M. Stefanov: Rusija izaziva krizu u Bjelorusiji koja sada svima odgovara

Mario Stefanov

Nova njemačka vlada, koju će formirati dosadašnji vicekancelar Olaf Scholz, korigirat će smjer njemačke vanjske politike, a time i cijele Europske unije u smjeru odlučnijeg sučeljavanja s Rusijom, posljedično i s Bjelorusijom. Njemački Zeleni, koji gotovo ulaze u sastav nove vlade, promjenu politike prema Rusiji već sada otvoreno najavljuju

U pozadini migracijske krize na poljsko-bjeloruskoj granici tijekom koje se ne preza ni od pokazivanja vojne moći potreba je svih uključenih – Poljske, cijele Europske unije kao i Bjelorusije i Rusije s druge strane – zauzimanja startnih pozicija prije nove političke ere u Njemačkoj, a time i u Europskoj uniji koja će uslijediti nakon konačnog odlaska kancelarke Angele Merkel i formiranja nove njemačke vlade.

Nema nikakve dvojbe, nova njemačka vlada, koju će najvjerojatnije formirati sadašnji vicekancelar Olaf Scholz, korigirat će smjer njemačke vanjske politike, a time i cijele Europske unije u smjeru odlučnijeg sučeljavanja s Rusijom, posljedično i s Bjelorusijom. Njemački Zeleni koji gotovo sigurno ulaze u sastav nove vlade promjenu politike prema Rusiji već sada otvoreno najavljuju. Vjerojatni budući kancelar Scholz također je odaslao medijske signale da mu ne pada na pamet s Moskvom održavati nikakve posebne odnose. U najmanju ruku bit će mnogo manje otvoren za bilo kakav dijalog s Moskvom od onog koji je znala održavati njegova prethodnica.

Stoga je Moskva prije očekivane promjene njemačke “istočne politike”, a time i u velikoj mjeri i promjene politike cijele Europske unije prema Rusiji našla potrebnim na višu razinu podignuti sukob Europske unije i Bjelorusije kako bi sebi stvorila veći manevarski prostor u budućim odnosima.




Status quo

Sasvim je jasno da Aleksandar Lukašenko potpuno ovisi o ruskoj podršci i da u ovim trenucima postupa u skladu s potrebama Moskve, što će činiti i u budućnosti. On je jednostavno poluga utjecaja Rusije na Europsku uniju i cijelu euroatlantsku integraciju. Nije stoga nimalo slučajno što je baš sada otvorena nova faza sukoba Europske unije s Bjelorusijom. To je Moskva pokazala svoje karte u suludoj i sve opasnijoj igri nametanja odgovarajuće političke vlasti u Bjelorusiji, koju istovremeno vode i Zapad i Rusija.





Europska unija i SAD na vlasti u Minsku žele vidjeti nekoga politički bližeg Zapadu, a Rusija želi održati status quo u Bjelorusiji, oličen u vladavini Aleksandra Lukašenka kako bi s jedne strane zadržala Bjelorusiju kao tampon zonu pred svojim granicama i s druge strane mogućnost u slučaju bilo kakvog vojnog sukoba brzog povezivanja sa svojim snagama u ruskoj enklavi Kalinjingrad preko koridora Suwalki između Poljske i baltičkih država neposredno uz zapadnu bjelorusku granicu. Od ostatka ruskog teritorija izdvojena Kalinjingradska regija u slučaju bilo kakvog vojnog sukoba Rusije i Zapada bila bi direktno ugrožena i njezina opstojnost objektivno bi ovisila isključivo o uspjehu kopnenog spajanja s ostatkom Rusije vojnim putem. Interes Zapada je da bjeloruski teritorij u slučaju ratnog sukoba ne bude polazna točka ruskog prodora prema Kalinjingradu kroz koridor Suwalki, a interes Rusije je da utjecaj SAD-a i europskih sila ne prevagne u Bjelorusiji i Minsk ne uđe u zapadne političke i vojne integracije jer bi u tom slučaju kopneni put prema Kalinjingradskoj regiji i strateškom kopnenom koridoru Suwalki  bio potpuno zatvoren, pokriven snagama NATO-a i za Rusiju potpuno neupotrebljiv. Ako ruska strana ne bi uspjela ostvariti kontrolu nad koridorom Suwalki, Kalinjingradsku regiju, procjenjuje se, izgubila bi već u prvih 48 sati rata. Ako bi, pak, ruske snage preko bjeloruskog teritorija dosegle koridor Suwalki i uspjele ga probiti, cijelo sjeverno krilo NATO-a dovele bi u nepovoljan strateški položaj i uspjele bi sačuvati svoj izlaz na Baltik.

