Mario Stefanov
Ruska agresija svojim neuspješnim pokušajem povratka Moskve na geopolitičke pozicije kako s početka tako i s kraja prošlog stoljeća, ovisno o tome kakve ratne sreće bude imala, signalizira da Europi još prijete zlodusi nikad prevladane prošlosti i prokletstvo nedovršenih ratova
Ruska agresija na Ukrajinu pokrenula je rat koji ima potencijal eskalacije po prostoru i vremenu i koji, usisavajući u sebe sve širi krug država koje izravno ili prikriveno i posredno podržavaju jednu ili drugu stranu, polako prerasta u novi veliki europski rat, a posljedično i u globalni.
Taj novi europski rat izazvan ruskim pokušajem revizije učinaka propasti Ruskoga Carstva po okončanju prvoga europskog Velikog rata i kasnije propasti druge iteracije ruskoga imperija, SSSR-a nakon završetka hladnoga rata, sve očitije se iskazuje kao nastavak neprekinutog kauzalnog niza velikih europskih ratova započetih početkom prošlog stoljeća.
Ruska agresija svojim neuspješnim pokušajem povratka Moskve na geopolitičke pozicije kako s početka tako i s kraja prošlog stoljeća -ovisno o tome kakve ratne sreće bude imala ili ne-signalizira da Europi još prijete zlodusi nikad prevladane prošlosti i prokletstvo ratova koji svojom nedovršenošću i mirovnim poretkom koji su stvorili u logičnom i kauzalnom povijesnom slijedu produciraju nove ratove.
Duh Velikog rata
Nad Europom se, nema dvojbe, i dalje nadvija zloduh, sada jasno vidimo, neprekinutog niza ratova i mirovnog poretka koji, nikada, tijekom cijelog jednog stoljeća nije osigurao istinski mir u Europi. Nad ponovno ratnom Europom i dalje je duh zlosretnoga Versajskog mirovnog poretka skovanog pod američkim i britanskim patronatom nakon 1.svjetskog rata i koji se, unatoč pokušajima modifikacije, nikada nije uspio ostvariti kao realni mirovni sustav nego samo kao mirovni provizorij koji je generirao nove ratove.
Bilo je samo pitanje vremena kada će izroditi novi rat motiviran starim, nikada odbačenim imperijalnim ambicijama i geopolitičkim doktrinama. Rusija, predvođena Putinom, dovela se u poziciju sile koja je u nastavku ratnog slijeda na europskim prostorima pokrenula novi europski rat. Nakon takve eskalacije ratnog nasilja ostaje pitanje ne samo kako zatvoriti novi europski ratni ponor nego kako napokon nakon cijelog stoljeća uzastopnih europskih ratova zaustaviti ratni niz. Jedno je sigurno, posljedice i geopolitički učinci prohujalih europskih ratova ne mogu se prebrisati, ali isto tako je sigurno da bez konačnog dokidanja mirovnog poretka stvorenog prije više od jednog stoljeća u Europi nikada neće biti trajnog mira. Bez dekompozicije mirovnog poretka koji svoje porijeklo vuče iz dvora Versaillesa nema europskog mira.
Nesvjesne da suvremena Europa u svojoj biti počiva na temeljima stoljeće starog i opakog mirovnog poretka sklopljenog u Versaillesu, koji je stvorio uvjete za pokretanje drugoga velikog europskog rata 20. stoljeća, europske elite odbijale su prihvatiti činjenicu da već gola logika kazuje kako taj isti poredak predstavlja iznimno veliku opasnost, što se sada i jasno pokazuje. Jednostavno nije moguće stvoriti istinski mir u Europi bez razgradnje staroga mirovnog poretka niti se na njegovim temeljima može graditi Europska unija.
Vječna vatra
To stoga što taj poredak sadrži zlu klicu uvijek novih i novih europskih sukoba. Sustav koji uporno stvara Europska unija utemeljen upravo na tom Versajskom poretku evidentno vodi novim sukobima i ratovima. Uostalom, samo politički slijepac ne vidi da u Europi, usporedno s ruskom agresijom na Ukrajinu, ponovno sve vrije, proučavaju se stare karte i po njima iscrtavaju nove crte, u tišini mnogi u Europi, koji si to mogu priuštiti, pokušavaju graditi svoja mala i velika carstva, gledajući kako ispraviti stare ili pak nove nepravde nastale u procesu stvaranja Europske unije kao pokušaja transformacije starog Versajskog mirovnog poretka. Ništa se nije promijenilo osim podjele uloga u tom istom velikom versajskom cirkusu, koji uporno producira podjele i sukobe europskih naroda. Europske granice, što je uistinu zastrašujuća spoznaja, ostale su gotovo potpuno identične onim granicama koje su iscrtane nakon pogodbi versajskih pobjednika, nakon 1. svjetskog rata, poglavito u Srednjoj i Istočnoj Europi. One su danas, koliko god to bilo naizgled nestvarno, još geopolitički okvir suvremene Europe. Demoni Versajskog poretka u svim njegovim modifikacijama i dalje razaraju povjerenje, unose sukobe u odnose europskih naroda i vuku u nove ratne kataklizme.
