Mario Stefanov
Jedini konkretni iskaz autonomije bio je blagonakloni, ako ne i zaštitnički odnos europskih sila i vodećih država Europske unije, Francuske i Njemačke, prema ruskom imperijalizmu, vezivanje Europe uz ruske izvore energenata i omogućavanje Kremlju da gotovo cijelo desetljeće drži Krim u svojim rukama
Macronovo pozivanje na europsku stratešku autonomiju u odnosu na SAD pušteno u javnost namjerno baš u vrijeme njegova nedavnog posjeta Pekingu nerealno je i čak apsurdno.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron godinama kao nekakav zaštićeni brend francuske vanjske politike prodaje isti narativ o strateškoj autonomiji Europske unije, a u stvarnosti ga ni ne pokušava provesti. Dok tobože poziva na Europu nezavisnu od SAD-a, nakon verbalnih istupa ne čini ništa na tom planu. Štoviše, slijedi američku politiku, a autonomija EU-a ostaje pojam bez ikakva sadržaja.
Jedini istinski konkretni iskaz takve politike bio je blagonakloni, ako ne i zaštitnički odnos europskih sila i vodećih država Europske unije, Francuske i Njemačke, prema ruskom imperijalizmu, vezivanje Europe uz ruske izvore energenata i omogućavanje Kremlju da gotovo cijelo desetljeće drži u rukama Krim i druge okupirane dijelove ukrajinskog teritorija. A sve to što je u okviru nekakve europske autonomne strateške misli činila europska vodeća politika bilo je u potpunoj suprotnosti s američkom politikom i, kako je svojim djelima dokazao Putin, isključivo u korist Rusije.
Taj i takav iskaz europske autonomije koji je debelo naštetio i Europi i Ukrajini puknuo je kao mjehurić od sapunice nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Grub odnos
Sada ga Macron pokušava ponovno napuhati, ovoga puta ne koristeći više Rusiju kao središnju točku diskursa, nego Kinu, i stoga je i novu tiradu o europskoj autonomiji izrekao upravo u vrijeme posjeta Pekingu. On ne čini ništa drugo nego u okviru ideje o strateškoj autonomiji od SAD-a Rusiju zamjenjuje Kinom kao osloncem tobožnjeg odmaka od američke politike i transatlantskog saveza. Riječ je uistinu o grubom odnosu prema savezništvu sa SAD-om koji je, eto, pojačan čak i odabirom trenutka ponovnog plasiranja teze o strateškoj autonomiji EU-a pa stoga i on i ostatak europskih političara koji navodno sanjaju o “globalnoj Europskoj uniji” i europskoj autonomiji vanjske politike od SAD-a zaslužuju i grub odgovor.
A on glasi – nikakva značajna strateška autonomija s obzirom na geopolitičke pozicije Europe u ovom trenutku nije moguća, potpuno je neracionalna i u svojoj biti apsurdna. Naime, bez podrške i bliskog savezništva sa SAD-om ne bi ni bilo Europske unije, a kamoli ideje strateške autonomije koja je u ovom povijesnom trenutku s druge strane realnosti. Ne znači da je strateška neovisnost Europe u vanjskoj politici nešto loše, ona bi bila poželjna, no ona se jednostavno ne uklapa u postojeći geopolitički mirovni poredak Europe. Macron je licemjerno kao i neki drugi europski lideri koristi isključivo za vlastiti politički probitak na francuskoj unutarnjoj sceni i na pozornici Europske unije, a ne kao agendu koja bi se uistinu mogla provesti.
Postavlja se pitanje što bi bilo ako bi SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo u okviru neke svoje strateške autonomije povukli svoje vojne i političke utjecaje iz kontinentalne Europe. Tim prije što bez njih nema NATO-a, a bez NATO-a bi u Europi svi ponovno postali međusobni suparnici i vratili se svojim starim ratovima. Razmišljanja da bi bez SAD-a i transatlantske zajednice, uključujući i NATO kao vojni i politički izraz moći euroatlantskog povezivanja, Europska unija mogla održati mirovni poredak u Europi ulaze u sferu čiste deluzije.
