M. Stefanov: Potpuni debakl EU diplomacije

Mario Stefanov

Zbog kardinalnih vanjskopolitičkih pogrešaka Europske komisije, poglavito visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, SAD i NATO samostalno vode razgovore s Rusijom o ključnim sigurnosnim pitanjima Europe bez prisutnosti ikoga iz strukture institucija Europske unije

Nakon odlaska njemačke kancelarke Angele Merkel Europska unija uspjela je ponovno postići da se Washington, kada mu je to potrebno, može praviti lud i postavljati pitanje – koji je pravi telefonski broj Europske unije, koga treba nazvati radi dogovora.

Zahvaljujući kardinalnim vanjskopolitičkim pogreškama Europske komisije, a posebice visokog predstavnika EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku Josepa Borrella, kojemu, čini se, baš ne leži diplomacija i koji bi prije mogao izazvati kakav ratni sukob nego postići ikakav diplomatski učinak u korist Unije, SAD i NATO samostalno vode razgovore s Rusijom o krucijalnim sigurnosnim pitanjima Europe bez prisutnosti ikoga iz strukture institucija Europske unije.

Nemoćna jadikovka





Dakako, članice Europske unije su konzultirane i postignuto je manje-više čvrsto suglasje europske i američke politike o pregovaračkoj platformi Zapada prema Rusiji, ali je isto tako činjenica da u Washingtonu očito nisu ocijenili potrebnim u pregovore direktno uključivati institucije Europske unije. Za Bruxelles je nastupila krajnje neugodna situacija koju javnost i veliki dio promatrača shvaća kao gubljenje pozicija Europske unije na vlastitom, europskom terenu i kao teški poraz diplomacije EU-a.

Josep Borrell je, vidjevši što se događa i kako je europska integracija hladno i grubo izostavljena iz pregovora s Rusijom, pokušao, umjesto diplomatskim kanalima, nastali problem riješiti porukama Washingtonu preko medija, kopajući si time još dublju rupu u koju je upao. Otvorio je cijelu seriju medijskih nastupa koje se sve na kraju svode na običnu nemoćnu jadikovku. Dakako, bez ikakva učinka u realnim odnosima. Tako je u intervjuu za njemački Die Welt izjavio da “Europska unija ne može biti samo neutralni promatrač nego mora sudjelovati u pregovorima ako je zaista riječ o tome da Rusija želi razgovarati o sigurnosnoj arhitekturi Europe”. Borrell je pritom naglasio da se američka diplomacija slaže s time da Europljani moraju biti uključeni u pregovore, no na tome je sve i ostalo. Neposredno prije početka razgovora s Rusijom Borrell je otputovao u Ukrajinu, gdje je posjetio prve crte bojišnice s Rusijom te je tom prilikom ponovio da je “potpuno jasno da svaka rasprava o europskoj sigurnosti mora uključivati Europsku uniju”. “Sviđalo se to njima ili ne – morat će razgovarati o tome kako razgovarati s nama”, zagonetno je dodao.

Njemačka ministrica vanjskih poslova Analenna Baerbock odjurila je u Washington napominjući u izjavama za medije kako se “ni jedna odluka o europskoj sigurnosti ne bi trebala donositi bez sudjelovanja Europske unije”. Nakon sastanka s američkim državnim tajnikom Antonyjem Blinkenom sve je ostalo na uvjeravanju Washingtona da su zapravo europski saveznici već uključeni u zajedničku platformu nastupa prema Rusiji i pregovore s Moskvom i da će to biti praksa i u budućnosti.





Razina moći

Briselska administracija ostala je na kraju ipak uskraćena za direktno sudjelovanje u pregovorima i duboko je frustrirana činjenicom da za Washington uključivanje Europske unije znači konzultaciju i usklađivanje stavova s najvažnijim i najmoćnijim članicama umjesto uključivanja institucija Unije. Do početka razgovora diplomacija Europske unije nije uspjela postići svoje uključivanje u razgovore s Rusijom pa su 10. siječnja u Ženevi održani direktni rusko-američki pregovori, sutradan je u Bruxellesu održan sastanak Vijeća Rusija – NATO, a 13. siječnja u Beču sastanak Stalnog vijeća OESS-a. Sve bez sudjelovanja diplomacije Europske unije.

Očito nesposobni Josep Borrell sada se opravdava i sa sebe i cijele Europske komisije skida odgovornost tvrdnjom da zapravo i nije važno biti prisutan na pregovorima jer su Washington i NATO ionako sve dogovorili s članicama Europske unije.

To je, dakako, točno, ali po toj njegovoj logici onda nije potrebna ni sama administracija EU-a i njegova diplomatska služba jer Washington ionako sve može dogovoriti s pojedinačnim državama članicama EU-a, ako ne posebnim bilateralnim dogovorima, onda najčvršćim i najbržim kanalom – putem NATO-a.

