Mario Stefanov
Rusija se, ulazeći u invaziju na Ukrajinu, praktički dovela u opasnost trećeg pada u posljednjih stotinu godina ako za nju sve što čini na ratištu završi nepovoljno, a tako visok rizik opravdava samo kapitalni dobitak na globalnoj razini, zato nemaju izbora pa rat moraju gurati do samog kraja
Rat koji je pokrenula u Ukrajini za rusku politiku nije usmjeren i ograničen samo na postizanje vojnih ciljeva koje ta ista politika određuje i koje je dosad, ovisno o stanju na ratištu, više puta mijenjala. Taj rat ima svoj širi cilj postavljen na daleko višoj razini od ukrajniskog ratišta i sfere oružanog ratovanja.
On je mnogo veći i grandiozniji, što se može vidjeti veći iz jasno izražene volje Rusije da za ostvarenje svojih ratnih planova plati koliko god mora platiti. Za nju ne postoji gornja granica jer je cilj ruskog rata u Ukrajini visoko i radikalno postavljen – rušenje cijelog postojećeg međunarodnog poretka koji po ocjeni Kremlja osigurava dominaciju Zapada.
Putin nije idiot da toliko toga gubi kako bi dobio samo Ukrajinu ili njezin dio. Rusija se, ulazeći u invaziju na Ukrajinu, praktički dovela u opasnost trećeg pada u posljednjih stotinu godina ako za nju sve što čini na ratištu završi nepovoljno, a tako visok rizik opravdava samo kapitalni dobitak na globalnoj razini. Zato Rusija više nema izbora i mora dalje gurati ratovanje u koje se uplela svjesno igrajući na sve ili ništa. A to sve sigurno nije samo Ukrajina. Uostalom, potpuno je jasno – čak i ako bi Ukrajina bila poražena, ruski se vojni stroj ne bi zaustavio.
Sve je jasno
On bi, jednom pokrenut, išao dalje u skladu sa širim, glavnim ruskim planom. To ne mora nitko iz Moskve ni reći otvoreno iako ima i izjava u tom smjeru – to se jednostavno osjeća u zraku.
U tom kontekstu znakovita je izjava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova izrečena za nedavnog susreta sa stalnim predstavnicima zemalja članica Arapske lige, kada je ustvrdio da svijet ulazi u novu eru. “Mi smo na početku nove ere. Govorim o pokretu usmjerenom prema stvarnom multilateralizmu, a ne onom koji je Zapad pokušao nametnuti”, rekao je Lavrov. Iz njegove izjave jasno se vidi da je rusko ratovanje u funkciji promjene cijelog međunarodnog poretka, a ne samo slamanja Ukrajine.
Glavni, širi ratni cilj Rusije je rušenje ekonomskog, političkog i vojnog poretka koji je u temeljima Zapada,i to točno prema navedenom redoslijedu prioriteta.
Na prvome mjestu strateških prioriteta je ekonomski udar na globalnom planu koji se već širi kao posljedica rata i zapadnih sankcija prema Rusiji i postupno zahvaća ekonomiju Zapada, posebice Europske unije i europskih država. On bi trebao kriznom logikom širenja oslabiti unutarnje ekonomske političke i socijalne prilike u najmoćnijim državama Zapada i poljuljati međunarodni politički poredak nastao nakon 2. svjetskog rata i modificiran nakon pada SSSR-a, terazarajuće djelovati na uspostavljeni sustav njihovih međusobnih odnosa, što se na primjeru Europske unije već jasno vidi.
Tako je unutar Europske unije već nastala podjela na države članice koje podržavaju i traže jače sankcije prema Rusiji, na one koje imaju manje entuzijazma za pritiskanje Rusije, koje podržavaju sankcije, ali s druge strane naglašavaju opasnost od njihova povratnog utjecaja na europske ekonomije i konačno na one države, kao što je Mađarska, koje drže da je cijela politika sankcija prema Rusiji pogrešna i da bi Europska unija trebala u krizi nastaloj zbog ruske invazije na Ukrajinu zadržati neutralnu poziciju.
