Mario Stefanov
U trenucima kada rat gubi i kada je evidentno da će ga izgubiti koliku god silu u budućnosti primjenjivala ili pokušala primijeniti, jedini izlaz za Rusiju je povlačenje vojnih snaga, odnosno traženje primirja, a od nje je to nerealno očekivati i nastavit će srljati u totalni vojni poraz
Ukrajinska protuofanziva, raspad ruske fronte na istoku Ukrajine i očajnički odgovor Moskve proglašenjem višeg stupnja mobilizacije označavaju definitivnu propast ruske ratne kampanje protiv Ukrajine. Ono što je Moskva nazvala “specijalnom vojnom operacijom” od samog svog početka bio je čisti debakl, a posljednji događaji na ratištu i reakcije Kremlja to samo potvrđuju.
Putinova odluka o provođenju djelomične mobilizacije, najava referenduma o samostalnosti odmetnutih dijelova ukrajinskog teritorija i njihova pripojenja Rusiji, kao i pokušaj promjene paradigme cijeloga rata koji sada prema Putinu nije više nekakva specijalna vojna operacija protiv Ukrajine, nego ni više ni manje veliki rat s NATO-om i cijelim Zapadom pouzdan su znak da Rusija opako gubi na vojnom planu u Ukrajini. Putin sada pokušava preokrenuti smjer okretanja kotača rata, ali za to ima sve manje šanse. Sve čime eskalacija sukoba može rezultirati samo je izravni sukob NATO-a i Rusije. Ako je to cilj Kremlja, na dobrom su putu, jer kao što Moskva neće odustati od svojih ciljeva, jednako tako neće odustati ni Ukrajina ni Zapad.
Ide se do kraja
Ovo što nastupa sada nakon Putinovih istupa nova je razina sukoba. Riječ je o ruskom pokušaju transformacije neuspjele vojne kampanje protiv Ukrajine u rat s cijelim Zapadom. Može se stoga slobodno definirati da je ruska vojna operacija na ukrajinskom tlu, onakva kakva je zamišljena i s ciljevima koji su bili zadani na samom njezinu početku, kao i u kasnijim varijantama djelovanja, praktički završila – ruskim vojnim porazom.
Ruska vojna kampanja u Ukrajini nakon svega što se zbilo posljednjih tjedana, potptuno je jasno, više nije mogla egzistirati po zadanim postavkama. Rat će se očito nastaviti jer Rusija ne želi odustati od pokušaja vojnog pokoravanja Ukrajine, ali sve što će u budućnosti poduzimati u vojnom pogledu jednostavno više ne može predstavljati početno pokrenutu ratnu operaciju. Ona je definitivno završila ruskim vojnim porazom.
Moskva će sada, htjela to priznati ili ne, u okolnostima kada ne želi povući trupe s ukrajinskog teritorija, čime bi osigurala prestanak rata, morati svoje vojno djelovanje definirati kao rat, a ne nekakvu “specijalnu vojnu operaciju”, sa svim posljedicama koje će to priznanje agresivnog rata protiv druge države imati na unutarnjem ruskom planu i na međunarodnoj razini. Ruska vlast će napokon, nakon svih izmotavanja vezanih uz razloge poduzimanja “specijalne vojne operacije” na teritoriju druge države, uključujući korištenje suludog pojma tzv. denacifikacije, što će reći potrage za nacistima i njihove eliminacije, kao i jednako nelogičnog pojma tzv. demilitarizacije međunarodno priznate države, napokon morati otvoreno priznati da na tlu Ukrajine zapravo od samog početka ne vodi ništa drugo nego primitivni imperijalni rat. To je Putin posrednom objavom rata i zasad ograničenom mobilizacijom aktivne pričuve sada i učinio.
