M. Stefanov: Novi koncert sila preuzima svijet

Šest najmoćnijih zemalja svijeta u tajnosti dogovara agendu koju će nametnuti ostalima

SAD, Europska unija, Japan, Indija, Kina i Rusija, zemlje koje zajedno čine 70 posto svjetskog BDP-a i globalne vojne potrošnje, koriste aktualnu krizu kako bi se udružile, po uzoru na Europu nakon Napoleona, i potpuno zavladale svijetom koji će podijeliti među sobom, bez konkurencije i nadzora

Usporedno sa žestokim pritiskom na Kinu i Rusiju na diplomatskom i vojnom planu, američki i europski stratezi ispod stola dogovaraju svojevrsnu podjelu utjecaja na globalnoj razini.

Zapravo, igraju na stari trik iz hladnoga rata znan kao “popuštanje napetosti”, “deeskalacija sukoba” ili jednostavno kao “detant”, koji im je u konačnici “hlađenjem” protivničke strane, uz istodobno uporno održavanje utrke u naoružanju i vojnim aktivnostima diljem svijeta, omogućio pobjedu u hladnome ratu.

U sklopu američkih i europskih think-tankova kao utjecajnih kreatora politike zapadnoga svijeta i na stranicama stručnih geopolitičkih publikacija sve učestalije se predstavlja ideja o novom globalnom mirovnom poretku koji bi zamijenio odumirući poredak stvoren nakon dvaju svjetskih ratova.




Novi poredak temeljio bi se na partnerstvu najznačajnijih svjetskih sila – SAD-a, Europske unije, Japana, Indije, Kine i Rusije – koje zajedno ostvaruju oko 70 posto svjetskog BDP-a i globalne vojne potrošnje. Te sile bi dogovorno rješavale međunarodne probleme djelujući usporedno s UN-om, koji odavno gubi na utjecaju u međunarodnim odnosima, poglavito u sprečavanju međunarodnih sukoba i ratova regionalnih sila, koji se desetljećima šire diljem svijeta. Takav globalni koncert sila stvorio bi se po uzoru na Europski koncert sila stvoren nakon konačnog Napoleonova poraza i Bečkog kongresa 1815. godine. Na njemu je uspostavljeno neformalno partnerstvo pobjedničkih sila, koje su na temelju uravnoteženih odnosa moći formirale i gotovo pola stoljeća održavale europski mirovni poredak i stabilnost kontinentalne Europe. Partnerstvo sila koje su faktički vladale Europom nakon Bečkoga kongresa u povijesti ostalo je zabilježeno pod nazivom “Europski koncert”.

Nova stara ideja

Europski koncert, koji su činile Velika Britanija, Francuska, Rusija, Pruska i Austrija, osnovan 1815. godine, izgradio je mirovni poredak usred ideološke raznolikosti sila koje su ga tvorile. Utemeljen, umjesto na formalnom savezništvu ili ugovorima, primarno na neformalnom partnerstvu, redovitoj komunikaciji i mirnom, dogovornom rješavanju sporova u cilju održavanja međusobnih nagodbi, Europski koncert osigurao je mir u Europi sve do Francusko-pruskog rata (1870.–1871.). I nakon tog rata i ujedinjenja Njemačke kancelar Otto von Bismarck pokušavao je diplomacijom i stvaranjem mreže saveza i dalje održavati europski mirovni poredak i time u konačnici njemačke dobitke ostvarene pobjedom nad Francuzima. Europski koncert praktički je i dalje ostao na životu i održavao mir na europskom kontinentu sve do 1. svjetskog rata.





Europski koncert spriječio je međusobni sukob tada najvećih europskih sila, ali je usporedno i omogućio potiskivanje utjecaja malih naroda u Europi, sprečavao njihovu nacionalnu emancipaciju i stvaranje njihovih nacionalnih država. Europska carstva iz sastava Europskog koncerta u svojim rukama čvrsto su držala kontinentalnu politiku i raspodjelu moći i utjecaja, dok su se diljem svijeta otimali za kolonije. Europski koncert sila raspao se izbijanjem 1. svjetskog rata, kada su se svi dugo potiskivani sukobi europskih sila prelili u veliki ratni obračun. Mali europski narodi nakon njegova okončanja iskoristili su raspade iscrpljenih carstava u kojima su se nalazili i napokon uspjeli stvoriti svoje nacionalne države.

