Mario Stefanov
Ako Rusija primjerice pokrene mobilizaciju tristo tisuća novih vojnika i ako sto tisuća uspije izbjeći mobilizaciju, a za sto tisuća se ispostavi da nisu fizički i psihički sposobni za ratovanje, opet im i u tom slučaju ostaje sto tisuća potpuno vojno sposobnih ljudi spremnih za bojište
Rusija postupno rat koji vodi u Ukrajini iz tzv. specijalne vojne operacije koja je doživjela potpuni debakl transformira u rat iscrpljivanja i ostvarivanja vlastite kvantitativne nadmoći. Moskva računa da će iscrpljivanjem ukrajinskih obrambenih sposobnosti, kako nametnutim bitkama na bojišnici tako i strateškim bombardiranjem ukrajinske infrastrukture na cijeloj dubini teritorija i uz usporedno brojčano jačanje svojih snaga, otvoriti mogućnost strateških dobitaka. SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo, koji su vodeći nositelji pomoći Ukrajini, kao i ukrajinsko vodstvo zahvaljujući pribavljenim obavještajnim informacijama vrlo dobro znaju da je rat ušao u sasvim novu fazu u kojoj Rusija igra na svoju možda najveću stratešku prednost, a to je mobilizacijski potencijal ljudstva i ratne tehnike. Suprotno od paradigme koju širi već uobičajena ratna propaganda, Rusija nije izgubila sposobnost mobilizacije velikog broja novih vojnika. Unatoč skandalozno loše izvedenom prvom valu masovne mobilizacije, ona se ipak nastavlja i postiže učinke. Slikovito rečeno, ako Rusija primjerice pokrene mobilizaciju 300 tisuća novih vojnika i ako 100 tisuća uspije izbjeći mobilizaciju, a za 100 tisuća se ispostavi da nisu fizički i psihički sposobni za ratovanje, opet im i u tom slučaju ostaje 100 tisuća potpuno vojno sposobnih ljudi.
Srljanje u pokolj
Rusija ima veliki populacijski bazen za mobilizaciju i suludo ga je podcjenjivati. Rusija je također zadržala i sposobnost proizvodnje oružja i streljiva u velikim količinama potrebnim za dugotrajan i iscrpljujući rat koji pokušava nametnuti. Sposobna je i dalje proizvoditi oružane sustave niže tehnološke razine od zapadnog oružja, ali u velikim količinama, uključujući tenkove, oklopna borbena vozila pješaštva, topnička oružja, raketne sustave i velike količine streljiva. Zahvaljujući zapadnim sankcijama i zatvaranju kanala nabave komponenti, Rusija je djelomično izgubila mogućnost proizvodnje nekih visokotehnoloških sustava naoružanja. No u masivnom iscrpljujućem ratu kakav nameće Ukrajini tehnološka razina oružnih sustava na ukrajinskim bojištima sve manje odlučuje jer ruska strana pokušava kvalitetu nadomjestiti brojčanom nadmoći u ljudstvu i materijalu.
Usprkos teškim gubicima, Rusija je kadra nastaviti rat još dugo, upozorava i zapovjednik norveških obrambenih snaga, general Eirik Kristoffersen, uz napomenu da Moskva raspolaže velikim mobilizacijskim potencijalom i kapacitetima u proizvodnji oružja. Stoga je pozvao da se Ukrajini što prije pošalje ofenzivno oružje, prije svega suvremeni tenkovi zapadnog porijekla, kako bi mogla parirati brojčanom porastu ruske vojske i tehnike na ratištu. Inače general Kristoffersen ukupne sanitetske gubitke ukrajinske strane u dosadašnjem tijeku rata procjenjuje na 100 tisuća vojnika i 30 tisuća žrtava među civilnim stanovništvom, a ruske sanitetske gubitke na blizu 180 tisuća vojnika. Na ukrajinskom ratištu kakvo se oblikovalo posljednjih mjeseci sve važnija postaje količina raspoloživog oružja i streljiva, a sve manje njihova kvaliteta. Tako i topovi iz 2. svjetskog rata, pa i gotovo povijesna oružja koja se viđaju na ratištu, imaju svoju ulogu u takvom ratovanju. S obje strane se može uočiti primjena starih, ali i dalje učinkovitih oružja kao što su tenkovi iz sovjetskoga doba T-62 i borbena vozila pješaštva BMP-1, kao i topničko oružje iz sovjetske ere.