Poruka Varšave

S druge strane, eskalacija sukoba zbog pokušaja namjernog bjeloruskog plasmana migranata prema zapadu preko poljske granice savršeno odgovara Poljskoj. Objektivno gledano, za sigurnost poljske države, Europske unije i Zapada u cjelini jednu relativno bezopasnu situaciju pokušaja prodora preko svoje granice nekoliko tisuća migranata Varšava prikazuje kao strahovitu ugrozu protiv koje se brani štiteći pritom i cijelu Europsku uniju. Time u situaciji kada je gotovo došlo do raskola Varšave s Bruxellesom podiže svoj značaj za Europsku uniju i cijeli euroatlantski kompleks. Poljska sada štiti Zapad od Bjelorusije, koja ga nema kapaciteta ozbiljno ugroziti, kao i od ruskih zaštitnika bjeloruskih vlasti. Sukob unutar Europske unije je zatomljen, Poljska je nezamjenjiva za EU i bez nje bi bila širom otvorena vrata migrantskom, a potom i ruskom prodoru na zapad. Takvu paradigmu Varšava pametno stvara i plasira kroz medije i političke kanale Europske unije. Poljski premijer zna što radi kada ovo taktičko proigravanje Rusije migracijom na poljsko-bjeloruskoj granici u cilju zauzimanja boljih pozicija prije promjene njemačke politike proglašava iskazom probuđene ruske volje za imperijalnim širenjem. Poljska štiti Europsku uniju od ruskog imperijalizma – to je poruka Varšave činovnicima u Bruxellesu, koji su posljednjih mjeseci Poljsku ozbiljno pritisnuli zbog vrlo upitnih prigovora vezanih uz nezavisnost pravosuđa i ljudska prava. Europskoj uniji također odgovara eskalacija napetosti jer krizna situacija pokriva unutarnje sukobe i ujedinjuje članice. Washingtonu također odgovara jer ima priliku istovremeno pritiskati Rusiju i iskazivati svoju podršku europskim saveznicima, posebice Poljskoj, i svoju nezamjenjivu ulogu na europskoj pozornici kao krajnjeg jamca sigurnosti europskih partnera.

Svi na dobitku




Dakako, takva paradigma teške krize i ozbiljne ugroze za Zapad upravo je ono što je i Moskva željela postići – podignuti ulog prije formiranja nove njemačke vlade posredno preko Bjelorusije podižući razinu sukoba i pokazujući mogućnost utjecaja na Minsk, a time i na sukob Lukašenka sa Zapadom.

Kontroliranim podizanjem tenzija s Bjelorusijom svi su na dobitku i svi su uvjereni da kontroliraju stanje. Poljska je zadovoljna jer pokazuje da Europska unija ne može bez nje, a Rusija pokazuje da ima još aduta kojima bi u budućnosti mogla pritiskati Zapad pokazujući nedvojbeni utjecaj u Bjelorusiji. Gotovo zaboravljena bjeloruska oporba u izgnanstvu također je zadovoljna eskalacijom sukoba jer ima priliku svojim javnim reakcijama pokazati da postoji i da iza nje stoje moćne sile. Bjeloruska oporbena čelnica Svetlana Tihanovska nimalo slučajno svoju izjavu o stanju na poljsko-bjeloruskoj granici daje s Brandenburškim vratima u pozadini, simbolom njemačke vojne i političke moći. Takva scenografija svjesno je postavljena i usmjerena je na prikazivanje bezgranične podrške Njemačke, cijele Europske unije i Zapada bjeloruskoj oporbi, kojoj odgovara svako podizanje tenzija između Zapada i Lukašenkova režima.

Opasnost od eskalacije u neočekivanom smjeru ipak postoji, o čemu svjedoči činjenica da se na poljsko-bjeloruskoj granici u ovim trenucima koristi bojno streljivo, na što nedvojbeno ukazuje i pogibija jednog poljskog vojnika od prijateljske vatre. Svi akteri igre usmjerene na zauzimanje povoljnijih pozicija prije očekivane promjene smjera ili barem modifikacije njemačke politike uvjereni su da imaju kontrolu nad svojim posredničkim snagama. No ratni sukob ima svoju logiku početka, trajanja i završetka koji nikada nije do kraja u rukama onih koji ga kreiraju i vode ili njime prijete. Dovoljan je jedan incident da stvari izmaknu kontroli.

