Merkel voli zaštitu Amerike, no zbog nje gube milijarde eura od trgovine s Kinom
Uza sva zaklinjanja na vječno prijateljstvo tisućugodišnjeg demokratskog globalnog saveza, SAD svojom politikom ne samo da Njemačkoj nimalo ne pomaže u geoekonomskom nastupu na međunarodnom planu nego joj zajedno s transatlantskim političkim i vojnim kompleksom zapravo samo odmaže
Njemačka je razapeta između velikih geopolitičkih strategija transatlantske integracije prema Rusiji i Kini i potreba svoga industrijskog i izvoznog gospodarstva.
Za njemačko gospodarstvo sile na koje je usmjerena oštrica vanjskopolitičkog djelovanja integracija pod vodstvom SAD-a izvori su energije za industriju i poslije SAD-a najveća tržišta za njemačke industrijske proizvode i tehnologiju. Tržišta na istoku, poglavito Kina, praktički su neiscrpna za proizvode njemačke industrije i tehnoloških divova te osiguravaju njihovo stabilno poslovanje i kontinuirani rast.
No njemački poslovi u Kini, Iranu i Rusiji pod stalnim su pritiskom i ugrozom zbog američke i savezničke politike prema tim zemljama, koja prema njima primjenjuje gospodarske i trgovinske sankcije, kao i ukupnosti geostrateških interesa euroatlantske integracije. Koliko god euroatlantska politička i vojna zajednica multiplicira globalnu moć Njemačke i cijele Europske unije na međunarodnoj sceni, s druge strane ipak u znatnoj mjeri ograničava njemačko, primarno proizvodno i trgovačko gospodarstvo.
Štoviše, nova američka politika, koju na vanjskopolitičkom planu pokreće Bidenova administracija, cijelu euroatlantsku integraciju, a s njom i Njemačku, uvodi u novi, mnogo širi globalni blok demokratskih država koji se pod američkim vodstvom stvara u direktnoj opreci prema autoritarnim državama predvođenima Kinom i Rusijom, koje su doktrinarno klasificirane kao neprijatelji kojima se nameću sankcije. Takav razvoj dodatno eskalira napetosti s tim konkurentskim silama i posljedično dodatno komplicira poslovanje njemačkih tvrtki na njihovim tržištima vrijedno desetke milijarde eura.
Važna jamstva
Uza sva zaklinjanja na vječno prijateljstvo novog tisućugodišnjeg demokratskog globalnog saveza, Washington, kojim se očito na duge staze pokušava realizirati stara Fukuyamina deluzija o globalnoj prevlasti liberalne demokracije i kraju povijesti, svojom politikom ne samo da Njemačkoj nimalo ne pomaže u njezinu geoekonomskom nastupu na međunarodnom planu nego joj zajedno s cijelim transatlantskim političkim i vojnim kompleksom zapravo samo odmaže. SAD Njemačkoj zapravo u praksi pruža samo američki i saveznički i vojni kišobran koji Njemačkoj omogućuje da svoje vojne troškove drži relativno nisko, što je u prošlosti bio jedan od preduvjeta njemačkoga gospodarskog rasta.
Da nema američkih sigurnosnih jamstava, Njemačka bi na povijesnom koridoru ratova, poznatom i kao tenkovski koridor ili panzerbahn, na kojem se nalazi bila prisiljena izdvajati višestruko više za vojne potrebe. Današnja njemačka obrambena potrošnja daleko je ispod stvarnih potreba njezina geopolitičkog položaja. Njemački vojnoindustrijski divovi višestruko više zarađuju na izvozu svjetski cijenjenog njemačkog oružja i vojne opreme nego na opremanju njemačke vojske. Njemačka shvaća da, ako želi biti globalni igrač s Europskom unijom koju praktički predvodi, mora više trošiti za vojne potrebe i to posljednjih godina čini. No ostaje ovisnost o američkoj vojnoj zaštiti na strateškoj razini – slatka ovisnost, koje se ni Washington ni Berlin ne žele odreći.
