M. Stefanov: Merkel i Bennett kompromitirali sliku rata kakvu gradi zapadna ratna propaganda

Mario Stefanov

Putinova oholost i nesposobnost uvukli su ga u postavljenu zamku iz koje se sada kao ranjena životinja pokušava izvući eskalacijom rata, a potpuno je sigurno da od svojih ciljeva odustati neće i da će u rat ubacivati sve više ljudskog i materijalnog potencijala kako bi ga na koncu dobio

Javna svjedočenja bivše njemačke kancelarke Angele Merkel o dramatičnim zbivanjima koja su prethodila ruskoj invaziji na Ukrajinu i svjedočenje donedavnog izraelskog premijera Naftalija Bennetta o zbivanjima na samom početku rata u veljači i ožujku 2022. te kazivanja šefa turske diplomacije Mevluta Cavusoglua bacaju novo svjetlo na rat u Ukrajini. Ona javnosti prikazuju i drugu, širu dimenziju rata, daleko izvan i iznad interesa napadnute Ukrajine.

Svjedočenja govore o odnosu velikih sila prema Ukrajini kao žrtvi agresije, ali jednako tako i o oholosti, nasilnosti i nesposobnosti carskog samozvanca Putina, koji je zbog uvjerenosti u svoju nadmoć učinio za sebe i Rusiju fatalnu pogrešku pokretanjem invazije na Ukrajinu za koju će platiti visoku cijenu, bez obzira na ono što će iz rata izvući kao plijen, jer će istodobno dovesti u opasnost i sam opstanak Ruske Federacije.

Angela Merkel ranije, a potom ovih dana i bivši izraelski premijer Naftali Bennett praktički su kompromitirali sliku rata kakvu uporno gradi američka, britanska i europska ratna propaganda, ali su i jasno opisali ponašanje ruske politike i Putina, koji je godinama iskorištavao podijeljene interese njemačke, odnosno europske i američke politike s druge strane, a nakon što je već u prvim tjednima zaglavio u neuspješnom ratu od tih istih – koji su u međuvremenu zahvaljujući njemu prevladali različite interese i sklopili monolitni blok – tražio milost pristajući na pregovore samo nekoliko tjedana nakon što je rat pokrenuo. Milost nije dobio i sada ga ne puštaju iz klopke u kojoj su ga dugo čekali.

Razbijanje Rusije

Nitko razuman ne može negirati da je Rusija po međunarodnom pravu agresor koji uporno nastavlja svoj krvavi i dosad neuspješni rat. No, prema izjavama Angele Merkel i Naftalija Bennetta, ni Zapad nije samo samaritanski pomagač Ukrajine. Iza njegova pomaganja Ukrajini stoji skrivena namjera iskorištavanja dugogodišnjega sukoba za ciljeve zapadnog sučeljavanja s Rusijom – koje postoji otprije i nije vezano isključivo za Ukrajinu – u cilju iscrpljivanja Ruske Federacije i po mogućnosti stvaranja uvjeta za njezinu disoluciju.





Putinova oholost i nesposobnost uvukli su ga u postavljenu zamku iz koje se sada kao ranjena životinja pokušava izvući eskalacijom rata.

Potpuno je sigurno da od svojih ciljeva odustati neće i da će u rat ubacivati sve više ljudskog i materijalnog potencijala, kako bi ne samo osigurao dosad otete dijelove ukrajinskog teritorija nego i slomio ukrajinsku vojnu moć i po mogućnosti srušio političko vodstvo u Kijevu i postavio marionetski režim.

Cilj američke, britanske i njemačke, a time i europske politike, s druge strane, nikada, pa ni prije 2014. i prvih ruskih zauzimanja ukrajinskih teritorija tijekom 2014., nije bio samo pomoći Ukrajini diplomatskim i vojnim odvraćanjem Rusije od nasilnog ratnog djelovanja ili pak pomoći Ukrajini u povratu otetoga – nego je uvijek kao konačni cilj Zapada postojalo nešto više od same Ukrajine – u sferi visoke geopolitike na Euroazijskim prostorima.