Josep Borrell ponovno iskazuje visoku razinu nekompetentnosti, što je odlika cijeloga njegova mandata, ali i aktualne Europske komisije. Ona je pod predsjedanjem Ursule von der Leyen od ambicioznih najava stvaranja globalne Europske unije koja će na svjetskoj razini moći zauzeti mjesto uz SAD spala na to da na pitanjima rata i mira, pitanjima preživljavanja na europskom kontinentu SAD i Rusija razgovaraju bez formalne prisutnosti briselske administracije. Europska unija pokazala je ponovno ne samo da nije globalni igrač nego je otvorila i sumnju da je i sama Unija kao integracijska struktura europskih država drugorazredni čimbenik na samom europskom tlu.

Dubokoumna rečenica

Sastanak ministara obrane EU-a u Brestu, u Francuskoj – predsjedateljici Europskog vijeća, ništa nije promijenio u tom pogledu. Na neformalnom sastanku koji je otvorio Borrell dubokoumnom rečenicom: “Obavio sam stroga testiranja. Nisam pozitivan. Možemo početi s radom”, nisu donesene nikakve odluke, osim što je Borrell ponovio da je EU od Amerikanaca dobio jamstva da se bez Europljana ni o čemu neće odlučivati. Ni neformalni sastanak formata Gymnich europskih ministara vanjskih poslova ništa neće promijeniti u odnosu SAD – Europska unija na planu pregovaranja s Rusijom. Možda je uistinu došlo vrijeme da se zbog deficita sposobnosti Europske komisije veći dio vanjskopolitičkog nastupa Europske unije prebaci na Europsko vijeće kako bi se imobiliziralo štetno vanjskopolitičko djelovanje Europske komisije i njezina visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost Josepa Borrella koji ruše pozicije Europske unije na međunarodnom planu. No to se u sadašnjem rasporedu snaga u institucijama Europske unije i postojećim temeljnim aktima Unije može postići samo neformalnim kanalima.

Ministri vanjskih poslova i obrane članica Europske unije mogu se do besvijesti međusobno konzultirati, ali ostaje opora činjenica da je sama Europska unija i dalje isključena iz procesa pregovaranja. Njezina diplomatska agenda u vezi s ukrajinskom krizom poznata kao “normandijski format” potpuno je zamrla, što i nije neobično jer nikada nije imala nikakva učinka. Posljednji summit u tom formatu održan je još 9. prosinca 2019. godine. Proces je od tada u zastoju, a postignuti dogovori nikada nisu provedeni.

Nastupila ja paradoksalna situacija u kojoj, dok američka administracija priprema razgovore s Rusijom o europskim pitanjima, šef europske diplomacije odlazi na samo ukrajinsko ratište i prvu crtu ukrajinske obrane kako bi pružio podršku ukrajinskom teritorijalnom integritetu. Ako je Borrell otišao na ukrajinsko ratište umjesto za pregovarački stol u ime Europske unije na temelju nekakvog dogovora s Washingtonom da ondje odradi pobočni pritisak dok traju razgovori odlučnih igrača, onda je stvar još jadnija nego što se čini. Teško je i zamisliti situaciju da Borrell otvara pregovore s Rusijom, a da američki državni tajnik Blinken za to vrijeme odlazi na ukrajinsko ratište simbolički pružiti podršku Ukrajini. Takva slika uistinu bi bila nadrealna, i to zbog pozicije u koju je Europska unija dovedena svojom nedjelotvornom diplomacijom i nesposobnošću Europske komisije i Borrella osobno, ali i nekompetentnog petljanja nadobudne nove njemačke ministrice vanjskih poslova.

Recipročni odgovor

Inače, Josep Borrell se već iskazao bizarnim diplomatskim akcijama koje nisu dovele do ničega osim dodatnoga zaoštravanja odnosa s Rusijom. Početkom prošle godine Borrell je otputovao u Moskvu, a njegovi razgovori s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom završili su potpunim debaklom diplomacije EU-a.

Borrell je, prema medijski iznesenim podacima, u Moskvu krenuo sa zahtjevom puštanja na slobodu utamničenog ruskog oporbenog političkog aktivista Alekseja Navaljnog i omogućavanja sastanka s njim. Ako je politika EU-a uistinu očekivala da će takva startna pozicija njezina najvišeg vanjskopolitičkog dužnosnika za razgovore s ruskim čelnicima uroditi bilo kakvim plodom, onda je to siguran znak da je briselska administracija uistinu izgubljena u pustopoljinama svoga vanjskopolitičkog nastupa. Borrell je tada u Moskvi ne samo odbijen nego je praktički javno ismijan i ponižen. Tijekom razgovora Rusija je, naime, protjerala nekoliko europskih diplomata za koje je tvrdila da su bili prisutni na oporbenim prosvjedima i čija je djelatnost, po ruskim tvrdnjama, bila nespojiva s diplomatskim statusom, što prevedeno znači da su se prema tvrdnjama Moskve bavili obavještajnim aktivnostima na ruskom teritoriju. Borrella ruska strana za trajanja razgovora s Lavrovom nije ni obavijestila o protjerivanjima, nego je on to saznao na Twitteru. Naknadno je nakon Borrellova povratka iz Rusije uslijedio recipročni odgovor Njemačke, Poljske i Švedske, koje su u suradnji s Europskom službom za vanjske poslove protjerale tri ruska diplomata s istim obrazloženjem.

