M. Stefanov: Rusi se spremaju na novi rat za obranu Crnog mora

Velika pomorska vježba NATO-a koja je u Crnome moru ove godine okupila dosad najveći broj savezničkih ratnih brodova, pomorski incidenti Rusije i Engleske te poruka SAD-a da će zadržati pomorsku prisutnost u Crnome moru najava su novih tenzija u tom području, pogotovo kada Rusija tvrdi da će zaštititi svoje interese, makar oni bili i okupirani Krim

Stoljetna bitka za Crno more nastavlja se i u 21. stoljeću. Pomorski incidenti nadomak Krima, od kojih je bliski susret britanskog razarača HMS Defender s ruskim zračnim i pomorskih snagama samo posljednji u nizu, ukazuju na ključnu geopolitičku pozadinu ukrajinske krize.

Ona nema svoje izvorište samo u nadmetanju Rusije s jedne i SAD-a i europskih sila s druge strane za kontrolu kopnenih prostranstava, nego ima i svoju snažnu pomorsku dimenziju. Ukrajinska kriza i dalje plamti na ruskoj potrebi za održanjem i jačanjem svoje pomorske moći i prisutnosti u Crnome moru i istočnom Sredozemlju i na usporednoj čvrstoj volji SAD-a i saveznika da se projekcija ruske moći ograniči i potisne s tih prostora.

Upravo kako koncizno opisuje geopolitički analitičar Boris Toucas u svom eseju pod naslovom “The Geostrategic Importance of the Black Sea Region: A BriefHistory” koju je 2. veljače 2017. godine objavio washingtonski think-tank Center for Strategic and Internacional Studies (CSIS). U analizi CSIS-a s povijesnim osvrtom Toucas kazuje: “Ruska ilegalna aneksija Krima u ožujku 2014. godine usmjerila je globalnu pozornost na strateški značaj regije koja počiva na crtama rasjeda dvaju bivših carstava – Ruskog i Osmanskog Carstva uz umiješanost europskih sila poput Velike Britanije, Francuske i Njemačke… Aktivne sile današnjice reanimiraju političke i vojne strategije utemeljene na povijesnom iskustvu sada u modernom kontekstu.”

Nova platforma

Zaključak teksta ukazuje na nepobitnu činjenicu da se geopolitička obilježja pojedinih prostora u svojoj biti održavaju u povijesnom kontinuitetu, a da se mijenjaju samo zainteresirane i uključene sile, kao i modaliteti i tehnologija njihova djelovanja. Boris Toucas zaključuje da se “za Rusiju geostrateški čimbenici crnomorske regije nisu promijenili od 1853. godine (početak Krimskog rata između Rusije i Osmanskog Carstva – op.a), a NATO i SAD zamijenili su pojedine europske države kao glavne geopolitičke konkurente Rusije: Krim je izvor vojne moći, Turska je stožerna geopolitička točka, turski tjesnaci strateška su točka protoka ruskog utjecaja, a krajnji cilj je pristup i vojna prisutnost u istočnom Sredozemlju kao protuteža širenju SAD-a i NATO-a na istok i njihovoj prisutnosti na Egejeskom moru i u srednjemu Mediteranu”. O Krimu kao izvorišnoj točki ruske regionalne geopolitike govori i bivši vrhovni saveznički zapovjednik u Europi, general Philip M. Breedlove, koji je 2015. godine opisao Krim kao “rusku platformu za projekciju moći”. Krim je u svakom slučaju nedvojbeno u središtu svih zbivanja koja čine geopolitički kompleks ukrajinske krize.




Primarni cilj ruske vojne intervencije na ukrajinskom teritoriju 2014. godine bio je osiguranje punog ruskog nadzora nad vojnom infrastrukturom Krima, koja je operativna osnovica ruske Crnomorske flote i Krima kao izvora regionalnog geopolitičkog utjecaja i strateške pozicije za projekciju ruske pomorske moći na Crnom moru i dalje prema istočnom Sredozemlju. Aktivnosti na istoku Ukrajine, koji se u percepciji zapadne javnosti doživljavaju kao temeljni uzrok ukrajinske krize, u ruskoj strategiji imaju sekundarnu važnost. Pokretanje ratnog sukoba u Donbassu preko posredničkih proruskih snaga uz slabu prikrivenost prisutnosti elemenata službenih ruskih vojnih snaga trebalo je u trenucima pokretanja vojnih aktivnosti razvući ukrajinske snage i skrenuti pozornost s pravog ruskog cilja, a to je, dakako – Krim.

