M. Stefanov: Kijev mora pobijediti da bi se spriječio globalni rat

Mario Stefanov

Pokušaji nametanja nekakvih primirja i parcijalnih rješenja bili bi na štetu Ukrajine i ne bi osigurali pravedni i trajni mir niti bi u konačnici zaustavili rat jednostavno zato što u tom slučaju Rusija ne bi bila poražena i nastavila bi vojna djelovanja, stoga mir jamči samo potpuni poraz Rusije

Usprkos uspješnoj ukrajinskoj obrani, i dalje je otvorena mogućnost da će se rat u Ukrajini nastaviti i nakon 2023. i moguće produljiti na više godina. Uostalom, i sama ruska invazija na Ukrajinu u veljači 2022. u biti je nastavak rata koji je započet ruskom agresijom i otimanjem Krima i drugih dijelova ukrajinskog teritorija 2014.

Stara je izreka da je rat završen onda kada to odluči onaj koji ga je izgubio. Kad je riječ o Moskvi, ni dosadašnji gubici i serija vojnih poraza nisu doveli do odustajanja od agresije i priznanja poraza. Može se utemeljeno pretpostaviti da ni nastavak taktičkih i operativnih vojnih poraza u Ukrajini ne bi nužno značio i kraj rata jer je Putinov režim uvjeren da bi priznanje poraza i obustavljanje borbenih djelovanja istodobno značilo i njegov kraj. Prema svim pokazateljima, tek bi radikalna promjena vlasti u Kremlju s potpuno drugačijim pogledom na međunarodne odnose imala mogućnost izvući Rusiju iz gubitničkog rata. Za takvu promjenu postoji minimalna mogućnost zbog nepostojanja ozbiljnije oporbe u Rusiji koja bi se protivila ratu.

Bilo kakva primirja i prekidi vatre neće značiti i kraj rata dok god i jedan ruski vojnik bude na teritoriju Ukrajine i dok Kremlj ne odustane od iracionalnog pokušaja osvajanja Ukrajine i nasilnog preuzimanja cijele države ili dijelova njezina teritorija.

Nema primirja

Pokušaji nametanja nekakvih primirja i parcijalnih rješenja bili bi na štetu Ukrajine i ne bi osigurali pravedni i trajni mir niti bi u konačnici zaustavili rat jednostavno zato što u tom slučaju Rusija ne bi bila poražena i nastavila bi s vojnim djelovanjima.





Stoga samo potpuni poraz Rusije u Ukrajini može okončati rat.

Jedini razlog zbog kojeg bi se Rusija povukla iz rata i agresije bila bi promjena vlasti u Kremlju, a jedini uzrok koji bi do nje mogao dovesti bio bi samo potpuni vojni poraz ruske vojne sile u Ukrajini. Kremlj nikada u povijesti nije trpio gubitnike i kada god bi tamošnji car, kako god se on nazivao, izgubio autoritet, uslijedilo bi njegovo nasilno svrgavanje. A samo katastrofalni vojni poraz koji bi mu nanijela Ukrajina Putina bi skinuo s vlasti.

Sve što će se dalje događati ovisi o predstojećoj ukrajinskoj ofenzivi. Ako ona dovede do velikog ruskog vojnog poraza, postoji vjerojatnost da bi se otvorila vrata promjenama u političkoj vlasti Rusije, iako bi i tada ostao upitan njihov doseg. Na redu čekanja za vlast u Rusiji mnogo je više radikalnih jastrebova nego razumnih političkih osobnosti. Političke promjene u Moskvi nikada nisu bile racionalne i predvidljive.





Realna je stoga opcija da će se prvi veliki rat u Europi nakon 1945. nastaviti i u budućnosti s latentnom opcijom eskalacije po opsegu i intenzitetu.