Nezgodne podjele
Podjela se produbljuje jer vodstvo Europske unije zbog smanjene i nesigurne isporuke ruskog plina, potaknuto njemačkom politikom, namjerava progurati plan uštede energije na razini Europske unije poznat po socrealističkom nazivu “Štedi plin za sigurnu zimu”, koji bi se odnosio na sve države članice i koji bi uključivao međusobnu solidarnost u zadovoljavanju potreba za plinom. Prema navedenom planu, sve članice bile bi dužne potrošnju plina u razdoblju od kolovoza 2022. do ožujka 2023. smanjiti za 15 posto. Dio članica usprotivio se prije svega takvom načinu štednje, a potom i obvezi međusobne solidarnosti u raspodjeli plina. Do zaključenja ovoga teksta nije poznata odluka sastanka ministara energetike članica EU-a koji odlučuju o potvrdi plana.
Prema ruskom glavnom planu, usporedno s problemima funkcioniranja zapadnih ekonomija, posebice europskih, posljedično bi došlo i do krize socijalnih i političkih sustava država, kao i savezničkog poretka njihova odnosa, što bi potom umanjilo i konvencionalnu vojnu moć i sposobnost vojnog djelovanja zapadnih sila i u konačnici poljuljalo cijelu stratešku poziciju Zapada na svjetskoj razini. Poredak na kojem počiva Zapad došao bi u pitanje.
Mnogo indicija ukazuje na to da su upravo to temeljni širi ciljevi ruske politike i rata koji ona vodi u Ukrajini.
Ako u nastavku slijeda zbivanja oko rata Zapad želi ostvariti svoje ciljeve, bit će prisiljen posvetiti više pozornosti identifikaciji konkretnih sastavnica glavnog ruskog plana na svim njegovim razinama, od taktičke do strateške.
Gledano s pozicije Zapada, preduvjet za pariranje Rusiji na toj strateškoj razini je učvršćivanje položaja Ukrajine kroz opstanak ukrajinske vojske i obrane u cjelini i po mogućnosti razvoj njezinih ofenzivnih sposobnosti.
Usporedno, Zapad mora osigurati stabilnost svojih ekonomija i političkih sustava posebice u Europi, što je u ovim trenucima izrazito teško.
Gašenja vatre
Kako vrijeme odmiče, tako na važnosti dobivaju vanjski učinci rata u Ukrajini, posebice ako rat uđe u pat-poziciju, kada će propagandnom aktivnošću u medijima i društvenim mrežama biti sve teže održavati interes zapadne javnosti za zbivanja u Ukrajini i podršku za sučeljavanje s ruskom agresijom.
Na planu učvršćenja ukrajinske obrane SAD i saveznici nastavit će financijski, obavještajno i vojno podržavati Ukrajinu. Samo u razdoblju od početka ruske invazije do srpnja ove godine procjenjuje se da je Ukrajini sa zapada isporučeno oružja i vojne opreme u vrijednosti većoj od 50 milijardi dolara, a lako je moguće da je iznos i veći.
Ako se nastavi dosadašnji tempo i opseg vojne pomoći Ukrajini, koji po svemu sudeći daleko premašuje razine vojne pomoći isporučene savezničkim državama za Korejskog, Vijetnamskog i arapsko-izraelskih ratova, do kraja godine vrijednost vojne pomoći će se dvostruko uvećati. Nema nimalo dvojbe da će se podrška Zapada Ukrajini nastaviti jer Zapad sebi ne smije dopustiti poraz, a ako dođe do kolapsa ukrajinske obrane, bit će prisiljen ući u izravan sukob s Rusijom. Pri takvom stanju raspoloživih opcija za Zapad je opstanak ukrajinske vojske jedini osigurač koji sprečava izravno vojno sučeljavanje SAD-a i savezničkih sila s ruskim vojnim strojem. Također je za SAD i najmoćnije države Zapada izuzetno važna i potvrda kvalitete i učinkovitosti isporučenog zapadnog naoružanja Ukrajini. Primjer je višecijevni raketni sustav HIMARS, koji je u ukrajinskim rukama pokazao izuzetnu preciznost i žilavost na neprijateljsko protudjelovanje. Učinkovitost HIMARS-a, koji se kroz medije prikazuje kao čudotvorno oružje strateški važno za Ukrajinu, što objektivno nije, iskorištena je za reklamiranje tog sustava koji nakon borbene promocije u Ukrajini sada svi žele imati. Raketni protuoklopni sustav Javelin također je jedno od oružja koja su na ukrajinskom ratištu potvrdila svoju kvalitetu pa američki vojnoindustrijski kompleks uvezan s europskim može zadovoljno trljati ruke pretrpan narudžbama koje neće moći realizirati ni u sljedećih pet godina. Istovremeno su isporukama na ukrajinsko ratište ispražnjene ratne pričuve zastarjelog naoružanja i streljiva kojem istječe rok uporabe.
