Foto: Mario Stefanov
Ogroman utrošak novca u konstrukciju i izgradnju jednog jedinog nosača Type 003 jednostavno nije isplativ. Riječ je o sasvim novoj tehnologiji koju će, ako je kineska industrija uspije do kraja razviti i usvojiti kao učinkovit oružni sustav, nastaviti koristiti za razvoj novih vojnih brodova
Kina je pred završetkom izgradnje prvog broda druge generacije svojih nosača zrakoplova označenih kao Type 003. Prema procjenama, taj bi brod, koji za razliku od prethodna dva ne koristi ski-jump poletnu stazu nego je dizajna sličnog američkim nosačima aviona s ugrađenim katapultima koji pomažu u polijetanju aviona, trebao biti porinut tijekom 2022. godine, a u operativnu upotrebu mogao bi biti uveden tijekom 2023.godine.
Prema većini vojnih analitičara, riječ je o značajnom tehnološkom skoku u razvoju kineske ratne mornarice i korak dalje u smjeru njezina pretvaranja u mornaricu otvorenog mora sposobnu za djelovanja na svjetskim oceanima, odnosno na pomorskim linijama komunikacija kojima se prevozi 80 posto svjetske trgovine. Iako novi nosač zrakoplova Type 003 nema nuklearni pogon kao američki nosači zrakoplova, pogonska skupina koja će biti ugrađena sustav je poznat kao “Integrated electric propulsion” ili skraćeno IEP, sastavljen od pogonskih elektromotora za koje se potrebna električna energija generira uz pomoć plinskih turbina. Isti tip pogona koriste i novi britanski nosači zrakoplova klase “Queen Elizabeth”.
Razvoj se nastavlja
Za razliku od ranijih kineskih nosača zrakoplova, novi se po svom deplasmanu i dimenzijama približava američkim nosačima. Dužina im se procjenjuje na oko 300 metara s poletno-sletnom stazom dužine oko 80 metara. Brod bi trebao imati deplasman oko 85 tisuća tona, a prema nekim procjenama i gotovo 100 tisuća tona pa bi, prema procjenama dijela vojnih analitičara, mogao postati najveći nosač zrakoplova izgrađen izvan SAD-a. Nosač se gradi u brodogradilištu Shanghai Jiangnan Shipyaer Group.
Nosač tipa Type 003 originalno je zamišljen s parnim katapultima kakve imaju američki nosači zrakoplova, no u međuvremenu je kineska industrija uspjela razviti, testirati i proizvesti elektromagnetne katapulte koji dosad nisu ugrađeni ni na jednom nosaču aviona. Katapulti će omogućiti korištenje ne samo borbenih zrakoplova nego i transportnih, protupodmorničkih, kao i zrakoplova za elektroničko izviđanje i navođenje.
Dovršenje prvog nosača zrakoplova koji koristi katapulte i koji po svom dizajnu pokušava slijediti razvoj koji su naznačili američki nuklearni nosači zrakoplova dokaz su u prilog tezi da će Kina nastaviti njihov razvoj. Ogroman utrošak novca u konstrukciju i izgradnju jednog jedinog nosača Type 003 jednostavno nije isplativ. Riječ je o sasvim novoj tehnologiji koju će, ako je kineska industrija uspije do kraja razviti i usvojiti kao učinkovit oružni sustav, nastaviti koristiti za razvoj novih ratnih brodova. Prva dva kineska nosača zrakoplova Liaoning i Shandong temeljila su se na zastarjeloj sovjetskoj tehnologiji, a ovo što sada izrasta u šangajskom brodogradilištu nešto je sasvim novo što simbolizira i daje smjer daljnjeg razvoja kineske ratne mornarice i kineske pomorske moći u cjelini.
Novi nosač zrakoplova napredne tehnologije potpuno se uklapa u temeljni geostrateški okvir kineskog vanjskopolitičkog djelovanja.
