Mario Stefanov
Nastavljajući rat razaranjem ukrajinske infrastrukture, ubijanjem civila i pokretanjem izbjegličkog vala, Putin potvrđuje američku i savezničku tezu o podjeli svijeta na dva tabora, pri čemu se Kremlj svojim djelovanjem savršeno uklapa u paradigmu da Moskva želi učiniti svijet ‘sigurnim za autokraciju’, umjesto ‘sigurnim za demokraciju’
Svojom invazijom na Ukrajinu ruska politika praktički je podržala novu podjelu svijeta na demokratske države i autokracije, točno onako kako ju je formulirao američki predsjednik Joe Biden na virtualnom Summitu za demokraciju održanom u organizaciji Washingtona od 8. do 10. prosinca prošle godine.
Prema domaćinu tog summita, američkoj administraciji, demokracija na svjetskoj razini ne smije biti u povlačenju pred širenjem autoritarnih režima i ne smije popuštati silama kao što su Kina i Rusija, koje su prema američkoj i savezničkoj klasifikaciji u vlasti autoritarnih režima, jer će to navodno dovesti do novoga svjetskoga rata.
Visoki kriteriji
Stajalište je američke politike formulirane za predsjedničkog mandata Joea Bidena da demokratske snage u svijetu uvijek moraju biti u ofenzivi potiskujući nedemokratske režime i njihove države kako bi se stvorio i održao svijet “siguran za demokraciju”. To je inače temeljna ideološka postavka američke vanjske politike koja ipak u biti pokriva gole ekonomske i geopolitičke interese SAD-a. Na Summit za demokraciju namjerno nisu pozvane dvije države članice NATO-a, Mađarska i Turska. Time je poslana poruka svima ostalima da, ako iz sastava demokratskog bloka mogu biti izostavljene članice NATO-a, tada prema visoko postavljenim kriterijima u tabor nedemokratskih režima može biti gurnuta, praktički odbačena bilo koja država.
Prema vodećem američkom vanjskopolitičkom think–tanku Atlantic Councilu, koji u velikoj mjeri odražava stavove američke administracije, Bidenov naglasak na demokraciji “nije samo ritualno zagovaranje, nego temelj političkog djelovanja kako na međunarodnoj razini, tako i unutar SAD-a”.
U članku pod naslovom “How to get Biden’s democracy summit right” od 9. studenoga prošle godine Atlantic Council dalje objašnjava: “Njegova administracija odabrala je virtualni Summit za demokraciju zakazan za 8.-10. prosinca (s planiranim Summitom uživo godinu dana poslije) kao simboličko središte svoje strategije. To je dobra ideja – okupljanjem demokracije protiv uvjerenja autokrata da je njihovo vrijeme ponovno došlo, Summit bi mogao reafirmirati temelje demokracije i nadopuniti ih principima koji su bolje prilagođeni izazovima 21. stoljeća, kao što su nove tehnologije”.
Atlatnic Council u nastavku članka o borbi demokracija i autokracija navodi: “Neko vrijeme se činilo da demokracija i univerzalna prava na kojima je izgrađena rastu. Ali nalazimo se u trenutku dubokog demokratskog propadanja diljem svijeta… Ovo demokratsko povlačenje ne događa se izolirano u pojedinim dijelovima svijeta. Lideri poput kineskog predsjednika Xija Jinpinga i ruskog Vladimira Putina promiču sasvim druge vizije međunarodnog poretka – umjesto za demokraciju, oni žele učiniti svijet sigurnim za autokraciju”.
Dva tabora
Biden i američka administracija sada su ruskim djelovanjem i na praktičnom planu došli na svoje. Podjela na dva bloka više nije teoretska postavka, nego realna činjenica. Američka administracija i saveznici dobili su na poklon od Rusa bezbroj argumenata u prilog ideji o velikoj svjetskoj bitki demokracija i autokracija.
