M. Stefanov: NATO se mora uključiti u borbe kako bi se rat brzo završio

Mario Stefanov

SAD, Velika Britanija i europski saveznici iz NATO-a računaju da bi modernizirana i suvremenim naoružanjem opremljena ukrajinska vojska u doglednoj budućnosti i sama mogla istjerati Ruse, no svjesni su da će to biti teško ostvarivo pa se sve više spominje vojna intervencija

U konačnici, nakon svega što se zbiva na ukrajinskom ratištu, lako je moguće da će NATO-savez i cijeli politički Zapad morati ući u neposrednu ratnu konfrontaciju s Rusijom na europskom kontinentu.

Uostalom, nije bez vraga izravna najava takvog razvoja događaja od, nikog drugog doli načelnika Glavnog stožera britanske vojske, generala Sir Patricka Sandersa, koji je sredinom lipnja, nakon preuzimanja dužnosti, postrojbama britanske vojske poručio da se “pripreme za borbu i pobjedu nad Putinovom vojskom u europskom kopnenom ratu”. Obraćajući se cijelom sastavu britanske vojske, general Sanders je upozorio da su oni “generacija koja se mora pripremiti da se ponovno bori u Europi”.

Za sebe, pak, navodi: “Ja sam prvi načelnik Glavnog stožera još od 1941. godine koji je preuzeo zapovjedništvo nad vojskom u trenutku dok se u Europi vodi kopneni rat u koji je uključena jedna od kontinentalnih sila”.

Dosta im je

Prema Sandersu: “Trajna prijetnja iz Rusije pokazuje da je otvorena nova era nesigurnosti na europskim prostorima. Moja je povijesna dužnost učiniti našu vojsku smrtonosnom i učinkovitom kako bi mogla voditi kopneni rat u Europi. Nastupilo je vrijeme da iskoristimo priliku koja nam se ukazala”.





Istovremeno je britanski premijer Boris Johnson pozvao saveznike da se pripreme za dugi rat u Ukrajini ili u protivnom, ako ga pokušaju izbjeći, “riskirat će najveću pobjedu nekog agresora u Europi još od vremena 2. svjetskog rata”. Johnson zaključuje: “Moramo jasno dati do znanja da ćemo podržavati Ukrajince u protjerivanju Rusa s njihova teritorija sve do izbacivanja Putinove vojske iz svih dijelova Ukrajine koje je zauzeo od 24. veljače do danas”.

Eskalacija rata u Europi po mnogim indicijama iskazuje se kao neizbježna. Problem je što Ukrajina ne može sama odraditi posao i potisnuti Ruse sa svoga teritorija. Teoretski da, ali u stvarnosti je mala mogućnost za to. Kvantitativni pokazatelji ne znače da je postignuta potrebna kvaliteta vojske. No ne može se odustati. Ukrajina i Zapad jednostavno ne mogu odstupiti i prepustiti Rusima ono što su stekli oružanom agresijom. Rusi moraju biti poraženi. U protivnom, Rusija bi bez ikakve sumnje nastavila dalje s vojnim aktivnostima u Europi.

Stoga Rusi moraju biti zaustavljeni u Ukrajini. S druge strane, Rusi ne misle odustati i idu na sve ili ništa. U takvoj situaciji na kraju priče NATO će se morati uključiti izravno u ratni sukob jer Ukrajina ne može sama potisnuti ruske snage sa svoga teritorija i blokirati daljnje ruske vojne aktivnosti u regiji i Europi, bez obzira na to koliko joj oružja bilo dostavljeno, i rat će u tom slučaju eskalirati.





Potpuna promjena

Vodeće elite država Europske unije koja se u takvoj situaciji našla najugroženijom i s vojnog, a posebice s gospodarskog aspekta već polako gube živce. Dosad je rat Europsku uniju izuzetno koštao i ekonomska kriza je na vratima. Rat se stoga morao končati što prije, ali isključivo tako da Rusija bude poražena. Zasad to ovisi o ukrajinskoj državi koja barem zasad ne uspijeva odraditi tu zadaću i sa svoga teritorija protjerati ruske snage, što bi značilo nedvojbeni poraz Rusije u ratu u Ukrajini i što bi i za Ukrajinu i za Zapad bila jedina prihvatljiva mogućnost.