U preobrazbi europskog mirovnog sustava, koji to zapravo nikada nije postao nego je producirao sukobe i ratove, pokušava se uporno izgraditi i nova europska integracija Europske unije, što je apsurdno.
Potrebno je dokinuti stari poredak na koji se posredno u svojoj agresiji i imperijalnom ratu protiv Ukrajine poziva čak i Rusija kako bi se u Europi prekinuo ratni niz, a ne na njemu i njegovim ostacima graditi Europsku uniju. Tako održavan i korišten poredak je, uza sve zle odlike onoga što je ugovorima nametnuto nakon 1. svjetskog rata, od ratnih pobjednika, dobio i nove koji posljednjih desetljeća široko otvaraju vrata novim sukobima na europskim prostorima.
Nepravedni mir
Nastao je zapravo obrat odnosa moći unutar istog poretka i stvorila se nova struktura dominacije. Starim demonima pridružili su se tako novi. Dok je izvorno Njemačka stavljena u podređeni položaj i zlostavljana, stvaranjem EU-a nastao je obrat – Njemačka je postala hegemon. I to sve u istom vražjem mirovnom sustavu koji je samo ojačan trajnom američkom vojnom i političkom prisutnošću u Europi nakon 1945., što je zapravo i prilično logično jer su Amerikanci i njihov predsjednik Woodrov Wilson uz britansku asistenciju odigrali ključnu ulogu u stvaranju Versajskog mira za Europu. Versajski poredak u Europi iz izvornog oblika transformirao se u europske i transatlantske integracije.
Povjesničar ekonomije Robert Skidelsky, predavač na Oxfordu i stalni profesor političke ekonomije na sveučilištu Warwick, među rijetkima je koji političke prilike u Europi i strukturiranje unutarnjih odnosa unutar Europske unije dovode u vezu sa stoljeće starim Versajskim poretkom kojeg je Europska unija samo posljednji izdanak.
On upozorava da takva Europska unija stvara isti krizni potencijal kao i izvorno sklopljeni versajski mirovni sustav.
Ništa se, prema njemu, bitno nije promijenilo, iako su se karte vjerovnika i dužnika od davne 1919. višestruko ispremiješale, igra ostaje ista. U svome članku “From Versailles to the Euro” od 20. lipnja 2019. Skidelsky kazuje: “Sporazum koji je okončao 1. svjetski rat potpisan u lipnju 1919. nametnuo je Njemačkoj razorni teret duga. Stotinu godina poslije, Njemačka je preuzela ulogu po svom uvjerenju pravičnoga kreditora koji sam stvara pravila i koji se zgraža nad kockarskim moralom svojih dužnika, ignorirajući pritom destabilizirajuće i zarazne učinke nametnutih obveza pri povratu dugova za zemlje dužnike unutar eurozone koje postaju sve siromašnije.
Obilježava se 104. obljetnica Versajskog ugovora, jednog od sporazuma koji je doveo do završetka 1. svjetskog rata…”
Nemoguće reparacije
“… U određenom smislu igrači su zamijenili mjesta. Dok je ugovor nametnuo ogromne reparacije Njemačkoj, današnja Njemačka je preuzela vodeću ulogu u nametanju velikih dužničkih obveza članici eurozone Grčkoj i drugim zaduženim članicama EU-a.”
Skidelsky dalje navodi: “Igra je ostala ista. Vjerovnici traže povrat uloženog i svoj profit, a dužnici žele to izbjeći. Oni žele da im se dugovi oproste, dok vjerovnici o tome ne žele ni razgovarati, ignorirajući učinke takvih postupaka na države dužnike”. Europska unija nije naučila lekcije Versaillesa o dugovima, niti je osluhnula proročanska upozorenja Johna Maynarda Keynesa koje je on u doba sklapanja Versajskog mira javno izrekao.