Tone oružja
Arsenali se moraju popuniti novim naoružanjem i zalihama streljiva svih vrsta, a zbog rata na europskom tlu moraju se modernizirati i povećati snage članica NATO-a, čime se zapadnoj vojnoj industriji otvaraju dodatni novi unosni poslovi.
No dolazi i vrijeme kada će i ukrajinska vlast napokon morati provesti opću mobilizaciju vojnih obveznika, za što ima, barem prema javno objavljenim podacima, dovoljno oružja, novca i logističkih kapaciteta, ali možda ne i političke volje. Ukrajinska vlast bi napokon morala spriječiti odljev vojnih obveznika i osigurati novačenje bez korupcijski iznuđenih iznimaka, onih koji poslije po odlasku izvan Ukrajine daju intervjue njemačkom DW-u u kojima nevješto objašnjavaju zbog čega su zbrisali, ali dakako izbjegavaju reći na koji su način to izveli. Brojčano stanje ukrajinske vojske s obzirom na veličinu države, broj stanovnika, potrebe ratišta i osobine protivnika ne bi smio biti ispod milijun ljudi u borbenom sastavu.
Ukrajina bi, usto, na područjima koja nisu neposredno vojno ugrožena, prema ocjeni vojnih stručnjaka, morala reducirati broj ondje raspoređenih vojnih efektiva, uključujući i policiju, i prebaciti ih na izvršenje ratnih zadaća na bojišnicu. Ukrajina jednostavno mora izboriti opstanak za sebe i zaustaviti rusku vojnu silu koja se u skladu s ruskim glavnim planom ne bi u slučaju pada Ukrajine zaustavila, nego bi krenula dalje.
Želi li osigurati svoje interese kako ih je zacrtao, na Zapadu je da Ukrajini osigura pomoć za opstanak i pobjedu na ratištu i da nedvojbeno identificira ključne šire ruske ciljeve rata u sferi ekonomije i geopolitike koji se očito ne zaustavljaju samo na Ukrajini.
Usporedno, Zapad bi morao stabilizirati stanje u Europskoj uniji, koja je najizloženija ekonomskom udaru.
Nesposobno vodstvo
Sve što se zbiva u Europi, sva histerija na ekonomskom planu koja se polako rađa zahvaljujući nesposobnosti njemačkog političkog vodstva i vodstva Europske unije, prije svih Europske komisije koju vode očito za povijesni trenutak potkapacitirane političke osobnosti i koja se prelijeva na političke prilike, izravno ide u korist glavnom ruskom cilju rata – rušenju cijelog sustava na kojem funkcionira Zapad.
To je jedini cilj za koji je Putin spreman platiti ogromnu cijenu, koju već plaća zbog potpune izolacije, sankcija i stalnog ponavljanja neuspjeha ruske vojske. Kremlj gotovo jednako kao stanje na ratištu zanimaju učinci rata na ekonomiju i politički sustav protivničkog Zapada, u prvome redu Europske unije i europskih država, koje su najugroženije posljedicama ruskog rata, i potom transatlantske zajednice i Zapada kao cjeline pod vodstvom SAD-a. Rusija, dakako, ne može nadigrati globalnu moć SAD-a izravnim sučeljavanjem, ali ratom u srcu Europe može izbiti iz ruku Zapada predvođenog SAD-om glavni instrument projekcije i održanja američke moći, a to je sustav zajednice država kolektivnog Zapada, kako ga voli nazivati ruska geopolitika, stvorenog nakon 2. svjetskog rata. Taj je sustav ekonomski, politički i vojno porazio SSSR u hladnom ratu i po ocjeni ruskih stratega, sada ugrožava Rusiju ili u najmanju ruku sprečava njezino uzdizanje na globalne razine moći.
Da bi to postigao, Kremlj smatra kako rat mora održavati, kako u principu ne mora i pobjeđivati u određenom vremenskom roku, ali ni u kojem slučaju ne smije početi gubiti. Njegov trenutni tijek, unatoč mogućem pomicanju crta borbenog kontakta u korist Ukrajine ili Rusije, u sljedećih šest mjeseci ipak ide na postavke zaglavljenog rata u pat-poziciji. I takvo stanje ratišta također odgovara Putinovu glavnom cilj rata, jer iako iscrpljuje Rusiju, negativno djeluje i na protivnika, posebice na stanje u Europskoj uniji.
