Bitka na krivoj strani ratišta
Dok palestinske islamističke frakcije praše raketama po Izraelu s teritorija koji mirovnim planom uopće nije predviđen biti pripojen Izraelu, u ruke će im pasti teritoriji koje bi po planu i trebali dobiti, i to bez puno palestinskog prosvjeda. Teško se oteti dojmu da je Izrael sukob vrlo dobro isplanirao
Eskalacija izraelsko-palestinskoga sukoba direktna je posljedica američkoga mirovnog plana za Palestinu osmišljenog i objavljenog za Trumpove administracije početkom prošle godine. I upravo zbog te činjenice bitka u Gazi za Palestince vodi se na pogrešnom dijelu ratišta.
Američki plan za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba predvidio je, naime, priključenje velikog dijela palestinskog teritorija na Zapadnoj obali i cijelog Jeruzalema Izraelu. Pokušaj iseljavanja palestinskih obitelji iz istočnog Jeruzalema, koje je i pokrenulo novi niz sukoba, dio su toga konteksta – plan je očito krenuo u terensku realizaciju. Pritom Izrael uopće ne zanima pojas Gaze s kojom razmjenjuje vatru, jer on po američkom planu ionako treba pripasti palestinskoj državi kakva je planom zamišljena.
Dok spektakularno razmjenjuju vatru s Hamasom i Islamskim džihadom u Gazi, pogledi izraelskog političkog i vojnog vrha nisu usmjereni prema Gazi, odakle dolazi vatra, nego prema Zapadnoj obali, čiji veliki dijelovi naseljeni Palestincima po američkom planu trebaju pripasti izraelskoj državi. Prema Gazi su postavljene pričuvne izraelske postrojbe, a elitne su spremne na Zapadnoj obali i na sektoru prema Libanonu i pozicijama libanonskog Hezbollaha. Ključna geopolitička bitka neće se voditi za područje Gaze, nego za teritorij koji Izrael uistinu želi.
Nova podjela
Da se sve odvija po Trumpovu mirovnom planu za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, indicira i šutnja Washingtona za trajanja nove runde ratnog okršaja, višekratno blokiranje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i zakulisni američki diplomatski manevri. Potpuno je jasno u čijim su rukama ključevi rata i mira. Sve što se sada događa dio je velikog američkog plana koji je stvorila i objavila Trumpova administracija, a nova Bidenova ga nastavlja. Zbog toga američka politika, kako bi se sve odvijalo po već glasovitom Trumpovu planu, i ne želi uključenje UN-a.
Trumpov plan, koji je zapravo osmislio njegov zet Jared Kushner, predviđa Jeruzalem kao glavni grad Izraela, što je američka administracija, s više drugih država, i formalno priznala, a palestinska prijestolnica bio bi gradić Abu Dis istočno od Jeruzalema, s druge strane zida koji su podigli Izraelci kako bi odvojili palestinski teritorij od izraelskog. Tijekom izrade plana palestinska strana uopće nije bila uključena niti su palestinski predstavnici bili prisutni na svečanoj objavi u Washingtonu, koju su vodili Donald Trump i Benjamin Netanyahu.
Izrael je već tijekom priprema za objavu plana proglašen državom židovskog naroda, što je Washington također podržao. Prema planu, sva izraelska nelegalno sagrađena naselja na okupiranoj Zapadnoj obali koja imaju više od stotinu stanovnika pripala bi Izraelu, i to tako da ih odmah može proglasiti sastavnim dijelom izraelske države, odnosno anektirati. Na ostatku Zapadne obale formiralo bi se više međusobno teritorijalno nepovezanih enklava sa svih strana okruženih izraelskim teritorijem koje bi zajedno trebale predstavljati palestinsku državu, uključujući i pojas Gaze na granici prema Egiptu, koji bi se u budućnosti nekakvim tunelom trebao povezati s palestinskim državnim entitetima na Zapadnoj obali. Izrael bi jamčio vojnu sigurnost tako strukturirane tobožnje palestinske države, koja bi inače bila demilitarizirana. Izrael bi također kontrolirao cijelu zapadnu obalu rijeke Jordan, s tim da bi se palestinskim entitetima omogućio kontakt sa samim riječnim tokom na jednome mjestu.
Opasni režimi
Važan dio plana je i stvaranje koridora između buduće palestinske države kako je zamišlja američki plan i države Jordan. Ta točka plana važna je zbog toga što sadrži tajnu u kojem je zapravo smjeru usmjeren potpuno sulud i neodrživ plan američke administracije koji je podržao Izrael. On je zapravo naznaka smjera u kojem bi se palestinsko pitanje u budućnosti usmjerilo – ne više prema Izraelu koji je, eto, tobože predao ključeve nezavisnosti Palestincima, nego prema Jordanu.
