M. Stefanov: Pumpanje Ukrajine neadekvatnim oružjem vodi u sigurni poraz

Mario Stevanov

Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, od početka ruske invazije na Ukrajinu, u rukama ukrajinskih oružanih snaga stvorio se strašan miks svih vrsta naoružanja različitog porijekla koje koristi različito streljivo, što je nedvojbeno put u poraze

Masovna isporuka za potrebe ukrajinske vojske neprimjerenog zapadnog oružja od SAD-a i europskih država stvorila je Ukrajini logističku noćnu moru.

Ukrajinska vojska zatrpana je različitim tipovima oružja i streljiva, od oružja iz sovjetske ere kojim je ranije raspolagala do najnovijeg oružja zapadnog porijekla za koje je potrebno sasvim različito streljivo u drugim kalibrima. Nastala logistička noćna mora s desecima vrsta različitog streljiva za različita oružja od streljačkog do teškog topničkog u konačnici je dovela do nominalno dovoljnog broja oružja, ali i do nemogućnosti postizanja pune učinkovitosti njegova korištenja. Posljedica je nedostatak vatrene moći ukrajinske vojske za pariranje ruskoj vatrenoj moći na istočnom bojištu, u Donjecku, što direktno vodi u poraze.

Zapadni saveznici, umjesto da su nastavili isporučivati Ukrajini oružje u tipovima koje ona već ima uglavnom iz sovjetskog doba i odgovarajuće streljivo za njega, prije svega za topnička oružja u kalibru 122 i 152 mm, zatrpali su Ukrajinu najraznovrsnijim oružjem američke i europske proizvodnje bez ikakvog unaprijed razrađenog plana isporuke. Jedina donekle korisna i opravdana isporuka odnosi se na američke vučne haubice M777 kojih je isporučeno gotovo stotinu primjeraka. No i u njihovu slučaju javlja se problem nedostatka streljiva kalibra 155 mm, koje Ukrajinci nisu imali otprije.





Logistička zbrka

Objava američkog predsjednika Bidena da SAD neće isporučiti višecijevne raketne bacače koji bi zbog svog dometa mogli dosegnuti ruski teritorij dodatni je doprinos nastalom kaosu u naoružavanju Ukrajine i opadanju njezine vojne moći, jer streljiva za višecijevne raketne bacače kojima raspolaže iz sovjetskoga doba kalibra 122 mm koje se u intenzivnim borbenim djelovanjima troši u ogromnim količinama ima sve manje.

U prvoj fazi ukrajinskog otpora ruskoj invaziji SAD i zapadni saveznici isporučili su Ukrajini lako protuoklopno i protuzračno oružje koje je odigralo značajnu ulogu. Ali u novoj fazi rata u kojem je težište na teškom naoružanju, prije svega na topništvu, nastavak isporuke suvremenog zapadnog naoružanja te kategorije pokazao se kontraproduktivnim i doveo je do logističke zbrke i nedostatka streljiva.





Na papiru ukrajinska vojska raspolaže ogromnim količinama naoružanja koje čisto kvantitativno gledajući može predstavljati adekvatan odgovor ruskoj vojnoj sili, ali kada se pogleda sadržaj tog arsenala, postaje jasno da nema takvog logističkog genija koji bi uspio operativnim održavati takvo šarenilo naoružanja i opskrbljivati ga odgovarajućim streljivom.

Problem je nastao iz utrke za hitnu opskrbu Ukrajine oružjem kako bi se mogla oduprijeti ruskoj invaziji, ali i zbog potrebe ukrajinskih saveznika, prije svega SAD-a i Velike Britanije, da je u što većoj mjeri naoružaju svojim naoružanjem. Masivna isporuka naoružanja potrebnog za ukrajinsku obranu pretvorila se za trajanja rata u proces prenaoružavanja ukrajinske vojske s istočne, odnosno sovjetske tehnike na tehniku standarda NATO-a. Razvoj situacije na bojištu ukazuje na to da je ideja istovremene opskrbe ukrajinskih snaga i njezina transfera na novu zapadnu tehnologiju nezgodno rješenje i da je najvjerojatnije uzrok problema u kojima su se ukrajinske snage našle na bojištu Donjecka.