Pat-pozicija
U takvoj situaciji ponašanje vodstva Europske unije koje svojim građanima, umjesto bavljenja ozbiljnim poslovima, poručuje koliko se vremena može tuširati i preporučuje smanjenje grijanja za jedan ili dva stupnja- savršeno odgovara ruskoj politici.
U tom ratu u kojem Rusija ruši sustav Zapada, što je njezin pravi cilj ako Europa upadne u probleme, u problemima je i cijela transatlantska zajednica i sustav Zapada, a tada su i SAD i njegov najbliži saveznik Velika Britanija objektivno na gubitku jer gube snagu saveznika i umanjuju svoju stratešku moć.
Svi udarci na ekonomskom planu Putinova rata neće se, dakako, moći izbjeći jer već sada je uzdrmao globalna tržišta, ekonomiju i politiku, ali Zapad bi prioritetno morao sanirati stanje u Europi koje počinje načinjati ono što Putin želi poraziti – sigurnosni, ekonomski i socijalni sustav stvoren nakon 2. svjetskog rata na kojem počiva Zapad i globalna moć SAD-a i europskih sila.
Deluzije Europske unije o novoj čudesnoj energiji koja može odmah stupiti na scenu i početak sitničavog maltretiranja građana, koje može dovesti do političkih i socijalnih ruptura i podjela u društvima europskih država, kao i podjela među njima, treba konačno izbaciti iz strateškog promišljanja Europe u srazu s Rusijom na europskom ratištu.
SAD će ponovno morati vojno intervenirati
Ako SAD želi održati razinu svoje moći, morat će, nastavi li se ovakav slijed zbivanja, četvrti put u stotinu godina ponovno intervenirati u Europi, nakon intervencija za 1. i 2. svjetskog rata i hladnog rata sa SSSR-om. Sada da bi se spasila Europska unija, koja bi, ako se nastavi neozbiljna i nerealna politika njezina nesposobnog vodstva, mogla postati prva slaba karika u lancu moći Zapada, umjesto da nakon SAD-a bude njegova najsnažnija karika. Koliko god trenutno SAD imao koristi od slabljenja europskoga gospodarstva, u konačnici bi imao više štete od mogućeg europskog gospodarskog pada, na što Putin računa kao na dostižan cilj.
Pitanje je koliko su toga svjesni u SAD-u i ako jesu, koliko to žele javno pokazati. No žele li zaustaviti Rusiju u ostvarenju jedinog pravog velikog cilja za koji je Putin spreman žrtvovati puno i riskirati sve što ima, Washington bi morao što prije djelovati prema europskim saveznicima u cilju zaustavljanja daljnjih poteza koji samo idu na ruku ruskoj politici i njezinim ciljevima. Zasad je sve što vodstvo Njemačke i Europske unije radi upravo ono što Putin u svom ratnom pohodu i želi postići.
Kao i Hitler, traže spas u tehnološkom čudu
Kremlj može biti zadovoljan dosadašnjim radom institucija Europske unije, čije odluke i poruke kod građana izazivaju zabrinutost za budućnost i nepovjerenje u svoja politička vodstva. To je upravo ono što Putin želi postići – da europski građani budu zabrinuti i pate jer njihovo vodstvo ne može osigurati realno dostupne energente i parirati ekonomskom udaru nastalom pokretanjem ruskog ratnog stroja. Čelništvo vodeće europske države Njemačke i institucije Europske unije zavaravaju se snovima o novoj energiji iz obnovljivih izvora gotovo na isti način na koji se Hitler zavaravao snovima o novim čudesnim oružjima. Sva njegova oružja uistinu su nastavila svoj razvojni put, uključujući i krstareće projektile iznikle iz njegovih projektila V-1, kao i balističke rakete nastale na temelju prve takve rakete korištene u borbi V-2. Ali dok je ta nova ratna tehnologija, koja danas vlada bojištima, postala sposobna učinkovito vojno djelovati i imati utjecaja na ratište, Hitler je rat izgubio. Izgubio je utrku između brzine tehnološkog razvoja i brzine odvijanja ratnih djelovanja.
Na identičan način, utemeljeno se može ustvrditi, ponaša se i vodstvo Europske unije. Dok živi u oblacima povjerenja u tehnologiju koja će doseći svoj optimalni razvoj tek u sljedećim desetljećima, Europa će možda izgubiti rat poredaka kojeg je pokrenula Rusija.