Sposobnost održavanja
Jedna i druga zaraćena strana primjerice masovno koriste višecijevne raketne bacače BM-21 Grad koji porijeklo vuku iz 60-ih godina prošlog stoljeća. Ukrajinska strana shvaća što se događa i da rat ulazi u sasvim novu fazu pa pokušava ostvariti što više dobitaka na bojištu prije nego što Rusi ostvare brojčanu nadmoć u ljudstvu i materijalu. Dok Rusija pokušava pretvoriti rat u kvantitativno nadmetanje, Ukrajina je u utrci s vremenom pa čini sve kako bi osigurala uvjete za ofenzivna djelovanja prije nego što ciljevi nove ruske strategije višestruke brojčane nadmoći na ratištu i u strateškoj pričuvi budu ostvareni.
Da bi to postigla, potrebna joj je velika količina ofenzivnog oružja, prije svega modernih tenkova i borbenih vozila pješaštva koji i dalje, suprotno procjenama o odlasku tenkova u povijest,čine temelj uspješnog ratovanja. Bez tenka nema manevarskog rata, nema pokreta vojske i brzog prenošenja vatrene moći na neprijateljske ciljeve, jednako danas kao i prije jednog stoljeća kada se tenk pojavio. Ta činjenica je temeljni razlog zahtjeva Ukrajine za hitnom dostavom modernih zapadnih tenkova. Kako je SAD prvotno odbio isporuku tenkova M-1 Abrams s obrazloženjem da ne odgovaraju uvjetima ratišta i ukrajinskim sposobnostima održavanja i korištenja, jedini preostali izbor su ostali francuski tenk Leclerc koji se dobro pokazao u ratu u Jemenu, gdje ga je koristila vojska Ujedinjenih Arapskih Emirata, i njemački tenk Leopard 2. Francuskih tenkova je malo i uglavnom su u naoružanju francuske vojske, dok se Leopardi nalaze u naoružanju 13 država uz njemački Bundeswehr pa su stoga optimalna opcija jer ih ima dovoljno u raznim verzijama za isporuku Ukrajini. Tenkove predane Ukrajini Njemačka i ostale članice NATO-a nadoknadile bi nabavom novih, posljednjih verzija Leoparda. Cijena, dakako, nije u pitanju. Njemačka je, međutim, odugovlačila s odlukom o isporuci svojih Leoparda, kao i davanju suglasnosti za isporuku tih tenkova iz drugih država.
Američki pritisak
S druge strane, i američko objašnjenje uskrate M-1 Abramsa Ukrajini teško je moglo držati vodu jer ako su sofisticirani raketni sustavi protuzračne obrane Patriot pogodni za Ukrajinu, onda su pogodni i Abramsi. Ako Abramsi odgovaraju Poljskoj koja ih je u velikom broju naručila za svoju vojsku, nema razloga zbog kojega ne bi odgovarali uvjetima ukrajinskog ratišta.
Američko odbijanje isporuke M-1 Abramsa dalo je izliku i njemačkom kancelaru Olafu Scholzu da isporuku njemačkih Leoparda Ukrajini uvjetuje američkom isporukom Abramsa,a potom je nastavio na različite načine odugovlačiti s donošenjem konačne odluke, kako bi dobio na vremenu. Njemački mediji pravilno su procijenili da Scholz neće dugo moći odgađati odluku, najkasnije do Sigurnosne konferencije u Muenchenu sredinom veljače. Bilo je razvidno da njemački kancelar jednostavno neće moći izbjeći pritisak ostalih saveznika, koji svi odreda i odlučno žele Ukrajini isporučiti tenkove. Poljska je odmah najavila isporuku svojih Leoparda 2 ranije kupljenih od Njemačke, ali se dvoumila je li oportuno prekršiti ugovornu zabranu daljnje liferacije tenkova bez suglasnosti Njemačke. S druge strane, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock potvrdila je u jeku rasprava o isporuci tenkova kako Njemačka neće odbiti zahtjev Poljske za odobrenjem isporuke njemačkih Leoparda Ukrajini ako ga podnese, šaljući time signal Varšavi da formalizira traženje odobrenja. S takvom porukom jednako kao i Scholz praktički je osigurala dodatno vrijeme za njemačko odlučivanje. Umjesto isporuke potrebnih tenkova Ukrajini, njemački kancelar Scholz i francuski predsjednik Macron na svečanosti na Sorboni u povodu 60. obljetnice Elizejskog sporazuma i izmirenja Njemačke i Francuske ponudili su Ukrajini moralnu podršku zajedničkom izjavom da će “Francuska i Njemačka podržavati Ukrajinu u borbi protiv ruske agresije nepokolebljivo i sve dok bude potrebno”.