Ni u kojem slučaju nije nemoguće da će se u rat u slučaju nepovoljnog razvoja ratnih zbivanja za Ukrajinu izravno, u većem ili manjem opsegu, uključiti snage NATO-a, posebice ako Ukrajina bude primljena u članstvo NATO-a ili joj NATO pruži sigurnosna jamstva kao što je učinio u slučaju Švedske. Također je moguće uključenje u rat pojedinih članica NATO-a na unilateralnoj osnovi, prije svega Poljske, uz asistenciju malih, ali unutar NATO-a ekstremno važnih i utjecajno važnih baltičkih država. Time bi automatski cijeli NATO bio izravno uvučen u rat, uključujući i one koji su dosad pružali vrišteću verbalnu podršku Ukrajini, a kao pomoć slali svoje otpisano naoružanje i opremu. Tada će im doći na naplatu izbjegavanje iskrene materijalne podrške Ukrajini u vidu izdvajanja novca izravno iz državnih proračuna isključivo za pomoć Ukrajini i kupnje i donacije najsuvremenijeg naoružanja.

Nisu slušali

Kako jedino pobjeda Ukrajine u ratu osigurava završetak rata, umjesto verbalne podrške, dio članica NATO-a i Europske unije trebao je ranije biti svjestan te okolnosti te u skladu s molbom zamjenika ukrajinskog ministra vanjskih poslova Andrija Melnika osigurati u državnim proračunima 1 posto BDP-a isključivo za pomoć Ukrajini. To nitko nije učinio i dostava potrebnog oružja Ukrajini razvukla se mjesecima isporukama bezbroj tipova različitog starog naoružanja i vojne opreme iz različitih država. Neki suvremeni oružni sustavi isporučeni uglavnom iz SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva i nešto iz Njemačke samo su iznimka koja potvrđuje pravilo. Glavnina vojne pomoći sve donedavno sastojala se od zastarjelog naoružanja. Cijena takve pomoći, lako je moguće, na kraju će se platiti s kamatama jer Rusija neće stati sve dok ne bude potučena do nogu.

Formula rata u Ukrajini zastrašujuće je jednostavna – počne li gubiti Ukrajina, uključit će se NATO, počne li gubiti Rusija nakon uključenja NATO-a, eskalirat će rat prostorno ili upotrebom ili pak neposrednom prijetnjom upotrebe nuklearnog oružja.

Jedino rješenje ove jednadžbe je pobjeda Ukrajine, čime bi otpala potreba uključenja NATO-a u rat i potom održanje ukrajinske  sposobnosti obrane od agresije.

No slijedom dosadašnjeg razvoja odnosa unutar NATO-a i Europske unije i razine vojne pomoći Ukrajini, ostaje samo Ukrajinu pripremati za dugotrajni rat i mogućnost ofenzivnih djelovanja s manje rizika za neuspjeh. Kvaliteta vojne pomoći podiže se u posljednje vrijeme, no dio političkih i vojnih krugova na zapadu sve češće iskazuje uvjerenje da bi se rat mogao razvući i dovodi u sumnju ukrajinske sposobnosti, za što nemaju ni jedan razuman argument.

Užurbane pripreme

Svjestan nedovoljne razine vojne pomoći Ukrajini, bivši zamjenik zapovjednika savezničkih snaga u Europi, britanski general Sir Alexander Richard David Shirreff, izjavio je nedavno za Sky News: “Da su Britanci i druge zapadne zemlje i SAD isporučili oružje Ukrajini prije godinu dana kada je bilo potrebno i hitno, danas ne bismo razgovarali o tome koliko će rat trajati i je li pomoć bila kvalitetna i pravovremena. Rezultat toga je, naravno, da će ukrajinska ofenziva, kada do nje dođe, zahtijevati izuzetan napor kako bi se postigao željeni uspjeh. I sumnjam da će taj uspjeh postići odmah u prvoj ofenzivi pa ćemo vjerojatno mjesecima i godinama koje dolaze svjedočiti velikim borbama.”

Na izjave Volodimira Zelenskog da će Ukrajina pobijediti Rusiju do kraja ove godine general Shirreff kaže: “Bilo bi mi drago da je tako. Bilo bi to briljantno. Ali ratovanje nije jednostavno, nikada se ne odvija po planu i morate biti spremni za najgori razvoj događaja. Stoga moramo biti spremni za cijeli niz ukrajinskih ofenziva od kojih će svaka zahtijevati značajnu logistiku, obuku i potporu Zapada kako bismo konačno postigli cilj.”

