M. Stefanov: Gradi se nova željezna zavjesa

Mario Stefanov

Iako je podjela već sada u velikoj mjeri dio stvarnosti suvremenoga svijeta, virtualni Summit za demokraciju, koji se u organizaciji Washingtona održava od 8. do 10. prosinca, jasno će i formalizirano podijeliti svijet na dva bloka država – demokratski i autoritarni. Prema domaćinu Summita, američkoj administraciji, demokracija na svjetskoj razini ne smije biti u povlačenju pred širenjem autoritarnih režima i ne smije popuštati silama kao što su Kina i Rusija

Nova željezna zavjesa koja podsjeća na onu glasovitu Churchillovu iz 1946. godine, s početaka prvoga hladnog rata, podiže se ponovno u Europi, od Baltika na sjeveru do Sredozemlja na jugu. No ovaj put u novome hladnom ratu ona neće dijeliti samo Europu nego će biti postavljena na globalnoj pozornici. Svijet se ponovno dijeli na dva suprotstavljena bloka.

Iako je podjela već sada u velikoj mjeri dio stvarnosti suvremenoga svijeta, virtualni Summit za demokraciju koji se u organizaciji Washingtona održava od 8. do 10. prosinca, jasno će i formalizirano podijeliti svijet na dva bloka država – demokratski i autoritarni.

Prema domaćinu Summita, američkoj administraciji, demokracija na svjetskoj razini ne smije biti u povlačenju pred širenjem autoritarnih režima i ne smije popuštati silama kao što su Kina i Rusija, koje su prema američkoj i savezničkoj klasifikaciji u vlasti autoritarnih režima jer će to navodno dovesti do novoga svjetskog rata. Pritom se potpuno zanemaruje činjenica da upravo povlačenje novih crta podjele koje po svemu imaju karakteristike nove željezne zavjese također po logici stvari vodi zaoštravanju i u konačnici mogućem ratu globalnih razmjera. No stajalište je američke politike formulirane za predsjedničkog mandata Joea Bidena da demokratske snage u svijetu uvijek moraju biti u ofenzivi, potiskujući nedemokratske režime i njihove države kako bi se stvorio i održao svijet “siguran za demokraciju”. To je inače temeljna ideološka postavka američke vanjske politike koja u biti pokriva gole ekonomske i geopolitičke interese SAD-a.




Na Summit namjerno nisu pozvane članice NATO-a Mađarska i Turska

Zanimljivo je i da nije utvrđen nikakav čvrsti popis nedemokratskih država i da je ocjena država zadržana isključivo u rukama Washingtona kao organizatora i predvodnika demokratskog summita. Samo je za Kinu i Rusiju potpuno sigurno da će uvijek biti na popisu nedemokratskih država jer su klasificirane kao notorne autokracije. Sve ostale države, osim najbližih američkih saveznika, mogu biti stavljene ili izostavljene s popisa. Stoga konačan popis demokratskih i nedemokratskih država nikada neće biti sastavljen jer će odluka o stavljanju ili brisanju neke države na ovaj ili onaj popis i ubuduće biti prepuštena diskrecijskoj odluci predvodnika demokratskog bloka. Ona će, dakako, nema nikakve sumnje, ovisiti o trenutnim ekonomskim i geopolitičkim potrebama SAD-a i vodećih država predvodnika demokratskog bloka. Za primjer kakva će u budućnosti biti praksa namjerno na Summit za demokraciju nisu pozvane dvije države članice NATO-a, Mađarska i Turska. Time se poručuje svima ostalima da, ako iz sastava demokratskog bloka mogu biti izostavljene članice NATO-a, tada prema visoko postavljenim kriterijima u tabor nedemokratskih režima može biti gurnuta, praktički odbačena, bilo koja država.





Razlomljeni svijet

Prema vodećem američkom vanjskopolitičkom think–tanku Atlantic Council, koji u velikoj mjeri odražava stajalište američke administracije, Bidenov naglasak na demokraciji “nije samo ritualno zagovaranje nego temelj političkog djelovanja kako na međunarodnoj razini, tako i unutar SAD-a”. U članku pod naslovom “How to get Biden’s democracy summit right” od 9. studenoga Atlantic Council dalje objašnjava: “Njegova administracija odabrala je virtualni Summit za demokraciju zakazan za 8.-10. prosinca (s planiranim summitom uživo godinu dana poslije), kao simboličko središte svoje strategije. To je dobra ideja – okupljanjem demokracije protiv uvjerenja autokrata da je njihovo vrijeme ponovno došlo, Summit bi mogao reafirmirati temelje demokracije i nadopuniti ih principima koji su bolje prilagođeni izazovima 21. stoljeća, kao što su nove tehnologije”.