Da bi se takav plan uopće mogao osmisliti, predstaviti javnosti i pripremiti za realizaciju, što se upravo događa, trebalo je palestinsko pitanje potisnuti iz fokusa bliskoistočne politike i staviti ga u drugi plan, a palestinski otpor inače sačinjen od većeg broja različitih frakcija, ali u kojem je ipak dominirao Arafatov Fatah, dodatno fragmentirati i podijeliti na potpuno suprotstavljene blokove. Nema boljeg načina za takvo što nego u strukturu bilo kojeg bliskoistočnog problema ugraditi čimbenik islamističkog ekstremizma. Tako je i učinjeno. Na političkoj sceni pojavile su se nove palestinske islamističke skupine od kojih je Hamas postao respektabilna politička i vojna sila. Ona je u suradnji s drugim islamističkim skupinama potpuno potisnula Fatah i od 2007. godine suvereno vlada pojasom Gaze. Fatah pod vodstvom Mahmouda Abbasa kao palestinska vlast egzistira na Zapadnoj obali.
Ključnu ulogu u potiskivanju palestinskog pitanja iz arapske i bliskoistočne politike odigralo je programirano buđenje islamističkog ekstremizma, posebice posljednja dva desetljeća i za trajanja revolucija arapskoga proljeća. Američka i saveznička intervencija u Iraku, njegovo razbijanje i revolucija arapskog proljeća koje su rezultirale razbijanjem Libije i Sirije kao država omogućile su nesmetan uspon islamističkog ekstremizma koji je kulminirao stvaranjem ISIL-a i njegova kalifata. Rušenje ne osobito omiljenih, ali režima koji su čvrstom šakom sprečavali islamističku eskalaciju, proizvelo je kaos na bliskoistočnim prostorima. Više ništa na Bliskom istoku nije moglo zaustaviti rast islamističkog ekstremizma. Kada se pogleda slijed zbivanja i njihova kauzalna povezanost, teško se oteti dojmu da je to zapravo i bio cilj. Borba protiv tako induciranog islamističkog terorizma postala je jedino bitno pitanje Bliskog istoka, a palestinsko pitanje gurnuto je u sasvim drugi plan i više nije bilo u fokusu svjetske javnosti.
Mirovni dogovor
Prethodno je i unutar palestinskog pokreta otpora, koji je uvijek bio više-manje razjedinjen, omogućeno instaliranje islamističkih snaga u vidu Hamasa i Islamskog džihada, koje najmoćnije države svijeta klasificiraju kao terorističke organizacije, dok je Fatah, koji je bio sudionik mirovnog procesa, izbačen s čela palestinskog otpora i sada životari na Zapadnoj obali. Posljedica je paradoksalna situacija da Hamas i Islamski džihad predvode palestinski otpor prije početka ostvarenja Trumpova plana ispaljujući rakete na Izrael iz Gaze koja Izrael zapravo ne zanima.
Teško je na Bliskom istoku bilo što predvidjeti, ali se ipak razaznaje mogućnost da na onim prostorima koje Izrael prema američkom planu treba preuzeti od Palestinaca neće biti sukoba većeg opsega. Izraelu situacija s Gazom savršeno odgovara jer su palestinske snage otpora razvučene na dva fronta od kojih je aktivan samo onaj prema Gazi. Opći štrajk palestinskog stanovništva i ulični sukobi u Betlehemu i Nablusu imaju karakter unutarnjih nereda, a ne ratnih djelovanja. Nemaju ni potencijala prerasti u ratni obračun s Izraelom. Na tom dijelu palestinsko-izraelskog ratišta jedino uključenje libanonskog Hezbollaha može pokrenuti vojna djelovanja protiv Izraela, dok palestinske snage na Zapadnoj obali nemaju potencijal ulaska u vojne operacije. Razmjenjujući vatru s Gazom, Izrael je glavninu svojih snaga rasporedio na sektoru prema pozicijama Hezbollaha u Libanonu i prema Golanskoj visoravni.
Palestinski otpor na početku provedbe Trumpova plana za Palestinu na terenu koji je predvidivo i pokrenuo sukob iscrpljuje se vojno neučinkovitim spektakularnim raketnim udarima iz Gaze. Iako Hamas raketama gađa i vojne ciljeve u Izraelu, kao što su zračne baze i vojna infrastruktura, objektivno, riječ je o vojno potpuno neučinkovitom djelovanju. Izraelskoj strani, pak, daje željeni razlog za jednako spektakularan, ali i jednako vojno neučinkovit odgovor zračnim i topničkim udarima po Gazi.
Zakulisna igra američke i izraelske politike, uz potporu Saudijske Arabije i zaljevskih monarhija, u koju se djelovanje Hamasa sasvim dovoljno uklapa, cilja na nasilnu provedbu plana uključivanja u Izrael i otimanja od Palestinaca onoga što Izrael stvarno zanima, a to nije Gaza nego Zapadna obala i Jeruzalem.
Izraelski plan
Palestinski otpor, zahvaljujući višegodišnjem djelovanju američke i izraelske diplomacije i obavještajnih struktura, našao se u suludoj situaciji da u biti simularni i neučinkoviti vojni otpor pruža na području koje Izrael ne želi niti ga planira prisvojiti, a potpuno je nemoćan na područjima naseljenima Palestincima koje Izrael u skladu s Trumpovim planom namjerava priključiti svome teritoriju.