Kada je 1. svjetski rat završio, pobjednici su odlučili da Njemačka mora popraviti štetu koju je prouzročila ratom, između ostalog kako bi mogli otplaćivati dugove koje su imali jedni prema drugima. Iako je prema Keynesovoj procjeni Njemačka mogla ostvariti godišnji trgovinski višak od samo 250 milijuna dolara ili 2 posto BDP-a, što bi tijekom 30 godina otplate nametnutih dugova iznosilo 7,5 milijardi dolara, saveznička Komisija za reparacije u svibnju 1921.utvrdila je da je Njemačka na ime ratne štete dužna nevjerojatne tadašnje 33 milijarde dolara.
No iznos koji je stavljen u efektivnu otplatu smanjen je na samo 12,5 milijardi dolara, što je od Njemačke zahtijevalo godišnju isplatu od 350 milijuna dolara. Trik je bio u tome što je od Njemačke zatraženo izdavanje tri seta obveznica, ali je bila dužna plaćati samo glavnicu i kamatu na prva dva seta (klasa A i B), pri čemu set obveznica C nikada nije stavljen u otplatu iako je i dalje bio sastavni dio ukupnoga duga na koji se obračunavala i kamata.
Održavanje velikog fiktivnog njemačkog duga, dok se pokušavala izvući otplata manjeg ili realnog, nastavilo se tijekom 20-ih godina prošlog stoljeća.
Uspon nacizma
Zapravo Njemačka ne samo što nije mogla nikada otplatiti ukupni dug, koji se, uostalom, stalno povećavao, nego nije mogla otplaćivati ni dug po obveznicama A i B, tzv. realni dug, pa je to činila dizanjem novih kredita – i to od američkih banaka.
Keynes je 1926. žestoko reagirao ukazujući na paradoksalnu situaciju: “Sjedinjene Države posuđuju novac Njemačkoj, Njemačka taj novac predaje saveznicima pobjednicima na ime svoga duga, a oni ga na ime svojih dugova prema američkim bankama nastalih za potrebe ratovanja vraćaju američkim bankama”.
Tako, zapravo, nitko ne otplaćuje dug koji raste, nego samo osigurava zaradu, u ovom slučaju američkih banaka. Skidelsky dalje u svome članku navodi: “Uskoro je došlo do pada Wall Streeta i Velike depresije, te Njemačka više nije mogla od američkih banaka dobiti nove kredite. Njezini versajski vjerovnici nastavili su od nje utjerivati dug, zahtijevajući stroge mjere štednje i rezanje potrošnje, čemu je ona udovoljavala, pa je već 1931.njemačko gospodarstvo u odnosu na 1929. palo za 25 posto, a nezaposlenost je dosegla 35 posto. Takva politika izvršavanja svih obveza pod kancelarom Heinrichom Brunningom otvorila je put za Adolfa Hitlera koji je dug jednostavno odbio dalje otplaćivati i potpuno ga odbacio.”
Skidelsky zaključuje da “današnja igra duga u Europskoj uniji ima mnogo paralela s Europom nakon 1.svjetskog rata” i da takva situacija može, što je sasvim logično, dovesti do identičnih posljedica.
Na kraju citira Keynesovo proročansko upozorenje iz 1919.: “Politika ponižavanja milijuna ljudskih bića i lišavanje cijelih nacija bilo kakve perspektive razvoja odvratna je i izazvat će razorne posljedice”. Sve bi se to moglo ponoviti i danas.
Promijenjene uloge
Europska unija očito ne može savladati tu lekciju jednostavno zato što je utemeljena na tom prokletom Versajskom poretku koji je producirao u Skidelskyevu članku opisana geoekonomska i geopolitička zlostavljanja cijelih nacija i kojeg je Europska unija samo nova reinkarnacija. Ona, kao i europski ratovi, izvire iz Versajskog mirovnog poretka i geoekonomskih i geopolitičkih procesa pokrenutih u Europi početkom prošlog stoljeća.
Europska unija, odnosno najmoćnije države članice predvođene Njemačkom, preko briselske izvršne transmisije uz asistenciju MMF-a i ESB-a bez problema su nastavile provoditi ono što su nad poraženom Njemačkom nakon 1. svjetskog rata provodili oni koji su je vojno porazili i tako održavati tradiciju versajskog europskog poretka, samo s promijenjenom raspodjelom uloga. Dakako, nakon što je tako uspostavljeni sustav postao previše javno vidljiv te je izazivao javne prosvjede i oštre raskole unutar EU-a, izvršena je njegova modifikacija i prešlo se na prividno kvantitativno popuštanje za koje će biti plaćena visoka cijena koja će se na kraju preliti dužnicima, a za vrijeme pandemije i na državni intervencionizam integracije koja nije država – za što će se cijena tek morati platiti. Na postojeće ekonomske nevolje sustava nadovezao se rat u Ukrajini koji je pokrenula Rusija i na koji je Europska unija mogla odgovoriti samo financijskim instrumentima, uvođenjem sankcija Rusiji i otvaranjem vrata većoj financijskoj pomoći Ukrajini. Sankcije su, dakako, imale povratni utjecaj, a uz to, Europska unija je dovedena u položaj da zapravo rastućom inflacijom financira rat, odnosno ukrajinsku obranu, dok SAD ostvaruje dobit nikad većom potražnjom za oružjem.