U uvodnom dijelu članka navodi se: “Otkako su predsjednik Franklin Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill 1941. godine potpisali Atlantsku povelju, podrška demokraciji kao temelju međunarodnoga poretka utemeljenog na pravilima provlači se kroz vanjskopolitičko promišljanje SAD-a kao odgovor na izazove u rasponu od komunizma do fašizma, terorizma, nasilnog ekstremizma i etno- nacionalizma. Iako je SAD bio nedosljedan – a ponekad čak i licemjeran – u svojoj potpori demokraciji na globalnoj razini lideri potpisnika Atlantske povelje stalno joj se vraćaju. Neko se vrijeme činilo da demokracija i univerzalna prava na kojima je izgrađena rastu. Ali nalazimo se u trenutku dubokog demokratskog propadanja diljem svijeta… Ovo demokratsko povlačenje ne događa se izolirano u pojedinim dijelovima svijeta. Lideri poput kineskog predsjednika Xija Jinpinga i ruskog Vladimira Putina promiču sasvim druge vizije međunarodnog poretka – umjesto za demokraciju, oni žele svijet učiniti sigurnim za autokraciju. Putin želi razlomljeni svijet kojim može manipulirati. Dok je njegov cilj spaliti poredak do temelja, Xi Jinping i njegova kineska komunistička partija unapređuju novu vrstu međunarodnog poretka u kojem ekonomska integracija i prosperitet mogu koegzistirati s centraliziranom političkom kontrolom i brutalnom represijom koju ona zahtijeva”.

Rečenim je Atlantic Council sasvim precizno definirao ideološke temelje aktualne američke vanjske politike i ciljeve Summita za demokraciju.




Završni akt

Summit za demokraciju pod vodstvom SAD-a koji treba okupiti demokratske države svijeta i za budućnost formulirati politiku globalnog potiskivanja autoritarnih država očito je samo novi instrument američke vanjske politike i ostvarenja američkih geostrateških interesa na globalnoj razini.

Cilj je u svijetu koji se mijenja prije svega zbog uspona Kine i Rusije održati pozicije SAD-a i najbližih saveznika te po mogućnosti u dugoročnom razdoblju njihovim potiskivanjem postići ponovno ustoličenje SAD-a kao jedine i vodeće svjetske sile koja s najmoćnijim saveznicima iz Europe i Azije definira međunarodne odnose i ukupni međunarodni poredak. Potrebno je, stoga, da bi se to postiglo, razdvojiti saveznike od protivnika, odnosno demokratske države od nedemokratskih i podijeliti svijet na demokratski i autoritarni blok, a potom novom blokovskom podjelom u što većoj mjeri izolirati protivničke sile Kinu i Rusiju.

Kako je posve očito da prijetnjom vojnom silom i ekonomskim pritiscima, pa i sankcijama, ne postižu ciljeve, Washington i najmoćnije europske sile – iako među njima nema potpunoga suglasja o svim aspektima nove američke vanjske politike i njihove uloge u toj priči – pribjegava se kao nekada za hladnoga rata narativu o demokraciji i ljudskim pravima.

Te dvije političke odrednice definirane su kao strateški ciljevi novoga bloka koji se ovih dana stvara na sastanku nevinog i romantičnog naziva Summit za demokraciju. Pokušava se zapravo pojačanim pritiskom na Kinu i Rusiju, kao i na male države koje se ne uklapaju u demokratske standarde, putem velikog bloka država koje se definiraju kao demokratske, ponovno reafirmirati narativ iz hladnoga rata koji je doveo do tzv. detanta i stišavanja napetosti između SAD-a i cijelog Zapada i SSSR-a s druge strane nakon pristanka sovjetskoga carstva na pregovore. Rezultat je bila helsinška Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji koja je 1. kolovoza 1975. donijela Helsinški završni akt. Njome se sovjetsko carstvo u izvjesnoj mjeri obvezalo na poštovanje ljudskih prava i otvaranje prostora demokratskim procesima, iako mu to nije bilo ni na kraj pameti niti je preuzete obaveze provodilo u djelo, osim u iznimnim situacijama. No preuzeta međunarodnopravna obveza iz Helsinškog završnog akta bilo je snažno oružje pritiska politike Zapada na SSSR i njegove satelite.