Stoljeće nakon propasti Europskoga koncerta na geopolitičkom obzorju ponovno se pojavljuje ideja partnerstva najmoćnijih sila kao temelja mirovnoga poretka. Ovaj put Europski koncert jednostavno bi, prema promišljanjima geopolitičara koji ga zagovaraju, bio podignut na globalnu razinu. Kao svjetski koncert sila trebao bi stvoriti novi globalni mirovni poredak.

Sama pojava takvih ideja svjedoči da se svijet uistinu nalazi u opasnom razdoblju kada jedan mirovni poredak gubi na snazi, a novi još nije stvoren.

Pogubne posljedice




Tako već u uvodnom dijelu studije objavljene u Foreign Affairsu 23. ožujka ove godine pod naslovom “The New Concert of Powers” autori Richard Haass i Charles Kupchan ukazuju na to da postojeći globalni mirovni poredak pod vodstvom SAD-a postupno odumire i da je radi sprečavanja katastrofe koja može uslijediti potrebno izgraditi novi sustav rješavanja međunarodnih problema. Autori navode: “Postojeći međunarodni sustav na povijesnoj je prekretnici. Kako Azija nastavlja svoj ekonomski uspon, dva stoljeća zapadne dominacije svijetom – najprije tijekom doba Pax Britannice (razdoblje britanske dominacije na moru i u međunarodnim odnosima od bitke kod Waterlooa 1815. godine do 1. svjetskog rata), potom za doba Pax Americane – bliže se kraju. Zapad gubi ne samo materijalnu nego i ideološku nadmoć. Diljem svijeta demokracije postaju plijenom neoliberalizma i populističkih ideologija, dok rastuća Kina, potpomognuta svadljivom Rusijom, pokušava osporiti autoritet Zapada i demokratski pristup domaćem i međunarodnom upravljanju. Američki predsjednik Joe Biden posvećen je obnovi američke demokracije, vraćanju američkog vodstva u svijetu i svladavanju pandemije koja je imala pogubne ljudske i ekonomske posljedice. Ali pred Bidenom nije nimalo laka zadaća. Na obje strane Atlantika agresivni populizam i neliberalna politika nastavljaju nesmetano jačati. Štoviše, čak i ako zapadne demokracije prevladaju polarizaciju u svojim redovima, poraze neliberalizam i postignu ekonomski oporavak, one neće moći spriječiti nastup multipolarnog i ideološki raznolikog svijeta”.

Nadalje se navodi: “Cijelo 21. stoljeće nesumnjivo će obilježiti politička i ideološka heterogenost međunarodne zajednice. S obzirom na snagu populističkih pobuna koje su pogodile Zapad, može se predvidjeti da će ih liberalne demokracije moći izdržati. Ali isto se može reći i za neliberalne režime. Moskva i Peking pojačavanjem pritiska uspijevaju osigurati stabilnost unutar svojih zemalja. Stabilnu demokraciju teško je pronaći na Bliskome istoku i u Africi. Zapravo, u cijelome svijetu demokracija se povlači, a ne razvija, i to je trend koji bi se mogao nastaviti i u budućnosti. Upravo zbog toga učinkoviti novi međunarodni poredak mora osloboditi prostor ideološkoj raznolikosti. Formula koncerta ima neformalnost i fleksibilnost potrebnu za to jer ona razdvaja pitanja unutarnjeg upravljanja država od pitanja zajedničkog djelovanja u međunarodnoj areni. U 19. stoljeću takav pristup moći dopustio je zajedničko djelovanje unutar Europskog koncerta vodećih liberalnih sila Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske s autoritativnim monarhijama Rusijom, Pruskom i Austrijom, koje su bile odlučne na bilo koji način braniti svoje apsolutne monarhije”.

U nastavku opsežne analize koja nosi podnaslov “Kako spriječiti katastrofu i uspostaviti stabilnost u multipolarnom svijetu” autori bez ikakvih ideoloških i političkih ograda opisuju sadašnje stanje međunarodnoga poretka, opadanje moći SAD-a i Zapada i sve opasnosti koje sa sobom nosi odumiranje jednoga međunarodnog poretka i vakuum bez poretka koji pritom nastaje. U tom kontekstu navode: “Povijest jasno pokazuje da su takva razdoblja burnih promjena ispunjena velikim opasnostima. Borba velikih sila za položaj u međunarodnoj hijerarhiji i bitke za ideološku premoć redovito dovode do velikih ratova. Da bi se takav ishod spriječio, potrebno je razborito priznati da liberalni poredak predvođen Zapadom, nastao nakon 2. svjetskog rata, ne može osigurati globalnu stabilnost u 21. stoljeću”.