Dakle, Ukrajinu treba naoružavati i pripremati za dugi rat i sve češće se u zapadnim krugovima izražava sumnja u sposobnost Ukrajine da brzo okonča rat.

Tako u svome članku za Foreign Policy direktor istraživačkog programa u vošingtonskom think-tanku Center For New American Security Michael Kofman i Rob Lee iz utjecajnog think-tanka za proučavanje vanjske politike sa sjedištem u Philadelphiji Foreign Policy Research Institute tvrde da Ukrajinu Zapad mora pripremati za dugotrajni rat. U članku pod naslovom: “U pozadini ukrajinske ofenzive – Zapad mora pripremiti vojsku Ukrajine za dugi rat” od 10. svibnja navode: “Kreatori politike stavili su pretjerani naglasak na predstojeću ofenzivu Ukrajine bez dovoljnog razmatranja onoga što će uslijediti nakon toga i je li Ukrajina dobro pozicionirana za sljedeću fazu. Ključno je da zapadni partneri Ukrajine razviju dugoročnu strategiju pobjede Ukrajine, jer čak ni u najboljem slučaju ova nadolazeća ofenziva vjerojatno neće okončati sukob. Ono što slijedi nakon ove operacije moglo bi biti još jedno razdoblje neodlučnih borbi i iscrpljivanja, ali sa smanjenim isporukama streljiva Ukrajini. Ovo je već dugi rat, a vjerojatno će se i produljiti. Povijest je, istina, nesiguran vodič, ali sugerira da će ratovi koji traju više od godinu dana vjerojatno trajati bar još nekoliko godina i iznimno ih je teško okončati. Zapadna strategija uspjeha stoga mora spriječiti situaciju u kojoj se rat oteže a da zapadne države ne mogu Ukrajini osigurati odlučujuću prednost.”

Otezanje rata

Dalje navode: “Izazov s nadolazećom ukrajinskom ofenzivom, usprkosvelikim očekivanjima, prikazuje se kao jednokratna operacija. Ukrajina će prije ofenzive vjerojatno dobiti značajnu injekciju topničkog streljiva, ali ti paketi isporuka ponudit će samo mogućnost, a ne stalnu prednost nad protivnikom. Zapadni napori da podrže Ukrajinu pate od kratkoročnog razmišljanja isporučujući ono što je potrebno Ukrajini prije same ofenzivne operacije, ali s malo jasnog definiranja onoga što će uslijediti.” Kao jednu od mana zapadne vojne pomoći navode oslanjanje na oružne sustave koji bi trebali donijeti ključnu prednost, što po njihovu mišljenju također spada u kratkoročno razmišljanje i nerealna očekivanja.

Kofman i Lee navode: “Analitičari i kreatori politike stalno vjeruju da će se sljedeći sustav oružja poslan u Ukrajinu pokazati kao ključni faktor promjene igre i pritom su uvijek bili razočarani. Konvencionalni ratovi ovih razmjera zahtijevaju ogromne količine opreme i streljiva i opsežne programe obuke. Ukrajina će vjerojatno uspjeti vratiti teritorij u svojoj predstojećoj ofenzivi i mogla bi probiti ruske linije. Ali čak ako Ukrajina i ostvari vojnu pobjedu, to ne znači da bi rat tada završio. A sukob bi se mogao nastaviti. U ovome trenutku malo je indicija da će Putin svojevoljno prekinuti sukob čak i ako se ruska vojska suoči s porazom. Možda će ga pokušati nastaviti kao rat iscrpljivanja, bez obzira na izglede ruskih snaga na bojnom polju. Putin također može pretpostaviti da ova ofenziva predstavlja vrhunac zapadne pomoći i da bi otezanjem rata Rusija još mogla iscrpiti ukrajinsku vojsku, možda u trećoj ili četvrtoj godini sukoba. Jednako tako, ako Ukrajina bude uspješna u predstojećoj ofenzivi, tada se ni njezina javnost ni političko vodstvo neće htjeti zadovoljiti ničim drugim osim potpunom pobjedom. Ukratko, malo je vjerojatno da će nadolazeća ofenziva stvoriti dobre izglede za pregovore.”

