Baš kao i nekad vlada u Sajgonu, ova u Kabulu raspast će se bez financijske i vojne pomoći
Žalosno je završila priča o demokratizaciji Afganistana. SAD će još neko vrijeme financirati lokalnu vojsku i policiju, na koje su dosad već potrošili milijarde, ali svi znaju da će duboko korumpirani vojnici i policajci uzeti američki novac i prebjeći talibanima, a država će propasti
Ako se uistinu povuku američke i savezničke snage, Afganistan je nesumnjivo na dobrom putu da postane novi Južni Vijetnam.
Između američkog vojnog angažmana u Vijetnamu i onoga u Afganistanu razlika je samo u nijansama neuspjeha. Dok su prije gotovo pola stoljeća na neodoljivo sličan način Amerikanci napuštali Vijetnamski rat koji nisu mogli dobiti – sada napuštaju rat koji su odavno izgubili.
Sudbine marionetskih režima koje je na životu održavala američka financijska pomoć i vojna sila bit će identične. Odlaskom američkih vojnih snaga iz Afganistana vlast u Kabulu nema šanse preživjeti. Baš kao nekada vlada u Sajgonu, držat će se neko vrijeme, nakon čega će se bez vanjske vojne podrške jednostavno vojno i politički urušiti.
Istina, američka i saveznička strana spremne su čak i isplaćivati plaće afganistanskoj vojsci i policiji kako bi režim opstao, ali male će koristi biti od toga. Realna je procjena – kada zagusti i kada talibani krenu preuzeti vlast u cijeloj zemlji, uključujući i sam Kabul, cijele postrojbe afganistanske vojske jednostavno će s oružjem i američkim plaćama prijeći na talibansku stranu. Čekat će samo prvu isplatu. Usprkos predvidljivom razvoju događaja, američki državni tajnik Antony Blinken obećava vlastima u Kabulu nastavak snažne diplomatske podrške, što god to značilo, a američki ministar obrane Lloyd Austin dodao je da će SAD i dalje podržavati ključne dijelove afganistanske vojske, posebice zrakoplovstvo, tako što će im isplaćivati plaće. Bez toga, rekao je Austin, tamošnja vojska brzo bi kolabirala. Sudbina vlasti u Afganistanu nakon američkog odlaska toliko je očita da i sam američki ministar obrane javno priznaje mogućnost raspada državnog obrambenog sustava.
Kriminalna oligarhija
Afganistanski “demokratski” vlastodršci, kako ih barem klasificira propagandna mašinerija, završit će, kojega li cinizma povijesti, jednako kao nekada komunistički nakon odlaska sovjetskih trupa – po starom običaju – obješeni na građevinskim dizalicama usred Kabula. Ako, dakako, ne uspiju pobjeći s Amerikancima, što,osim za nekolicinu koji su potrebni za buduće diplomatske i obavještajne aktivnosti, nije pretjerano izgledna mogućnost jer Amerikanci ne vole za sobom vući i hraniti propale saveznike.
Kako je riječ uglavnom o kriminalnoj oligarhiji, ne treba ih žaliti. No treba žaliti dio naroda koji je povjerovao u američke i europske priče o demokraciji, gospodarskom napretku i vječnom prijateljstvu i savezništvu. Njega će – te nedužne žrtve svih afganistanskih velikih geopolitičkih igara i ratova u pozadini kojih, bez obzira na to tko ih je sve vodio, nikada nije bio sam Afganistan, nego uvijek neki viši geostrateški cilj – odmah žestoko pritisnuti talibani koji će preuzeti vlast,a s njima i cijeli holding islamističkog ekstremizma i terora. Islamistički ekstremisti svih frakcija doživjet će svoj trijumf i preporod. Najteže pada spoznaja o onome što će se dogoditi najugroženijim slojevima stanovništva, afganistanskim ženama i djeci. Talibani i cijeli mračni kompleks islamističkog ekstremizma koji će preuzeti sve konce vlasti ponovno će se okomiti na žene i onu jadnu žensku djecu čiji je najveći grijeh pokušaj školovanja. Već sada, dok američki i europski prijatelji i saveznici afganistanskog naroda još pakiraju kofere, islamistički ekstremisti, budući vladari Afganistana, djecu na izlasku iz škole dižu u zrak podmetnutim eksplozivnim napravama.
