M. Stefanov: Njemačka nakon Angele Merkel

Može se očekivati da će i nova politička struktura Njemačke nakon izbora nastaviti sa strategijom jačanja njemačke „tvrde moći“ s osloncem na EU i transatlantsku zajednicu. No tu nastaje unutarnji politički problem. Njemački građani imaju sve manje povjerenja u EU

Njemački rujanski izbori i najavljeni odlazak kancelarke Merkel odredit će smjer njemačke politike za sljedeće godine, ali, nema nikakve dvojbe, i sliku budućnosti Europske unije i cijele Europe.

Njemačka se u svijetu, ponovno podijeljenom na dva velika bloka, uz usporedne, sve izraženije imperijalne ambicije svih koji si to na temelju svoje ekonomske i vojne moći mogu priuštiti, nalazi pred raskrižjem. Ona za budućnost mora odrediti geopolitički modus operandi kojim će održati svoju ekonomsku moć i uspeti se na razine globalnog geoekonomskog i geopolitičkog utjecaja.

Dvojbe pred nasljednicima kancelarke Angele Merkel su višestruke. Treba li nastaviti s održavanjem utjecaja i njemačkih pozicija nastavkom primjene strategije tzv. meke moći Njemačke kao industrijske i trgovačke sile pod vojnim, uključujući i nuklearni, kišobranom SAD-a i transatlantske integracije, ili će se, i u kojoj mjeri vratiti politici korištenja “tvrde moći” uz oslonac na vojnu moć – dakle, politici koju je Njemačka napustila nakon dvaju svjetskih ratova u kojima je doživjela vojni poraz i uništenje?

U njemačkim političkim krugovima sve više sazrijeva spoznaja kako u suvremenom svijetu, u kojem se više ne može sa sigurnošću pouzdati ni u svoga ključnog saveznika SAD, a kamoli u bilo koga drugoga, Njemačka mora u svoj geoekonomski i geopolitički nastup na svjetskoj sceni uvesti više elemenata tzv. tvrde moći, kako u području ekonomskog nastupa u međunarodnoj zajednici, tako i na diplomatskom, obavještajnom i vojnom planu.

Utjecajni think-tank




Potreba redefiniranja njemačkog strateškog nastupa na međunarodnoj sceni nije nastala danas. Ona ima svoj povijesni razvoj, a u novije vrijeme potaknuta je zbivanjima u odnosima SAD-a i Njemačke tijekom mandata Donalda Trumpa. Tako još 2006. godine zaklada German Bertelsmann Media Group više puta u svojim publikacijama upozorava da je “unipolarni svijet u kojem je SAD centar svjetske politike došao svome kraju, a buduće konstelacije međunarodnih odnosa na svjetskoj razini po svemu će podsjećati na borbu vodećih europskih sila tijekom 19. stoljeća”. U takvom razvoju događaja navodi se da Njemačka i EU moraju redefinirati svoju vanjsku politiku, prihvatiti elemente tzv. tvrde moći i oštro krenuti u borbu za vlastite interese na globalnoj pozornici.

U prosincu 2012. godine pokrenut je projekt “Elements of a Foreign Policy Strategy for Germany”, koji su sponzorirali German Institute for International and Security Affairs (Stiftung Wissenschaft und Politik – SWP) i German Marshall Fund of the United States (GMF). Tako stvoreni think-tank okupio je više od 50 visokorangiranih dužnosnika njemačkog  političkog i gospodarskog establishmenta s ciljem definiranja temelja buduće njemačke vanjske politike. Uključeni su analitičari SWP-a, GMF-a, njemačke analitičke vanjskopolitičke mreže s jakim utjecajem na službenu politiku German Council on Foreign Relations (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik – DGAP), članova Bundestaga, predstavnici zaklada “Konrad Adenauer”, “Friedrich Ebert” i “Bertelsmann Foundations”, više sveučilišnih profesora, predstavnika industrije, među kojima i koncerna Daimler AG, i članovi izvršnog odbora Federation of German Industry (Bundesverband der Deutschen Industrie – BDI). U radu su sudjelovali i Jochen Bittner iz tjednika Die ZEIT i Nikolas Busse, izvjestitelj Frankfurter Allgemeine Zeitunga iz institucija Europske unije i NATO-a. Najviše okupljenih članova think-tanka bilo je ipak iz ministarstva vanjskih poslova, među kojima i Thomas Berger, čelnik stožera za strateško političko planiranje.