Šarena masa

Ukrajina se tijekom rata našla u raskoraku između potrebe za većom vatrenom moći svoga arsenala i nedostatka streljiva za oružje iz sovjetske ere kojim raspolaže i koje se ubrzano trošilo i s druge strane nedovoljne količine zapadnog oružja i streljiva za njega koje su joj dostavili saveznici i kojim još nije uspjela ovladati.

Učinak je nedostatak vatrene moći u sučeljavanju s ruskom ofenzivom na istoku Ukrajine. Umjesto isporučenih modernih američkih, francuskih, njemačkih i poljskih haubica različitih tipova, više bi joj pomogla dostava starog sovjetskog topničkog oružja i za ratovanje potrebnih golemih količina streljiva u sovjetskim kalibrima 122 i 152 mm.

Najavljena isporuka 150 do 250 tisuća granata za topništvo zapadnog porijekla u kalibru 155 mm koja još nije realizirana u punom opsegu malo znači za Ukrajince na ratištu Donbasa. Ukrajina tako u ovom trenutku raspolaže šarenom masom svih vrsta oružja sovjetskog i zapadnog porijekla za koje je potrebno osigurati pričuvne dijelove, stručno remontno osoblje i streljivo. Kijev raspolaže nekim od najsuvremenijih topničkih oružja, ali zbog ograničene količine odgovarajućeg streljiva ne može učinkovito parirati ruskoj vatrenoj moći. Zapadno oružje ne stiže dovoljno brzo, a sovjetsko se troši i za njega nedostaje streljiva. Topovska cijev ima svoje resurse i broj projektila koje može ispaliti prije potrebne zamjene.

Prebacivanjem težišta borbi na istok Rusi su uspjeli nametnuti rat kakav njima odgovara, uz masivnu uporabu topništva. Streljivo se troši masovno na obje strane i potpuno je jasno da će pobjednik biti onaj tko dulje izdrži, tko bude mogao osigurati više teškog topničkog naoružanja, uključujući i višecijevne raketne lansere, i tko uspije opskrbiti svoje snage streljivom za topništvo koje sada, za razliku od početne faze rata, ima ključan utjecaj.

Evidentno je da Rusija zasad ima više uspjeha. U prilog joj idu kratke linije opskrbe, dok Ukrajina ovisi o dopremi strane pomoći koja se zbog blokade ukrajinskih luka doprema s krajnjeg zapada države i potrebno ju je prebaciti na krajnji istok, gdje se trenutno vode najžešće borbe. Ukrajina se u tu svrhu koristi razgranatom željezničkom mrežom, no ona je izložena ruskim raketnim i zrakoplovnim napadima.

Sirova snaga

Uništenje pojedinačnih čvorišta usporava dostavu oružja i streljiva željeznicom na front u Donbasu. Napredovanje ruskih snaga na istočnom bojištu rezultat je sposobnosti osiguranja nadmoćnog topništva i ogromne količine potrebnog streljiva koje se svakodnevno troši. Utrošak je uistinu enorman, što se uostalom bez ulaženja u ozbiljnije procjene može vidjeti pogledom na razoreni krajolik. Rusija je osigurala brojčanu nadmoć u Donbasu i tu dostava suvremenog američkog i europskog topničkog naoružanja nije Ukrajini nimalo pomogla. U ovakvoj vrsti ratovanja nije važno tehnološko savršenstvo oružja, nego njegova brojnost i sirova snaga isporuke čelika i eksploziva protivničkoj strani.

Stoga je nastavak rata u Ukrajini zapravo bitka za opskrbu oružjem i streljivom. Tko uspije održati tempo utroška tehnike i potrebnog streljiva bit će u prednosti i time uspješniji u ratovanju.

Ukrajinsko vodstvo predvidjelo je što će se događati nakon ruskog prebacivanja snaga prema Donbasu i ukrajinski dužnosnici su na vrijeme upozoravali saveznike na mogući nedostatak streljiva za oružje sovjetskoga porijeka kojim Ukrajina raspolaže u nastavku rata ukazujući da ukrajinske trupe rapidno “spaljuju” dostupne zalihe streljiva ruskog tipa i da se bojištem širi avet nestašice streljiva. Dok su se još Rusi pripremali za novu ofenzivu na istoku, ukrajinski ministar vanjskih poslova Dmitro Kuleba požalio se na brzinu isporuke oružja i donošenje odluka o tome, posebice u Europi.