Ruskim brutalnim vojnim udarom na Ukrajinu i nastavkom rata razaranjem ukrajinske infrastrukture, ubijanjem civila i pokretanjem izbjegličkog vala, Putin i njegov politički krug potvrđuju američku i savezničku tezu između ostalog iznesenu i u članku iz Atlantic Councila o podjeli svijeta na dva tabora, pri čemu se Kremlj svojim djelovanjem savršeno uklapa u paradigmu da Moskva želi učiniti svijet “sigurnim za autokraciju”, umjesto “sigurnim za demokraciju”.
Ruska agresija na Ukrajinu pokrenuta je na temelju jasno definiranih ciljeva koje je izrekao sam ruski predsjednik Vladimir Putin – denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine – što ne znači ništa drugo nego promjenu demokratski izabrane političke vlasti u Ukrajini, koju Kremlj, prema samom Putinu, drži nacističkom, i njezinu zamjenu marionetskom vladom, te uništenje ukrajinske vojne sile, što bi odgovaralo sadržaju Putinove izjave o demilitarizaciji Ukrajine.
U praksi, na terenu se svime što se od pokretanja invazije do danas događalo potvrđuje američka teorija o dvama odvojenim sukobljenim svjetovima.
Američki predsjednik Joe Biden i njegova administracija iskoristili su odmah priliku koju je Moskva pružila svojim ratom u Ukrajini, pa je Biden na summitu država članica Europske unije, na koji je pozvan kao gost, krajem ožujka izjavio da mu je temeljni cilj u svjetlu ruske agresije osigurati potpuno jedinstvo demokratskih zemalja suočenih sa sve moćnijim autokracijama.
Duga borba
Biden je na summitu ustvrdio misleći na Putina: “Njegov glavni cilj jest pokazati da demokracije ne mogu funkcionirati u 21. stoljeću i da će autokracije vladati”. Istaknuo je da je krajnji cilj ruskog predsjednika Vladimira Putina od samog početka bio raspad NATO-a kao vojnog i političkog saveza demokratskih država. Ponovno je, kao i na prethodno održanom summitu čelnika NATO-a i skupine G7, istaknuo: “Moja je ambicija osigurati potpuno, cjelovito jedinstvo demokracija nasuprot sve moćnijim autokracijama”.
Za posjeta Varšavi 26. ožujka američki predsjednik izjavio je da je ruska invazija na Ukrajinu prijetnja koja bi mogla poremetiti globalnu sigurnost te da se svjetske demokracije moraju pripremiti za dugu borbu protiv autokracije.
Biden je tako na globalnoj razini ruski rat protiv Ukrajine direktno povezao s agendom svjetske borbe demokracija protiv autokratskih režima predvođenih Rusijom i Kinom koju od dolaska na vlast promiče i snažno gura u provedbu američka administracija. “Zapad je sada snažniji i mnogo više ujedinjen nego što je ikada bio”, rekao je Biden obraćajući se stotinama okupljenih poljskih dužnosnika, studenata i članova osoblja američkog veleposlanstva od kojih su mnogi isticali zastave SAD-a, Poljske i Ukrajine, prenosi Hina.
Nadalje, Biden je u Varšavi naglasio: “Moramo se pripremiti za dugu borbu koja je pred nama”. Pritom je borbu protiv Vladimira Putina nazvao “novom borbom za slobodu”. Biden je naglasio da će borba između “demokracije i autokracije” biti duga. “Ova borba neće biti dobivena u nekoliko dana ili mjeseci. Moramo se naoružati za dugu borbu koja nam predstoji”, rekao je Biden u govoru u kraljevskom dvorcu u Varšavi.
Ako je Moskva pokretanjem svoje agresije na Ukrajinu željela kao jedan od učinaka na globalnom planu potvrditi i učvrstiti u praksi američku teoriju o podjeli svijeta na dva bloka, onda je u tome savršeno uspjela. Potvrdila je inače u velikoj mjeri klimavu tezu o oštroj podjeli država svijeta na demokratske i autoritarne države koje vode veliki svjetski rat za premoć. Odradila je praktički posao za američkog predsjednika Bidena, njegovu administraciju i cijeli Zapad, koji sada čvrsto stoji iza Bidenove paradigme o velikom svjetskom sukobu i borbi za prevlast liberalne demokracije i autoritarnih režima.