Moralni autoritet
Slijedom toga može se očekivati i promjena modaliteta ruskog vojnog djelovanja, a time se otvara i pitanje karaktera sljedećih ruskih poteza. Iako mnogi vjeruju da će nakon serije poraza Rusi biti spremni za pregovore, u stvarnosti je malo vjerojatnosti za takvo što. Putinu se ljulja stolica na kojoj sjedi, ali ljulja se i cijelo rusko carstvo koje je godinama stvarao. Mogući su stoga i novi očajnički i radikalni potezi Kremlja, koji u konačnici ipak neće utjecati na situaciju na ratištu.
Rusija je već izvršila demonstrativne udare na ukrajinsku elektroenergetsku strukturu najavljujući da bi mogla poduzeti vojna djelovanja iz arsenala tzv. strateškog bombardiranja. No, s druge strane je činjenica da Rusija jednostavno nema kapacitete za strateško bombardiranje Ukrajine onako kako su to učinili Amerikanci u Iraku ili za trajanja vojnog udara na SR Jugoslaviju (Operation Allied Force), od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. Ruska vojna moć jednostavno nema mogućnost takvog opsega i intenziteta bombardiranja ukrajinske infrastrukture u sklopu konvencionalnog djelovanja.
Na nove modalitete ruskog vojnog djelovanja, prema svim pokazateljima, Ukrajina i NATO se pripremaju, a kakvi će oni biti, teško je predvidjeti. Kad je riječ o eventualnim pregovorima, od Ukrajine ne treba očekivati, a najmanje zahtijevati, pokretanje pregovora s Rusima.
Ona je napadnuta strana, a Rusija je agresor koji je 24. veljače ove godine nasilnom vojnom invazijom prešao ukrajinske međunarodno priznate granice i upisao se u crnu knjigu povijesti. Ukrajina nema ni vojnih razloga razgovarati s notornim agresorima koji u ovom trenutku gube rat. Moralni autoritet je na njezinoj strani pa nema ni političkih razloga baš ona pokretati bilo kakve pregovore dok se na njezinu teritoriju nalaze agresorske trupe.
Von Rundstedtov poučak
Pritom nastavak rata ne zagovaraju oni koji podržavaju Ukrajinu u legitimnoj obrani, kako tvrdi ruska propaganda, nego upravo oni koji na različite načine podržavaju Rusiju kao agresora. Među njima je dio političkih struktura na zapadu, posebice u Europi. Rat će stati onoga trenutka kada se Rusija sama povuče s ukrajinskog teritorija, uključujući i onaj dio koji je ugrabila još 2014. godine, iako je to gotovo nevjerojatna opcija. No činjenica je da je sada Rusija na potezu.
U trenucima kada rat gubi i kada je evidentno da će ga izgubiti koliku god silu u budućnosti primjenjivala ili pokušala primijeniti, jedini izlaz za Rusiju je povlačenje vojnih snaga, odnosno traženje primirja.
Od nje je to, nažalost, nerealno očekivati i nastavit će srljati u totalni vojni poraz koji će u konačnici ugroziti ne samo vlast u Kremlju nego i opstanak same Ruske Federacije. Ruska vojna operacija u Ukrajini potvrdila je svoj debakl koji joj je suđen već od trećeg dana rata, kada je postalo jasno da Rusija ne može postići zadane vojne ciljeve u Ukrajini.
Potrebno je ponovno naglasiti da Rusiji ostaje samo jedna jedina mogućnost kako bi sačuvala bilo kakav vojni, politički i diplomatski ugled, koji je ionako ekonomski rečeno na razini “smeća”.
Vojni i politički bonitet Rusije u međunarodnoj zajednici je na razini “smeća”, čisti CCC, pa stoga za Moskvu ostaje preporuka identična onoj koju je nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji i prvog tjedna intenzivnih borbi vrhovnom zapovjedniku njemačkih oružanih snaga, feldmaršalu Wilhelmu Keitelu, uputio zapovjednik zapadne fronte feldmaršal Karl Gerd von Rundstedt. Na Keitelovo pitanje – što nam je činiti – von Rundstedt mu je dao jasan odgovor: “Dogovorite primirje, budale. Što vam je drugo preostalo?”.