Kako bilo, neosporna je činjenica da u ovome trenutku zajednička diplomatska i vojna strategija SAD-a i cijele euroatlantske integracije i novog demokratskog bloka koji gradi Bidenova administracija svojom direktnom usmjerenošću na Kinu i Rusiju sve više pritišće na unosne njemačke poslovne aranžmane s tim državama, proporcionalno rastu konfrontacije.
Posao s Iranom
Njemačka je u uvjetima zahuktavanja provedbe nove velike strategije Washingtona i saveznika prema nedemokratskim silama Rusiji i Kini na globalnoj razini i Iranu na regionalnoj ipak uspjela izvući za svoje gospodarstvo izuzetno važan projekt plinovoda Sjeverni tok 2, kojim će se ruski plin po povoljnim uvjetima isporučivati Njemačkoj. Njemačka kancelarka Angela Merkel tijekom svoga nedavnog posjeta Washingtonu i sastanka s američkim predsjednikom Bidenom maestralno je u svome labuđem pjevu prakticiranja politike iscrpljivanja i kompromisa uspjela s američkom stranom dogovoriti deblokadu projekta Sjeverni tok 2, odnosno njegovo izuzeće od režima sankcija prema Rusiji u zamjenu za transfer zelene tehnologije Ukrajini.
Istovremeno je s ruskom stranom, dijelom i direktnim razgovorima s ruskim predsjednikom Putinom, ugovorila produljenje ruskog ugovora s Ukrajinom o transferu ruskog plina preko ukrajinskog plinovoda prema Njemačkoj, čime je usporedno umanjila štetne posljedice za Ukrajinu, a za Njemačku osigurala nastavak rada drugog kraka uvoza ruskog plina za njemačko gospodarstvo. No plinovod Sjeverni tok 2 uvijek je bio, a bit će i kada bude stavljen u funkciju, bez obzira na postignuti dogovor Washingtona i Berlina, pod vječnim znakom pitanja i osporavanja, ne samo od SAD-a nego i od njemačkih saveznika iz Europske unije, prije svih Poljske. Uostalom, dogovor s Bidenom uključuje i njemačka jamstva da će korištenje plinovoda ovisiti i o ponašanju ruske strane, odnosno o odnosima između Zapada i Rusije.
Njemački poslovi s Iranom ugroženi su još u doba Trumpove administracije istupanjem SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom i vraćanjem pune skale američkih sankcija. Nova vašingtonska administracija najavljuje povratak u sporazum s Iranom, iako je iskrenost proklamirane namjere, kao i sama mogućnost realizacije, između ostalog i zbog moguće promjene stava iranske politike, pod velikim upitnikom. Nuklearni sporazum postignut 2015. godine Teheranu je otvarao vrata masivnoj trgovinskoj i investicijskoj suradnji sa zapadnim zemljama, prije svega s najmoćnijim članicama EU-a. Iran je tada želio ostaviti prostora za suradnju s europskim silama. Tijekom tadašnjeg posjeta Europi iranski predsjednik Hassan Rouhani inicirao je velike poslove s Totalom i Airbusom. U to vrijeme njemački gospodarstvenici predvođeni svojim komorama preplavili su Teheran i ugovorili poslove vrijedne milijarde eura. Uslijedio je udar administracije predsjednika Donalda Trumpa koji je SAD izvukao iz nuklearnog sporazuma s Iranom i Teheranu udario bespoštedne sankcije koje su bile usmjerene i na tvrtke koje posluju s Iranom. Europski poslovi time su bili u opasnosti, usporeni, a dijelom i zaustavljeni. Danas, nakon promjene američke politike, Njemačka i vodeće europske sile vode ofenzivu nastavka već ugovorenih poslova i pokušavaju ugovoriti nove.
Izbor Kine
Ostaje za vidjeti je li i što je Angela Merkel u Washingtonu uspjela dogovoriti u vezi s Kinom i njemačkim gospodarskim interesima na jednom od najznačajnijih njemačkih izvoznih tržišta.