“Problem s isporukom oružja Ukrajini je to što nerijetko stiže prekasno. Da nismo gubili toliko vremena na rasprave o tome što Ukrajina treba, a što ne treba, sada bismo bili u sasvim drugačijoj, puno jačoj poziciji.” Logistička noćna mora i nedostatak streljiva za ukrajinske snage i dalje se ne rješava. Američke i savezničke tvrdnje da je više gotovo nemoguće pronaći ikoga tko bi isporučio sovjetsko streljivo ne zvuče pretjerano uvjerljivo. Veliko je pitanje jesu li uopće iscrpljene pričuve europskih članica bivšeg sovjetskog bloka, a sada članica NATO-a, pa se teško oteti dojmu da je za saveznike ipak bilo najvažnije Ukrajini dostaviti svoje oružje i ostvariti koristi za vlastitu vojnu industriju, uključujući i one iz američkog “Land Lease” programa pomoći. Isporuka naoružanja Ukrajini za trajanja rata za svaku državu isporučitelja osigurava dobru poziciju u budućim programima razvoja ukrajinskih oružanih snaga.

Značajna uloga

Više javnih istupa savezničkih dužnosnika ukazuje upravo na prisutnost i takvih motiva isporuke Ukrajini suvremenog američkog i europskog oružja. Tako češki zamjenik ministra obrane Tomas Kopecny sredinom travnja za Washington Examiner priznaje da uistinu nisu iscrpljene zalihe oružja i streljiva iz sovjetskog doba rekavši: “Istina je da postoji određena količina streljiva koja je dostupna i operativna i koja bi koristila. Ali riječ je o starim zalihama, a streljivo iz starih zaliha može – ako nije bilo pravilno uskladišteno – biti opasno za one koji ga koriste”.

Kopecny, nimalo slučajno, zaključuje: “Dakle, bilo što, bilo kakvo oružje zapadnog tipa već je trebalo i treba biti isporučeno Ukrajini”.

Saveznici iz NATO-a u prvoj fazi rata dostavom najsuvremenijeg lakog protuoklopnog i protuzračnog oružja, prije svega raketnih sustava “Javelin” i protuzračnih “Stinger” koji su odigrali značajnu ulogu na ukrajinskom ratištu, za budućnost su osigurali ukrajinsko tržište za proizvode svoje vojne industrije. Problem je nastao u sadašnjoj fazi rata, kada je ključno teško naoružanje, prije svega topničko i oklopno. Za Ukrajinu je presudno važno osigurati dovoljnu vatrenu moć koja može parirati ruskoj, a za to joj je najpogodnije bilo oružje koje već ima u velikim količinama, no za koje je bilo potrebno pribaviti velike količine novog streljiva. U tom ključnom trenutku promjene načina ratovanja, umjesto sovjetskog oružja kojim Ukrajina raspolaže, pričuvnih dijelova za njega i poglavito streljiva, dostavlja se zapadno oružje i streljivo u nedovoljnim količinama. Ukrajinske snage ne uspijevaju u takvoj situaciji uspostaviti balans svojih sposobnosti vatrenog udara prema ruskima.

Deseci država isporučili su Ukrajini oružne sustave, a čak 13 država Ukrajini je dostavilo topnička oružja, samohodna i vučna.

Puškostrojnice

SAD, Australija i Kanada isporučili su 108 haubica M777, kalibra 155 mm, Estonija je Ukrajini dostavila haubice HF-70, a Francuska CEASAR samohodne haubice također kalibra 155 mm. Poljska je odlučila ovih dana isporučiti Ukrajini 18 samohodnih haubica AHS Krab, također kalibra 155 mm. Sve to oružje prema ukrajinskim priopćenjima nalazi se u Donbasu s oružjem iz sovjetskoga doba za koje treba osigurati streljivo kalibra 122 i 152 mm. U trenucima kada postaje očito da na bojištu nedostaje streljiva za haubice zapadnog porijekla, Kanada 24. svibnja objavljuje da će Ukrajini dostaviti 20 tisuća granata kalibra 155 mm, čime se ta država pridružuje isporuci više od 150 tisuća granata, koliko su saveznici obećali isporučiti Ukrajini. Za rat kakav se vodi u Ukrajini količina od 20 tisuća granata kalibra 155 mm koje ponosno Ukrajini šalje Kanada predstavlja samo mrvicu onoga što je potrebno.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu u rukama ukrajinskih oružanih snaga stvorio se strašan miks svih vrsta naoružanja različitog porijekla koje koristi različito streljivo, što je nedvojbeno put u poraze.