Natezanje s tenkovima
Učinit ćemo to zajedno kao Europljani kako bismo obranili europski mirovni projekt -dodao je njemački kancelar, dok su njemački Leopardi i dalje stajali u vojnim bazama i skladištima Njemačke i ostalih država NATO-a. Kako je u novoj fazi rata nemoguć nastavak učinkovite zapadne vojne pomoći Ukrajini i održavanje ukrajinskih obrambenih sposobnosti bez isporuke tenkova i drugih oklopnih vozila potrebnih za nadopunu uništene i neispravne oklopne tehnike i formiranje novih oklopno-mehaniziranih postrojbi –raspravu su presjekli Amerikanci. Nakon odluke Washingtona da će Ukrajini isporučiti svoje tenkove Abrams, Njemačka nije imala više manevarskog prostora između ostalog i zato što je ispunjen uvjet koji je sam Scholz postavio- zajednička usporedna američko-europska isporuka tenkova Ukrajini. Postignut je konsenzus među saveznicima i najavljene su isporuke američkih i njemačkih tenkova u broju dovoljnom za formiranje dviju novih oklopnih brigada. Treba pritom računati da prve isporuke zapadnih tenkova Ukrajini u bilo kojem broju otvaraju vrata naknadnim isporukama tenkova i druge oklopne tehnike u količinama kojegod Ukrajini budu potrebne. Oklopno-mehanizirane postrojbe nužne su ukrajinskim snagama kako bi mogle parirati novoj ruskoj strategiji postupnog ostvarivanja brojčane nadmoći i postupnog jačanja pritiska na ukrajinsku obranu u pokušaju njezine dezintegracije sukcesivnim kidanjem obrambenih segmenata. Stoga je bilo jasno od početka da je slanje tenkova Ukrajini neizbježno ako se želi održati njezina obrana utemeljena na brzom manevriranju na ratištu i ako joj se želi osigurati sposobnost za buduća ofenzivna djelovanja. Na ukrajinskoj strani i dalje ostaje više puta naglašavan problem da Ukrajina još nije uspjela provesti uspješnu mobilizaciju ljudstva.
Bez milijuna, ako ne čak i milijuna i pol operativno angažiranih vojnika, Ukrajina u ratu protiv Rusije ne može ostvariti bilo kakav strateški uspjeh, osim u eventualnom slomu cijelog ruskog ratnog postroja koji je zbog ruskih slabosti vodstva i organiziranja opskrbe i dalje moguć, ali je s vremenom sve manje izgledan.
Ruske slabosti
Ukrajina, s desecima milijuna stanovnika, imala je i još ima potencijal ostvarivanja apsolutne kvantitativne nadmoći nad agresorskim ruskim snagama na vlastitom teritoriju koji brani i ostaje otvoreno pitanje zbog čega to još nije učinila, posebice u trenutku kada rat ulazi u novu fazu i kada je Rusija očito zaigrala na ostvarivanje svoje brojčane nadmoći u ljudstvu i ratnom materijalu. Ako bi Ukrajina ostvarila svoju brojčanu nadmoć u ljudstvu, isporučeno moderno zapadno naoružanje višestruko bi ojačalo ukrajinsku obrambenu moć. Ukrajina pokušava iskoristiti vrijeme dok Rusi ne provedu opsežniju ljudsku i materijalnu mobilizaciju koristeći sadašnje ruske slabosti za vlastita ofenzivna djelovanja i zauzimanje što povoljnijih pozicija na ratištu. To je i ključni razlog potražnje za ofenzivnim zapadnim oružjem kao što su suvremeni tenkovi i topnička oružja. U prilog Ukrajini pritom još ide realna mogućnost ruskog kolapsa vojnih napora zbog uistinu zapanjujućih slabosti i nesposobnosti vojnog vodstva. Stanje u ruskoj vojsci koncizno je opisao turski vojni povjesničar i profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu u Antaliji Mesut Ujar, gostujući 6. siječnja na Al Jazeeri.