Isti status

Haass i Kupchan odlučno tvrde:”… Pax Americana gubi na snazi. SAD i njegovi tradicionalni demokratski partneri nemaju ni sposobnosti ni želje da ponovno uspostave stabilan međunarodni sustav i na univerzalnu razinu podignu liberalni poredak koji su uspostavili nakon 2. svjetskog rata. Nedostatak američkog vodstva tijekom krize pandemije Covida-19, primjerice, bio je zapanjujući. Predsjednik Biden vodi SAD k povratku na međunarodnu scenu, ali akutni unutarnji problemi unutar SAD-a i porast multipluralnosti lišit će Washington utjecaja koji je nekoć uživao”.

Autori nude rješenje koje nazivaju globalnim ugovorom vodećih sila svijeta: “Kao što je povijest pokazala, sustav Europskog koncerta iz 19. stoljeća koji je obuhvaćao Veliku Britaniju, Francusku, Rusiju, Prusku i Austriju, skupinu tada najmoćnijih država, može obuzdati geopolitičko i ideološko nadmetanje koje prati multipolarnost” i koja, prema njima, po nezaustavljivoj spirali eskalacije vodi velikim ratnim sukobima. Jedino rješenje, po njihovu mišljenju, jest preslikati koncept Europskog koncerta sila iz 19. stoljeća – koje je u većoj ili manjoj mjeri održavalo mir u Europi od 1815. do 1. svjetskog rata – na globalnu razinu 21. stoljeća.

Prema viziji globalnog koncerta sila za 21. stoljeće, iznesenoga u studiji za Foreign Affairs, uključene sile – Kina, Europska unija, Rusija, Indija, Japan i SAD, kao nekada sile Europskog koncerta, imale bi potpuno isti status bez obzira na svoje unutarnje uređenje i na stupanj demokracije njihovih političkih sustava.

Zajednički ratovi

Uključivanje u koncert sila bilo bi određeno njihovom moći i utjecajem, a ne ideološkim vrijednostima koje podržavaju ili prirodom njihovih političkih poredaka. Sudionici koncerta imali bi stalno sjedište u kojem bi djelovali stalni predstavnici sila najvišega diplomatskoga ranga. Globalni koncert izbjegavao bi formalizirana pravila i oslanjao bi se na dijalog kako bi se po mogućnosti postigao konsenzus o pojedinim pitanjima. Kao i nekadašnji europski koncept, podržavao bi teritorijalni integritet uključenih sila, ali i u odnosu na ostale države favorizirao bi se teritorijalni status quo, kako bi se spriječili sukobi regionalnih sila. Upotreba vojne sile u međunarodnim odnosima u pravilu bi bila isključena, no kada bi globalni koncert sila postigao konsenzus, bila bi dopuštena primjena prisilnih instrumenata, uključujući i vojnu silu za promjenu postojećih granica ili rušenja pojedinih režima. Pojednostavljeno rečeno, ako bi globalni koncert zaključio konsenzualnom odlukom da je potrebno silom srušiti vlast u nekoj državi, primjerice Siriji ili Bjelorusiji, što je objektivno gledano uistinu malo vjerojatno, ali nije nevjerojatno jer se države vode isključivo svojim konkretnim geoekonomskim i geopolitičkim interesima, upotreba vojne sile u raznim oblicima i raznolikih aktera, bilo samih sila iz koncerta ili, pak, njihovih posrednika, bila bi omogućena. Pri globalnom koncertu, savjetodavnu ulogu imale bi regionalne međunarodne organizacije kao što su Arapska liga, ASEAN ili OAS, ali ne i pravo odlučivanja.