Sada je kasno
Rusko ratovanje u Ukrajini jednostavno i dalje nema izlazne strategije, iako je posve očito da ne polučuje učinke proporcionalne uloženim vojnim i ekonomskim resursima. Rusiju i rusku vojsku nikada ni u kojem slučaju ne treba podcijeniti i ne može se isključiti mogućnost da će upornim, dugotrajnim ratovanjem, uz rasipanje svih raspoloživih resursa, možda na ratištu ipak nešto postići. No rusko uspješno ratovanje ipak je samo teoretska mogućnost.
Zasad su ruski izgledi za pobjedu svakim danom sve manji, a strategija izvlačenja iz rata ne postoji. Treba se ipak znati i povlačiti i politika uvijek mora imati izlaznu strategiju za rat ako on krene u lošem smjeru. Rusi je nemaju.
Iako je u ovome trenutku nezahvalno procjenjivati daljnji tijek rata, prema svemu viđenom, Moskvi jedino preostaje von Rundstedtova opcija, ali je Moskva očito ne želi.
No da je Moskva i želi, čini se da više ne može tek tako izaći iz rata, niti dogovoriti bilo kakvo mirno rješenje. Rusija više ne može radikalno promijeniti stanje na ratištu, ali se ne može ni tek tako povući. Sada je kasno. U prva 72 sata rata imali su šansu gotovo bezbolnog izvlačenja da su imali sposobnosti procijeniti kako takozvana “specijalna vojna operacija” jednostavno ne može biti uspješno provedena i da vojne snage treba vratiti na početne pozicije. U nastavku, sudeći po Putinovim najavama, Rusija će svu težinu rata u Ukrajini i svoje očite vojne poraze pokušati opravdati pred očima svoje javnosti tezom da zapravo ne ratuje protiv Ukrajine, nego s cijelim Zapadom. Kako drugačije objasniti javnosti da jedna svjetska sila trpi poraze na ratištu od jedne Ukrajine koja donedavno nije ni ni imala učinkovitu vojsku. Samo tako da se proglasi rat s cijelim moćnim NATO-om i Zapadom u cjelini. To je Putin upravo učinio. Ali to je i dvosjekli mač. Putin igra na sve ili ništa i na kocku ne stavlja samo mogući katastrofalni vojni poraz nego i budućnost Ruske Federacije.
Disolucija države
Rusija će nastaviti rat jer je dosad za njega platila izuzetno visoku cijenu, a Moskva procjenjuje da će još višu cijenu platiti ako se iz njega povuče bez ostvarene pobjede.
Ukrajina će također nastaviti rat do povrata svih dijelova teritorija koje je zauzela Rusija, uz sve izdašniju vojnu, diplomatsku i financijsku pomoć SAD-a, Velike Britanije i Zapada u cjelini. Zapad neće odustati u pomoći Ukrajini jer ne želi dopustiti pobjedu Rusije. Zatreba li, izravno će se uključiti u rat. Te činjenice su dosad svi mogli postati svjesni. Rusija teško može dobiti ovaj rat i ta mogućnost je svakim danom sve manja.
Kako budale neće poslušati stari von Rundstedtov poučak, koristan kada stvari na ratištu potpuno izmaknu kontroli, Moskva će uz opasnost eskalacije rata koji prijeti Europi i cijelom svijetu ugroziti i opstojnost same Ruske Federacije.
U ovome sasvim mogućem padu Rusija, za razliku od prethodnih slomova, više nema teritorijalne rezerve koju može izgubiti. Sada Rusija može izgubiti samo svoje teritorije u procesu izbijanja anarhije i disolucije države. Novi pad može završiti upravo tako – disolucijom same Ruske Federacije jer Rusija više nema kao u prethodnim katastrofama čime osim svojim vlastitm teritorijem platiti cijenu poraza. Ako uistinu za Rusku Federaciju krene loše, realna je mogućnost gubitka dijelova Kavkaza koji se trenutno nalaze u sastavu Ruske Federacije. I to bi bio tek početak nevolja.