Odnosi SAD-a i cijelog transatlantskog političkog vojnog kompleksa s Kinom rapidno se zaoštravaju. Kina se kao protivnik unosi čak i u dokumente NATO-a i najavljuju se nove sankcije uz već postojeće zbog kineskog odnosa prema Hong Kongu i muslimanskoj manjini u Kini te kineskim vojnim aktivnostima u Južnom kineskom moru. Kako američka strana prema svim pokazateljima u velikoj geostrateškoj igri na relaciji Washington – Moskva – Peking tipuje na Kinu kao moguću polugu za pritisak na Rusiju, još ima dovoljno slobodnog prostora za njemački gospodarski nastup na kineskom tržištu. Ali vrijeme za tihe dogovore ispod stola istječe i američka bi strana, ako u dogledno vrijeme ne postigne što namjerava u odnosima s Kinom, mogla pojačati razinu postojeće konfrontacije dodatnim sankcijama uz već postojeće. S druge strane, Kina već sada uzvraća svojim mjerama blokade američkih i zapadnih sankcija, što dodatno komplicira pozicije njemačkih tvrtki na kineskom i azijskom tržištu.
Prijetnja eskalacijom u američkom ratu sankcijama protiv Kine ugrožava njemačke ekonomske interese u Kini. Početkom srpnja administracija predsjednika Bidena donijela je nove sankcije protiv kineskih tvrtki, a razmatra se uvođenje i novih sankcija u vezi s Hong Kongom. Još 23. lipnja Washington je zabranio uvoz od pet kineskih tvrtki sa sjedištem u Xinjiangu, uključujući i jednog od najvažnijih dobavljača komponenti za postrojenja iskorištavanja solarne energije. Na popis kineskih tvrtki pod sankcijama 9. srpnja dodano je još 14 kineskih kompanija s kojima je američkim tvrtkama i pojedincima zabranjeno poslovanje. Vašingtonska administracija sve češće upozorava američke tvrtke na rastuće rizike poslovanja u Hong Kongu pa je stoga lako moguće da je u pripremi nova runda sankcija vezanih uz sam Hong Kong.
Ogroman posao
Takav razvoj događaja ugrožava ne samo njemačke nego i američke ekonomske interese u Hong Kongu. Američka trgovinska komora u Hong Kongu ima više od 1200 članova, a Hong Kong je i regionalno sjedište za 282 američke tvrtke koje djeluju u Aziji. Sve to u trenucima kada trgovina s Kinom postaje sve važnija za njemačku industriju. Izvoz njemačkih tvrtki u Kinu u prvoj polovici 2021. godine povećao se za 28,6 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine, a izvoz Europske unije za čak 34,1 posto. Uz to, sve više njemačkih tvrtki uvelike ovisi o poslovanju s Kinom. To se poglavito odnosi na tvrtke njemačke automobilske industrije, koje su za trajanja krize izazvane koronavirusom ne samo zadržale proizvodne kapacitete u Kini nego su u Kinu preselile i svoje istraživačke i razvojne aktivnosti. U prosincu prošle godine Volkswagen je tako otvorio razvojni centar za e-mobilnost u kineskom Hefeiju, gradu od gotovo 8 milijuna stanovnika, administrativnom i financijskom središtu pokrajine Anhui. Volkswagen je jedna od pet kompanija izlistanih na DAX-u za koje je Kina postala najveće pojedinačno tržište, veće od domaćeg, njemačkog tržišta.
Volkswagen u Kini ostvaruje 41 posto svoje ukupne prodaje. Nakon njega slijedi BMW, koji u Kini ostvaruje 32 posto svoje ukupne prodaje, a potom Daimler sa 29 posto od svoje ukupne prodaje. Daimler je tijekom prošle godine, unatoč koronakrizi i ogromnom padu prodaje automobila na europskom i američkom tržištu, ostvario dobit od oko 4 milijarde eura, što uvelike duguje porastu od gotovo 12 posto prodaje u Kini.