Europski i svjetski mediji stoga su tada opisivali Borrellovu diplomatsku inicijativu kao potpuni fijasko uz analize u kojima je prevladavao zaključak ne samo o potpunom neuspjehu njegove diplomatske misije nego i o počinjenoj velikoj šteti za vanjskopolitički ugled Europske unije.

Neuspješni juriš

Dakako, i danas ostaje nejasno je li Borrellova operacija zapravo postigla planiranu svrhu, ali je u tom slučaju posjet šefa diplomacije EU-a Rusiji, umjesto proklamiranog, imao sasvim drugi cilj – zaoštravanje europskog pristupa Rusiji u skladu s američkom politikom pod Bidenovom administracijom.

No prema onome što je dosad poznato javnosti, tadašnji posjet Josepa Borrella Rusiji ipak nije bila nikakva lukava diplomatska operacija dogovorena s Washingtonom, nego neuspješni juriš vanjske politike Europske unije u složeni kompleks odnosa Zapada s Rusijom, iskorištavanjem slučaja Navaljni, koji je doživio neuspjeh i potpuno nepotrebno dodatno kompromitirao ugled Unije.

Sam europski povjerenik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell ishitrenim i očito nepripremljenim odlaskom u Moskvu teško je tada osramoćen i izložen poruzi, a s njim i cijela Europska unija. Stoga nije čudno što je čak 81 zastupnik Europskog parlamenta zatražio njegovu ostavku. U svome zahtjevu taksativno su naveli sve njegove pogreške, počevši od izjave da Europska unija ne namjerava uvoditi nove sankcije Rusiji, što je kao da na sajmu rabljenih automobila prodavaču kažete da ćete sigurno kupiti automobil koji on prodaje, a onda krenete u pregovore o cijeni. Prigovara mu se i što se osvrtao na američke sankcije Kubi, koje, pak, blage veze nemaju s onim o čemu je on trebao razgovarati s ruskom stranom. Posebice mu se zamjera nepripremljenost zajedničke konferencije za novinare na kojoj je Lavrov optužio EU za licemjerje, što je Borrell morao mirno slušati. Tadašnji pobornici njegove ostavke ipak su preglasani i Europski parlament je podržao Borrella i Europsku komisiju. Već tada se postavljalo pitanje odrađuje li on posjetom Moskvi posao za Washington ili je jednostavno izgubljen u vremenu i prostoru i potpuno nekompatibilan s pojmom diplomacije.

Rat i mir

Europska unija je zbog te Borrellove kvazidiplomatske operacije s pozicija vlastitih interesa potpuno nepotrebno ušla u misiju koja nije imala nikakve šanse i ostavila je dojam slabašne političke sile velikih apetita i male moći. To u konačnici i ne odgovara stvarnom stanju stvari, ali Europska komisija uspjela je ipak na međunarodnoj sceni ostaviti takav dojam.

Godinu dana poslije, blamaža vanjske politike Europske unije se ponovila. Ovaj put u još gorem obliku – isključenja diplomatske službe Europske unije iz američkih i NATO-ovih razgovora s Rusijom o, ni manje više, nego o pitanju rata i mira na europskom kontinentu.

Njemački ugled tone zbog nesposobnog EU-a

Intervencija njemačke ministrice vanjskih poslova Analenne Baerbock i njezin žurni odlazak u Washington pokušaj su spašavanja stvari i svjedoče da se katastrofalno vođenje diplomacije Europske unije direktno negativno odražava na njemačku vanjsku politiku i njezinu orijentaciju prema postavljanju Njemačke na međunarodnoj sceni kao aktivnog kreatora međunarodnih odnosa, posebice u Europi. Loše vanjskopolitičko funkcioniranje institucija EU-a izravno utječe na Njemačke pozicije i ugrožava planiranu transformaciju Njemačke u silu od globalnog utjecaja. Uvezanost njemačke politike s vanjskom politikom administracije EU-a sada se, uza sve prednosti, za Njemačku iskazuje i kao teret njemačkog vanjskopolitičkog nastupa.

U svakom slučaju, činjenica da SAD i Rusija pregovaraju o europskim pitanjima, i to pitanjima rata i mira na europskome tlu, bez uključenosti diplomatske strukture Europske unije potpuni je debakl vanjske politike Unije.

Komentari

komentar

You may also like