Moćnici koriste pandemiju za uništavanje globalne ekonomije i uvođenje autokracije
Pod okriljem koronakrize, koja će trajati upravo onoliko koliko bude potrebno da se izvrši ‘veliki reset’, nastupio je trenutak kada se promjene, koje SAD i neoliberalni partneri žele vidjeti, pod okriljem mjera donesenih zbog zdravstvene ugroze mogu provesti uz primjenu odmjerene državne prisile
Zbivanja na ratištima borbe protiv pandemije koronavirusa polako i naizgled nenametljivo postala su glavnina sadržaja medijskog izvještavanja. Nastupio je onaj, od početka koronakrize predvidljivi trenutak kada masovno plasirane vijesti o javnozdravstvenim i ekonomskim posljedicama pandemije, državnim mjerama koje se poduzimaju ili namjeravaju poduzeti i opasnostima života za obične građane u okolišu u kojemu države ne mogu ili ne žele osigurati zaštitu od pošasti prikrivaju od očiju javnosti ključne geopolitičke i ekonomske prevrate u koje ulazi svijet.
Koronakriza prekriva sve što ključa ispod njezine površine. Na djelu je velika transformacija globalnog mirovnog poretka uspostavljenog nakon 2. svjetskog rata i usporedno masivno ekonomsko i gospodarsko preslagivanje. Riječ je o onome što se već naziva “veliki reset“, pojam za koji do tobože prirodne i nepredvidljive pojave koronakrize nitko nije čuo. Iza njega se ne krije ništa drugo doli nove mutacije globalnog neoliberalnog političkog i ekonomskog poretka kako bi jednako kao i koronavirus svojim mutacijama opstao na životu.
Postalo je, naime, potpuno jasno da je neoliberalna ekonomska struktura svijeta oličena u globalizacijskim procesima dostigla svoje krajnje razvojne limite, da je istovremeno međunarodni mirovni sustav stvoren nakon 2. svjetskog rat poznat i kao Pax Americana na izdisaju i da ga samo jedan treptaj povijesti dijeli od sudbine prethodnog propalog mirovnog poretka pod britanskom dominacijom znanog kao Pax Britannica, koji je nestao u krvi i plamenu 1. svjetskog rata. Kako bi se spriječilo daljnje rastakanje mirovnog poretka pod dominacijom SAD–a i propadanje katastrofalne neoliberalne “ekonomije kapanja”, treba izvršiti usporedno veliko resetiranje međunarodnih odnosa i globalne ekonomske strukture.
Nasilje i prisila
Takvo što ne može se postići bez određenog stupnja prisile, kako prema stanovništvu, tako i prema državnim akterima na međunarodnoj sceni. “Veliki reset” uključuje ekonomske promjene koje će pod pritiskom 4. industrijske revolucije i zelene transformacije ukinuti milijune radnih mjesta i promijeniti sadržaj pojma radnih odnosa stvarajući nove neformalne oblike rada i tako posljedično stvoriti masivnu socijalnu nesigurnost za većinu stanovništva. Takvo što se mora držati pod kontrolom. Na međunarodnoj, pak, razini bitka za očuvanje sadašnjeg mirovnog poretka pod američkim vodstvom podrazumijeva teško, opasno i neizvjesno geoekonomsko i geopolitičko nadmetanje s konkurentskim silama, Kinom i Rusijom.
Pod okriljem koronakrize, koja će trajati upravo onoliko koliko bude potrebno da se izvrši “veliki reset” nastupio je tako trenutak kada se željene promjene pod okriljem mjera donesenih zbog zdravstvene ugroze mogu provesti uz primjenu pažljivo odmjerene državne prisile. Već sada ne postoji ništa što se ne može opravdati borbom protiv pandemije koronavirusa. Svaka, pa i potpuno suluda odluka bilo koje države ili njezinih paradržavnih zdravstveno-policijskih tijela može imati svoje uporište u sprečavanju epidemije koronavirusa. Primjene sile, pak, nema bez ozračja straha. Njega se stvara usporednim širenjem straha od nesumnjivo opasne bolesti Covid-19, ali i straha od neizbježnih i evidentnih posljedica cijepljenja. Razinu željenog straha na temelju kojeg se stvaraju novi neformalni autoritativni režimi u nominalno demokratskim državama dodatno podiže nedostupnost cjepiva za obične građane.