Pretjerano ovisna
Nastavak rasta kineske gospodarske i trgovačke aktivnosti i izgradnja pomorske sastavnice “Maritime Silk Road” (MSR) projekta “One Belt, One Road” poznatog kao “Novi put svile” zahtijevala je transformaciju Kine iz isključivo kopnene sile u regionalnu i globalnu silu koja je sposobna projekcijom pomorske moći štititi pravce uvoza energenata i pravce svoje trgovačke ekspanzije. Ona je time nepovratno pokrenula proces uspona kineske pomorske moći.
“Kineski stratezi identificirali su nastalu geostratešku ranjivost na napade s mora i prilagođavaju pomorsku politiku promijenjenim okolnostima,a u pitanju su samo brzina i stupanj kineske pomorske transformacije”, zaključuje Scott W. Bray, visoki obavještajni časnik američke ratne mornarice za Asia Policy br. 9 iz siječnja 2010. godine. Ipak, sumnje u uspješan razvoj kineske pomorske moći izražava Jonathan Spence sa Sveučilišta Yale, autor “Search for Modern China”. Prema njemu, Kina se simbolički vraća korijenima pomorske moći dinastije Ming iz 15.stoljeća i samo je posljednja u nizu kontinentalnih sila koje su pokušale izgraditi pomorsku moć, od Perzije i Sparte preko imperijalne Njemačke do sovjetske Rusije pod admiralom Gorškovom. Svi su oni, prema Spenceu, nakon golemih utrošenih sredstava završili neuspjehom.
Uspjela ili ne, Kina nema mnogo izbora. S jedne strane mora projekcijom vojne moći osigurati pomorske pravce uvoza energenata za rastuće gospodarstvo preko osjetljivog i nesigurnog Malajskog prolaza i Južnog kineskog mora. Prema izvješću američkog ministarstva obrane (“Military and Security Developments Involving the People’s Republic of China 2016”) Kongresu od 26. travnja 2016. godine, Kina je pretjerano ovisna o pomorskim linijama komunikacije. Tijekom 2015. godine oko 83 posto kineskog uvoza nafte prošlo je Malajskim prolazom i Južnim kineskim morem. U 2015. godini Kina je uvezla oko 60 posto svoje opskrbe naftom, što će, prema podacima Međunarodne agencije za energiju, do 2035. godine narasti do 80 posto.
Pentagon u nastavku izvješća analizira kineske planove izgradnje novih naftovoda i plinovoda kako bi se smanjila ovisnost o pomorskim opskrbnim pravcima i zaključuje da će to samo djelomično smanjiti pomorsku ovisnost: “Usprkos kineskim naporima, povećani volumen nafte i ukapljenog prirodnog plina koji se uvozi u Kinu s Bliskog istoka i Afrike učinit će strateški SLOCs (Sea Lines of Communication) sve važnijim za Kinu”. Osiguranje pomorskih linija komunikacije daleko od svojih obala, kako za potrebe uvoza energenata, tako i u svrhu pomorskog puta svile “Maritime Silk Road” moguće je samo izgradnjom ratne mornarice “otvorenog mora” koja je sposobna djelovati dugotrajno i daleko od svojih kopnenih baza.
Otvorena utrka
Uostalom, samom geopolitičkom logikom jačanje kineske pomorske trgovine neizbježno vodi rastu kineske ratne mornarice, ukupne pomorske moći i njezine prisutnosti na rutama puta svile i svjetskim morima. Nakadašnja brojna, ali uz obalne vode vezana kineska mornarica, namijenjena neposrednoj zašiti priobalja i potpori kopnenoj vojsci, skokovito prerasta u veliku mornaricu “otvorenog mora”, s velikim ratnim brodovima sposobnima za djelovanja na oceanima.