U zaključku autori analize za Foreign Policy navode: “Među zapadnim državama postoje suprotstavljene vizije o tome kako bi rat trebao završiti…”

Definicija pobjede

“… Poraz Moskve nije isto što i pobjeda Kijeva i ne morate dugo putovati Europom da biste ustanovili da ne definiraju svi ukrajinsku pobjedu na isti način. Neki sadašnju situaciju već vide kao strateški poraz Moskve, a za druge je dosadašnji rezultat neriješen. Kako sada stvari stoje, ono što slijedi nakon predstojeće ukrajinske ofenzive otkrit će naoružavaju li zapadne zemlje Ukrajinu kako bi pomogle Kijevu da potpuno uspostavi svoj teritorijalni suverenitet ili ga samo stavljaju u bolju situaciju za pregovore.”

Prema Kofmanu i Leeju: “SAD i Europa moraju uložiti nova sredstva kako bi podržali ratne napore Ukrajine i nakon 2023., razviti planove za uzastopne ofenzivne operacije i izbjegavati polagati sve nade u bilo koji pojedinačni ofenzivni napor.”

Drugim riječima, sumnjaju u odlučni učinak predstojeće ukrajinske ofenzive i predviđaju dugotrajni rat u samom srcu Europe.

Moguće je čak i da je nekim utjecajnim krugovima na zapadu u interesu nastavak rata koji cijedi i iscrpljuje Rusiju, što je sasvim očito, ne vodeći pritom računa da je ključni cilj pomoći Ukrajini u oslobađanju njezina privremeno okupiranog teritorija i uspostavi punog suvereniteta. Iscrpljivanje Rusije kao agresora i time umanjivanje ili potpuna eliminacija njezinih sposobnosti da ponavlja agresiju prema Ukrajini ili drugim državama važan je cilj, ali bi u trenucima dok Ukrajina krvari, najvažnija svrha pomoći trebala biti postizanje potpune i brze ukrajinske pobjede uz izbacivanje ruskih agresorskih snaga i uspostavu punog teritorijalnog suvereniteta. Svrha pomoći Ukrajini ne bi trebala biti razvlačenje rata, nego ukrajinska pobjeda. Tim prije što prema uspostavljenoj jednadžbi ukrajinskog rata samo ona osigurava i završetak rata u Europi.

Strateško iznenađenje

Upadljivo je da je donedavno ruska vojska proglašavana raspadajućom, a sada se u medijima debelo preuveličavaju ruske vojne sposobnosti. Ukrajina je pak proglašavana spremnom za ofenzivu koja samo što nije počela, a sada se ona javno odgađa zbog navodne potrebe za dodatnim pripremama i dodatnim opremanjem ratnim materijalom. Dakako, riječ je o ratnoj varci i pokušaju postizanja strateškog iznenađenja, no s druge strane se istodobno preuveličavanjem ruske vojne sposobnosti pred javnošću i predstavničkim tijelima država saveznica Ukrajine pokriva i osigurava izvor financiranja i opremanja ukrajinske vojske.

Kina srlja u rat zbog želje da preuzme Tajvan

Usporedno s nastavkom rata u Europi, sve je izglednija opcija pokretanja velikog rata u Aziji.

Kina prema svim pokazateljima jednostavno srlja u rat s ciljem preuzimanja Tajvana. Xi Jinping je otvorio Pandorinu kutiju kineske politike i mogućnost ulaska Kine u rat postala je realnost. Peking je od kineskog vojnog i političkog vrha zatražio dovršenje priprema za rat do 2027. godine. Vidljivi profil razvoja oružanih snaga i povećanje proračuna ove godine za obrambene potrebe od sedam posto u odnosu na prošlu godinu ukazuju na očite pripreme za rat.