Tako je žalosno završila priča o demokratizaciji Afganistana, iako ostaje pitanje koliko je takvo što američku i europsku politiku u stvarnosti uopće zanimalo, a koliko je medijski plasirana paradigma o demokratskom Afganistanu bila krinka ne toliko za samu vojnu intervenciju, koliko za opravdanje dugogodišnje vojne prisutnosti u cilju osiguranja američkih i savezničkih geopolitičkih pozicija u tom dijelu svijeta.
Nakon objave povlačenja vojnih snaga kao dijela novog američkog manevriranja na globalnoj i regionalnoj geopolitičkoj sceni kroz medijski prostor plasira se nova nebulozna priča. Pokušava se uvjeriti javnost da su se talibani s godinama, pa i zahvaljujući dugotrajnim pregovaranjima s američkim protivnicima, promijenili i više tobože nisu toliko ekstremna islamistička organizacija. Tako se, zapravo, reciklira suluda podjela pobunjenika u Siriji na ekstremiste i “umjerenu oporbu”. Niti postoje gradacije u ekstremizmu islamista niti su talibani promijenili svoju ideologiju.
Prodaja deluzija
Pokušaj prodaje deluzije o promjeni karaktera talibana samo pokazuje da je licemjerje američke politike od Vijetnamskog rata do danas uznapredovalo do nekada nezamislivih razina. To istovremeno znači da je otpornost javnosti na prihvaćanje lažnih tvrdnji serviranih od politike drastično pala. Nikomu razumnom nakon američkog povlačenja vojnih snaga iz Vijetnama nije padalo na pamet svoje građane nakon svih trauma Vijetnama praviti budalama i uvjeravati da će Južni Vijetnam opstati, a ako ipak padne pod udarom Vietkonga i sjevernovijetnamskih vojnih snaga da se ništa strašno neće dogoditi jer se komunistička vlast u Hanoju ipak djelomično promijenila i postala demokratičnijom. Takve nebuloze koje bi prije pet desetljeća izazvale salve smijeha i izrugivanja javnosti danas očito prolaze jer teza o demokratskoj transformaciji talibana i dalje se vrti po vodećim svjetskim medijima, a prodaja priče da će se vlast u Kabulu nakon američkog vojnog povlačenja održati i da su se talibani promijenili i dalje se uporno nastavlja.
Povlačenje američkih i savezničkih snaga iz Afganistana u svojoj je biti potvrda onoga što već dugo svi znaju. Taj rat je odavno izgubljen rat. Američka vojna intervencija u početnoj fazi rata postigla je cilj odmazde zbog terorističkih napada u SAD-u, rušenje s vlasti talibanskog pokreta i uništenje glavnine infrastrukture Al-Qaide u Afganistanu. Rat se nakon toga nastavio za učvršćivanje američkih i savezničkih pozicija i jačanje uspostavljene prodemokratske vlasti u Kabulu. Ponovnim vojnim jačanjem talibana rat se pretvorio u borbu za vojno održanje savezničkih snaga na terenu i održavanje afganistanske vlade koja se odala totalnoj korupciji dok su joj se vojne snage raspadale i masovno prelazile na stranu neprijatelja. Vrlo brzo postalo je jasno da Amerikanci ne samo da ne mogu dobiti taj rat nego su ga zapravo već izgubili prije svega zbog nemoći afganistanske vlasti. Američke snage našle su se u poznatoj situaciji – onakvoj u kakvoj su se našle u Južnom Vijetnamu.
Uz vlast kakvu su instalirale i održavale u Kabulu – a bolju nisu mogli naći- američke vojne snage mogle su pobijediti u svakoj bitki, ali ipak u konačnici gube rat. Tako je bilo i u Južnom Vijetnamu.
Američki politički i vojni vrh bio je svjestan stanja koje se pred javnošću prikrivalo agresivnom propagandom. Tako je početkom 2016. godine general James Robert Clapper, ravnatelj svih obavještajnih službi SAD-a, neposredno podređen američkom predsjedniku, upozorio pred senatskim Obavještajnim odborom da će “borbe u Afganistanu tijekom 2016. godine biti intenzivnije nego 2015. godine, nastavljajući tako desetljeće dugi trend pogoršanja sigurnosti”.