Nakon automobilske industrije, njemačka industrija poluvodiča svoj opstanak u doba ekonomske krize duguje kineskom tržištu. Tako njemački elektronički gigant Infineon s gotovo 50.000 zaposlenih 39 posto svoga prometa ostvaruje u Kini, a u Njemačkoj samo 11 posto. Kineski udio u prometu Siltronica iznosi 27 posto, a u Aixtronu čak 59 posto. I ostatak njemačke industrije u doba zdravstvene i ekonomske krize pokušava preživjeti poslovanjem s Kinom, pa tako Adidas 22 posto prometa ostvaruje u Kini, Puma 16 posto, Bayerov Covestro 19 posto, Knorr Bremse 17 posto, a industrijski gigant Siemens čak 14 posto svoga ogromnoga prometa ostvaruje u Kini.
Većina njemačkih tvrtki, unatoč očito neuspjelom planu smanjenja njemačke i europske ekonomske ovisnosti o Kini, ne napušta Kinu, posebice ne one koje u Kini proizvode robu za kinesko tržište. Takve tvrtke, prema izvješćima Europske trgovinske komore u Kini, koja, indikativno, ima središnjicu u kompleksu njemačke Lufthanse u Pekingu i urede u ključnim kineskim gospodarskim središtima – Nanjingu, Šangaju, Šenjangu, Tijanjinu, te posebne odjele za južnu i jugozapadnu Kinu, upravo obrnuto – jačaju svoju prisutnost na kineskom tržištu. Ono sa 1,4 milijarde potencijalnih kupaca premašuje ukupni zbroj stanovništva EU-a od oko 450 milijuna i SAD-a od oko 330 milijuna. Činjenica je da europske tvrtke velik dio svoje dobiti duguju poslovima s Kinom. Prema Europskoj trgovinskoj komori u Kini, čak 39 posto europskih kompanija koje djeluju u Kini i koje su članovi komore, pa za njih postoje nedvojbeni podaci, postiglo je rast prodaje i do 20 posto.
Teška dilema
Dok Peking prijeti protumjerama, njemački poslovni krugovi su uznemireni. Njihovo poslovanje s Kinom već je znatno otežano ranijim eksteritorijalnim američkim sankcijama.
Od ožujka ove godine Kina je postupno počela uvoditi protusankcije. Ako rat sankcijama eskalira, njemačke tvrtke koje djeluju u Kini naći će se u unakrsnoj vatri američko-kineskog trgovačkog rata. Kineski odgovor protusankcijama, odnosno donošenjem propisa kojima se blokira djelovanje američkih sankcija, odnose se i na njemačke tvrtke. Prema tim propisima koji su stupili na snagu, tvrtkama koje posluju u Kini strogo je zabranjeno postupati prema sankcijama trećih država, pri čemu se, dakako, misli ponajprije na SAD. Dosad se zapadne sile nisu brinule zbog mogućih protumjera iz država pod njihovim sankcijama. Mali broj zapadnih dužnosnika ima bilo kakvu imovinu, primjerice u Venezueli ili Bjelorusiji, na čijim tržištima djeluje izuzetno mali broj američkih i europskih tvrtki. One koje su nekada u Venezueli aktivno djelovale zbog katastrofalnog razvoja unutarnje političke i gospodarske situacije odavno su se povukle s tog tržišta i nove sankcije za njih više ne znače ništa. Berlin, Bruxelles i Washington prema takvim državama, uključujući i Sjevernu Koreju, mogu bez ikakvih ograničenja primjenjivati kaznene mjere.