Namjerno i naočigled većine stanovništva u većini država, pa i onih koje su članice Europske unije, prve dostupne količine cjepiva podijeljene su odmah u prvom zahvatu procjepljivanja pripadnicima društvene elite i osobama koje su s njom po raznim osnovama povezane, dok se ostatku građana i dalje uporno servira priča o nedostatku cjepiva. Kako imunitet stečen cijepljenjem ima svoje vremensko ograničenje, lako je moguće da će se prije završetka cijepljenja opće populacije opet cijepiti isti odabrani već cijepljeni u prvom valu. Na taj način sve će se vrtjeti u bizarnom krugu cijepljenja uvijek istih pripadnika elite i kroničnog nedostatka cjepiva za većinu građana.
Veliki reset
Ništa se ne događa slučajno. Države koje su sposobne osigurati milijarde eura za potpuno besmislene projekte tobože nisu u mogućnosti osigurati dovoljne količine cjepiva. Kako vrijeme odmiče, sve je više temelja sumnji i kako veliki neuspjeh Europske unije u nabavi cjepiva za države članice možda ipak nije samo pitanje nesposobnosti ili gotovo očigledne korupcije nego možda postoji i namjera svjesnog održanja stanja zdravstvene i socijalne nesigurnosti, a time i političkog okružja u kojem je moguće bez ograničenja primjenjivati prisilu i kojem su sve oporbene političke opcije potisnute sa scene. Naime, upravo takvo okružje savršeno je za provođenje neizbježne velike ekonomske transformacije.
Neoliberalni gospodarski sustav stvarni je i skriveni pokretač velike transformacije svjetskog geopolitičkog poretka, tim prije što je on u biti temeljna doktrina svih globalnih igrača uključujući ne samo zapadne sile nego i Kinu i Rusiju. Nije bitno kako se neki ekonomski poredak naziva, nego je bit u tome kako djeluje, a očito je da neoliberalna ekonomska doktrina stoji u pozadini ekonomije i projekcije geoekonomskih interesa na globalnoj razini svih igrača u svjetskoj igri nadmetanja.
Neoliberalna ekonomija posljednjih desetljeća zahuktava i ubrzava svijet. Vrijeme izmjene ciklusa prosperiteta i kriza sve je kraće, pa se gospodarski i politički procesi koji su nekada trajali godinama sada izmjenjuju gotovo u nekoliko mjeseci. To, između ostaloga, zahvaljujući i razvoju informatičke tehnologije. Od vrhunca prevlasti globalizacijskog modela do preokreta u obrnutom smjeru prošlo je samo nekoliko godina. Takvo stanje gotovo permanentnih izmjena ciklusa potpuno je uskomešalo političke ideje i organizaciju političkog života te narušilo nekada čvrste granice tradicionalnih političkih podjela.
Krajnje granice
Vladajuća neoliberalna gospodarska agenda u stvarnosti ne radi razliku između lijevih i desnih političkih opcija. Ona ih jednostavno održava na životu i koristi za svoje ciljeve ovisno o okolnostima i povijesnom trenutku istovremeno maskirajući njima svoju pravu prirodu. U trenucima nastanka globalnih geoekonomskih i geopolitičkih divova, deglobalizacijskog preokreta i pokušaja stvaranja novih i starih carstava nastupio je i sumrak klasičnih odrednica ideologija nastalih na ruševinama 1. svjetskog rata. Kada se organizirano, uz poziv njemačke kancelarke Angele Merkel, u Europu dovlače bliskoistočni migranti kao jeftina radna snaga za najmoćnija europska gospodarstva, tada se koriste floskule i ideološke odrednice iz lijevog arsenala, a kada je potrebno ojačati autoritativne elemente poretka u cilju njegova održanja, koristi se desni ideološki arsenal. Stare podjele nastale prije više od stoljeća za 1. industrijske revolucije danas su žalosno anakrone i više ne funkcioniraju, ali to ne znači kraj liberalnog poretka zapadne civilizacije, nego samo njegovu novu mutaciju.
Pojednostavljeno rečeno, cijeli demokratski zapadni svijet pogonjen neoliberalnom agendom u većoj ili manjoj mjeri u putanji je prema praktičnim izvorištima neoliberalne ekonomije gdje su je sljedbenici neoliberalne ekonomske doktrine Miltona Friedmana prvi put u praksi implementirali.
Svijet se kreće prema društvu i ekonomiji Čilea za vladavine generala Augusta Pinocheta i južnoameričkih autoritativnih državnih struktura druge polovice prošlog stoljeća uz snažan utjecaj peronističkih tradicija, dakako, na mnogo suvremeniji i suptilniji način. Neoliberalna ekonomska agenda došla je do svojih krajnjih granica i opstojnost dalje može osigurati samo silom. U tom smjeru pod plaštem koronakrize pokrenuta je i odvija se transformacija liberalnog poretka kako bi se održao na životu.