Versajski je mirovni poredak sa svim svojim modifikacijama opstao zahvaljujući prije svega uspostavljenoj ravnoteži snaga između Istoka i Zapada na ratištima “hladnoga rata”, jer ni jednoj strani nije padalo na pamet unositi bilo kakvu nestabilnost u svoju interesnu sferu.
Nastala praznina
Pad Berlinskoga zida otvorio je put promjenama. Europska unija kao institucionalni nastavak Versajskog mirovnog poretka još za vodeće europske države nije postigla sposobnosti i karakter instrumenta koji može jamčiti sigurnosni sustav. Odatle toliko grozničava želja za njezinom centralizacijom i pretvaranjem u federalnu državu i širenje straha od mogućeg raspada, jer raspad ovakve Europske unije bio bi za vodeće europske države istodobno i kolaps cijelog sigurnosnog poretka u Europi. Nastala praznina otvorila bi vrata međusobnim teritorijalnim prebijanjima računa iz prošlosti, jačanju separatizama u europskim državama, opasnosti otvaranja ratnih sukoba na europskome tlu.
Glavni ruski cilj je raspad Europske unije
Jedan od ključnih ciljeva ruskoga rata u Ukrajini je iskorištavanje stoljetnih zlih učinaka mirovnog poretka koji to nikada stvarno nije postao i cilja na uništenje cijeloga sustava međudržavnih odnosa u Europi te rušenje integracijske konstrukcije Europske unije. Dakako, i Rusi dobro znaju da bi sve to na kraju rezultiralo izravnom intervencijom američke politike, čije su vojne snage raspoređene u Europi u cilju uspostavljanja stabilnoga poretka. Američka politička intervencija bila bi poniženje za europsku političku elitu, a veliko je pitanje bi li Amerikanci uopće odmah djelovali ili bi pustili da se Europa prethodno guši u vlastitoj nemoći. No za Rusiju takav razvoj događaja bio bi dobitak jer bi jedan protivnik bio izbačen iz igre, a Amerikanci bi se bavili sređivanjem prilika kod europskih saveznika, a ne u tolikoj mjeri onime što oni rade.
Europa je više nego ikada u svojoj novijoj povijesti suočena s pitanjem kako zaustaviti ratove na europskim prostorima, koji su redovito prerastali u svjetske ratove.
Nakon svakog dosadašnjeg rata europska politika i narodi držali su da je riječ o posljednjem europskom ratu i svakoga su promatrali izdvojeno kao rat koji je pokrenut iz za njega specifičnih uzroka.
Rat u Ukrajini će završiti, ali će stari problemi ostati
Pokretanje novoga velikog rata sposobnog za brzu i nekontroliranu eskalaciju u srcu Europe signal je svakomu pametnomu u europskoj politici, ako je takvih još uopće ostalo u sferama koje stvarno donose odluke, da više nije riječ o slučajnosti uzastopnih ratova, nego da Europu već cijelo stoljeće potresa i razara niz međusobno povezanih ratova.
Nastali su nakon rušenja stare mirovne konstrukcije Koncerta sila početkom stoljeća i nastavljeni na temeljima i zlim utjecajima Versajskog mirovnog poretka stvorenoga nakon 1. svjetskog rata. Njegova temeljita dekompozicija sada postaje više nego preduvjet u zaustavljanju nastavka europskoga ratnog niza, kao i sukoba među europskim narodima. Ratu u Ukrajini i ruskom imperijalnom nasrtaju doći će kraj, ali će ostati problem dokidanja niza međusobno povezanih europskih ratova i prastarog mirovnog poretka koji ne osigurava mir nego proizvodi ratove. Možda je sazrelo vrijeme za neku novu europsku mirovnu konferenciju koja bi definirala novi sustav odnosa. Koliko god europski političari u to vjerovali, Europska unija, koja u sve većoj mjeri pribavlja atribute državnosti, ne može biti i sustav mirovnog poretka.