Da je uistinu riječ o induciranoj krizi zbog potrebe svih uključenih strana za novim pozicioniranjem prije formiranja njemačke vlade, svjedoči i iznenađujuća reakcija dosadašnje njemačke kancelarke Angele Merkel koja je očito odlučila presjeći spiralu rasta napetosti i uvlačenja njemačke politike u kalkulacije telefonskim pozivom bjeloruskom autokratu Aleksandru Lukašenku, a potom i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Da je time Merkel pokvarila zamišljenu igru, svjedoči javno iskazano nezadovoljstvo poljske strane direktno podržane od Washingtona.

Napuhivanje krize

Poljska prigovara što uopće nije konzultirana niti obaviještena o potezima njemačke politike iako je riječ o događajima koji se odvijaju na njezinoj granici. Objektivno, Varšava je tu u pravu, ali Merkeličin potez ima u sebi i skrivenu poruku da njemačka politika, tko god bio na vlasti, ne želi dozvoliti njezinu instrumentalizaciju u korist drugih.

Tu je i Berlin potpuno u pravu i reagirao je u posljednji trenutak kada je već svima postalo očito da se namjerno stvorena migrantska kriza napuhuje do razine ratnoga sukoba poglavito nakon pozivanja Varšave na moguću aktivaciju članka 5. Sjevernoatlantskog ugovora prema kojima se napad na jednu ili više država članica NATO-a u Europi ili Sjevernoj Americi treba smatrati napadom na sve države članice i u skladu s tim odgovoriti na ugrozu. Njemačka vlada na oštre reakcije Varšave odgovorila je da Lukašenka ne drži legitimnim predsjednikom Bjelorusije, ali je s njim potrebno pregovarati kako bi se migrantima pružila humanitarna pomoć. Dakako da je riječ o čistom licemjerju i bezočnoj laži jer Berlin jednostavno boli briga za migrante. Da ih želi, kao što ih je želio prije pet godina, našao bi načina da ih dovuče na svoj teritorij. Po svim uključenim stranama migranti koji se nalaze na poljsko-bjeloruskoj granici grubo rečeno uopće nemaju status ljudskih bića, nego oružja za postizanje taktičkih i dugoročnih geopolitičkih ciljeva svih zainteresiranih za zbivanja. Njemačka politika jednostavno je reagirala u svome interesu ne želeći dozvoliti drugima da se njome koriste kao instrumentom za postizanje svojih ciljeva. Istovremeno, Berlin je jasno pokazao svoju moć i odlučnost da njegova riječ bude zadnja u bilo kojem problemu koji se tiče Njemačke i Europske unije. Dakako, Washington je izričito podržao Poljsku i u trenucima dok je Merkel pregovarala, najavio je nove, još snažnije sankcije prema Bjelorusiji.

Iako je reakcija njemačke politike za većinu promatrača bila iznenađujuća, ipak su postojale naznake da Berlinu ne odgovara podizanje napetosti do razine ratnog sukoba na podlozi mogućih promjena njemačke politike i da će najvjerojatnije poduzeti poteze kako bi presjekao uvlačenje Njemačke u sukob koji ne može donijeti pozitivnih učinaka.

Sitne iskre

Tako 11. studenoga njemački poluslužbeni Deutsche Welle s rijetko korištenom naznakom “osobno mišljenje” donosi članak autorice Barbare Wesel pod naslovom “Poljska i Bjelorusija – između cinizma i licemjerja”. Već u uvodu autorica ukazuje na propagandnu borbu neposrednih sudionika zbivanja na poljsko-bjeloruskoj granici. Wesel navodi: “Situacija na granici Poljske i Bjelorusije postaje sve napetija, tonovi sve oštriji. EU je bespomoćna, u Minsku i Varšavi bore se za svoju propagandnu pobjedu. A migranti su zaglavili uz granicu. Na granici između Poljske i Bjelorusije tu i tamo se čuje poneki pucanj. Tako to obično biva kada se mladi graničari zaklinju na bespogovornu obranu svoje domovine. Ali to je opasno jer sitne iskre na granici s neprijateljskim susjedom mogu se brzo pretvoriti u vatru. Kao pod povećalom, ovaj sukob pokazuje sve slabosti Europe i cinizam politike moći ne samo Rusije i Bjelorusije nego i Poljske”.

