Mario Stefanov
Putin očajnički želi izbrisati poniženje zbog raspada Sovjetskog Saveza i povijesnog gubitka globalne moći Rusije, po njegovu mišljenju, rusko carstvo mora se ponovno uzdići, a ta težnja odmah uključuje Europu jer Rusija nikada nije bila sila a da prethodno nije postala hegemonistička sila
Zbivanja tijekom posljednje runde rata Rusije i Zapada za istočnu Europu i Ukrajinu kao njezinu geopolitičku gravitacijsku točku jasno su i krajnje brutalno iskazala sve slabosti pozicije institucija Europske unije. Integracija koja okuplja gospodarski i vojno najmoćnije europske države praktički je tijekom otvaranja, trajanja i očekivanog klimaksa trenutne bitke – rata koji će se nedvojbeno nastaviti – izbačena iz igre i svih ključnih političkih i diplomatskih aktivnosti, koje u konačnici odlučuju o pitanjima rata i mira na europskim prostorima.
U nadmetanju s Rusijom glavnu riječ vode SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. Njihovo je djelovanje, dakako, usklađeno s kontinentalnim europskim saveznicima pa su značajnu ulogu odigrale najmoćnije države EU-a, Njemačka i Francuska, ali sama Europska unija, kao institucija, jednostavno je protjerana s poprišta velikog europskog nadmetanja.
Opora geopolitika
Sadašnja Europska komisija od preuzimanja vodstva Unije proklamirala je ambiciju njezina uzdizanja na razinu globalne moći kroz projekt “Globalne Europske unije”, no u eskalaciji ukrajinske krize postalo je očito ne samo da EU, kao europska integracija, nema globalni utjecaj nego nema ni bitnog utjecaja na domaćoj, europskoj pozornici.
Ona jednostavno u doba velikog povratka čiste i opore geopolitike u međunarodne odnose nema izgrađen svoj geopolitički identitet.
Svjesna iskazanih slabosti, politička elita Europske unije kao svojevrsnu pripremu za plenarnu sjednicu Europskog parlamenta, na kojoj se raspravljalo o vanjskopolitičkoj poziciji EU-a, plasirala je u europske medije informaciju o stajalištima europskih građana sa sjednice Konferencije o budućnosti Europe održane 11. i 12. ožujka. Prema zaključcima sjednice Konferencije održane u Maastrichtu, europski građani zalažu se za osnivanje zajedničkih oružanih snaga Europske unije i jedinstvenu zajedničku vanjsku politiku koja bi se kreirala kvalificiranom većinom, a ne kao dosad uz suglasje svih članica. Tako bi se ukinulo pravo veta koje su dosad imale članice.
Potom je na sjednici Europskog parlamenta šef diplomacije EU-a Josep Borrell tijekom rasprave o godišnjim izvješćima o provedbi zajedničke vanjske, sigurnosne i obrambene politike pozvao na stvaranje “strateške autonomije EU-a”, koje danas očito ima jedva u tragovima. Ona bi se postigla centraliziranjem odlučivanja i praktičkog djelovanja na dvama ključnim područjima – obrambenom i vanjskopolitičkom. Prema Borrelu, potrebno je ukinuti načelo jednoglasnog odlučivanjima o vanjskopolitičkim pitanjima i zamijeniti ga institutom kvalificirane većine, te napokon krenuti u stvaranje jedinstvenih zajedničkih vojnih struktura ili jednostavno rečeno – vojske Europske unije.
Generiranje krize
Nova vojska EU-a, dakako, kako je zamišlja Borrell, ne bi bila paralelna vojska s NATO-om, nego na neki način u njega integrirana jer Borrell izričito naglašava da su transatlantski odnosi, revitalizirani s Bidenovom administracijom, “ključni za EU u trenutnom geopolitičkom kontekstu vezanom uz ukrajinsku krizu i druge ruske prijetnje”.
Europska politika, predvođena jezgrom najmoćnijih europskih država okupljenih oko Njemačke i Francuske, geopolitičku moć Europske unije očito namjerava graditi na temelju daljnje centralizacije s osloncem na jačanje zajedničkog europskog obrambenog i sigurnosnog sustava. Europa se tako, prema procjeni europske politike, mora čvršće integrirati daljnjim prenošenjem suvereniteta nacionalnih država članica na nadnacionalna tijela EU-a na području obrane i vanjske politike. Tako bi Europska unija zajedničkom i jedinstvenom vanjskom politikom i zajedničkim oružanim snagama postigla kakav–takav paritet moći sa SAD-a i Velikom Britanijom unutar transatlantske integracije koja se ne dovodi u pitanje.
Cijela ta priča, kada se hladno i objektivno sagleda, djeluje kao čista deluzija jer Washington i London nikada neće prepustiti poluge svoga dominantnog utjecaja u transatlantskoj integraciji, koju su uostalom oni i stvorili, europskim kontinentalnim silama.