Ratni plamenovi
Pitanje je bi li se u takvoj konstelaciji odnosa Europska unija uopće i održala. NATO kao najsnažnija institucija vojnog i političkog partnerstva Europske unije sa SAD-om zapravo više služi održanju mira među članicama u Europi nego odvraćanju protivnika. Sukob Grčke i Turske, kao članica NATO-a, koji je imao i ratne epizode, izuzetak je koji potvrđuje pravilo.
Čak i u njihovu slučaju može se pretpostaviti da bi sukob eskalirao da jedna i druga država nisu u NATO-u. Koliko god to odbacivala europska politička elita, nedvojbeno je da su SAD i NATO praktički jamac mira među europskim narodima. U toj funkciji u konačnici je i prisutnost američkih trupa u Europi. Da se kojim slučajem Amerika uistinu povuče iz Europe, vrlo brzo bi svi završili u svojim starim sukobima i nadmetanjima i Europu ponovno pretvorili u kontinent međusobnog ratovanja kao i uvijek u povijesti.
Nakon dvaju razornih europskih ratova kontinentalnih sila koji su prerasli u globalne ratove pod pokroviteljstvom ratnih pobjednika SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva u Europi je uspostavljen mirovni poredak poznat kao i “Pax Americana”. Europa je uključena u transatlantsku zajednicu zajedno sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom. Pobjednici su donijeli ispravnu procjenu kako tada nije bilo drugog načina da se zaustavi agresivno rivalstvo europskih sila koje je stoljećima razaralo i pustošilo kontinent nego da se objedine pod transatlantskom zajednicom utemeljenom na Atlantskoj povelji pod vodstvom SAD-a, koja je u svojoj biti svojevrsni imperij i koja je osigurala i osigurava mir u Europi za razdoblje od sedam desetljeća. Spriječena je odmazda prema Njemačkoj i nastavak rivalstava, a stari sporovi oko granica i manjina i povijesna neprijateljstva u cjelini gurnuti su pod tepih nove moćne euroatlantske zajednice.
Američko zaleđe
Iako iznad cijele te geopolitičke konstrukcije i de facto mirovnog poretka u Europi od početka stoji američka vojna i ekonomska moć, s vremenom je zbog njezine učinkovitosti u zatiranju europskih neprijateljstava i ratova postala predmetom konsenzusa svih uključenih pa se postupno ustoličila, iako ne formalno, a ono faktički kao novi imperij stvoren na dogovoru svih članica i postala okosnica mirovnog poretka u Europi.
Povijest je pokazala da su rijetki mirovni intervali u Europi postojali tek od trenutka kada su njome zavladali veliki imperiji koji su potisnuli i zatomili sukobe i nadmetanja velikog broja manjih državnih entiteta koji su činili Europu uključivši ih u svoja carstva. Nakon napoleonskih ratova dogovorom tih velikih carstava uspostavljenih na Bečkom kongresu, koji je kao sustav pregovaranja trajao od rujna 1814. sve do lipnja 1815. godine, europski mirovni poredak utemeljen je na balansu snaga i interesa europskih sila koje su dogovorno prigušile suparništva i pokušaje ratnih realizacija svojih pojedinačnih interesa. Taj poredak pod kontrolom velikih sila uspostavio je i kontrolu nad manjim državnim entitetima, njihovim ambicijama i međusobnim sporovima uključivši ih u svoj imperijalni sustav te je stvorio razdoblje mira koje je trajalo sve do prvih sukoba nove ujedinjene Njemačke s Francuskom, a zaključeno je pokretanjem 1. svjetskog rata. Mirovni poredak koji su uspostavila velika carstva u Europi ostao je poznat kao “Europski koncept sila”. Nakon njegova raspada otvoreno je stoljeće europskih ratova.