Bez njega i njegovih vojnih postrojenja i logističkih kapaciteta nema ruske Crnomorske flote niti bi bilo kakve mogućnosti daljnjeg održavanja postojećih ruskih geopolitičkih pozicija na Crnome moru, u Sredozemlju i u konačnici ne bi bila moguća prisutnost ruskih snaga u Siriji i na području Bliskog istoka. Gubitkom Krima Rusiji bi ostala samo crnomorska luka Novorossiysk, koja nema kapaciteta opsluživanja i održavanja Crnomorske flote. Održavanje ruskih pomorskih i zrakoplovnih baza u Siriji u slučaju mogućega gubitka glavnih ruskih pomorskih baza na Krimu, kao izvorišta ruske pomorske moći na Sredozemlju, bilo bi ne samo izuzetno teško održivo nego u vojnom i geopolitičkom smislu i potpuno besmisleno. Pucanjem Krima kao kopče na ogrlici ruskih uspostavljenih regionalnih pomorskih i vojnih pozicija nedvojbeno bi se rasule sve perle ruskoga pomorskog i vojnog rasporeda, uključujući i Siriju.





Ruska strana nakon američkih i europskih vojnih intervencija u Iraku, a poglavito nakon brutalne neposredne vojne intervencije u Libiji uz korištenje najekstremnijih organizacija islamističkog ekstremizma kao posredničkih snaga kojima su u ime uspostave demokracije srušeni ne samo diktatori, za kojima nije ni vrijedno žaliti, nego su razorene cijele države i izazvani krvavi građanski ratovi sa stotinama tisuća žrtava -postupno je počela revidirati procjenu ugroženosti svojih geopolitičkih interesa i potom inicirati promjene svoje vanjske politike. Nakon pokretanja revolucija arapskoga proljeća gotovo neskriveno potaknutih, organiziranih i politički, obavještajno i vojno podržanih od SAD-a i europskih sila kojima se na meti našla i Sirija, gdje je Rusija imala pomorska sidrišta, kao i nasilne promjene vlasti u Ukrajini, Moskva je procijenila kako su njezini strateški interesi direktno ugroženi.

Konvergencija više usporednih prevratničkih zbivanja na prostorima za koje Rusija drži da na njima ima strateške interese, očito usmjerenih i vođenih od američke i europske politike, prema ocjeni ruske političke i vojne elite bili su na globalnoj strateškoj razini usmjereni na razdvajanje Ukrajine od Rusije i lomljenje jednog od stupova tzv. slavenskog trojstva, kako ruska geopolitika naziva kompleks neposredne bliske uvezanosti Rusije, Ukrajine i Bjelorusije i potiskivanje ruskih pozicija u crnomorskoj regiji. Na regionalnoj operativnoj razini, ali s velikim utjecajem na ruske globalne pozicije, prema procjeni Moskve sva aktivnost SAD-a i saveznika bila je motivirana usporednim pokušajem eliminacije ruskih vojnih baza u Ukrajini i Siriji i Crnomorske flote kao jedne od ključnih poluga ruskoga regionalnog utjecaja, čime bi se razbio mozaik ruskih geopolitičkih pozicija na Crnome moru i Sredozemlju.

Slavensko trojstvo

Rastakanje tzv. slavenskog trojstva udaljavanjem Ukrajine Rusija objektivno nije mogla spriječiti i takvom procjenom operirao je i njezin politički vrh. No protjerivanje ruske flote s Krima i posljedično gušenje njezinih operativnih sposobnosti po ruskoj procjeni značilo bi i gušenje projekcije ruskih regionalnih geopolitičkih interesa. Moskva je procijenila da, ako ne može zaustaviti razdvajanje ukrajinske politike od ruskog utjecaja, što je bila nepobitna činjenica, ipak može zaustaviti gubitak pozicija na Krimu nakon promjene vlasti u Ukrajini ako poduzme riskantnu vojnu operaciju odvajanja Krima od Ukrajine, što je na kraju i provela, vojno zauzela Krim, nasilno ga izolirala od ostatka Ukrajine i na kraju proglasila njegovu aneksiju.