Palestinsko stanovništvo po planu bi se trebalo s tih područja preseliti u neodržive i teritorijalno nepovezane državne entitete na Zapadnoj obali koje Trumpov mirovni plan cinički naziva palestinskom državom. Pojednostavljeno rečeno, dok palestinske frakcije budu prašile raketama po Izraelu s teritorija koji Trumpovim mirovnim planom uopće nije predviđen biti uključen u izraelski državni teritorij, Izraelu će u ruke pasti oni teritoriji za koje plan i predviđa pripajanje Izraelu.
Stoga se za Palestince bitke zapravo vode na pogrešnoj strani ratišta i teško se oteti zaključku da je Izrael upravo to i želio postići pokretanjem novog ratnog sukoba.
U pogodnom trenutku Washington će naći “spasonosno diplomatsko rješenje”, uglaviti nekakav prekid vatre po mogućnosti bez miješanja UN-a i Vijeća sigurnosti, a Palestinci će shvatiti da im je iz ruku izbijena posljednja mogućnost otpora mirovnom planu koji je stvorila Trumpova administracija, a u djelo ga provodi Bidenova, koji, iako se poziva na stvaranje palestinske države, u startu sprečava takvu mogućnost razvoja događaja.
Ako se Trumpov plan za rješenje izraelsko-palestinskog sukoba uistinu ostvari, pojas Gaze ostat će potpuno izoliran teritorij odvojen od ostatka palestinskog korpusa, koji će na Zapadnoj obali biti razbijen na veći broj malih teritorijalno nepovezanih entiteta koji bi trebali biti palestinska država. Trumpov plan za Palestinu i rješenje pitanja palestinske države teško je vidjeti drugačije nego kao plan kako na što dulji period spriječiti stvaranje palestinske države.
Pad Gaze
Zapravo je usmjeren na razbijanje same ideje stvaranja palestinske države. Teritorijalne cjeline predviđene planom u kojima bi živjelo palestinsko stanovništvo, međusobno nepovezane i sa svih strana okružene teritorijem države Izrael, nemaju nikakve šanse uistinu izrasti u stvarni državno-pravni entitet koji bi bio palestinska država. U tom slučaju pojas Gaze s kojim Izrael trenutno ratuje past će sam od sebe.
Krajnji cilj je palestinsko pitanje od Izraela gurnuti prema Jordanu. Očito potpuno neostvariv plan najvjerojatnije je upravo tako i sročen da bi otvorio put jednoj drugoj, mnogo starijoj opciji. Ona kao sjena lebdi iznad Bliskog istoka i palestinskoga pitanja i po svemu sudeći neprovedivi Trumpov plan bantustanizacije Palestine, koji Palestinci neće nikada mirno prihvatiti, svu dinamiku zbivanja okreće prema staroj ideji – tzv. jordanskom rješenju. Izolirana palestinska područja u cilju vlastitog golog preživljavanja s vremenom bi sve više bila vezana uz državu Jordan prema kojoj je Trumpov plan dobrohotno predvidio kopnenu poveznicu u obliku koridora. Na kraju svega, bantustanizacija Palestine bio bi jedini učinak američkog i izraelskog plana. Nakon toga više ne bi postojala ni jedna druga opcija osim one koju izraelska politika tiho i uporno gura desetljećima. Po njoj, Hašemitska Kraljevina Jordan već sada je palestinska država i nema nikakve stvarne potrebe stvaranja nekog drugog oblika palestinske državnosti. Takvo razrješenje palestinskog pitanja dugogodišnji je san izraelske i dobrog dijela arapske politike – Jordan bi se pretvorio u palestinsku državu.
Sve što se sada zbiva u skladu je upravo s takvim geopolitičkim promišljanjima koja se baziraju na zaključku da je palestinska država zapravo već stvorena u obliku današnjeg Jordana i da nema nikakve potrebe stvarati je ponovno. Ta teza raširena je u krugovima izraelske politike, ali i u velikom dijelu arapskoga svijeta i američke vanjskopolitičke administracije.
Apsurdna pozicija
Plan, dakako, izbjegava jasno izreći stvarnu intenciju svojih tvoraca i ne pokušava izrijekom najaviti pretvorbu Jordana u palestinsku državu, no prema njegovu sadržaju, priloženim zemljovidima i po svemu što se već događa na terenu, njegova moguća implementacija vodit će upravo takvom krajnjem rješenju. Ništa u politici nije slučajno pa nisu slučajni ni sukobi na jordanskome dvoru baš u trenutku kada Trumpov plan kreće u realizaciju.
Situacija u kojoj postoji vojno neučinkovit, ali žestok palestinski otpor s područja Gaze, teritorija koji Izrael ne želi i koji je odvojen od ostatka palestinskog stanovništva, i istovremeno nedostatak potencijala otpora na okupiranim područjima Zapadne obale, teritorija koji po američkom planu treba biti velikim svojim dijelom pripojen Izraelu, također nije slučajna. Takva apsurdna i slabašna palestinska vojna i politička pozicija preduvjet je realizacije američkoga mirovnog plana.