Narasle ambicije europskih kontinentalnih sila nakon ujedinjenja i jačanja Njemačke pokrenule su nova rivalstva i sučeljavanja. Velika Britanija usporedno je kontinuirano manipulirala tim sukobima u svoju geopolitičku korist gledajući uvijek kroz povijest da se poveže u savez s drugom najvećom europskom silom kako bi na uzdi držala opcije trenutno najveće europske kontinentalne sile, a to je krajem 19. i početkom 20. stoljeća postala Njemačka.
Kobno ujedinjenje
Otvorena je nova serija europskih sukoba za moć između njezinih sila. Mirovni poredak “Koncepta sila” utemeljen na dogovoru vodećih europskih sila i balans njihove moći i interesa raspao se pokretanjem 1. svjetskog rata.
Pokazalo se da ni sporazum vodećih europskih sila ne može jamčiti mir na europskom kontinentu. Koncept sila je kao mirovni poredak razoren i Europa je utonula u dva velika razorna rata koja su u biti jedan jedinstveni ratni sukob iako ih povijest definira odvojeno kao 1. i 2. svjetski rat.
Tek je intervencijom SAD-a koji se pridružio Ujedinjenom Kraljevstvu uz oportuno uspostavljanje savezništva sa SSSR-om – kojem je, što se olako zaboravlja, tijekom cijelog 2. svjetskog rata dostavljen ratni materijal u enormnim količinama i morem i kopnom – i porazom Njemačke koji je uslijedio zaustavljen rat i uspostavljen mir.
Povijest je pokazala da se europski mirovni poredak ne može održati oslanjanjem na mnoštvo malih državnih entiteta kao subjekata mirovnog sustava, a ni stvaranjem velikih europskih imperija koji su, iako su potisnuli sukobe malih, ušli u vlastita nadmetanja, a potom stvarali dogovorni mirovni poredak na krhkom balansu snaga. Jedini izlaz iz europskih stoljeća ratova bilo je stvaranje novog jedinstvenog europskog imperija koji će biti uključen u transatlantski mirovni poredak pod vodstvom SAD-a. Taj novi europski imperij, s vremenom formaliziran kao sustav Europske unije, osigurao je uz angloameričku podršku mir u Europi za dulje vremensko razdoblje.
No da bi taj ujedinjeni novi europski imperij uopće mogao opstati i da ga kao svojedobno “Koncept sila” ne bi razorili unutarnji sukobi, integriran je u transatlantski sustav savezništva sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom. Najsnažniji formalni oblik te šire integracije u koju je uključena Europa je NATO-savez koji okuplja gotovo cijeli europski vojni potencijal i prigušuje mogućnost arbitražne upotrebe vojne sile pojedinih europskih država članica protiv drugih.
Zaustavljeni rat
Nedvojbeno je da je vojni sukob Grčke i Turske kao članica te transatlantske integracije u velikoj mjeri spriječen u svojoj eskalaciji zahvaljujući upravo pripadnosti obiju država istom vojnom i političkom sustavu.
Europi je u cilju osiguranja mira na njezinim prostorima jednostavno potreban imperij. Zasad se u ovom povijesnom trenutku ona bez američkog vodstva teško može održati i kao integracija i kao mirovni sustav.
Europska unija još ne može egzistirati kao samostalni imperij i može postojati samo kao konsenzualan imperij svih uključenih, ali u okviru zajedničkog imperija sa SAD-om i Ujedinjenim Kraljevstvom – transatlantske integracije. Odnos između dvaju krila transatlantske integracije u mnogočemu je analogan odnosu Ugarske i Austrije unutar zajedničkog austro-ugarskog carstva u kojem je Beč igrao ulogu kakvu danas u euroatlantskoj integraciji igra Washington, a Budimpešta poziciju kakvu ima Bruxelles u zajedničkoj dogovornoj imperijalnoj integraciji koja po svojim učincima ima svojstva i mirovnog poretka.
Sljedeća faza Europske unije je logična i odgovara razvoju svakog imperija, pa tako i Europske unije. A to je centralizacija u unutarnjim funkcijama i širenje prema vani. U ovom slučaju i u ovom povijesnom trenutku nema govora o nasilnom širenju prema europskim državama, nego upravo obrnuto, o volji država za pristupanje Europskoj uniji i NATO-u jer su prepoznati kao jamac sigurnosti i kao stvaran i učinkovit mirovni poredak u Europi.