Hoće li Rusija i Kina pasti na “olinjali trik”?

U cijeloj toj priči o ljudskim pravima uistinu je veliko pitanje hoće li Kina i Rusija pasti na stari i olinjali trik. Toga su itekako svjesni kreatori Summita i novog demokratskog bloka pa je taj instrument djelovanja zapravo za prvo vrijeme namijenjen slabijim državama koje blok označi nedemokratskima. Nadalje, velikim brojem pozvanih država, od kojih neke jedva imaju obilježja državnosti i ne predstavljaju ništa na svjetskoj pozornici, želi se prikazati široka podrška američkoj politici sa svih strana svijeta i utemeljiti legitimitet i politička težina za buduće djelovanje. Paradoksalno i bizarno, na sličan je način svoj legitimitet djelovanja na međunarodnoj pozornici svojevremeno fabricirao pokret nesvrstanih. Metodologija okupljanja šarolikog društva većeg broja država u cilju postizanja geopolitičkih ciljeva gotovo je identična.

Treći proklamirani cilj Summita je borba protiv korupcije, što god to značilo u svjetlu činjenice da je predvodnik skupa i novoga bloka SAD na neslavnom glasu kao najveća svjetska porezna oaza ili “praonica novca” odmah nakon glavnog pobočnika predvodnika novoga bloka – Ujedinjenog Kraljevstva. Dakako, u pozadini nije nikakva borba protiv korupcije nego pokušaj sprečavanja neželjenog odljeva tehnologije iz SAD-a i saveznika preko korupcijskih i neregularnih kanala prema Kini i Rusiji.

Topovsko meso

Nema dvojbe, u današnjim uvjetima takav pokušaj djeluje više nego naivno, ali s obzirom na to da iza njega stoji SAD kao najmoćnija sila svijeta i ekonomski i vojno najsnažnije europske države, kao i saveznici u Aziji, prije svih Japan i Australija – ne treba ga nimalo podcjenjivati.

U tu svrhu na Summit su, uz odabrane države, pozvani i različiti nedržavni subjekti od nevladinih udruga i oporbenih političkih grupacija do pojedinaca iz država koje su označene kao nedemokratske. Kod mnogih promatrača to izaziva nedoumice i pitaju se o čemu je riječ, dok američki domaćini objašnjavaju da na Summitu žele stvoriti široku i inkluzivnu demokratsku platformu za djelovanje na svjetskoj razini u cilju promicanja demokracije. No stvar je, dakako, mnogo prizemnija. Nedržavni akteri i pojedinci, u pravilu opozicija režimima u pojedinim državama, pozvani su jer trebaju poslužiti kao trojanski konji u državama koje su označene kao nedemokratske. Bit će svojevrsno političko topovsko meso, pješaštvo koje juriša na nedemokratske režime u svojim državama.

Veliko okupljanje navodno demokratskih snaga i država svijeta i stvaranje novog demokratskog saveza po svim svojim odrednicama nije ništa drugo doli novi pokušaj reafirmacije stare američke doktrine demokratskog intervencionizma kao okvira američke vanjske politike.

Ideološke temelje takve američke politike najbolje opisuje američki geopolitičar Robert Kagan, idejni predvodnik i ikona američkih neoconsa i demokratskih intervencionista. Njegov opsežni autorski članak iz 2017. godine za Foreign Policy pod naslovom “Backing Into World War III” definira bitne odrednice američke politike u razdoblju nakon Trumpove administracije. Po njegovu viđenju, Donald Trump je bio “najuspješniji demagog i šarlatan u povijesti američke politike”, koji je potpuno devastirao američku ulogu u svijetu i njezin utjecaj i time ugrozio svjetski mirovni poredak koji bez američkog vodstva klizi u 3. svjetski rat.

Primjer diktature

U tekstu Kagan, koji za sebe otvoreno kaže da je “liberalni intervencionist”, potpuno nedvojbeno definira politiku američkog intervencionizma u državama diljem svijeta tobože zbog očuvanja vrijednosti liberalne demokracije i liberalnog svjetskog poretka, a zapravo agresivnog promicanja američkih geoekonomskih i geopolitičkih interesa.