Nepobitni lider

Zaključak projekta koji je trajao do rujna 2013. godine bio je da SAD pokazuje znakove slabljenja i da stoga Njemačka, čija je moć oblikovanja politike trenutno na čekanju, mora razviti snažnije globalne aktivnosti kako bi postala sila na svjetskoj pozornici. Projekt je utvrdio da njemačka globalna politika mora raspolagati i vojnim sredstvima. Rezultati su uključeni u raščlambu koju su objavili SWP i GMF, a ona se temelji na ocjeni da je današnja Njemačka moćnija i utjecajnija od “bilo koje demokratske Njemačke u povijesti”. Potvrđeno je ono što se već dugo vremena znalo, da je Njemačka nepobitni lider Europske unije. Strateška raščlamba ukazuje da dosegnuta razina njemačke moći otvara vrata novom rastu te da je stoga potrebno redefinirati njemačku poziciju u međunarodnim odnosima. Zaključuje se da Njemačka kao zemlja koja svoju moć i prosperitet duguje prije svega globalnoj ekonomskoj ekspanziji mora aktivno djelovati na toj globalnoj razini. Također se navodi da “SAD kao globalni hegemon koji je svjestan smanjenja vlastitih resursa u budućnosti može samo uvjetno jamčiti međunarodni poredak”. S druge strane, Europska unija pogođena krizom i trenutno u sukobu sa samom sobom nije spremna ni sposobna preuzeti globalnu ulogu. Stoga Njemačka mora popuniti tu prazninu, upozorava dokument njemačkog strateškog think-tanka. Ona mora, umjesto dosadašnjeg selektivnog i neodlučnog djelovanja na međunarodnom planu, krenuti u aktivno oblikovanje međunarodnih odnosa.

Jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih njemačkih profesionalnih diplomata Wolfgang Ischinger, predsjedavajući Munich Security Conference – MSC-a (Münchner Sicherheitskonferenz), redovne godišnje konferencije o međunarodnoj sigurnosnoj politici, potpuno otvoreno govoreći sredinom 2018. godine za Der Spiegel, povezuje jačanje njemačke i europske moći s jačanjem njemačkih oružanih snaga. Ischinger navodi: “Krizna diplomacija mnogo bolje djeluje ako ima vojnu podlogu. Ne zagovaram vojne intervencije. No na temelju moga 40-godišnjeg diplomatskog iskustva shvatio sam da diplomacija koja odbija koristiti vojna sredstva promovira samo neuvjerljivu i simboličku politiku. Možda to sebi može dopustiti neka mala europska država, ali ne i Njemačka… Ako tako moćna država kao što je Njemačka za borbu protiv Islamske države u Siriji svoj angažman ograničava samo na izvidničke zrakoplove koji se bave zračnim snimanjima, dok mala Danska šalje prave borbene zrakoplove naoružane ubojitim sredstvima, onda nešto uistinu s njemačkom politikom nije u redu”.

Jasan okvir




Pitanje za nasljednike Angele Merkel je i kako provesti mogući, ali i sve izgledniji povratak elemenata njemačke “tvrde moći”: treba li to činiti isključivo na nacionalnoj razini ili pak kroz EU i euroatlantske političke i vojne integracije. Sve geopolitičke postavke, pa i potreba suradnje s Francuskom kao jedinom nuklearnom silom u Europskoj uniji, upućuje na opciju Europske unije i Euroatlantske zajednice. Uz to njemačka politika danas ne želi svojim potezima pobuditi asocijacije na njemački militarizam iz prošlosti pa u već započetoj obnovi snage Bundeswehra koristi EU i NATO kao zaklon od mogućih optužbi o remilitarizaciji ponovno ujedinjene Njemačke.