Na konstataciju voditelja kako ima dojam da ruska vojska i dalje koristi staru taktiku iz sovjetske ere i ratuje konvencionalno uz mnogo upotrebe topništva, bombardiranja i frontalnih napada ruskih vojnika, dok je istodobno vojska Ukrajine više fokusirana na oružje visoke tehnologije Mesut Ujar odgovara: “Ruske oružane snage u stvarnosti se ne bore poput Sovjeta. Sovjeti su imali više standarde. Rusi koriste slično oružje, a zahvaljujući ratu u Ukrajini, otkrili smo da ruske oružane snage ne posjeduju efikasnu modernu platformu naoružanja i pametno oružje. Prije rata u Ukrajini svi su držali da su oružane snage Rusije već počele koristiti novu vojnu tehnologiju koja je bolja od tehnologije većine zemalja, uključujući i SAD, no otkrili smo da nije tako”.
Isti ciljevi
“Na žalost Rusa, njihove vojne snage nisu ispunile ni standarde iz sovjetske ere. Njihov sustav zapovijedanja kontrole i komunikacije u potpunom je raspadu. Razina obuke vojnika je niska i vidimo da časnici imaju ogromne probleme. Ruske oružane snage nemaju kvalitetnih profesionalnih dočasnika. U ovome ratu jasno vidimo nedostatak efikasnih dočasnika. Glavni problem je političke, a ne vojne prirode. Rusko vodstvo donijelo je lošu odluku misleći da će za vrlo kratko vrijeme moći uništiti cijelu ukrajinsku obranu. Očekivali su da će ih ukrajinski narod dočekati raširenih ruku, da će ih pljeskom pozdraviti i pružiti dobrodošlicu ruskoj vojsci. To se nije dogodilo. Kada su propali politički ciljevi ruskih vođa, propala je i vojska, ali ne primarno zbog lošeg stanja u kojem se nalazi, i njihov se cjelokupni vojni sustav počeo raspadati. Rusija je provela invaziju na Ukrajinu bez jasne strategije. Imali su političke ciljeve i ambicije, ali nisu imali i još nemaju jasno definiran vojni način ostvarenja tih ciljeva.
Bez strategije ratovanja ne možete učinkovito koristiti svoje oružane snage čak iako su one dobro obučene, što nije slučaj s ruskim oružanim snagama.”
Rusi novom strategijom kvantitativne nadmoći i pokretanjem rata utrke u brojkama i iscrpljivanja otklanjaju nedostatke vojnog stroja. Istodobno ostaju pri političkim ciljevima koje su javno definirali u izjavi samog Putina na dan pokretanja rata, a to je “demilitarizacija” i “denacifikacija” ili prevedeno uništenje ukrajinskih oružanih snaga i političke vlasti, pa i same ukrajinske države. Nije teško primijetiti da se Rusija, otvarajući novu fazu rata, mobilizira za veliki rat kako na ljudskom tako i na materijalnom planu. U ratnu mobilizaciju uključuje se i Ruska pravoslavna crkva, pa patrijarh Kiril II. poziva vjernike po župama da se uključe u vojne napore.