Koliko je teza o promicanju demokracije kao temelju američke vanjske politike licemjerna i do krajnje granice nategnuta, govori činjenica da, ako im je zaista toliko stalo do liberalne demokracije u svijetu, za početak bi se promotori takve američke politike mogli prije svih obračunati sa svojim prijateljima iz moćnog i okrutnog saudijskog režima kao tipičnoga primjera diktature. No oni uistinu vjeruju u dobre i loše diktatore i čak pokušavaju definirati i politički opravdati razlikovanje između autoritativnih sustava koji se ne mogu poboljšati, pa ih stoga treba rušiti, i autoritativne vlasti koja je nastala u nominalno demokratskom sustavu i koja će s vremenom otići s vlasti pa će se sustav oporaviti i stoga ga ne treba rušiti. Takvu ludost demantira već i primjer saudijskih prijatelja i saveznika, gdje sustav i autoritativne vođe čine jedinstvo i ništa se neće promijeniti zamijeni li netko drugi iz vladajuće dinastije sadašnjeg kralja ili morbidnog princa koji stvarno vlada Saudijskom Arabijom i koji u svom konzulatu u Istanbulu komada tijelo ubijenoga oporbenog protivnika. Ruši se samo ono što ne odgovara američkim interesima, a oni diktatori koji trenutno odgovaraju mogu slobodno biti i ljudožderi.

To je istinski sadržaj licemjernog američkog liberalnog i demokratskog intervencionizma, koji u različitim administracijama i pod republikanskim i pod demokratskim predsjednicima u djelo provode neokonzervativci ili tvz. neoconsi. Oni su se posljednjih desetljeća čvrsto ukorijenili u američkoj administraciji.

Potpuna dominacija

Nesmetano su djelovali i širili svoj utjecaj u administracijama svih predsjednika nakon Ronalda Reagana sve do Trumpova predsjednikovanja, ali im je administracija predsjednika Trumpa predstavljala najveću prepreku koja im se ikada našla na putu. No na kraju su se i njega uspjeli riješiti i ništa im više ne stoji na putu potpune dominacije američkom vanjskom politikom. Trumpov izborni poraz i predsjednik kakav je Joe Biden označio je renesansu neoconsa i njihova pogleda na svijet i pokrenuo afirmiranje nove američke vanjske politike.

U eseju za Foreign Policy “Backing Into World War III” s podnaslovom “Amerika mora suzbiti rastuće i samouvjerene sile Rusiju i Kinu prije nego što bude prekasno” Robert Kagan navodi: “U svijetu su danas prisutna dva ključna trenda. Prvi je rastuća ambicija i sve veća aktivnost dviju velikih revizionističkih sila, Rusije i Kine. Drugi trend je slabljenje samopouzdanja, smanjenje mogućnosti i slabljenje volje demokratskog svijeta, a posebice SAD-a da se prvom trendu suprotstave, pa ne mogu zadržati dominantan položaj u međunarodnom sustavu koji im je pripadao od 1945. godine. Ova dva trenda odvijaju se usporedno i nedostatak volje i sposobnosti SAD-a i njegovih saveznika da održavaju postojeći svjetski poredak isprepliće se s rastućom željom i sposobnošću revizionističkih sila da promijene ovaj poredak. Slijedom toga doći ćemo do točke u kojoj će se postojeći poredak urušiti i svijet će uroniti u brutalnu anarhiju, što se dogodilo tri puta u posljednja dva stoljeća. Posljedice takvog kaosa, s obzirom na broj žrtava i izgubljene materijalne vrijednosti, uništene slobode i nade, bit će epskih razmjera”. Prema Kaganu, “autokracije Kina i Rusija SAD vide kao glavnu prepreku njihovim ambicijama i zato nastoje oslabiti međunarodni sigurnosni sustav koji ih sprečava da postignu svoje ciljeve”.

Zabrinuti susjedi

Dalje obrazlaže: “Donedavno su se Kina i Rusija suočavale sa značajnim, gotovo nepremostivim preprekama za postizanje svojih ciljeva. Glavna je prepreka bila snaga i unutarnja stabilnost samog međunarodnog poretka i njegova glavnog zaštitnika i sponzora. Sustav političkih i vojnih saveza predvođenih SAD-om, posebno u dvjema kritičnim regijama, Europi i istočnoj Aziji, mogao se suprotstaviti Kini i Rusiji s pozicija sile – kako je to jednom izrekao nekadašnji američki državni tajnik Dean Acheson. Stoga su bili prisiljeni izuzetno pažljivo projicirati svoje geopolitičke ciljeve, a nakon završetka hladnog rata morali su odustati od svih ozbiljnijih pokušaja narušavanja međunarodnog sustava… Snažan međunarodni položaj SAD-a i njegovih saveznika desetljećima je onemogućavao revizionističke sile da ih otvoreno izazovu. Sve dok je SAD smatran pouzdanim saveznikom, kineski i ruski čelnici imali su ozbiljnu bojazan da će njihove agresivne akcije naići na otpor, što bi moglo dovesti do pada njihova režima. Politolog William Wohlforth jednom je to opisao kao svojevrsnu stabilnost unipolarnog svijeta: nezadovoljne regionalne sile pokušavaju osporiti status quo, a njihovi zabrinuti susjedi kao reakciju na to pozivaju daleku američku supersilu da suzbije te ambicije. I takav je sustav funkcionirao. SAD je intervenirao, dok su se Rusija i Kina najčešće povlačile”.