Nova zajednička obrambena i sigurnosna politika, koja uključuje povezivanje vojnih struktura država članica, vojnoindustrijskog kompleksa, pa i stvaranje europskih nuklearnih snaga, odabrana je u pokušaju uzdizanja EU-a na razinu europskog i globalnog utjecaja zapravo kao jedan od ključnih instrumenata centralizacije i dublje integracije Europske unije s dominirajućom pozicijom Njemačke, Francuske i oko njih okupljenih najmoćnijih država članica. I, dakako, u njihovu interesu.
Pogled u budućnost
Stari diplomatski lisac, dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer, još je u siječnju 2017. godine u članku “Germany in the Age of Trump”, analizirao značaj Europske unije za Njemačku i očuvanje europskog mirovnog i sigurnosnog poretka. Prema njemu, Njemačka je ovisna o Europskoj uniji jer joj pruža geopolitičku stabilnost i moć. Ona je zbog složenog europskog političkog krajobraza u takvom povijesnom položaju da, za razliku od primjerice Japana, također poraženog u Drugom svjetskom ratu, jednostavno ne može u krilo svoje nacionalne politike vratiti puni opseg svoje obrane i sigurnosti. Njemačka ne može “nacionalizirati” svoju obranu, nego je mora pozicionirati unutar NATO-a i Europske unije, koji joj s druge strane pružaju temelje za izgradnju njezine geopolitičke moći i utjecaja u međunarodnim odnosima.
Fischer dalje opisuje specifičan njemački položaj i zaključuje da: “Za razliku od Japana, Njemačka ne može renacionalizirati svoju sigurnosnu politiku, čak ni teoretski jer bi takav korak potkopao princip kolektivne obrane u Europi i rastrgao kontinent. Ne smijemo zaboraviti da je svrha globalnog i regionalnog poslijeratnog poretka bila integracija bivših neprijateljskih sila tako da jedna drugoj više ne predstavljaju prijetnju.
U biti, politički i ekonomski interesi Njemačke ovise o jakom i uspješnom EU-u, posebice u doba Trumpa. Njemačka snaga počiva na njezinoj financijskoj i ekonomskoj moći i sada je mora iskoristiti u ime EU-a i NATO-a. Nažalost, više ne može računati na tzv. mirovnu dividendu koju je uživala ranije. Štedljivost je nesumnjivo vrlina, ali bi drugi čimbenici trebali imati prednost kada je kuća u plamenu… Upravo zato Njemačka i sve druge europske države moraju učiniti sve kako bi pojačale svoje doprinose kolektivnoj sigurnosti unutar EU i NATO-a”.
Stoga Fischer, zabrinut mogućim slabljenjem interesa američke politike za europska pitanja, upućuje na ubrzanje integracijskih procesa unutar EU-a uz pomoć snažnijih europskih obrambenih integracija: “Saveznici, multilateralne institucije, jamstva sigurnosti, međunarodni sporazumi i zajedničke vrijednosti koje leže u biti trenutnog globalnog poretka uskoro se mogu dovesti u pitanje ili potpuno biti odbačene”.
Uspon Njemačke
“Ako se to dogodi, stari ‘Pax Americana’ bespovratno će uništiti sam SAD i neće postojati nikakav jasan okvir koji bi ga zamijenio, a svi indikatori jasno ukazuju na turbulencije i kaos u bliskoj budućnosti. Dva bivša američka neprijatelja, Njemačka i Japan, bit će među najvećim gubitnicima odrekne li se SAD svoje globalne uloge za Trumpove administracije. Obje države su doživjele potpuni poraz 1945. godine i s tim iskustvom su odbijale sve oblike ‘Machtstaata’ ili ‘države moći’. Sa sigurnošću koju im je jamčio SAD preobrazile su se u trgovačke zemlje i postale aktivne sudionice međunarodnog poretka predvođenog SAD-om. Ukloni li Trump američko okrilje, ove dvije ekonomske sile naći će se pred ogromnim sigurnosnim problemom.”
Samo nekoliko godina poslije, taj isti Trump koji je tobože prijetio uklanjanjem američkog obrambenog kišobrana s Europe i sam je uklonjen i izbrisan s političke pozornice.
No tada je nastao novi problem.
Bidenova administracija snažnom revitalizacijom transatlantske zajednice uz podršku europskih saveznika istovremeno je multiplicirala i svoj odlučni utjecaj i vodstvo u zajednici. Dok je za Trumpa postojala opasnost će Amerika odustati od zaštite Europe, pa je bila potrebna europska oružana sila, sada je pak američka pozicija toliko snažna unutar euroatlantskih integracija, posebice nakon izlaska Velike Britanije iz EU-a, da guši uspon Europske unije na globalnu razinu moći, pa je opet potrebno stvaranje europske vojne sile kao bi se uspostavio balans sa SAD-om.