Socijalna igra
Neoliberalna ekonomska politika u svom dosadašnjem praktičnom djelovanju, pozivajući se na obranu slobode tržišta, istovremeno je do temelja uništavala to isto slobodno tržište potežući intervencije države na tržištu ili direktne transfere iz proračuna kada je god arbitrarno bilo koji dovoljno velik i moćan dio bankarskog i korporativnog sustava procijenio da je ugrožen i da ulazi u gubitke. Intervencije država u vidu spašavanja privatnih banaka i financijskih tvrtki bile su ključno obilježje prošle ekonomske krize, a sada se pripremaju pozicije za višu razinu iste igre u novoj ekonomskoj krizi izgrađenoj na podlozi pandemije koronavirusa.
Sada će biti obuhvaćeni svi sektori gospodarstva. Posljedica će biti direktna negacija slobodnog tržišta na kojem bi oni manje sposobni i oni koji krivo procjenjuju morali propasti i osloboditi prostor sposobnima. To je temeljni cilj slobodnoga tržišta i uvjet napretka gospodarstva i društva. Neoliberalni poredak, u nemoralnoj vezi s političkim i državnim strukturama koje ovise o financijskom i korporativnom sektoru i služe njemu, a ne glasačima, čini upravo obrnuto. Postupno uništava slobodno tržište. Cilj je na štetu svih poreznih obveznika na tržištu održati oligarhiju s državom povezanih tržišnih aktera, koji bi na istinski slobodnom tržištu s njega bili eliminirani. Pritom se, igrajući na socijalni sentiment i lijeve političke paradigme, poziva na očuvanje postojećih radnih mjesta iako je primarni cilj zaštita interesa i profita i održanje liberalnog poretka.
Potpuno je očito da u toj priči, da bi funkcionirala, nešto nedostaje. To je onaj spasonosni element prisile bez kojeg se tako perverzan ekonomski sustav ne može održavati. Po svemu što se zbiva, čini se da je procjena stratega nove transformacije liberalnog poretka ništa drugo do uvođenje onog oblika prisile uspješno prakticiranog u prvom neoliberalnom, čileanskom, eksperimentu. Sada je taj model, po svemu sudeći, u postojećem ekonomskom režimu postao jedini način daljnjeg opstanka neoliberalnog sustava u formalno demokratskim društvima i državama. Sadašnji neoliberalni ekonomski model usmjeren isključivo u korist uskog kruga financijske i korporativne elite i najmoćnijih ekonomskih subjekata sve je manje održiv na bilo koji drugi način osim raznim oblicima prisile. I sve će to biti pokriveno koronakrizom kao univerzalnim opravdanjem za sve.
Ukidanje rada
Usporedno uz jačanje autoritativnih elemenata, pokušava se održati privid liberalne demokracije. Koliko je ona ozbiljna politička i stvarna životna kategorija, mogao je za trajanja koronakrize vidjeti svaki građanin. Jedan nevidljivi virus gotovo je u cijelosti suspendirao njezino postojanje bez obzira na to što politika svih formalno demokratskih zapadnih država tvrdi da su sve poduzete mjere legitimne i zakonski utemeljene. Argument je deplasiran, kao i sam pojam tzv. pravne države, jer je, primjerice, i većina onoga što se događalo za trajanja nacionalsocijalističke vladavine u Njemačkoj i Europi bila također debelo zakonski utemeljena, pa i na rasnim zakonima. Pravna država jednostavno nije sinonim za demokratsku i pravednu državu.
Zdravstvena kriza s pandemijom koronavirusa na unutarnjem planu u većini država zapadnoga svijeta, sada je to potpuno jasno, iskorištava se kao pokriće za šokantne promjene u ekonomiji i funkcioniranju društva. Smanjit će se broj i ukinuti nepotrebna radna mjesta u javnom sektoru, ali i u privatnom sektoru, koja je sasvim očito pregazio tehnološki razvoj i dodatno ubrzati razvoj novih inovativnih oblika rada. Uza sve neformalnije radne odnose, uvodit će se masovni rad od kuće, čime se, s druge strane, istovremeno učinkovito smanjuje i unutarnja povezanost interesnih socijalnih grupa. Time se otvara prostor slabljenju utjecaja pojedinaca i njihovih interesnih organiziranih grupa i posljedično u konačnici jača postojeći neoliberalni socijalni i ekonomski sustav, ali uz istovremeno održanje kohezije na općoj državnoj razini.