SAD, Velika Britanija i europski saveznici iz NATO-a računaju da bi modernizirana i suvremenim naoružanjem opremljena ukrajinska vojska u doglednoj budućnosti to mogla i sama izvršiti, no pitanje je vremena. Najave da bi Ukrajinci sposobnost za protuudare i protjerivanje ruskih snaga stekli već u sljedećih nekoliko mjeseci djeluju previše optimistično. Uz masivnu isporuku najsuvremenijeg naoružanja u dovoljnim količinama od saveznika i uz pruženu potrebnu obuku, Ukrajina bi operativnu sposobnost učinkovitog ofenzivnog djelovanja mogla steći za šest mjeseci do godinu dana. Sve procjene da bi se ukrajinska vojska mogla regenerirati i izvršiti planiranu transformaciju u kraćem roku i dovesti se u poziciju da može ofenzivno djelovati prema ruskim snagama na strateškoj razini jednostavno nisu realne.

Dok rat traje, ekonomska kriza će se pojačavati i posve je očito da neće moći biti zaustavljena, što god države poduzimale intervenirajući u gospodarstvo i ekonomiju. Rusija je država koja je u padu, ali čiji pad za sobom vuče velik dio svijeta, a poglavito Europu. Treba ponovno napomenuti  – kako god završio rat u Ukrajini, Rusija više nikada neće biti ono što je bila. Nikakvu blistavu vojnu pobjedu, posve je sigurno, ne može ostvariti u Ukrajini.

Put u propast

Ono što eventualno izvuče iz rata kao plijen bit će opterećeno počinjenim razaranjima i optužbama za počinjene ratne zločine. U takvom vojnom profitu nema sreće za budućnost. Ukrajina će htjeti svoje natrag, a ni ruski građani neće biti sretni što šalju svoje sinove na žrtveni oltar novog Nikole II., koji gubi sve ključne ratove, kako one s oružjem, tako i rat za ekonomski prosperitet i srca vlastitog naroda.

Najgori poraz od svih poraza je onaj na moralnom planu. Rusija je kao pokretač otvorene agresije na drugu državu u startu postala moralni gubitnik. Postigla je osudu od 141 države članice UN-a i sankcije od gotovo svih država kontinentalne Europe.

Kako bilo, na ovaj ili onaj način, činjenica je da je svaki ruski pad uzdrmao Europu ili na njezinu štetu ili u njezinu korist, ovisno o ostvarenom utjecaju europskih sila i cijelog Zapada na prilike u Rusiji i mogućnost kontrole procesa disolucije ruske moći. Ovom prilikom novi pad Rusije koji je više nego izgledan mogao bi ponovno poljuljati Europu isto onako kako je to učinio prvi ruski pad tijekom i nakon 1. svjetskog rata, kada se raspalo rusko carstvo.

Uostalom, imperiji nikada ne umiru sami. Oni za sobom vode u smrt mnoštvo malih i slabijih.

U takvoj situaciji, svjesni opasnosti koja se nadvija nad Europom, čelnici vodećih država Europske unije pokušavaju zatvoriti oči pred realnošću i stvoriti uvjete za postizanje nekakvoga mira koji bi zaustavio rat, ali koji bi Ukrajina najvjerojatnije morala platiti odustajanjem od dijelova svoga teritorija.

Europska unija izložena je prijetnji olujne gospodarske krize izravno povezane s ratom u Ukrajini i ekonomskim ratom Zapada s Rusijom, a na ulicama Bruxellesa i drugih europskih gradova već se gomilaju prosvjednici.

Diktiranje cijena

Ruska invazija na Ukrajinu i skok cijena nafte kao i drugih roba, prema Marku Zandiju, glavnom analitičaru Moody’sAnalyticsa, uzburkali su globalnu ekonomiju i doveli međunarodna tržišta u neizvjesnost. Neke su robe bile posebice nestabilne, uključujući naftu i hranu zbog smanjenja opskrbe iz Ukrajine i Rusije. Prema Zandiju, čiju analizu prenosi američki poslovni magazin Fortune sa sjedištem u New Yorku, zapadne sile su, reagirajući na invaziju na Ukrajinu, pokrenule prema ruskoj ekonomiji niz pogubnih sankcija. Stotine međunarodnih tvrtki napustile su zemlju, a izolacija Rusije dovela je samo u prvom tromjesečju do pada BDP-a od 3,5 posto.