Bivša njemačka kancelarka Angela Merkel za Die Zeit dala je 7. prosinca prošle godine intervju u povodu godišnjice napuštanja kancelarske dužnosti. Merkel je kao svjedok povijesti opisala njemačko-ruske odnose, uključujući i njemački i europski energetski biznis s Rusijom,razvoj ratnih zbivanja u Ukrajini i mirovni proces između Rusije i Ukrajine koji je kreirala i vodila i koji je rezultirao potpisanim i nikad provedenim Minskim sporazumima.

Dragocjeno vrijeme

O vlastitom mirovnom posredništvu koje je uz podršku Francuske i cijele politike EU-a provodila, danas, nakon što je Ukrajina razorena i spaljena, kaže: “Osvrnimo se i na moju politiku prema Rusiji i Ukrajini. Moj je zaključak da sam odluke koje sam tada donosila, donosila na razuman način i da one i danas imaju opravdanje. Bio je to pokušaj da se spriječi upravo ovakav rat. Činjenica da to nije uspjelo ne znači da to u ono vrijeme nije trebalo tako raditi”.

U nastavku opravdavanja svoje dvolične i za Ukrajinu katastrofalne politike, kojom je s jedne strane trgovala i ostvarivala za Njemačku profit od suradnje s Rusijom prije svega na energetskom planu, a s druge strane tobože pomagala Ukrajini u borbi protiv tada već započete ruske agresije navodi: “I Ukrajina je iskoristila to vrijeme da ojača kao što danas možete vidjeti. Ukrajina iz 2014. i 2015. nije isto što i Ukrajina danas. Kao što ste mogli vidjeti u bitki za Debalčevo početkom 2015., Putin ih je tada lako mogao pregaziti i čisto sumnjam da su zemlje NATO-a tada mogle učiniti toliko koliko sada čine da pomognu Ukrajini. Svima nam je bilo jasno da je riječ o zamrznutom sukobu, da problem nije riješen, ali upravo je to za Ukrajinu kupilo dragocjeno vrijeme”.

No, dok se tobože hvatalo i kupovalo vrijeme za Ukrajinu, Merkel i Njemačka te vodeće članice EU-a razvijale su projekt plinovoda Sjeverni tok 2 i, tjerane pohlepom, navlačile se na sve veću ovisnost o ruskom plinu. Pravo je pitanje za koga je Merkel kupovala vrijeme u očito neozbiljnom mirovnom posredovanju koje je Ukrajini nanijelo više štete nego koristi. Da nije bilo takvog posredovanja nego oštrog odgovora Zapada diplomatskim i vojnim instrumentima, uključujući i isporuku naoružanja i vojnog materijala Ukrajini -Putin bi morao postaviti sasvim drugačiju kalkulaciju. U krajnjem slučaju, da je neposredno prije invazije na poziv Vlade u Kijevu NATO uputio i kontingent svojih trupa na ukrajinski teritorij, to ne bi izazvalo ništa opasniju situaciju u odnosima Rusije i Zapada od one koja je sada na djelu.

Mrtvi i ruševine

Angela Merkel i njemačka i europska politika mirotvornim su pomaganjem Ukrajini u stvarnosti kupovale vrijeme za njemačko gospodarstvo i profit koji se prelijevao i na ostale članice Europske unije, a ne za jačanje obrambenih sposobnosti Ukrajine. Kupovalo se vrijeme za daljnje produbljivanje unosnih poslova s Rusijom na crti euroazijskog povezivanja, a Ukrajina je bila u sasvim drugom planu.

U konačnici, kao rezultat takvog pomaganja Ukrajina je završila razrušena i s desecima tisuća žrtava.