U svakom slučaju, nikakav kraj liberalanog poretka nije na vidiku, nego upravo suprotno, pod okriljem koronakrize ulazimo u fazu njegove transformacije i jačanja. Sustavi ekonomije i cijeli poredak utemeljen na neoliberalnoj agendi očitim uvođenjem autoritativnih elemenata putem borbe protiv pandemije koronavirusa dobiva na snazi i slijedi njegova renesansa.
Veliki blef
S druge strane, dio političkog estabišmenta najmoćnijih država svijeta i utjecajnih geopolitičara drži kako je potrebno cijeli proces neizbježne transformacije neoliberalnog ekonomskog sustava u okviru “velikog reseta” i primjenu državne sile mnogo suptilnije provoditi. Treba stvoriti privid da se državna intervencija, koja je u biti usmjerena na stjecanje koristi za s politikom uvezani elitni financijski i gospodarski krug, zapravo provodi u korist svih građana.
Tako nova američka administracija pod predsjedništvom Joea Bidena, kako je proklamirano u cilju prevladavanja ekonomske krize izazvane pandemijom koronavirusa, upravo pokreće velike javne radove na infrastrukturnim objektima transporta i energetike, podiže poreze za velike tvrtke i jača regulatornu ulogu države. Na taj način, tobože po uzoru na New Deal predsjednika Franklina D. Roosevelta iz 30-ih godina prošlog stoljeća proveden nakon tadašnjeg velikog ekonomskog sloma, američka vlada iskazuje volju u korist građana amortizirati ekonomski i socijalni potres koji će sljedećih godina pod okriljem koronakrize nastati “velikim resetom“. No u konačnici riječ je o velikom blefu jer sve iz državnog proračuna uloženo u infrastrukturne javne radove prelit će se u profit velikih s državom povezanih korporacija koje će dobiti glavninu poslova. Isti je slučaj s planom oporavka Europske unije.
Pod okriljem pandemije bolesti Covid-19 na djelu je epohalna transformacija neoliberlane ekonomije kroz primjenu instrumenata doktrine šoka i stvaranje učinkovitih autoritativnih mehanizama kontrole građana. To je, inače, preduvjet opstanka moderne ekonomije koja je napustila tržište i okrenula se vladavini povlaštenih ekonomskih subjekata uz potporu države koja u zapadnim demokracijama više neće služiti građanima, čak ni u današnjoj mjeri, nego isključivo s politikom slizanim ekonomskim akterima.
Opasan proces
Sasvim je, stoga, izvjesno, da će koronakriza trajati onoliko koliko bude potrebno da se izvrši epohalni preustroj postojećeg ekonomskog modela koji će uključivati teške društvene lomove, nestajanje sa scene cijelih klasa i stvaranja novih. Bit će to proces ravan onome koji je nekada proizvela 1. industrijska revolucija. Također je potpuno jasno da se takva velika transformacija ekonomije i društva ne može izvesti bez veće ili manje uporabe sile.
Koronakriza koja će trajati u raznim oblicima godinama, što kroz prodore novih oblika bolesti, što kroz prateću ekonomsku krizu koja neizbježno traži mjere prisile prema građanima, savršeno se uklapa u taj okvir divovskih promjena ekonomije i socijalne strukture. Usporedno, pokušava se na globalnoj razini od propasti spasiti liberalni poredak i transformirati geopolitički okvir utemeljen na američkoj prevlasti. Ugroženi globalni mirovni poredak pod okriljem američkih sigurnosnih jamstava poznat kao Pax Americana pokušava se transformirati masivnim pritiskom na konkurentske sile Kinu i Rusiju, uz istovremeno stavljanje u izgled protivnicima mogućnosti nekog novog oblika partnerstva velikih sila koji bi trebao zamijeniti neučinkovite mehanizme UN-a i neformalnih skupina kao što su G7 i G20. Stvorena paradigma velikog rata koji kuca na vrata savršeno se uklapa u ozračje straha i nesigurnosti zbog javnozdravstvene i ekonomske krize koja zahtijeva državnu intervenciju i autoritet državne sile.
U svakom slučaju, sve će to prikriti koronakriza koja će u raznim svojim oblicima trajati sve dok se ne izvrši “veliki reset” globalnog ekonomskog i geopolitičkog poretka. Većina će se, zahvaljujući kontroliranim medijima, nakon svega što će im se dogoditi, sjećati samo koronakrize.