Ali dok rusko gospodarstvo pati, istovremeno Rusija nastavlja diktirati globalne cijene nafte i hrane. Slijedom toga, zapadne sankcije poprimaju povratni utjecaj i počinju štetiti i onima koji su ih donijele, prije svega ekonomiji SAD-a koja ima dovoljno resursa da poremećaj izbalansira, ali i prema Europi koja je u mnogo težoj situaciji od SAD-a.

Europa i Europska unija nemaju mogućnosti reakcije na ekonomski potres u razmjerima kakve ima SAD i postupno Europa postaje, uz Ukrajinu, najveća žrtva ruske invazije. Europska unija nema snage ni mogućnosti odreći se ruskih energenata i prisiljena je plaćati sve višu cijenu za njih uz sve manju isporuku. Europska unija objavila je embargo na rusku naftu u visini od 90 posto do kraja godine uz masu izuzetaka, tako da je cijela tobožnja sankcija zapravo potpuno besmislena. Tko živ, tko mrtav do kraja godine, posebice na ukrajinskom ratištu. O uvođenju embarga na uvoz ruskog plina nema ni govora iako europski čelnici, koji su se spremni odijevati i u boje ukrajinske zastave kako bi izrazili svoju solidarnost s Ukrajinom, neprestano prijete kako će to vrlo brzo učiniti. Dakako – lažu. Nemaju ni volje ni mogućnosti to provesti i nastavljaju omogućavati Rusiji dnevnu zaradu od gotovo milijardu eura na izvozu energenata.

Jasan stav

Kako zapadne sankcije prema Rusiji mogu djelovati tek dugoročno – iako su dosad izazvale znatnu štetu-Rusija je ipak zadržala veliki manevarski prostor na energetskom planu. Stoga je u znak odmazde sredinom lipnja smanjila isporuke plina Europi i time povećala europske cijene za 24 posto, tvrdi predsjednik Svjetske banke David Malpass u posljednjoj ekonomskoj prognozi te institucije. Bloombergova pak analiza prognozira da će ruski prihodi od nafte i plina u ovoj godini biti 20 posto viši od prošlogodišnjih.

Vodeće države Europske unije stoga su se odlučile ponuditi Ukrajini status kandidata za članstvo u Europskoj uniji prigodom dramatično insceniranog putovanja vlakom talijanskog premijera Maria Draghija, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i njemačkog kancelara Olafa Scholza u Kijev. Nakon što su ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom prenijeli odluku Europske unije, ustvrdili su da je njihova potpora službenoj kandidaturi za članstvo u EU-u Ukrajine i Moldavije nedvosmislena poruka Vladimiru Putinu da je “sovjetska” sfera utjecaja mrtva i da neće moći biti uskrišena silom.

No europski čelnici zapravo su ponudom Ukrajini pokušali stvoriti teren za nagovaranje Ukrajine na sklapanje primirja s Rusijom u što skorije vrijeme kako bi se rat koji Europu svakim danom sve više košta nekako zaustavio.

Poslovično licemjerna Europska unija po svoj prilici, donoseći svoju odluku o ponudi i skorom prihvaćanju kandidature Ukrajine za članstvo i dramatičnim odlaskom trijumvirata čelnika EU-a u Kijev, rukovodila se idejom da će uvođenjem Ukrajine u status kandidata imati veći utjecaj na nju i da će je moći nagovarati na poteze i pogodbe koje joj štete.

No Europska unija se pritom opako vara. Ako računa na mogućnost nagovaranja Ukrajine da prihvati gubitak dijelova svoga teritorija kao polog za primirje ili sklapanje mirovnog sporazuma, tada se preračunala.