Svijet je ponovno po mnogim odrednicama koje se mogu iščitati u situaciji kada jedna sila ili grupa sila pokušava preuzeti dominantni položaj od druge sile i skupine sila.

Jedina svjetska supersila je SAD koji za sobom na globalnu dominirajuću poziciju vuče cijeli Zapad. Kineski proboj na globalnu razinu moći u suprotnosti je s interesima SAD-a kao vodeće svjetske sile, a uz to je praćen kineskim izbojima agresivnosti primjerice prema Tajvanu, pa i svojevrsnim neokolonijalizmom tamo gdje se Kina uspjela nametnuti, kao primjerice u Šri Lanki.

Nastavak rata u srcu Europe u Ukrajini stvara opasnost konvergencije dvaju usko povezanih ratova ako Kina otvori rat u Aziji. Ta dva usporedna rata bila bi u cijelosti povezana u istoj mjeri u kojoj su povezani planovi i potezi ruskog i kineskog vodstva. Zasad ruski rat u Ukrajini služi kao instrument zajedničkog kinesko-ruskog plana promjene poretka međunarodnih odnosa, ako je potrebno, i silom. Pritom Rusija odrađuje vojni dio zajedničkog plana, a Kina diplomatski. Ako i Kina pokrene rat slijedom prikrivenog zajedničkog strateškog plana koji se ipak s vremenom počinje nazirati, onda bi ta dva rata na europskoj i na azijskoj strani istodobno predstavljala jedan jedinstveni rat. Bio bi produkt istih i potpuno usklađenih ruskih i kineskih strateških političkih ciljeva promjene vladajućeg svjetskog poretka iz, kako se tvrdi u Moskvi i Pekingu, unipolarnog u multipolarni.

Ako se dogodi takvo spajanje ratova sila koje oko sebe pokušavaju okupiti druge države diljem svijeta, radilo bi se, nema dvojbe, o globaliziranom ratovanju i jedinstvenom oružanom sukobu na svjetskoj razini. Takav rat bi postao svjetski ako bi u svojoj mogućoj eskalaciji uključio SAD i njegove saveznike.

Ta opasnost postoji i danas. Nju bi u velikoj mjeri umanjila ukrajinska pobjeda nad ruskom agresijom i završetak rata u Europi. No ako se rat u Ukrajini nastavi i pokrene još jedan rat u Aziji izravno povezan s ruskim ratom u Ukrajini preko kinesko-ruskog zajedničkog strateškog partnerstva i plana preustroja svjetskog poretka, zbivanja bi se opasno približila nultoj točki mogućeg svjetskog sukoba.

Rusija će izgubiti rat do listopada ove godine

Čak i najoptimističniji vojni analitičar, švicarski vojni stručnjak i predavač na švicarskoj vojnoj akademiji Marcus Keupp koji predviđa da će Rusija izgubiti rat do listopada ove godine, objašnjava svoju procjenu ne želeći da je se doslovno interpretira riječima: “Kada kažem da će Rusija izgubiti rat do tada, ne mislim da bi se svi Rusi povukli iz Ukrajine ili da bi sve borbe bile završene. Ono što pod tim mislim jest da će nastati vojna situacija koja za Rusiju više neće biti održiva, situacija slična onoj za Hitlera 1944. godine u Europi. Rat će za Rusiju tada biti izgubljen i strateški i vojno. Jedini izbor koji Kremlju preostaje jest da posljednje resurse žrtvuje besmisleno ili da se dragovoljno povuče. Adolf Hitler se 1944. godine odlučio za prvu varijantu, a ishod je poznat. Vladimir Putin suočit će se sa sličnim izborom.”

Sasvim je izvjesno da će Putin odabrati drugu opciju nastavka rata jer će u protivnom izgubiti vlast.

U svakom slučaju, rat u Europi izazvan ruskom invazijom na Ukrajinu po svemu sudeći nastavit će se i nakon ove godine.

Komentari

komentar

You may also like