No posljednjih godina, prema Robertu Kaganu, došlo je do preokreta. U svom eseju tvrdi da je: “Demokratski poredak oslabio i napuknuo u svojim temeljima. Teška ekonomska situacija, oživljavanje nacionalizma i tribalizma, slaba i nesigurna politička vodstva, neodgovorne političke stranke – sve je to zajedno stvorilo krizu povjerenja ne samo u demokraciju nego i u cijeli projekt liberalnog poretka… Zadnjih desetak godina vidimo kako u svijetu raste nacionalizam i tribalizam, kako odbacivanje drugih i drugačijih raste u svim društvima, kako slabi povjerenje u vlast i vjera u kapitalistički sustav i demokraciju. Vidimo stvari koje su upravo suprotne kraju povijesti Francisca Fukuyame. Povijest se vraća i osvećuje, a s njom i najmračnije strane ljudske duše, poput težnji za snažnim vođom koji može čvrsto voditi u vremenima opće zbrke”.

Utopijske ideje

Kagan potom postavlja ključna pitanja svoje političke vizije američke uloge u svijetu kada kazuje: “Sada se postavlja pitanje želi li SAD i dalje održavati poredak koji je stvorio, a koji je ovisan o američkoj moći. Jesu li Amerikanci spremni preuzeti rizik i jesu li svjesni postojanja rizika kada se postojeći poredak može srušiti stvarajući kaos i sukobe”.

Odgovor na to njegovo pitanje dao je četiri godine poslije sam američki predsjednik Joe Biden i njegova administracija sazivanjem Summita za demokraciju koji jasno poručuje da je Amerika ponovno spremna održavati poredak koji su stvorili i preuzeti ulogu koju zagovara Robert Kagan i njegovi istomišljenici.

Koliko god platforma globalnog okupljanja u demokratski blok pod vodstvom SAD-a kakva se pokušava pokrenuti Summitom za demokraciju djelovala neostvarivo ili čak utopijski i naivno, nikako je ne treba podcijeniti. Utopijske ideje savršenog čovjeka, savršene nacije i društva i savršenog poretka svijeta kakve su tijekom 20. stoljeća bile oličene u dvama krilima svjetske antikapitalističke revolucije, nacionalsocijalizmu i komunizmu, uvijek su svijet vodile kataklizmi. Pod proklamiranom permanentnom borbom protiv upravo tih zala, diktatorskih režima i stvaranja svijeta sigurnog za demokraciju i mir u svom idejnom supstratu politika američkog demokratskog intervencionizma i sama upada u zamku savršenosti i prijeti izazivanjem podjela i sukoba. Čini se da se nasilu pokušava ostvariti opasna deluzija Francisa Fukuyame o kraju povijesti.

Kreatore američkog vanjskopolitičkog nastupa očito nije obeshrabrio fijasko uvođenja demokracije u arapskom svijetu i sada u principu istu dokazano neuspješnu agendu podižu na globalnu razinu. Možda stoga što cijenu neuspjela eksperimenta nisu platili oni nego narodi sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Globalni imperij

No cijena novog debakla demokratskog intervencionizma ovaj put razvlačenjem željezne zavjese na globalnoj razini i podjelom svijeta na dva bloka – čak i u slučaju postizanja geostrateških ciljeva koji stoje u pozadini agende stvaranja globalnog demokratskog bloka i širenja demokracije na nedemokratske države – bit će neusporedivo veća i sasvim je izvjesno, morat će je snositi i pokretači onoga što će se zbivati. Jer u biti bit će riječ, ni više ni manje, nego o cijeni stvaranja globalnog imperija, a ona je nezamislivo visoka u današnjem svijetu kada mogući novi svjetski sukob ima potencijal spaliti ga u nekoliko sati.

Komentari

komentar

You may also like