Nema predaje

Iza Ukrajine stoji cijeli istočni dio Europske unije predvođen Poljskom i baltičkim državama. Sve te države gledaju sebe kao moguće nove žrtve ruskog pokušaja obnove nekakve replike staroga carstva ili barem vraćanja Rusije na pozicije prije Brestlitovskog mira, što je i osnovna misija ruskog rata. One ne žele nikakve pogodbe s ruskom stranom jer Moskvi ne vjeruju pa direktno politički i vojno pomažu Ukrajini. A iza njih, pak, stoje SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Posjet europske trojke Ukrajini jalov je pokušaj nuđenja Ukrajini EU budućnosti u zamjenu za kooperativni odnos prema europskim potrebama okončanja rata u što kraćem vremenu. Ukrajina jednostavno ne vidi zašto bi odustala od borbe za oslobođenje svojih teritorija, na to ima pravo i nitko je ne može prisiliti na odricanje od dijelova teritorija niti na razmjenu teritorija za mir. U tome je podržava istok Europske unije, SAD i Velika Britanija. Nimalo slučajno, samo dan nakon odlaska europske trojke, u Kijev je došao britanski premijer Boris Johnson i još jednom, da ne bude zabune, potvrdio punu političku i vojnu potporu Ukrajini.

Europska unija, uvodeći Ukrajinu u svoj savez, nada se i računa u svojim strateškim kalkulacijama da će Ukrajina uz vojnu pomoć moći sama ostvariti pobjedu i istjerati Ruse sa svoga teritorija, a ako to ne bude išlo, da će onda barem pod utjecajem sila EU-a pristati na nagodbu koja bi zaustavila započeti rat iscrpljivanja ako bi on predugo potrajao i nastavio razarati europsku ekonomiju. Na žalost Bruxellesa i europskih čelnika, i jedna i druga varijanta je gotovo nemoguća. Ukrajina ne može sama poraziti Rusiju, a ne može pristati ni na mir pod uvjetima koji bi za nju značili gubitak teritorija i poraz.

Praktički jedini način brzog postizanja ukrajinske pobjede i ruskog poraza, što je bez sumnje ultimativni cilj SAD-a, Velike Britanije i cijelog Zapada, jest ulazak NATO-a u rat i otvaranje velikog europskog ratišta.

Vojna i politička jednadžba koja je trenutno uspostavljena na ukrajinskom ratištu ukazuje upravo na ovakav rezultat. Hoće li se zbivanja odvijati u tom smjeru ili u smjeru održavanja rata koji je zapao u pat-poziciju unedogled, ovisi o kalkulaciji svih uključenih strana. Za Europu i Europsku uniju i u jednom i u drugom slučaju može se predvidjeti nastavak negativnog utjecaja rata na ekonomiju i socijalnu stabilnost.

Europska unija preuzela je odgovornost za rat u Ukrajini

Europska unija prihvaćanjem statusa kandidata Ukrajine za članstvo zapravo nije stvorila nikakve obveze za Ukrajinu, nego je samo povećala svoje obveze prema njoj. Nakon prihvaćanja kandidature Ukrajine ne postoji više nikakva mogućnost da se Europska unija pokuša izvući od bilo kakvih obveza prema njoj. Obveza ne mora biti pravno određena jer sam status nema formalno-pravnu snagu, ali ima stratešku političku snagu koja stvara obvezu Europskoj uniji. Svako moguće prepuštanje Ukrajine njezinoj sudbini od Europske unije ne dolazi više u obzir. Bruxelles je priznavanjem statusa Ukrajini, koja se nalazi u najvećem ratnom sukobu na europskom tlu nakon 2. svjetskog rata, preuzeo direktnu odgovornost za Ukrajinu i daljnji tijek rata.

Rat mora biti gotov za dva mjeseca ili će se proširiti

Prema svim ključnim postavkama trenutnih vojnih i geopolitičkih odnosa, nastavak rata jedina je opcija koja se nazire. No rat stvara enormne troškove i donosi neizvjesnost ne samo za uključene u njega nego i za Europsku uniju i Zapad u cjelini. Dosadašnja cijena rata je ogromna, a zapadna gospodarstva, posebice europska, počinju patiti. Postavlja se logično pitanje koliko će još dugo Europska unija i politički Zapad u cjelini moći trpjeti gospodarsku krizu i stagnaciju u očekivanju da Ukrajina odradi posao. U svakom slučaju, ne dugo. Henry Kissinger ne govori bez razloga da tu priču treba zatvoriti u sljedeća dva mjeseca ili će se, prema njemu, rat proširiti. Istup britanskog načelnika Glavnog stožera – koji, zacijelo, nije govorio bez dogovora s političkim vodstvom -indicira da se stvari uistinu neće moći dovršiti u tako kratkom vremenu i da postoji velika vjerojatnost da će se sile NATO-a morati uključiti u rat kako bi se on dovršio.

Komentari

komentar

You may also like