Na prostorima Tihog i Indijskog oceana krcatog velikim otocima i otočnim skupinama, s brojnim otočnim državama, na djelu su bezvremenske geopolitičke postavke o ulozi pomorske moći, koje je krajem 19.stoljeća postavio američki admiral, povjesničar i geostrateg Alfred Thayler Mahan u knjizi “Utjecaj pomorske moći na povijest:1660.-1783.” (The Influence of Sea Power Upon History: 1660–1783) objavljenoj davne 1890.godine. Mahan je, ukratko rečeno, definirao da je pomorska sila ključna za globalno strateško pozicioniranje države, što je poslije sažeto u izreci “Tko vlada morem-vlada svijetom”. Sve sile prisutne na pozornici Tihog i Indijskog oceana, uključujući i SAD, Japan, Kinu i Indiju, drže se te postavke, razvijaju pomorsku silu i nadmeću se za dominaciju na morima, polazeći od teze Mahanovih geopolitičkih sljedbenika da srce svijeta, Euroaziju ili Mackinderov “Heartland” kontrolira onaj koji nadzire okolna mora i dijelove kopna ili Rimland.
Kina se aktivno uključila u otvorenu utrku u izgradnji pomorske moći. Jačanje trgovine i kopnenih trgovačkih putova Euroazije u okviru “Kineskog novog puta svile” posljedično se prelijeva na pomorske linije komunikacije između Azije i Europe. Pomorsku trgovinu u 21. stoljeću nemoguće je potisnuti jer još ne postoji način transporta koji može prevesti toliku količinu robe po tako konkurentnim cijenama kao što to može pomorski transport. Uostalom, već i zapanjujuća činjenica da se 80 posto svjetske robne razmjene obavlja pomorskim putem govori sama za sebe. U situaciji u kojoj se, dakle, 80 posto ukupne količine robe kojom se trguje u svijetu prevozi morem uistinu je mala vjerojatnost da bi je u ovom povijesnom trenutku mogli nadmašiti bilo koji oblici kopnenoga prijevoza. Novi kineski put svile to, dakako, uvažava i postupno uz nekada primarno geostrateški projekt jačanja euroazijske kopnene moći nasuprot moći pomorskih sila također transformira svoju naraslu ekonomsku i političku moć na pomorske trgovačke putove. Može se čak zaključiti da pomorska komponenta Novog puta svile sve više preuzima prednost od kopnene sastavnice programa “One Belt, One Road”. I tu kineska geostrategija direktno dolazi u sukob s pomorskim silama svijeta predvođenima SAD-om. Kopneni put svile ih je alarmirao, ali pomorski put svile koji se brzo razvija uz jačanje ukupne kineske pomorske moći i razvoj kineske ratne mornarice otvorenog mora, uz izgradnju obrambenog pojasa uz kinesku obalu, pokrenuo ih je na snažnu reakciju. SAD i saveznici jačanje kineske pomorske moći shvaćaju kao opasan izazov za američke pomorske pozicije na Tihom oceanu, čija je dominacija dosad bila neupitna, podržana sustavom regionalnih savezništava.
Šire paniku
Izgradnja novog kineskog nosača zrakoplova u vojnim krugovima prikazuje se kao svjetsko čudo, a njegovo predvidljivo skoro porinuće kao veliki izazov vojnoj moći SAD-a i saveznika. To jednostavno nije točno. Ono uistinu simbolizira i jasno prikazuje rast kineske pomorske moći u funkiji projekcije kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa, ali još ne može nadvisiti američku pomorsku moć u Indo-Pacifiku. Uostalom, i druge regionalne sile najavljuju izgradnju nosača zrakoplova, uključujući Japan i Južnu Koreju, pa od toga nitko ne radi senzaciju i ne širi paniku. Stoga je u uvjetima opće utrke u naoružanju i ponovne izgradnje velikih flota koje pretendiraju vladati morima i kontrolirati svjetsku trgovinu naglašavanje opasnosti koju bi za kineske konkurente mogao predstavljati novi kineski nosač zrakoplova isključivo propagandno motivirano i nema nikakve veze s racionalnim vojnim prosudbama.