Iz svjedočenja Angele Merkel jasno se vidi da je u sklopu njemačke i europske politike prema Rusiji Ukrajina bila u drugom planu, sekundarni cilj politike prema Rusiji, i da su plodovi te politike ugrađeni u današnju ukrajinsku tragediju. Da nije za vrijeme svoga kancelarskog mandata razvila toliki biznis s Rusijom vrijedan stotine i stotine milijardi eura, jer nije riječ samo o energetici nego i o plasmanu proizvoda njemačke industrije, uključujući i vojne komponente, još bi se moglo uz malo naivnosti i povjerovati u njezino mirotvorstvo i zalaganje za Ukrajinu. Ovako je pokazala samo vlastito licemjerje i zorno opisala razvoj scenarija prepuštanja Ukrajine ruskom razaranju.

S druge strane, američka i britanska politika obranu Ukrajine od ruskog višegodišnjeg pritiska koristile su u kontekstu strateškog nadmetanja s Rusijom i istodobnog nadmetanja s Njemačkom i Europskom unijom. Washington i London prigovarali su -sada se vidi opravdano -Berlinu na prevelikoj ovisnosti o ruskim energetskim izvorima uz istodobno zapostavljanje obrambenih sposobnosti europskih država, što se izravno odražavalo i na sposobnost NATO-a. No i za njih je Ukrajina u biti bila sredstvo sučeljavanja s Rusijom. Zapravo su, pravilno predviđajući ruske poteze, što mogu zahvaliti i obavještajnim podacima iz samog vrha ruske vlasti – pripremali za Putina stratešku ratnu varku, najveću od vremena 2. svjetskog rata, u koju su ga na kraju i uspjeli uhvatiti i više ga ne puštaju.

Navedeno se, uostalom, vidi i iz svjedočenja Naftalija Bennetta.

Oštra intervencija

Donedavni izraelski premijer 5. veljače na svome Youtoube kanalu svjedoči da je 4. ožujka 2022., ni dva tjedna nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, u dogovoru sa SAD-om, Francuskom, Njemačkom i Velikom Britanijom otputovao u Moskvu na sastanak s Vladimirom Putinom. Posredujući između Moskve i Kijeva, tvrdi da je uspio postići odustajanje Moskve od svrgavanja vlasti u Kijevu i uništavanja ukrajinske vojne sile u zamjenu za odustajanje Ukrajine od članstva u NATO-u. Bennett svjedoči da su pregovori koje je vodio išli u dobrom smjeru jer se i Putin povlačio s radikalnih pozicija koje je objavio na samom početku invazije, očito svjestan neuspjeha na ratištu. No kada su Washington i London shvatili da bi pregovori mogli uspjeti, umiješao se, tvrdi bivši izraelski premijer, Boris Johnson koji je praktički zaustavio nastavak pregovora. Johnson je u travnju, nakon što je američki predsjednik Biden pripremio teren, oštro izjavivši: “Pobogu, Putin ne može ostati na vlasti!”, posjetio Kijev predlažući Zelenskom da više ne pregovara s Putinom ni preko posrednika jer je “Putin ratni zločinac” kojega treba pritiskati, a ne pregovarati s njim.

Nešto kasnije, također u travnju, i turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu sugerirao je kako dio zemalja NATO-a želi produljiti rat u Ukrajini izjavivši: “Nakon razgovora u Istanbulu vjerovali smo da rat neće trajati ovoliko dugo… Ali nakon sastanka ministara vanjskih poslova članica NATO-a stekao se dojam da unutar država članica NATO-a postoje oni koji žele da se rat nastavi, koji će dopustiti da se rat nastavi, a Rusija oslabi. Ne mare mnogo za situaciju u samoj Ukrajini“.

U intervjuu od 5. veljače Bennett tvrdi da su se zapadni čelnici sve žešće protivili njegovu mirovnom posredovanju i zaključuje: “Mislim da je donesena legitimna odluka Zapada da nastavi udarati po Putinu, a ne pregovarati”. Na pitanje jesu li zapadne sile blokirale posredovanje Bennett je rekao: “Uglavnom da. Blokirali su ga i mislim da su pogriješili”.