Strategiju jačanja njemačke “tvrde moći”, uključujući i njemačke vojne sile s osloncem na Europsku uniju i NATO, odnosno koristeći se njima kao zaklonom od očekivanih optužbi o povratku Berlina “državi moći”, zagovara i u pitanjima njemačke vanjske politike nezaobilazni dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer. U autorskom članku za za Project Syndicate pod naslovom “Germany in the Age of Trump” krajem siječnja 2017. godine Fischer, upozoravajući na moguće posljedice najavljene politike tada novog američkog predsjednika Donalda Trumpa, zahvaća širu sliku pozicije Njemačke na svjetskoj sceni pa kazuje da je Njemačka ovisna o Europskoj uniji jer joj pruža geopolitičku stabilnost i moć. Ona je, prema njemu, zbog složenog europskog političkog krajobraza u takvoj povijesnoj poziciji da za razliku od, primjerice, Japana, također poraženog u 2. svjetskom ratu, jednostavno još ne može u krilo svoje nacionalne politike vratiti puni opseg svoje obrane i sigurnosti. Njemačka ne može “nacionalizirati” svoju obranu, tvrdi Fischer, nego je mora pozicionirati unutar NATO-a i Europske unije, koji joj, s druge strane, pružaju temelje za izgradnju geopolitičke moći i utjecaja u međunarodnim odnosima. Fischer navodi: “Saveznici, multilateralne institucije, jamstva sigurnosti, međunarodni sporazumi i zajedničke vrijednosti koji se kriju u biti trenutnog globalnog poretka uskoro se mogu dovesti u pitanje ili potpuno biti odbačeni. Ako se to dogodi, stari ‘Pax Americana’ bespovratno će uništiti sam SAD i neće postojati nikakav jasan okvir koji bi ga zamijenio, a svi indikatori jasno ukazuju na turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti. Dva bivša američka neprijatelja, Njemačka i Japan, bit će među najvećim gubitnicima odrekne li se SAD svoje globalne uloge za Trumpove administracije. Obje su države doživjele potpuni poraz 1945. godine i s tim iskustvom su odbijali sve oblike ‘Machtstaata’ ili ‘države moći’. Sa sigurnošću koju im je jamčio SAD preobrazile su se u trgovačke zemlje i postale aktivne sudionice međunarodnog poretka predvođenog SAD-om. Ukloni li Trump američko okrilje, ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemom”.

Strateške opcije

Fischer dalje opisuje specifičnu njemačku poziciju u takvom razvoju događaja i zaključuje: “Za razliku od Japana, Njemačka ne može renacionalizirati svoju sigurnosnu politiku, čak ni teoretski jer bi takav korak potkopao princip kolektivne obrane u Europi i rastrgao kontinent. Ne smijemo zaboraviti da je svrha globalnog i regionalnog poslijeratnog poretka bila integracija bivših neprijateljskih sila tako da jedna drugoj više ne predstavljaju prijetnju. Suštinski, politički i ekonomski interesi Njemačke ovise o jakom i uspješnom EU-u…”. U članku pod naslovom “Will Germany Permit Joint European Security?”, od 22. veljače 2019., Joschka Fischer ponovno poziva na jačanje njemačke i europske geopolitičke moći kao reakciju na nastalu ugrozu za europsku sigurnost zbog američkog povlačenja iz europskih poslova i zapostavljanja međusobnih savezničkih odnosa. Fischer ukazuje da je došlo vrijeme kada se Njemačka mora oduprijeti traumama prošlosti i otvoreno svoju ekonomsku i vojnu moć staviti u funkciju stvaranja moćne Europske unije pod njezinim vodstvom koja može samostalno djelovati na međunarodnom planu, neovisno o SAD-u, i biti u ravnopravnoj konkurenciji s vodećim svjetskim silama.