Sučeljavanje Rusije sa SAD-om i europskim silama oko Bjelorusije, koje polako ulazi u svoju terminalnu fazu, također je dio geopolitičkog konteksta tzv. slavenskog trojstva. Moskva pokušava zaustaviti odlazak Bjelorusije, posljednje države iz sastava “povijesnog trojstva” koja i dalje održava bliskost s Rusijom. Dakako, i u toj priči oko Bjelorusije jednako kao i u svim geopolitičkim preslagivanjima treba potpuno zanemariti lažni narativ o promicanju demokracije i borbi za demokraciju jer on služi skrivanju stvarnih, konkretnih geoekonomskih i geopolitičkih interesa sučeljenih strana. Nikakva bitka za demokraciju sada u Bjelorusiji, kao i ranije na prostorima Bliskoga istoka, nije na djelu, nego čista, opora i neumoljiva geopolitika u samome srcu euroazijske kopnene mase ili Mackinderova “Heartlanda” – istočnoj Europi.

Nakon Majdana na vlast u Ukrajini došle su političke snage koje su jasno iskazale stav kako ne žele nastavak ruske vojne prisutnosti u Ukrajini i na Krimu iako formalno nisu dovodile u pitanje ugovor iz 2010. godine kojim je produljeno rusko pravo korištenja baze u Sevastopolju do 2042. godine. S druge strane, na drugome kraju ruskog regionalnog pozicioniranja rušenjem Bashara al-Assada u Siriji uz pomoć radikalnih islamističkih skupina raspoređene ruske snage i tada postojeće ruske pomorske baze u Siriji ne bi mogle opstati.

Pomoć Siriji

Holding islamističkog terora koji je na terenu ognjem i mačem provodio brutalne prevrate arapskog proljeća sve je otvorenije pružao pipke prema Kavkazu i južnim ruskim granicama. Rusija, stoga, gleda na Crno more i istočno Sredozemlje kao na posljednju crtu obrane pred mogućim prelijevanjem kaosa i islamističkih prevrata s Bliskog istoka prema svojim granicama.

Ruski geopolitički think-tank Katehon, blizak Kremlju, 19. siječnja 2016. godine objavljuje analizu jednog od vodećih ruskih geopolitičara Aleksandra Dugina pod naslovom “Zašto se borimo u Siriji”. Dugin objašnjava: “Ali zašto Rusija pruža vojnu pomoć Siriji? Prvo, to je geopolitički sukob. Bojišnica između atlantističke i euroazijske geopolitičke opcije uspostavljena je u Siriji. Nakon raspada SSSR-a na Istoku i na Bliskom istoku nastao je politički vakuum i onamo je američka politika usmjerila svoj projekt uništavanja nacionalnih država pod nazivom ‘Veliki Bliski istok’. On je čak uništio države koje su više ili manje bile vjerne Washingtonu. SAD stvara kaos kako bi realizirao taj projekt hegemonijske moći. Početkom 90.-ih godina prošlog stoljeća Rusija je bila slaba i nije reagirala, no već se u ranim 2000-tima počela polako oporavljati. Danas se Vladimir Putin odlučio aktivno suprotstaviti američkoj politici kaosa na Bliskome istoku. Ruska vojna pomoć u borbi protiv terorizma u Siriji može se gledati kao djelovanje euroazijske geopolitike. Sirija je u središtu bitke između nositelja unipolarnog (SAD) i multipolarnog (Rusija) svjetskog poretka”.

Dugin u zaključku jasno izražava stav ruske politike kako ruska vojna prisutnost na geopolitičkom pravcu Sirija – Sredozemlje -Crno more treba zadržati prodor islamističkog ekstremizma prema ruskim granicama. On kazuje: “Logika koja stoji iza ruske vojne intervencije potpuno je jasna. Ako ne zadržimo terorizam koji je stvorio SAD u Siriji, uskoro ćemo se morati boriti na vlastitim granicama, pa čak i na vlastitoj zemlji. Sirija je naša vanjska crta obrane. Sljedeća obrambena crta uspostavljena je tek na teritoriju Euroazijske unije i unutar Ruske Federacije”.

Prijetnja olimpijadi

Neposredno prije pokretanja ruske vojne intervencije u Ukrajini i okupacije Krima 2014. godine direktne prijetnje islamističkih skupina kako će izvršiti napade na ruski teritorij za vrijeme održavanja Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, slučajno ili ne, širile su se medijskim prostorom. Krajem 2013. godine tadašnji šef svih saudijskih obavještajnih službi, princ Bandar bin Sultan, zbog svojih veza s ekstremnim islamističkim grupama poznat i kao “princ džihada”, osobno je ruskom predsjedniku Putinu ponudio dogovor prema kojem bi Saudijci u zamjenu za rusko odustajanje od potpore Assadu jamčili sigurnost odvijanja Olimpijskih igara u Sočiju od napada čečenskih skupina.