No Kina je nešto sasvim drugo. U njoj djeluje velik broj zapadnih kompanija, a poslovanje u Kini sastavni je dio i njihova azijskog poslovanja. Poslovni gubici u Kini za te tvrtke automatski se prenose na poslovanje u cjelokupnoj istočnoj Aziji. Tako je, primjerice, Kina svojim protumjerama koje je počela provoditi krajem ožujka 2021. godine kao reakciju na sankcije koje su joj nametnuli SAD, Velika Britanija i EU, direktno ugrozila azijsko poslovanje moćne britanske odvjetničke tvrtke sa sjedištem u Londonu Essex Court Chambers, specijalizirane za arbitraže i trgovinske sporove. Kako su stručnjaci te tvrtke sačinili pravnu konstrukciju za optužbe protiv Kine u vezi s progonom muslimanske manjine u Xinjiangu, tvrtka je stavljena pod kineske sankcije koje kineskim građanima i tvrtkama zabranjuju bilo kakvo poslovanje s njom. Kako navedeno odvjetničko društvo ne djeluje samo u Kini nego intenzivno posluje u cijeloj Aziji, ulazak pod kineske sankcije doveo ju je do odvajanja tvrtkine podružnice u Singapuru od matične tvrtke.
Prijateljski razgovor
Novi kineski zakon o sankcijama, usvojen 10. lipnja, koji objedinjava ranije donesene propise o kineskim protumjerama i na jedinstven način uređuje materiju blokiranja stranih sankcija, s razlogom je zabrinuo i njemačke poslovne krugove. Izrađen je, naime, po uzoru na Blocking Statute Europske unije kao propis kojim se blokiraju eksteritorijalne sankcije trećih država, koji je donesen još 1996. godine i noveliran 2018. godine. Po uzoru na europski propis, kineski zakon zabranjuje fizičkim osobama i tvrtkama u Kini postupanje po prisilnim mjerama koje su treće države donijele protiv Kine. U skladu s tim propisom, svatko tko se pridržava trenutnih američkih sankcija može očekivati sudske postupke u Kini. Za njemačke tvrtke to znači da bi morale odbiti pridržavati se američkih sankcija, ali tada se u SAD-u suočavaju sa sudskim progonom. Kako većina njemačkih tvrtki koje posluju u Kini djeluje i na američkom tržištu, koje i dalje ostaje tržište broj 1 za Njemačku, poslovna situacija njemačkih tvrtki sve se više komplicira. Za njih je tržište SAD-a najvažnije.
Primjerice, samo tijekom 2017. godine njemačke su tvrtke na američko tržište isporučile robu u vrijednosti od oko 112 milijardi eura, uzrokujući time suficit u trgovinskoj bilanci sa SAD-om od 51 milijardu eura. Njemačke izravne investicije dosegle su iznos od 260 milijardi dolara. Njemačko gospodarstvo našlo se tako u situaciji da pod svaku cijenu mora održati poslovanje s Kinom, a istovremeno i sa SAD-om, državama koje su u otvorenom trgovinskom ratu uz primjenu sankcija jedna prema drugoj. “Europskim tvrtkama prijeti realna opasnost da postanu pijuni geopolitičkog rivalstva SAD-a i Kine”, upozorava Luisa Santos, zamjenica za međunarodne odnose glavnog direktora The Confederation of European Business ili skraćeno BusinessEurope, lobističke grupe koja zastupa interese tvrtki iz Europske unije i još sedam europskih zemalja koje nisu članice EU-a.
Njemačka kancelarka Angela Merkel i o tim pitanjima koja uključuju i njemačko poslovanje s Kinom vodila je razgovore s američkim predsjednikom Bidenom, no javnosti su još nepoznati njihovi rezultati.
Njemačka politika u interesu svoga gospodarstva prisiljena je balansirati između geostrateških interesa euroatlantske integracije na čelu sa SAD-om, u čijem je sastavu jedna od ključnih država, i vlastitih ekonomskih interesa. Njemačko vodstvo razapeto je između geopolitike i profita, velikih geopolitičkih strategija sučeljavanja Zapada s Rusijom i Kinom i potrebom osiguranja nastavka njemačkog gospodarskog rasta. Njemačka kancelarka Angela Merkel svojim posjetom Washingtonu i razgovorima s američkim predsjednikom Bidenom i američkim vodstvom pokazala je da Njemačka ima snage izboriti se za vlastite interese u okvirima zajedničke geopolitičke strategije zapadnoga svijeta prema Kini i Rusiji.