Baražna vatra
S obzirom na to da iza teze američke administracije o borbi autokracija i demokracije u biti stoji agenda širenja demokracije diljem svijeta i promicanje ideje isključivo liberalne demokracije, koja sve lijevo i desno od sebe proglašava ekstremnim, Rusija je svojom agresijom na Ukrajinu uspjela na posredan način iz političke igre u Europi i SAD-u na dulji vremenski period izbaciti sve političke snage koje se protive dominaciji tog “ekstremnog centra”, kako ga je nazvao britanski publicist Tarik Ali.
Sve takozvane populističke snage, uključujući i dobar dio desnice, Moskva je postavila u nepovoljan položaj u odnosu na dominirajuću liberalnu agendu, otvarajući mogućnost da se sve te snage u otvorenom ratu između Rusije i Zapada jednostavno proglase podržavateljima autoritarne ideologije i u konačnici Putinovim sljedbenicima i rusofilima.
Europski i američki srednjostrujaški mediji od samog početka ruskog napada na Ukrajinu ništa drugo i ne rade nego među tzv. populističkim snagama i političkom centru neprilagođenom desnicom pronalaze ruske plaćenike i obožavatelje Putinova lika i djela. Mađarski predsjednik Viktor Orban tipičan je primjer onoga što se radi i što se priprema na planu likvidacije svih suverenističkih i takozvanih populističkih snaga na europskom kontinentu. Baražna vatra na njega u ovim je trenucima ublažena sve dok se ne završe izbori u Mađarskoj i ne bude jasno tko je pobijedio. U slučaju da Orban ponovno dobije izbore, na njega će se okomiti sva silina liberalno-demokratskih medija kao glasnogovornika dominirajuće politike na europskim prostorima, koja je u ovim trenucima pokretanjem ruskog rata dobila na snazi. Gotovo je nevjerojatna usklađenost svih tih vodećih, navodno slobodnih europskih medija, među kojima se, kada se bolje pogleda, neprestano vrte jedne te iste teze, nerijetko direktno prepisane ili prenesene iz “savezničkih medija”. Putin je otvorio mogućnost da se bilo kakva oporba u sada već prevladavajućoj lijevo-liberalnoj političkoj opciji dijelom maskiranoj u desni centar u europskom i američkom demokratskom sustavu proglasi neprijateljskom, a njezino političko djelovanje neprijateljskom proputinovskom i rusofilnom propagandom.
Amerikanci u bilo kojoj varijanti mogu samo profitirati
Sve što je Rusija učinila od 24. veljače i pokretanja rata protiv Ukrajine do danas neporecivo ide na ruku američkoj politici. Najveću cijenu platit će kao i uvijek u povijesti Europa i zahvaljujući svojim političkim elitama, podjelama i geopolitičkom položaju na Euroazijskoj kopnenoj masi, a Amerikanci u bilo kojoj varijanti događaja mogu samo profitirati. Obrise onoga što stvarno Moskva želi postići – ako uopće ima smisleni plan i ako nije riječ o prilagođavanju iz dana u dan nakon neizbježne propasti ruskog rata u Ukrajini – tek ćemo vidjeti. U međuvremenu će se nastaviti uništavanje Ukrajine koja s cijelom velikom igrom na globalnoj razini nema ništa.
Ključno pitanje
Ako je to na globalnoj razini bio jedan od ciljeva Moskve kojim se rukovodila pokrećući rata protiv Ukrajine, onda je u tome savršeno uspjela i pomogla ne samo povratku snaga tzv. liberalne demokracije na europsku političku scenu nego i njezinu naglom jačanju i učvršćivanju na dominantnoj poziciji.
Na temelju svega čime je Putin i njegov politički krug od 24. veljače do danas, objektivno gledano, svojim pokretanjem rata protiv Ukrajine pomogao američkoj i savezničkoj politici i Zapadu u cjelini, posebice u učvršćenju pozicija opcija tzv. liberalne demokracije i agendi njezina širenja na svjetskoj razini, opravdano se može postaviti pitanje ne odgovara li, zapravo, takav razvoj događaja Moskvi.