Može se očekivati da će i nova politička struktura Njemačke nakon izbora nastaviti sa strategijom jačanja njemačke “tvrde moći” s osloncem na Europsku uniju i transatlantsku zajednicu.

No tu nastaje unutarnji politički problem. Njemačkim građanima sve je teže servirati paradigmu o njemačkom isposništvu i otkupljivanju grijeha prošlosti. Njemačka  javnost ima sve manje razumijevanja za ograničavanje njemačkih strateških opcija sadašnjosti i budućnosti pitanjima prošlosti.

Uz to, njemački građani imaju i sve manje povjerenja u Europsku uniju. Posljednja istraživanja to jasno pokazuju. Prema anketi koju je naručilo Europsko vijeće za vanjske odnose (ECFR), 55 posto Nijemaca misli da je politički sustav EU-a slomljen, što je skok od 11 posto u odnosu na prošlu godinu. Dok je u studenome 2020. godine gotovo 50 posto Nijemaca vjerovalo da sustav Europske unije funkcionira, sada je u to uvjereno samo 36 posto. Čak 33 posto njemačkih građana smatra da je integracija Europske unije otišla predaleko, i to na štetu Njemačke.

Dužničke dubioze

Među njemačkim građanima nedvojbeno i čini se nezaustavljivo raste nezadovoljstvo Europskom unijom i njemačkom ulogom u njoj, posebice nakon debakla s početaka koronakrize i katastrofalnog odgovora na nastalu ugrozu. Sve snažnije Nijemci se protive i neskrivenoj internacionalizaciji dugova unutar EU-a, držeći da Njemačka svoje radom i trudom stečeno bogatstvo razbacuje pristajući na tiskanje novca, koje vodi stvaranju dužničkih dubioza, i njegovu podjelu članicama EU-a koje niti što proizvode niti što stvaraju.

Riječ je, prema mnogima u Njemačkoj, o čistoj ludosti i geopolitički motiviranom golom financiranju carstva EU-a i njegovih država–cvrčaka u cilju njegova opstanka. Veliki se novac, smatraju njemački građani, ali i sve širi dio političkih struktura, kroz programe oporavka osmišljene u cilju afirmacije jedinstva Europske unije dijeli šakom i kapom europskim članicama od kojih mnoge dobiveni novac ne ulažu u industrijsku bazu nove 4. industrijske revolucije, koja neumoljivo nastupa, nego na tercijarne djelatnosti. Uostalom, posve je jasno da nitko ne može kontrolirati pravilno trošenje tolike mase plasiranog novca i podijeljenog članicama. Upravo da se i troši potpuno namjenski, državama primateljicama europskih financijskih sredstava takvo EU financiranje daje priliku da vlastiti novac koji nije dobiven od EU-a slobodno troše na besmislene projekte i usmjeravaju u korupcijske mreže isprepletene oko središta političke moći. Otvara se i logično pitanje koliko će se na taj način utrošenog europskog novca uopće usmjeriti u gospodarstvo, oporavak i razvoj država članica, a koliko će biti uludo utrošeno uglavnom u svrhe održavanja na vlasti političkih elita sekundarnih članica EU-a.

Usporedno, i vodeći politički i poslovni krugovi žele veću manevarsku slobodu Njemačke u svim aspektima projekcije svojih interesa u svijetu, uključujući i vojne.

U svakom slučaju, izgledno je da će Njemačka u gotovo potpunom suglasju svih političkih snaga nakon odlaska Angele Merkel u svoj vanjski nastup postupno uvoditi sve više elemenata “tvrde moći”. To će činiti u okviru Europske unije, ali istovremeno će pripremati svoj plan B za slučaj da u budućnosti dođe do frakture konstrukcije EU-a. U biti neki suženi EU uvijek će moći opstati dok traje veza Njemačke i Francuske. Moguće otpadanje ostalih izvan uskog kruga najmoćnijih država zapadne Europe pogoršalo bi njemačke geopolitičke pozicije u Europi, ali nema kapacitet ugrožavanja njemačkih pozicija na globalnom planu. Tek bi raskol s Francuskom imao tu snagu.