Vojska bez stege
John Sopko, američki specijalni glavni inspektor za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction- SIGAR), predao je 29. travnja 2016. godine Kongresu krajnje alarmantno izvješće na gotovo 300 stranica koje ukazuje na mogući politički i vojni slom vlasti u Kabulu i cijelog afganistanskog državnog ustroja. Prema nalazima Sopka, afganistanska vlada nacionalnog jedinstva ne može osigurati uvjete za rješenje ustavne krize i stvaranje parlamentarne vlade. Drugi važan zaključak je da, uz američku pomoć izgrađena, nacionalna vojska i policija ne mogu se uspješno boriti bez američke i zapadne pomoći. Izvješće sugerira da bi bilo kakvo daljnje povlačenje američkih i savezničkih snaga vodilo u vojni poraz afganistanske vlade i američki i zapadni geopolitički slom epskih razmjera.
Izvješće detaljno analizira stanje na terenu pa navodi da su se koalicijske snage u velikoj mjeri povukle s bojišta i da se sada u svojim aktivnostima oslanjaju na obavještajne podatke dobivene od afganistanske vojske, koji su namjerno ili slučajno potpuno nepouzdani. Stoga SAD i zapadni saveznici imaju sve manje uvida u operacije afganistanskih sigurnosnih snaga. Afganistanska vojska još je bez stege, neprofesionalno i loše vođena. Sopko ukazuje na to da je “od fiskalne 2002. godine američki Kongres odobrio više od 68 milijardi dolara za osposobljavanje, opremanje, smještaj i plaće 352 tisuće vojnika u afganistanskoj nacionalnoj obrani i 30 tisuća pripadnika lokalne policije”, a sada se ne može utvrditi koliko je od tih 352 tisuće vojnika i 30 tisuća policajaca za koje se i dalje redovno izdvajaju sredstva za plaće stvarno u službi, a koliko ih je samo na papiru i gdje završava novac za nepostojeće vojnike i službenike.
Revizija afganistanske policije izvršena 2011.godine pokazala je da je prikazano 13 tisuća više lokalnih policajaca nego što ih stvarno postoji i da su za njih redovito isplaćivane plaće. ¸¸Inače, za afganistanske snage sigurnosti izdvaja se godišnje 5 milijardi dolara, od čega SAD plaća 80 posto, a Kabul samo 500 milijuna dolara. Procjenjuje se da Afganistan do 2024. godine neće moći financirati svoju vojsku i policiju. Iako nema potpunu sliku afganistanske vojske, Pentagon vjeruje da je brojnija od talibana. No ta je vojska pasivna, ona nikad ne napada, uvijek je reaktivna i u obrani, navodi se u izvješću. Zaključak je da se afganistanska vojska ne može samostalno boriti i da je afganistanska država pred kolapsom.
Korumpirana vlada
Američki vojni troškovi u Afganistanu do 2011. godine dostigli su bilijun dolara. Deset godina poslije, 2021.godine, popeli su se na dva bilijuna dolara. Očito, krivulja troškova je bila stabilna i nije padala, a najveći dio tog novca čak nisu ni potrošile američke vojne postrojbe sa svom svojom silnom tehnikom, nego korumpirana afganistanska vlast i nepouzdana vojska.
I prije ovih dramatičnih izvješća američke administracije su tražile načina da racionalno djeluju u takvom Afganistanu i pokušavale su postupno smanjivati broj svojih vojnika. No to bez ugrožavanja američkih geopolitičkih pozicija jednostavno nije išlo jer nisu imali koga ostaviti u Kabulu.
Tako je američki predsjednik Barack Obama još u ožujku 2015. godine bio prisiljen usporiti ranije objavljeno i započeto povlačenje američkih snaga. Povlačenje je zaustavljeno nakon Obamina sastanka s afganistanskim predsjednikom Ashrafom Ghanijem u Bijeloj kući. Američki dužnosnici tvrdili su tada da je odluka uslijedila nakon zamolbi afganistanske strane koja se pribojava moguće talibanske proljetne ofenzive u trenutku kada su njihove vojne i policijske snage još nedovoljno obučene i opremljene. Svjestan da bi bez direktne američke vojne podrške zacijelo izgubio vlast, a možda i vlastitu glavu, zahvalni Ghani tada je radosno izjavio: “Mnogo toga nas povezuje, a zadržavanje broja američkih vojnika na sadašnjoj razini tijekom cijele 2015. godine bit će korisno za ubrzavanje reformi koje će osigurati optimalnu sposobnost afganistanskih snaga sigurnosti za obavljanje svoje temeljne misije”. Ništa se od toga nije dogodilo osim što je oligarhija u Kabulu postala još bogatija.