Da stvar bude još gora, sadašnja eskalacija ukrajinske krize pokazala je kako američki i britanski utjecaj potpuno deplasira Europsku uniju u vlastitoj kući, kao čimbenika odlučivanja o europskim poslovima.
Čvrst stisak
Sada u novim okolnostima očite američke i britanske dominacije u nadmetanju s Rusijom na europskim prostorima Joschka Fischer u svome članku za Project Syndicate od 28. siječnja 2022. godine pod naslovom “Ukrajina i budućnost Europe” ponovno priziva jačanje njemačkih i europskih obrambenih sposobnosti, ali sada očito više nije problem američka pasivnost u zaštiti Europe od Rusije, nego američka hiperaktivnost i strateška nevidljivost Europske unije.
Fischer tvrdi: “Putin očajnički želi izbrisati poniženje zbog raspada Sovjetskog Saveza i povijesnog gubitka globalne moći Rusije. Po njegovu mišljenju, rusko carstvo mora se ponovno uzdići i pokazati se. Ova težnja odmah uključuje Europu jer Rusija nikada nije bila globalna sila a da prethodno nije postala hegemonistička sila u Europi.
Danas je na udaru neovisnost Ukrajine. Sutra će to biti ostale postsovjetske države, a nakon toga čeka dominacija Europom. Europljani koji poznaju svoju povijest trebali bi biti više upoznati s ovim obrascem. S obzirom na implikacije Putinove agende, pitamo se što Europa čeka. Što se još treba dogoditi prije nego što Europljane probude činjenice? Ako je ikada bilo vrijeme da se sitni sukobi ostave po strani, sada je to vrijeme. EU mora postati sila ako želi da njegova načela prežive u svijetu obnovljene politike velikih sila i geopolitičkog rivalstva. Ti su principi izravno ugroženi. Kada će ih početi braniti?”
U zaključku svoga članka Joschka Fischer upozorava: “Naravno, važnost američkog sigurnosnog jamstva u Europi očita je u sadašnjim okolnostima. Ali ako se transatlantizam mora održati, i sama Europa mora postati snažnija. To će zahtijevati i od Njemačke preispitivanje vlastite uloge. Ona će ostati najmoćnija članica EU-a i ekonomski i demografski. S obzirom na veličinu prijetnji, je li prijepor vezan uz potrošnju 2 posto BDP-a za obranu uopće više relevantan”.
Bez jake vojne sile EU neće moći opstati
Ekonomska moć EU-a već u ovome trenutku ima kapacitete potrebne za učinkovit uspon Europske unije na globalnu razinu, ali to je objektivno nemoguće postići bez vojne komponente i jedinstvene vanjske politike.
Činjenica je da je danas nastupio povijesni trenutak u kojem se Europska unija kao cjelina mora odlučiti hoće li napraviti potrebne iskorake, uključujući i stvaranje svoje vojne sile kako bi se uzdigla na svjetsku razinu. Ako to ne učini u dogledno vrijeme, sa svakom sljedećom godinom to će biti sve teže učiniti. Upravo sada je, s obzirom na odnose moći između ključnih sila svjetske politike, trenutak kada se Europska unija nalazi na prekretnici – ili uspon na razine globalne moći ili postupno geopolitičko odumiranje.
Transatlantska integracija za Europsku uniju nepromjenjivi je geopolitički čimbenik. Europska unija očito ne može razvijati svoju vojnu silu paralelno s NATO-savezom, nego isključivo unutar njega, ili kako to Josep Borrell opisuje, kao jedan od vojnih stupova NATO-a.
Europska vojska bila bi stoga uključena u NATO. No time bi automatski i geopolitički utjecaj dobiven jačanjem vojne moći EU-a odnosno zajedničkih vojnih snaga država članica bio uključen ili bolje reći utopljen u transatlantski integracijski kompleks. Strateška autonomija Europske unije koja bi, prema zamisli političkog vodstva Europske unije, trebala biti izgrađena stvaranjem europske vojske i jedinstvene centralizirane vanjske politike ne bi stoga bila istinska strateška autonomija, nego samo sredstvo jačanja pozicije EU-a unutar transatlantske zajednice.
Beskrajni rat
Jedno je sigurno, bez vojne komponente s potencijalom prenošenja djelovanja gdje god je potrebno u svijetu i odgovarajućim nuklearnim arsenalom u francuskim rukama, koji prema vani figurira kao europski, nema nove globalne Europske unije. Ne samo da nema globalnog EU-a nego nema – pokazala je to ukrajinska kriza i posljednje bitke beskrajnog rata s Rusijom – ni europskog EU-a.