Može se raspravljati o dvojbenim modalitetima i ciljevima djelovanja Europske unije i cijele transatlantske zajednice prema Bliskom istoku i Africi u neposrednom susjedstvu, a u konačnici i o učincima i posljedicama upletanja, političkoga, ali i vojnog, u te dijelove svijeta, ali je nedvojbeno, kad je posrijedi Europa, da je Europska unija u okviru transatlantskog sustava pouzdan europski mirovni poredak.
Uspostavljanje carstva
Nakon raspada sovjetskog carstva Europskoj uniji i NATO-u i cijelom transatlantskom mirovnom poretku pridružile su se bivše članice istočnog bloka i novostvorene države nastale disolucijom jugoslavenskog miniimperija. Izvan Europske unije ostale su države nastale raspadom SSSR-a i u sve većoj mjeri iskazivale su volju za uključenje u Europsku uniju.
U takvom geopolitičkom kontekstu sudbina Europske unije izvan bliskog savezništva sa SAD-om i transatlantskim kompleksom pod njegovim vodstvom u ovom povijesnom trenutku bila bi više nego upitna.
Stoga su pozivi za stratešku autonomiju Europe od SAD-a u biti besmisleni, a francuskoj politici služe za vlastito promoviranje unutar Europske unije, a ne za pozicioniranje prema SAD-u, kako Macron u svojim posljednjim istupima pokušava prikazati.
Za ulazak u EU se mora moliti, dok Rusi sami uzimaju ono što žele
Rusija, koja se nakon raspada SSSR-a pokušala izgraditi kao novo carstvo, nova iteracija nekadašnjeg carstva Romanovih, čini sve kako bi ih spriječila u njihovim pokušajima uključivanja u Europsku uniju i transatlantsku zajednicu, jednostavno zato što na njih gleda kao na plijen širenja vlastitog imperija koji pokušava nasilno izgraditi. Rusija svoje imperijalne ciljeve sve do pokretanja invazije na Ukrajinu nije otvoreno iskazivala, nego ih je skrivala iza narativa o navodnoj vlastitoj ugroženosti širenjem EU-a i NATO-a, kao i pozivanjem na stare geopolitičke doktrine s kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Razlika između Europske unije kao dobrovoljnog imperijalnog sustava i ujedno mirovnog poretka i ruskog imperija koji Kremlj pokušava obnoviti drastična je.
Slikovito rečeno, kandidati za ulazak u Europsku uniju i NATO sami se javljaju i čekaju u redu, pa čak pišu “prijamne ispite” kako bi se upisali. One koje Rusi nominiraju za članstvo u svome carstvu po novome zvanom “Ruski svijet” moraju loviti i vezivati. Kako im ni to ne uspijeva uvijek, kao u slučaju Ukrajine, novo rusko carstvo u izgradnji države koje želi apsorbirati pokušava osvojiti nasilno, uporabom vojne sile u punom opsegu.
No rat koji je Rusija pokrenula u Ukrajini u cilju širenja tog svog imperija i koji uporno, uza sva razaranja, nastavlja voditi pokazao je da Rusija neće moći ni na koji način spriječiti realizaciju volje drugih država za uključivanje u Europsku uniju. Rat punog opsega koji je Kremlj pokrenuo protiv Ukrajine i neuspjeh slamanja ukrajinske obrane pokazuju da je cilj koji je Kremlj sebi zadao na planu širenja ruskog imperija ili takozvanog “Ruskog svijeta” potpuno nerealan. Rat koji Kremlj vodi u Ukrajini u postojećoj svjetskoj i europskoj geopolitičkoj konfiguraciji i europskom mirovnom poretku stvorenima nakon 2. svjetskog rata u svojoj biti je rat za rušenje upravo tog poretka, uključujući i mirovni sustav u Europi.