Washington je tada, u ožujku 2015. godine, radi zaštite kabulskog režima, uz zadržavanje svojih vojnika obećao nastaviti i direktno financiranje njihovih sigurnosnih snaga, vojske i policije ,najmanje do 2017.godine.
Objavljeno je to na tiskovnoj konferenciji tadašnjega državnog tajnika Johna Kerryja i ministra obrane Ashtona Cartera u Camp Davidu: “Možemo objaviti da Ministarstvo obrane namjerava tražiti sredstva za afganistanske snage od 352 tisuće vojnika do 2017. godine”. Američki građani tako će svake sljedeće godine, uz svoje direktne vojne troškove afganistanske kampanje, plaćati i dodatne 4 milijarde dolara za afganistansku vojsku i policiju .Razlog je jednostavan – korumpirana i nesposobna afganistanska vlada ne može uzdržavati svoje vojne i policijske snage, koje bi je trebale štititi pred naletima talibana.
Izgubljene milijarde
A o kakvoj je vojsci riječ i na što su Amerikanci trošili milijarde dolara, govori revizija afganistanskih snaga sigurnosti, koja je još početkom 2015. godine izvršena na traženje američke strane. Tada utvrđeno stanje ostalo je manje–više jednako do danas.
Pa je tako revizijom utvrđeno da pripadnici oružanih snaga u najvećem broju nemaju otvorene bankovne račune, već zahtijevaju gotovinske isplate svojih plaća na ruke. Kako bi takve isplate osigurali, vlasti su izgradile cijeli sustav svojih povjerenika ili pouzdanih agenata koji gotovinu osobno nose sa sobom i dostavljaju je pojedinim vojnim i policijskim postrojbama za koje su zaduženi te obavljaju isplate pojedinačnim vojnicima. Sve je u redu dok povjerenici ne nestanu s povjerenim novcem ili putem budu napadnuti i opljačkani ili, pak, lažno prijave pljačku.
Vojnici tada ostaju bez plaća i cijela postrojba je u stanju latentne pobune. Postoje indicije i da se dio poduzetnijih povjerenika upustio u ilegalno kreditiranje vojnika i razvio druge “bankarske usluge” s nasumice određenim promjenjivim kamatnim stopama, raznim naknadama i deviznim klauzulama. Pojava je dosegla razmjere masovnog kamatarenja vojnika, dakako sve uz znanje i umiješanost korumpiranih zapovjednika koji s povjerenicima dijele zaradu. Sumnja se da dio zapovjednika vojnicima na razne načine, zlorabeći svoj položaj i autoritet, praktički onemogućuje otvaranje bankovnih računa kako bi ih održao u ovisnosti o povjerenicima.
Novi talibani
Nameće se uistinu bizaran zaključak. Afganistanske snage, same, bez američkih vojnika, ne mogu se oduprijeti neprijatelju, pa su praktički beskorisne, no Amerikanci ih moraju uzdržavati uplatama od 4 milijarde dolara godišnje jer bi jednog dana mogle postati korisne pa bi tako američki vojnici napokon mogli svojim kućama.
Američki ministar obrane Austin i u trenucima povlačenja američkih vojnih snaga koje bi trebalo biti konačno nije mogao izbjeći obećanje da će američka strana nastaviti isplaćivati plaće toj i takvoj afganistanskoj vojsci.
Ako uistinu vlast u Kabulu ostane bez američkih i savezničkih vojnika – što se ipak još odlukom Washingtona može promijeniti – i ostane pod zaštitom afganistanske vojske koja nije mnogo odmakla od stanja iz revizije 2015. godine, sasvim je izvjesno, ponovit će se scene pada Sajgona, a Afganistan će postati novi Južni Vijetnam. Ali ne treba se brinuti – talibani su se, kako tvrde vodeći američki i europski mediji, ipak dosta popravili.