Ako i nije mogla predvidjeti snažan ukrajinski otpor i debakl svojih oružanih snaga, što je također upitno, mogla je i morala predvidjeti da na globalnoj razini otvara upravo onakav razvoj događaja kakav američka i saveznička politika od dolaska Bidena na vlast anticipiraju, a to je svjetski sukob za prevlast između demokratskih i autoritarnih država.
Logično je pretpostaviti da pristajanje na takvu mogućnost koja se u ovim trenucima i obistinjuje ne znači ništa drugo doli mogućnost da Moskvi zapravo odgovara podjela svijeta na dva sukobljena bloka u kojem je ona u društvu s Kinom.
Ključno je pritom pitanje zbog čega bi Moskvi odgovarala podjela svijeta na dva sučeljena bloka, demokratski i autoritarni – koji je svojom agresijom na Ukrajinu podržala i učvrstila. Odgovor na pitanje zašto bi joj u konačnici moglo odgovarati povlačenje nove željezne zavjese na globalnom planu, poglavito u Europi, krije se možda u procjeni Moskve da joj globalizacija svijeta više ne odgovara, možda je došla do spoznaja da Rusija na slobodnom i otvorenom međunarodnom tržištu teško može svojom ekonomijom konkurirati mnogo jačim ekonomijama SAD-a i Europe, i da joj više odgovara zatvaranje u sebe i povezivanje s Kinom.
Bolno kidanje veza s Europom
U radovima ruskih geopolitičara kao što je Akropov, pa i Dugin, sve su češće teze da Rusija mora napraviti odmak od Europe i Zapada i usmjeriti se prema Aziji, prije svega Kini i ostatku svijeta, gdje god može osigurati svoju prisutnost. Razvijaju se čak i teze da su problemi Rusije počeli onoga trenutka kada se Petar Veliki okrenuo Europi i kada je Rusiju pokušao približiti svijetu koji prema ruskim teoretičarima nije kompatibilan s Rusijom, ruskom kulturom i njezinim tradicijama. Dakako, riječ je o čistim deluzijama i opravdanjima za nove geopolitičke strategije Rusije u 21. stoljeću, a upetljavanje Petra Velikoga i ideja iz 18. stoljeća u aktualnu geopolitičku kemiju služe maskiranju stvarnih ciljeva. Veze između Rusije i Europe toliko su snažne i isprepletene da će se vrlo brzo obje strane bolno vidjeti kolika je stvarna cijena njihova kidanja.
Otvorena mogućnost
Ne treba odbaciti činjenicu da je od uvođenja sankcija nakon agresije na Ukrajinu Rusija u velikoj mjeri zatvorila pravce odljeva novca izvan Rusije, posebice prema Zapadu. Pritom sankcije koje se odnose na imovinu oligarha koja se nalazi na zapadu za Rusiju zapravo ništa ne znače jer je riječ o novcu i imovini koji su odavno iz Rusije izvučeni i za nju izgubljeni. Otvorena je mogućnost da Moskva težište svoje ekonomske održivosti i projekcije usmjerava prema Kini. No tu se onda otvara drugi problem. Kina, naime, mora, ako se želi održati kao druga najveća svjetska ekonomija, nastaviti sudjelovati u svjetskoj trgovini i djelovati na globalnim tržištima. Moskva time dobiva posredni kontakt sa svjetskom trgovinom. No s druge strane, Moskva od takve strategije može imati i štete jer se može dovesti u prekomjernu ovisnost o kineskoj ekonomiji. Kina se također izlaže mogućim sankcijama Zapada zbog suradnje s Rusijom. Već sada osjeća djelovanje sekundarnih sankcija. Ali ako postoji nekakav zajednički plan Moskve i Pekinga koji prihvaća podjelu svijeta na dva bloka i predviđa upuštanje u veliku borbu s protivničkim zapadnim taborom, onda u svemu tome ima logike.