Nova faza rata
Istodobno, političko i vojno vodstvo u Moskvi sve manje govori o specijalnoj vojnoj operaciji, a sve više o novom velikom obrambenom domovinskom ratu. Razvidno je, Ukrajina na rusku strategiju ostvarivanja kvantitativne premoći kakvu dosad nije imala na ukrajinskom ratištu pokušava odgovoriti osiguranjem veće količine ofenzivnog oružja kako bi mogla ofenzivno djelovati po rastućim ruskim snagama, kako bi onemogućila stabilizaciju ruskih položaja i spriječila ofenzivna ruska djelovanja. Ukrajina mora postići što bolje pozicije prije nove faze rata koja nastupa. Zato je u utrci s vremenom, a njemačke tlapnje o mogućem ruskom odgovoru na njemačke isporuke naoružanja u tome im nimalo ne pomažu. Riječi su jedno, a djela drugo. Ukrajina bi, s druge strane, napokon morala provesti mobilizaciju, pa i po cijenu regrutacije dječice bogataša i političara, što se očito pokušava izbjeći. U svakom slučaju, rat ulazi u novu fazu u kojoj će Rusi pokušati nadjačati ukrajinsku obranu masom vojske i tehnike, dakako pod uvjetom da i kod njih uspije mobilizacija kakva se planira jer i Kremlj mora za sjeme čuvati dječicu bogate oligarhije i enormnog političkog i državnog aparata. No zato ima dovoljno sirotinje i kmetova, kao što ih je svojedobno imala i Katarina Velika, da može provesti učinkovitu mobilizaciju i realizirati strategiju ostvarenja ciljeva rata kroz kvantitativnu nadmoć. Pritom rat prijeti daljnjom eskalacijom, kako po vremenu tako i po prostoru. Njegova formula u ovome trenutku je krajnje jednostavna, ali i zastrašujuća.
Jedino smjena režima u Moskvi može promijeniti tijek rata
Ni jedna strana ne može odustati od svojih ciljeva. Ta mogućnost je potpuno isključena. Ako Ukrajina počne gubiti, u rat će se uključiti NATO, a ako Rusija počne gubiti, upotrijebit će sve što ima na raspolaganju, rat i u tom slučaju eskalira i opet dovodi do uključenja NATO-a. U ovome trenutku svi su zapravo na samome rubu. I jedna i druga zaraćena strana izložene su mogućnosti vojnog sloma, ali istodobno i jedna i druga strana imaju izgleda za postizanje vojnih uspjeha. Postoji još jedna uistinu samo teoretska mogućnost za prekid ratovanja – da dođe do sloma vodstva u Moskvi i da novo vodstvo odustane od ratnih ciljeva. Riječ je uistinu samo o teoretskoj opciji koja graniči s deluzijom i koja je malo izgledna u stvarnosti. No u kontekstu odnosa unutar ruske strukture državnog i vojnog vodstva teško je ipak ne primijetiti indicije da informacije prema zapadnim službama iz Kremlja cure kao voda iz izrešetanog lonca. Nije riječ samo o učinkovitom prikupljanju obavještajnih informacija tehničkim sredstvima nego sve govori o tome da u Kremlju postoji visokopozicionirana krtica, ako ne i cijeli kompleks krtičnjaka.
Ukrajina je bila 10. najveći izvoznik oružja na svijetu
Ukrajina neprestano od zapadnih saveznika traži sve više i više modernog naoružanja ofenzivnih sposobnosti kao odgovor na novu rusku strategiju, ali je veliko pitanje može li tehnika nadoknaditi nedovoljan broj angažiranog ljudstva i sve izraženiji nedostatak jednostavnog i učinkovitog naoružanja iz sovjetskog doba koje je dijelom uništeno, a dijelom izbačeno iz upotrebe zbog kvarova, kao i ogromne količine potrebnog streljiva za te oružane sustave. Nema odgovora na pitanje u što je Ukrajina prokockala svojih 30 godina državne neovisnosti kada se dovela u situaciju da je kao državu s 45 milijuna stanovnika već godinu dana maltretira ni pola milijuna ruskih agresora i kada se za njezinu obranu po cijelome svijetu skuplja oružje i streljivo. Da su ukrajinske političke elite i privatizacijski pljačkaši proteklih desetljeća razmišljali o budućnosti države, Ukrajina bi potrebno streljivo masovno proizvodila za vlastite potrebe, a oružje naslijeđeno iz sovjetskog doba ne bi rasprodavala po svijetu, nego bi ga držala u pričuvi. Ne bi se dogodila paradoksalna situacija da je do 2014. Ukrajina prema uglednom SIPRI-u (Stockholm International Peace Research Institute), bila deseti svjetski prodavač naoružanja i vojne opreme, a da danas to isto oružje za nju skupljaju po svijetu. Očito, oružje se šakom i kapom prodavalo bez promišljanja o vlastitim obrambenim potrebama i realnim i lako predvidljivim ugrozama.