Primjerice, Ukrajini je SAD isporučio 200 potpuno zastarjelih oklopnih transportera M113, Danska 50, Portugal 15, a Litva 20. Naoružani su različitim naoružanjem, a standardno strojnicom M2 Browning koja koristi metak NATO standarda 12,7×99 mm. Ukrajinske strojnice tog kalibra koje otprije imaju u svom naoružanju iz sovjetskog doba NSV “Utyos” i još starije DShK koriste metak 12,7×108 mm. Puškostrojnice koje je nakon ruske invazije isporučila Češka UK Vz 59 koriste metak 7,62×54 mm, a puškostrojnice sovjetskog porijekla RPK koje otprije ima  Ukrajina koriste metak 7,62×39 mm. Borbena vozila pješaštva YPR-765 isporučena Ukrajini od SAD-a i Nizozemske nakon ruske invazije naoružana su automatskim topovima kalibra 25 mm. Borbena vozila pješaštva koje Ukrajina otprije koristi BMP-2 iz sovjetskog doba naoružana su automatskim topovima kalibra 30 mm. Borbena vozila pješaštva koje za isporuku Ukrajini priprema Njemačka tipa Marder 1A3 naoružana su automatskim topom kalibra 20 mm. Tenkovi Leopard 1A5 koje za isporuku Ukrajini priprema Njemački Rheinmetall naoružani su topovima kalibra 105 mm, a svi ukrajinski tenkovi koji se nalaze u njezinu naoružanju T-72, T-80, T-64 i od Slovenije poklonjeni M-84 naoružani su topovima 125 mm.

Samohodni topovi

Njemački protuzrakoplovni samohodni topovi tipa “Gepard” koji se pripremaju za isporuku Ukrajini naoružani su topovima od 35 mm. Njemačka uopće nije imala streljiva za “Geparde” jer ih je iz svog naoružanja odavno izbacila i bili su konzervirani u ratnoj pričuvi. Sada Njemačka tvrdi da je ipak uspjela nabaviti streljivo, najvjerojatnije od Katara kojem je ranije isporučila određeni broj tih samohotki. Može se samo zamisliti koliko će Ukrajincima značiti isporuka tih protuzračnih samohodnih topova kada se za njih jedva uspjelo pronaći streljivo, i to u Kataru, a teško da je i Katar pristao predati sve svoje zalihe streljiva. Na bojištu će se “Gepardi” naći s glavninom ukrajinskih samohodnih protuzračnih topova iz sovjetskog doba ZSU-23-4 koji koriste oružje kalibra 23 mm. Glavnina ukrajinskih haubica koje su sada važne na ratištu na istoku Ukrajine sovjetskog su porijekla D-20 kalibra 152 mm i D-30 kalibra 122 mm. Sada su im se pridružile haubice zapadnog porijekla kalibra 155 mm, i to tri različita tipa vučnih i četiri različita tipa samohodnih haubica, američke M109, njemačke Panzerhaubitze 2000, francuske CAESAR, poljske AHS Krab. Tu su i nakon ruske invazije isporučene i češke samohodne haubice na kotačima Dana kalibra 152 mm, ali i slovačke izvedenice Dane-Zuzana 1 u kalibru 152 mm i Zuzana 2 NATO kalibra 155 mm. Da stvar bude bizarnija, i Portugal je tijekom svibnja dostavio Ukrajini pet američkih vučnih haubica M114 kalibra 155 mm koje su se proizvodile do sredine 50-ih godina prošlog stoljeća. Navedeno je samo vrh logističke sante leda protiv koje se pokušavaju boriti ukrajinske oružane snage kako bi mogle ratovati protiv invazijskih ruskih snaga.

Slika ukrajinskog arsenala slika je logističke noćne more za čije je raspetljavanje potrebno stručno osoblje. Svjesni onoga što su učinili, ukrajinski zapadni saveznici predvođeni SAD-om i Velikom Britanijom stoga planiraju u Ukrajinu poslati stručne timove za održavanje naoružanja i opskrbu postrojbi.