Prema ruskim izvorima, ponuda je odbijena, a koliko je uistinu princ Bandar bin Sultan bio umočen u aktivnosti islamističkoga terorizma, svjedoči činjenica da je uklonjen s pozicije u ljeto 2014. godine, neposredno prije saudijskog pridruživanja tzv. antiterorističkoj koaliciji. Istovremeno, neposredno prije održavanja Olimpijskih igara i prije događaja u Ukrajini koji su promijenili lice istočne Europe, pred rusku obalu, ispred Sočija, pristižu američki ratni brodovi. Fregata USS Taylor (FGG-50) klase Oliver Hazard Perry i zapovjedni brod američke 6. flote USS Mount Withney prema navodima američke administracije upućeni su u to područje kako bi u slučaju terorističkih napada pomogli Rusiji, iako to Moskva nije tražila niti je željela koristiti američke vojne usluge. Štoviše, Kremlj je prisutnost američkih ratnih brodova pred svojom obalom ocijenio upravo suprotno – kao prijetnju.

Na tom zbroju procijenjenih ugroza za svoje pozicije na Crnome moru i na Sredozemlju, među kojima se ona o mogućoj prijetnji prekida ruskog baziranja flote na Krimu činila otklonjivom odlučnom i brzom vojnom akcijom, Moskva je temeljila svoju odluku o vojnom djelovanju na Krimu, njegovoj aneksiji i otvaranju ukrajinske krize.

Velika pomorska vojna vježba NATO-a Sea Breeze 21, koja je u Crnome moru ove godine okupila rekordan broj savezničkih ratnih brodova, pomorski incidenti Rusije i njoj sučeljenih država, najava američke administracije da će zadržati pomorsku prisutnost u Crnome moru i ruska upozorenja da će po svaku cijenu štititi svoje interese na Crnome moru jasno ukazuju na pomorsku komponentu kao jednu od ključnih poluga pokretanja velike ukrajinske krize.

Ruski plan

Ona je samo naizgled bitka pretežito usmjerena na ovladavanje ogromnim kopnenim prostorima na istoku Europe jednostavno zato što je ruskoj politici potpuno jasno da nema mogućnosti spriječiti približavanje Ukrajine Zapadu, niti je može zadržati u svojoj interesnoj sferi. Prava bitka vodi se za Crno more i istočno Sredozemlje, na kojim prostorima Rusija ima strateške interese proboja iz kopnene pozicije u okruženju protivničkih sila na otvorene pomorske prostore i pozicije na Bliskome istoku i u Sjevernoj Africi.

Ruska strana, procijenivši kako za to ima dovoljno diplomatskog i vojnog potencijala, pokušava zadržati postojeću razinu svoje prisutnosti na strateškom pravcu od svoje crnomorske obale i Krima kao novoizgrađenog bastiona preko Crnoga mora, tjesnace Bospora i Dardanela na Sredozemlje i dalje prema Bliskom istoku. S druge strane, cilj SAD-a i saveznika je ograničiti ruski utjecaj na tim prostorima i spriječiti daljnju projekciju ruskih geopolitičkih interesa prema njima. NATO je na summitu u Bukureštu 2008. godine donio deklaraciju kojom se Crno more utvrđuje “važnim za euroatlantsku sigurnost”. Postaje, naime, očito kako Rusija projekcijom svoje diplomatske i vojne moći iz izvorišta na Krimu i Crnom moru preko istočnog Sredozemlja nakon Sirije pokušava izgraditi pozicije i na srednjemu Mediteranu i u Sjevernoj Africi, prije svega u Libiji, Egiptu i Alžiru.

Sučeljavanje globalnih geopolitičkih divova preko leđa Ukrajine u sklopu ukrajinske krize nije samo bitka za kontrolu kopnenih prostranstava nego je u mnogo većoj mjeri ruska borba za održavanje odgovarajućeg vojnog izlaza na Crno more i kontrolu pomorskih komunikacija Crnoga mora i Istočnog Sredozemlja i usporedni napor SAD-a i saveznika da ograniče i potisnu ruski utjecaj s tih prostora.

Komentari

komentar

You may also like