirati, Katar, Bahrein i Oman -pretvorene su u pouzdane izvore energenata i okupljene u Vijeću za suradnju u Zaljevu i zauzvrat stavljene pod vojnu i političku zaštitu Velike Britanije i SAD-a.

U nastavku politike osiguranja izvora i transportnih pravaca ugljikovodičnih energenata SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i europske sile potom su obavještajno putem tzv. arapskih revolucija i direktnih vojnih intervencija  razbile sve ostale arapske države proizvođače nafte i plina koji bi mogli ugroziti sustav “petrodolara”, prije svih Libiju i Irak. Nimalo slučajno, revolucija tzv. arapskog proljeća i direktnih vojnih intervencija pošteđene su arapske države koje su imale stabilne i formalizirane aranžmane s europskim silama i koje nisu mogle ili nisu htjele ugrožavati “petrodolarski” sustav, kao što je Alžir, jedan od ključnih francuskih i europskih opskrbljivača plinom koji je uz to i sastavni dio francuskog sustava “françafrique”.

Tako su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i europske sile desetljećima relativno jeftino bez vojnih angažmana u kojima bi imali šanse postati ratni gubitnik kontrolirali svijet koji su pokretali nafta i ostala ugljikovodična goriva.

Kreiranje rata

No zelena transformacija izvora energije pokrenuta u sklopu 4. industrijske revolucije, koja stvara svijet autonomne i zelene tehnologije potiskujući ljudski utjecaj, potaknula je novu imperijalnu utakmicu za osvajanje prostora. Nova zelena tehnologija traži nove specifične sirovine i prije svega prazan prostor za svoja postrojenja.

Europska unija u uvjetima sve očitijeg stvaranja konkurentskog angloameričkog bloka, koji je pritišće sa svih strana, jedini izlaz vidi u suludo brzom razvoju zelene tehnologije i stjecanju vodeće uloge u njezinoj primjeni. Angloamerički globalni igrači uistinu su je opako pritisnuli.

EU je gurnut na rubne zone sukoba s Rusijom i ometanja dobave ruskog plina stvaranjem vatrenog zida trajnih ratova i pojasa nestabilnosti od Baltika preko ratom zahvaćene Ukrajine do Balkana, gdje se zastrašujući rat klanja tupim noževima može, ako to požele Washington i London, pokrenuti u roku koji se mjeri, ne mjesecima ni danima, nego – satima.

Svi igrači na globalnoj geoekonomskoj i geopolitičkoj pozornici, uključujuči i Europsku uniju koja to pokušava postati, neizbježno će, htjeli to ili ne, postupno ulaziti u sve snažnije međusobno nadmetanje za nastavak kontrole izvora i transportnih ruta ugljikovodičnih goriva, ali i za pribavljanje potrebnog prostora i novih sirovina potrebnih novoj zelenoj tehnologiji.

Sve se sile naoružavaju za predstojeću borbu

Kao i tijekom ere sukoba sa SSSR-om, potrebne su snažne oružane snage sposobne za konvencionalno i nuklearno ratovanje protiv konkurentskih sila. Potrebno je razviti vojnu moć koja može odvraćati druge sile i s druge strane osigurati kontrolu velikih prostora u slučaju da to ne bude moguće na drugi mekši način. To je temeljni razlog ubrzanog naoružavanja moćnih globalnih sila novim oružnim sustavima i transformacije njihovih oružanih snaga ka sposobnosti nadmetanja ne više s nekakvom patuljastom Libijom ili Irakom, nego s ostalim najmoćnijim silama suvremenog svijeta. Ta nova konkurencija globalnih sila između ostalog je i jedan od izvora nesuglasica  unutar transatlantske integracije, NATO-a i sila zapadnoga svijeta. Svi oni sada postaju međusobni konkurenti u borbi za resurse i prostor zelene revolucije. Usporedno, svi zajedno ulaze u milenijsku bitku rušenja Kine s razine globalne moći.

Stoga nije za čuđenje naizgled nelogična situacija da u sveopćoj zelenoj tranziciji oružane snage, koje su jedan od najvećih svjetskih zagađivača, uopće nisu obuhvaćene planovima zelenih transformacija. Silama koje kreću u nadmetanje pokrenuto razvojem zelene tehnologije potrebne su za osiguranje životnog prostora i sirovine velike zelene revolucije.

Ekološku revoluciju platit će siromašni

Cijenu novog imeprijalnog natjecanja potaknutog zelenom transformacijom već plaćaju obični građani na nacionalnim razinama kroz opći porast cijena i početak inflatorne spirale, a na svjetskoj sceniplatit će je slabije države prema kojima će se primijeniti nova kolonijalna politika, ovaj put u cilju kontrole njihovih prostora za potrebe instaliranja postrojenja za proizvodnju energije iz tzv. obnovljivih izvora. Uostalom, Europska unija uopće više ne skriva planove devastacije Sjeverne Afrike solarnim panelima, vjetroelektranama i postrojenjima za proizvodnju zelenog vodika iz morske vode, svega onoga za što jednostavno nema prostora za postavljanje u samoj Europi. Na isti način postupat će i ostale sile, sudionici nove velike zelene imperijalne utrke. Tko se usprotivi bit će, nema razloga sumnjati, vrlo brzo eliminiran jer u igri su ovaj put ne milijarde dolara i eura nego deseci bilijuna.

Komentari

komentar

You may also like