Nema optimizma

Prema izvješću uglednog Foreign Affairsa iz tog vremena, pregovarači u mirovnom posredovanju u kojem je sudjelovao Bennett provizorno su se dogovorili o obrisima privremenog rješenja po kojem bi se Rusija povukla na pozicije od 23. veljače u zamjenu za ukrajinsko odricanje od traženja članstva u NATO-u, umjesto čega bi dobila sigurnosna jamstva od više država. No, u isto vrijeme dok Bennett posreduje i Foreign Affairs prenosi optimistična predviđanja, Bloomberg izvješćuje da su mu izvori iz vlada SAD-a i Velike Britanije signalizirali da njihova agenda nisu pregovori o miru, nego poraz Rusije i promjena režima u Moskvi. “Rusija će biti propala država izgnanica iz međunarodne zajednice. Kina će tada vidjeti da je Rusija odsječena od ostatka međunarodne zajednice i bit će prisiljena ponovno procjenjivati korisnost kinesko-ruske osovine. Demokracija i Zapad mogli bi ovakav razvoj iskoristiti kao ključnu okosnicu jačanja svoje pozicije”, zaključuje Bloomberg.

Točku na mirovna posredovanja u ime američke i zapadne politike stavio je ministar obrane SAD-a Lloyd Austin, koji je javno rekao da je jedan od ciljeva SAD-a pri pružanju podrške Ukrajini vidjeti Rusiju oslabljenu. Da bi se postiglo to što je naznačio ministar Austin, bilo je potrebno nastaviti rat, a ne sklapati prekide vatre, primirja ili pregovore prije vremena.

Osim toga, svjedočenje Naftalija Bennetta jasno potvrđuje da je Moskva vrlo brzo nakon započinjanja invazije na Ukrajinu postala svjesna razmjera svoga poraza u početnoj fazi rata u koji se na Putinovo inzistiranje uvukla. Da nisu tražili brzi izlaz iz katastrofalne vojne pozicije i zamke u kojoj su se našli, Rusi ne bi svega dva tjedna nakon početka rata ni ulazili u pregovore o prekidu vatre.

Bennettove izjave pokazuju da je Putin još tada shvatio da se preračunao, da je upao u postavljenu zamku i da je stoga imao volje povući se na crte razdvajanja snaga prije 24. veljače u zamjenu za klimava jamstva da Ukrajina neće pristupiti NATO-u.

Idu do kraja

Ruska strana – poglavito Putin koji je inzistirao na vojnom rješenju – već je tada, za razliku od njezinih podržavatelja izvana, shvatila da je gadno pogriješila. Iskorištavanje te pogreške i iscrpljivanje Rusije i po svjedočenju Bennetta i turskog ministra vanjskih poslova Cavusoglua bili su primarni motiv SAD-a i Zapada za zaustavljanje pregovora. Sada više nema razgovora. Svi idu do kraja i igraju na sve ili ništa.

No ono što je najbitnije iz Bennettova svjedočenja razotkrivena je činjenica da se rat ipak mogao zaustaviti nakon što je Putin očito shvatio u što je uletio i stoga bio spreman na razgovore. Neoboriva je također činjenica da su ruska i ukrajinska diplomacija uz izraelsko i tursko posredovanje uistinu obavile kontakte o kojima govori Bennett. S time je javnost bila upoznata, ali se moglo samo nagađati zbog čega je nastavak pregovaranja zaustavljen, iako su postojale indicije da su američka i britanska diplomacija spriječile nastavak pregovaračkog procesa. Sada to otvoreno tvrdi očevidac i sudionik pregovaranja Naftali Bennett i nitko ga dosad nije izričito demantirao.

Uostalom, u oči bode i gruba činjenica da je ruska agresija mogla biti zaustavljena još 2014. političkom intervencijom Zapada, a kada je ona prerasla u invaziju, nastavak rata, prema Bennettu i drugim svjedocima zbivanja, on se mogao, ako ne spriječiti, a ono barem ograničiti. U krajnjem slučaju Zapad je mogao na zahtjev Ukrajine uvesti trupe u Ukrajinu makar i u simboličnom broju neposredno prije ruske invazije, čime bi Putin bio primoran na posve drukčiju kalkulaciju, pri čemu nastala situacija ne bi bila ništa opasnija nego što je danas.