U odlomku pod naslovom “Cinizam u Moskvi i Minsku” autorica kazuje: “Tko je prvi došao na ideju da se izbjeglice koriste kao ljudsko oružje za tu novu vrstu hibridnog rata protiv Europe – vladar u Kremlju ili diktator iz Minska? Lukava podlost te ideje više ukazuje na Vladimira Putina nego na vladara iz Bjelorusije, koji ponekad djeluje brutalno. I ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov može se vidjeti kako se ceri kada sugerira da bi EU sada problem s izbjeglicama na Poljskoj granici mogao riješiti onako kako je to ranije učinio s Turskom. Stari politički profesionalac poznaje slabosti svojih protivnika”. Lukašenka označava kao pijuna u rukama Moskve koji nema nikakav ugled i koji ništa ne može izgubiti, nego eskalacijom napetosti samo u ruke dobiti instrument pritiska na Europsku uniju i time profitirati. Daljnja eskalacija krize, implicira autorica, ide u korist Lukašenka koji objektivno uistinu nema što izgubiti, nego samo dobiti pa je stoga potrebno zaustaviti postojeći smjer razvoja događaja na poljsko-bjeloruskoj granici. U odlomku pod naslovom “Licemjerje u Varšavi” Deutsche Welle ukazuje na poljsko profiterstvo u migrantskoj krizi. Autorica Wesel navodi: “Poljska u međuvremenu ostavlja dojam kao da je sigurnost zemlje akutno ugrožena. Predsjednik je već razgovarao i s NATO-om kao da njegovoj zemlji prijeti opasnost od mongolskih konjaničkih hordi Džingis-kana. Velika buka u Varšavi je, međutim, prije svega propaganda. Dosad je nekoliko tisuća izbjeglica nasjelo na plan vlade u Bjelorusiji. Ti ljudi koji se smrzavaju i koji su ostali bez svega sada bi trebali biti prijetnja za 38 milijuna Poljaka? Takve tvrdnje jednostavno su apsurdne. Ali granični spor je vrlo dobro došao vladi u Varšavi koju predvodi stranka Prava i pravde, koja nije dobro prolazila u nedavnim anketama… Da bi se suprotstavio tom trendu, Jaroslaw Kaczynski, vođa vladajuće stranke PiS, oslobodio je val ksenofobije i nacionalizma, što oporbu dovodi u težak položaj. U skladu sa starim pravilom prema kojem dobra kriza ne smije ostati neiskorištena”.

Ključno bojno polje

Očito je njemačka politika opravdano zaključila da od krize s migrantima na poljsko-ukrajinskoj granici svi imaju koristi osim nje pa je odlučila pokušati prekinuti daljnje izvlačenje koristi iz krizne situacije i pokazati da, kada je riječ o migrantima, posljednju riječ ima Berlin, bilo u slučaju kada ih se otvoreno poziva na dolazak, što je učinila svojevremeno njemačka kancelarka, ili u slučaju kada im se izričito priječi ulazak na teritorij Europske unije.

Tim prije što je riječ o igri koja uistinu ne može ništa riješiti, a ulozi su preveliki i otvaraju mogućnost ratnog sukoba na najosjetljivijem mjestu Europe, u istočnoj Europi, Mackinderovu geopolitičkom srcu svijeta, “Heartlandu” i Poljskoj kao njegovoj gravitacijskoj točki. Rusija, potpuno je izvjesno, neće tek tako prepustiti Bjelorusiju zapadnom utjecaju i kontroli i po svaku cijenu će je pokušavati zadržati pod svojom kontrolom. Bjelorusija je, naime, jednostavno rečeno, kao i Ukrajina mjesto na kojem bi se odvijao mogući ratni sukob između Zapada i Rusije. Moskva je potisnuta na ukrajinskom frontu i nema nikakve šanse da u takvoj situaciji popusti na bjeloruskom. Bjelorusija je u slučaju ratnog sukoba postala ključno bojno polje Zapada i Rusije. Tu  popuštanja nema.