Igre na Balkanu

S druge strane, već sama mogućnost disolucije Europske unije i posljedični međusobni obračuni europskih država, koji bi uslijedili oko granica povučenih prije više od jednog stoljeća, versajskim nagodbama pobjednika 1. svjetskog rata i odlukama pobjednika nakon 2. svjetskog rata, upućuje Njemačku na jačanje svoje vojne sile i stvaranje robusnijeg vanjskopolitičkog stroja. Treba računati i na vrlo vjerojatan povratak ratnih sukoba na Balkanu, što ovisi samo o odluci američke politike, a Europska unija je tu nemoćna išta promijeniti. Ona, a s njom i Njemačka, taoci su američke i ruske geopolitičke igre na Balkanu. Odlazak država izvan kruga zapadne Europe i nastavak ratova na europskoj periferiji Njemačku bi napokon gurnuli u konačnu i punu afirmaciju svojih potencijala “tvrde moći”, uključujući i vojnu silu. Snaga njemačkog gospodarstva i ekonomije to već u ovom trenutku omogućava. Njemačka mora računati na mogućnost kolapsa Europske unije, sukoba na europskim prostorima, posebice na istoku i jugoistoku, i na probleme unutar transatlantske zajednice. Već i same naznake razvoja događaja u tom smjeru potiču njemačke stratege na redefiniranje koncepta projekcije njemačkih geopolitičkih interesa u korist šire primjene instrumenata “tvrde moći”.

No pri toj transformaciji njemačke geopolitičke doktrine koja će sasvim izgledno uslijediti nakon izbora i povlačenja sadašnje kancelarke Angele Merkel s njemačke političke scene, pa čak i u slučaju da Merkel nastavi karijeru u strukturi Europske unije, njemačka politika se ne bi trebala odreći koristi koje ima od načina na koji je dosad djelovala na vanjskom planu. Potrebno je uspostaviti odgovarajući balans djelovanja putem “tvrde” i “meke” moći.

Na nenametljiv i strpljiv način od vremena velikog Konrada Adenauera do danas Njemačka je svojim unutarnjim ustrojem demokracije i predanosti radu i stvaranju novih vrijednosti, a na vanjskom planu odmjerenom politikom, stekla ogroman ugled u svijetu. Njemačke elite možda nisu ni svjesne o kako velikom ugledu je riječ. Nitko ne može, pa ni najveća svjetska sila SAD, na međunarodnom planu postići političke sporazume kakve može Njemačka. Nju uvažavaju svi. Teško je pronaći bilo koju državu ili nedržavnog političkog aktera međunarodnih odnosa koji bi odbio dijalog s Njemačkom.

Mudro izbjegavanje

Šteta bi, stoga, bila nužnom korekcijom smjera Njemačke prema “državi moći” uništiti izgrađene mehanizme njezine “meke moći” i ugled koji je Njemačka stekla posljednjih desetljeća. Jer neosporno je da iz dosljednosti državne politike i ugleda države također izvire moć i utjecaj kakav ne mogu dugoročno osigurati ni tenkovi ni borbeni avioni.

Njemačke elite nikada ne bi trebale zanemariti političku ostavštinu prvog poslijeratnog njemačkog kancelara Konrada Adenauera, prvog lidera CDU-a, i njegovu glasovitu izjavu da je povijest kakvu poznajemo zbroj onoga što se moglo izbjeći.

Njemačka bi pri izgradnji i pokretanju svoje nove geopolitičke doktrine agilnijeg i robusnijeg nastupa na vanjskom planu trebala nastaviti izbjegavati ono što se može izbjeći, kako je mudro činila poslijeratnih desetljeća.

 

Komentari

komentar

You may also like