Ali ne, SAD i Velika Britanija su upravo htjeli da Rusija povuče potez na koji se odlučila jer je za njega Zapad sve pripremio. Takva strategija sasvim je legitimna, ali se postavlja pitanje cijene koju plaća sama Ukrajina, iako postoje procjene da cijenu koju plaća nikako nije mogla izbjeći.

Nema pobjede

Putin je išao ususret zapadnim željama i učinio je upravo ono što se od njega očekivalo – oholo je upao u Ukrajinu i u postavljenu stratešku zamku. Sve što otad čini, uključujući i novu fazu rata iscrpljivanja i ostvarivanja nadmoći protiv Ukrajine, čini kako bi otklonio posljedice početne pogreške i iz rata izvukao što se da izvući. Rezultat svega je – nikada od 2. svjetskoga rata do danas u bilo kojem ratnom sukobu koji se vodio nije postojalo tako malo manevarskog prostora za zaraćene strane. Igra se na sve ili ništa. Polovično rješenje je nemoguće. Nitko ne može odustati od svojih ciljeva, a poraz ili pobjeda u ratu čini razliku između moguće propasti Ukrajine ili Rusije.

Europa je u ratu s Rusijom

Više svjetla na rat u Ukrajini baca i izjava njemačke ministrice vanjskih poslova Annalene Baerbock koju se nikako ne može zanemariti iako su je pokušali opravdati time da je ishitrena i izvađena iz konteksta. Baerbock je u siječnju, pozivajući na europsko jedinstvo, izjavila da je – Europa u ratu s Rusijom. Nije ona to izrekla tek tako iz hira ili nesmotreno, nego s unaprijed stvorenom namjerom. Baerbock je sondirala teren, snimila je odnos javnosti prema ratu s Rusijom i dobila je, ali i javno prikazala rezultat kakav je i očekivala. Javnost podržava rat.

S druge strane, ta izjava i priprema terena za rat govori da je u pozadini pomaganja Zapada Ukrajini puno više toga izvan i iznad Ukrajine i njezine muke.

Više su pomogli Titu protiv Staljina nego Zelenskom u ratu protiv Putina

Po svemu je razvidno i da je dosadašnja pomoć Zapada Ukrajini bila pažljivo dozirana i ograničena. Više su SAD, Velika Britanija i Francuska vojno pomogli Titu kad se zakvačio sa Staljinom, iako tadašnja država nije bila vojno napadnuta nego samo politički pritisnuta i izložena vojnim provokacijama Moskve na graničnim područjima, nego što su pomogli Ukrajini u trenucima kada je Rusija na nju izvela masivnu invaziju. Nakon što je Beograd zatražio pomoć od Zapada, u iznimno kratkom roku dostavljena je abnormalna količina naoružanja i vojne opreme, prije svega od SAD-a i Velike Britanije, u tolikom broju da se to naoružanje koristilo i u svim ratovima na prostoru bivše Jugoslavije 90-ih godina. Tada nije bilo rasprava među zapadnim silama treba li dostaviti tenkove ili borbene zrakoplove, nego je dostavljeno sve, i to u kratkom roku.

Tako se organizirala i pružala vojna pomoć kada se želio unaprijed spriječiti bilo kakav pokušaj ruskog vojnog djelovanja, a onako kako se pruža pomoć Ukrajini čini se onda kada se Ruse želi što dublje uvući u dugotrajni i neuspješni rat. Slična metodologija primijenjena je i u Afganistanu kada je pružena pomoć pobunjenicima, točno dozirana tako da ne omogući njihovu pobjedu protiv sovjetske armije, ali i da ne dopusti rusku pobjedu. Tako se iscrpljuje neprijatelj, a činjenica je da se Ukrajini isporučuje točno onoliko koliko je potrebno da se nekako održi i da Rusi ne mogu proglasiti ni parcijalnu pobjedu.

 

Komentari

komentar

You may also like