Na zapadnim granicama Bjelorusije je koridor Suwalki kao jedini pravac kopnenog povezivanja ruske Kalinjingradske oblasti između Poljske i Baltičkih država s ostatkom ruskog teritorija. Istovremeno, koridor Suwalki jedini je komunikacijski kopneni put koji povezuje Poljsku, ključnu operativnu osnovicu djelovanja NATO-a i SAD-a, s baltičkim državama, članicama NATO-a, Litvom, Latvijom i Estonijom. Ovo usko područje ključno je za održavanje kohezije NATO-a i jamčenje kolektivne sigurnosti Saveza. U vojnom pogledu komunikacijsku liniju preko koridora Suwalki izuzetno je teško održavati u ratnim uvjetima te stoga procjena ugroženosti tog područja određuje opću strategiju NATO-a u Europi, razinu trenutnog stupnja napetosti u odnosima Zapada i Rusije, strategiju rasporeda nuklearnog oružja u Europi, kao i ukupnu doktrinu primjene konvencionalnih vojnih snaga u istočnoj Europi. U eventualnom sukobu ruske snage brzo i lako mogu presjeći taj koridor širine samo 90-ak kilometara. No koridor nosi opasnosti i za rusku stranu jer probijanje kroz njega bez kontrole dijelova poljskog i litavskog teritorija ugrožava bokove ruskih snaga i izlaže ih mogućnosti presijecanja i uvođenja u smrtonosna kliješta.

Ulaz prema Moskvi 

Karta: Smolenska vrata

Na istočnim granicama Bjelorusije su glasovita Smolenska vrata smještena između riječnih sustava Dnjepra i Dvine, koji je bio povijesni put invazija na Rusiju i obrnuto, Rusije na Poljsku. Konfiguracija terena između dvaju riječnih tokova kanalizira kretanje vojnih snaga čineći ga ključnim strateškim područjem u Srednjoj i Istočnoj Europi i time čineći Bjelorusiju odlučujućim čimbenikom geostrateške arhitekture Srednje i Istočne Europe. Smolenska vrata ulaz su prema Moskvi, a Bjelorusija je u biti potencijalno bojno polje na kojem je polazna točka mogućeg proboja u srce Rusije. Kroz Smolenska vrata u Rusiju je, pogrešno zanemarujući ukrajinski front, na jugu 1812. prodrla Napoleonova Velika vojska. A tijekom 2. svjetskog rata istim pravcem napredovale su i njemačke snage. Nakon što je zauzeo Smolenska vrata, Hitler nije uspio iskoristiti mogućnost proboja prema Moskvi pa je odlučio skrenuti na jug, na ukrajinski front, gdje su njemačke snage kolabirale.

Koncentracija elitnih snaga ruske kopnene vojske

Geopolitičke odrednice kroz povijest ostaju iste jer ih jednostavno nameće geografija. Koliko su Smolenska vrata na istoku Bjelorusije značajna za Rusiju, govori činjenica da su na tom prostoru koncentrirane elitne snage ruske kopnene vojske. Na tom prostoru raspoređena je 1. gardijska tenkovska armija formirana krajem 2014. godine, u čijem se sastavu nalazi 60. brigada specijalnih snaga, 2. gardijska motorizirana pješačka Tamanska divizija, 4. gardijska tenkovska Kantemirovska divizija, 6. samostalna tenkovska brigada, 27. samostalna motorizirana pješačka brigada “Sevastopolj”, 112. gardijska raketna brigada “Novorosijsk” naoružana između ostalog i projektilima 9K720 Iskander, 288. topnička brigada, 49. brigada trupne protuzračne obrane, samostalna izvidničko-obavještajna brigada, 20. pukovnija nuklearno-biološko-kemijske obrane, 69. logistička brigada i jedna inženjerijska pukovnija. Prema procjenama, 1. gardijska tenkovska armija u svome sastavu ima 500-600 tenkova, 600-800 borbenih vozila pješaštva i 300-400 topničkih oruđa. U njezino naoružanje kao elitne ruske armije uvode se najsuvremeniji ruski oružni sustavi kao što su tenkovi T-14 Armata. No osim nje, na Smolenskim vratima raspoređena je još jedna moćna postrojba ruske vojske – 20. gardijska armija koja joj treba pružiti podršku u mogućim ratnim djelovanjima.

Nedvojbeno, ulozi u svezi s Bjelorusijom su preveliki za sve sučeljene strane i nikakvo povlačenje bilo koga s postignutih pozicija nije moguće. Stoga je inducirana migrantska kriza na poljsko-bjeloruskoj granici očita manipulacija sračunata na kratkoročno ostvarivanje dobiti i zauzimanje povoljnijih pozicija pri vrlo izvjesnoj većoj ili manjoj mjeri modifikacije njemačke vanjske politike nakon formiranja nove vlade. Sve što se na poljsko-bjeloruskoj granici čini s migrantima stoga ima čisti propagandni učinak u okviru hibridnog sučeljavanja, a u stvarnosti ne može ništa promijeniti, nego samo zbog kratkoročnih interesa onih koji su krizu pokrenuli i koji je iskorištavaju za izazvati ratni sukob na području Europe.

 

Komentari

komentar

You may also like