Autori studije Richard Haass i Charles Kupchan imaju značajan utjecaj u američkom vanjskopolitičkom establišmentu i stoga njihov zaključak da svijet neosporno ide prema multipolarnom ustroju ima svoju težinu koju je nemoguće zanemariti. Može se kao nerealna odbaciti ideja koncerta sila, ali njihove ocjene o padu američkoga i zapadnoga utjecaja i izglednom stvaranju multipolarnog svijeta ostaju. Richard Haass predsjednik je utjecajnog think-tanka Council of Foreing Relations s neospornim utjecajem na kreiranje američke vanjske politike tijekom proteklih desetljeća. Haass je bio direktor političkog planiranja State Departmenta od 2001. do 2003. godine i posebni izaslanik predsjednika Georgea W. Busha za Sjevernu Irsku, kao i koordinator politike za Afganistan. Charles Kupchan, profesor međunarodnih odnosa s Georgetown Universityja, bio je član Nacional Security Councila u mandatima predsjednika Billa Clintona i Baracka Obame.

Izneseni koncept globalnog koncerta ili vladavine najmoćnijih sila svijeta na partnerskim temeljima u okviru vanjskopolitičkog establišmenta pojavljuje se usporedno s objavom novih geopolitičkih analiza koje ciljaju na potrebu jačanja američkoga liberalnog intervencionizma diljem svijeta. Stoga promišljanja o izgradnji mirovnog poretka na globalnoj razini po uzoru na nekadašnji Europski koncert sila nisu ništa drugo do zamka za protivničke sile Kinu i Rusiju, ali i za sve male narode koje u toj dogovornoj raspodjeli moći, ako bi ona uistinu bila postignuta, nitko više ne bi baš ništa pitao. Situacija u kojoj bi se tada našli narodi koji nisu uključeni u globalni koncert bila bi gora od današnje. U okviru Europske unije, primjerice, koja bi kao cjelina trebala biti dio koncerta sila, mali narodi bez ikakve dvojbe bili bi izloženi potiskivanju iz odlučivanja u procesu ubrzane centralizacije Europske unije zbog potrebe veće operativnosti i jedinstvenog nastupa Europske unije u okviru koncerta sila. Logično bi stoga svi interesi slabijih članica bili potiskivani u mnogo većoj mjeri nego danas.

Bipolarna pobjeda

Globalnim koncertom sila cilja se, dakako, i na daljnje potiskivanje uloge UN-a u kojemu SAD-u i saveznicima protivničke sile Kina i Rusija kao stalne članice Vijeća sigurnosti imaju pravo veta. Potrebno je izbjeći to pravo veta i zapravo do kraja prekrojiti međunarodni poredak nastao nakon 2. svjetskog rata jednostavno zato što je on izuzetnim brzim jačanjem Kine kao globalne sile sa svojim instrumentom veta postao teško savladiva prepreka interesima SAD-a i Europe. Za Europsku uniju globalni koncert sila donio bi više prednosti, od kojih je najznačajnije što bi EU u tom novom poretku dobio stvarni i formalni status globalne sile.

S druge strane, protivničke sile Kina i Rusija bile bi uvučene u lažno partnerstvo po uzoru na hladnoratovski detant dok bi se, usporedno, borba za njihovo uništenje kao konkurenta i potiskivanje s globalnih razina moći nastavila punom silinom.

Nije stoga neobično da se u istim think-tankovima, stvarnim kreatorima američke i savezničke politike, usporedno plasiraju studije o dogovornoj raspodjeli globalne moći između Zapada i Kine i Rusije s druge strane u okrilju globalnog koncerta sila, kao i analize koje upućuju na potrebu nastavka borbe za prevlast liberalnog poretka pod vodstvom SAD-a na globalnoj razini. To su dvije strane iste medalje, odnosno dva lica iste politike liberalnog intervencionizma u cilju preustroja i održanja Pax Americane, odnosno američke globalne premoći.

Kako bilo, pojava geopolitičkih promišljanja utjecajnih američkih geopolitičara think-tankova o potrebi nove globalne raspodjele moći između svjetskih sila svjedoči o zastrašujućoj činjenici da je kraj bipolarne podjele svijeta i hladnoga rata i podivljali neoliberalni ekonomski koncept potpuno uništio mirovni poredak stvoren nakon 2. svjetskog rata i da je svijet u ovome trenutku u vakuumu bez poretka. Takve konstelacije u povijesti uvijek su navještavale samo jednu mogućnost – oružani sukob većih razmjera.

Komentari

komentar

You may also like