Kako bilo, interesi ukrajinskih saveznika i njihova isporuka Ukrajini – za prilike ratišta i stanja ukrajinskih oružanih snaga – potpuno neadekvatnog oružja i time stvoreni logistički problemi zbog različitih tipova oružja koje se našlo u ukrajinskom arsenalu uz nedovoljnu količinu streljiva dali su svoj doprinos ukrajinskim gubicima u Donbasu.

Vojni savjetnici uvijek su sporni

Ugledni vošingtonski think-tank Center for Strategic and International Studies (SCIS), u članku s početka svibnja otvoreno navodi: “Ovi isporučeni sustavi – topništvo, protuzračno oružje, oklopna vozila na gusjenicama – pojačat će ukrajinske sposobnosti za borbu na istoku, a možda i za eventualnu protuofenzivu. Međutim, zahtjevi za održavanjem i obukom za ove konkretne sustave koje ukrajinska vojska nikada prije nije koristila nadjačat će sposobnost Ukrajine da se s tim nosi. Sljedeći korak u američkoj pomoći trebao bi biti i vjerojatno će biti osiguranje stručnog tehičnog osoblja na samom bojištu u Ukrajini za održavanje tih sustava i obuku Ukrajinaca u njihovoj upotrebi”. Američki stručnjaci smatraju da će to biti moguće provesti s obzirom da tehničko osoblje ne bi bili aktivni vojnici pa već unaprijed odbacuju eventualne primjedbe da bi se u slučaju realizacije ovakvog projekta na bojištu našle američke i NATO-ove snage. Prema njima, riječ je samo o pružanju tehničkih usluga, iako takve ideje nikada ni u jednom ratu nisu prošle. Uvijek ih se smatralo, ako ne vojnim snagama, što je bio najčešći slučaj, a onda barem vojnim savjetnicima uz koje se uvijek vezivao pojam uvlačenja neke države u rat i nerijetko prvu fazu vojne intervencije.

Cilj nije ukrajinska pobjeda, nego sprečavanje ruske pobjede

Neadekvatno naoružanje upućeno u sklopu vojne pomoći Ukrajini svjedoči o interesima onih koji su joj naoružanje dostavili za buduće pozicije na ogromnom ukrajinskom tržištu naoružanja i vojne opreme.

Pritom nije riječ o državama koje su poslale iz vlastitih zaliha oružje koje je Ukrajina i ranije imala, kao što su jurišne puške iz razgranate obitelji Ak-47, nego je riječ o SAD-u, Velikoj Britaniji i europskim silama koje dostavljaju sofisticirano oružje kakvo ukrajinske oružane snage dosad nisu imale i za koje nisu bile obučene. Takva vojna pomoć samo je stvorila veće probleme ukrajinskoj vojsci nego što je mogla odigrati bilo kakvu ulogu u strašnim bitkama koje se vode na istoku Ukrajine. Nakon istupa Henryja Kissingera – za kojeg se dobro zna koliku ulogu još ima u kreiranju američke i zapadne politike – kojom je pozvao na sklapanje mira u sljedeća dva mjeseca, jer bi u protivnom sukob mogao skliznuti u 3. svjetski rat, postaje jasno da za američku i zapadnu politiku zapravo nije važna ukrajinska pobjeda, koja bi joj uostalom donijela nove brige, nego je važno – da Rusi ne ostvare pobjedu. Cilj nije ukrajinska pobjeda, nego je cilj spriječiti rusku pobjedu. Stoga je prema Kissingeru, koji nepogrešivo odražava strateška promišljanja Washingtona, potrebno da se sklapanjem nekakvoga mira koji bi predstavljao win-win situaciju Ukrajina odrekne dijela svoga teritorija. To je izrekao jasno i glasno pred cijelim svijetom. Usprotivili su mu se samo ukrajinski dužnosnici, a ostali veliki prijatelji iz Europe i SAD-a reagirali su znakovitom šutnjom. Izjava američkog predsjednika Bidena da se Ukrajini neće isporučiti raketni sustavi velikog dometa uklapa se u taj kontekst.

Komentari

komentar

You may also like