Istodobno, upitna je mogućnost zapadnog utjecaja na zbivanja u Rusiji u ovome trenutku. Novi ruski pad, ako se dogodi, bit će oslobođen svih vanjskih kontrolnih utjecaja koji bi mogli usmjeravati zbivanja i kao takav će se opako odraziti na europske prilike. I to ne samo na ekonomskom planu, gdje se može predvidjeti prava oluja kriza, nego i na geopolitičkom.
Ruski pad
Mala je šansa da novi vladari Rusije budu išta kooperativniji od sadašnje vlasti. Disolucija Ruske Federacije bi, pak, izazvala toliki nered u velikoj i teško naoružanoj zemlji s nuklearnim vojnim potencijalom, a eventualni ratni sukobi koji bi ondje izbili izravno bi se odrazili na ekonomski i mirovni poredak Europe.
Kako je rusko pokretanje rata u Ukrajini i način njegova vođenja teško objasniti racionalnim motivima, ne treba odbaciti ni promišljanja da Putin novi ruski pad koji se već dulje čini neizbježnim – pri čemu su posljednji ruski porazi u Ukrajini samo kap koja je prelila čašu – svjesno usmjerava upravo u tom smjeru. Nanošenje ekonomske štete i političke konfuzije u Europi i Europskoj uniji ostavlja ruskom režimu mogućnost rušenja mirovnog poretka na europskom kontinentu i geopolitičkog prevrata koji bi i Rusiji išao na ruku. No ako na to u Kremlju računaju, onda se opako varaju.
Europa i Zapad pretrpjet će ogromnu štetu, ali su na to unaprijed bili spremni i raspolažu tolikim financijskim i ekonomskim resursima da mogu izdržati još jedan pad Rusije. Čak ga i iskoristiti za vlastite probitke. S druge strane, Rusija više nema ni političkih ni ekonomskih ni teritorijalnih kapaciteta i pričuva da preživi još jedan svoj pad.
Da su na zapadu svjesni mogućnosti ruskog pada i na njega pripremljeni, svjedoči i članak objavljen u britanskom The Telegraph-u koji je od vodećih britanskih i američkih političkih krugova pušten kao signalni balon u medijski prostor i u kojem se navodi da je sve jasnije kako će Ukrajina dobiti ovaj rat i da je očito da je pozicija Putina i vlasti u Moskvi toliko poljuljana da prijeti disoluciji i same Ruske Federacije. Ona, kako navodi The Telegraph, uključuje više od 120 etničkih skupina, među kojima dio već sada neproporcionalno trpi posljedice rata jer je težište mobilizacije za rat s europskog dijela Ruske Federacije prebačeno na istok i na manje etničke skupine.
Opasni hazard
Britanski list koji, dakako, izražava stavove britanske i američke politike upozorava da Rusija tone u kolaps koji je zasad postupan, ali koji bi se mogao pretvoriti u iznenadni nasilni i nekontrolirani događaj za koji bi Zapad morao biti spreman.
Za Rusiju su posljedice ukrajinske protuofenzive, koja je na početku trebala poslužiti manje-više kao demonstrativna operacija koja je Europi i Zapadu trebala pokazati da se isplati ulagati u ukrajinsku obranu i nastaviti isporučivati velike količine oružja i ratnog materijala, dosegle stratešku razinu. Reakcija Kremlja i Putinove objave o tome zorno svjedoče. Razina ruskog poraza takva je da je ugrozila strateške opcije Rusije i potvrdila debakl njezina rata u Ukrajini te je pokrenula procese koji bi nedvojbeno mogli voditi eskalaciji rata, ali u slučaju nastavka i do za Rusiju nepovoljnih vojnih rezultata i kolapsa vlasti u Moskvi i cijele Ruske Federacije. Putin se upustio u opasni hazard.
Nuklearne bombe mogle bi im lako eksplodirati na lansirnim rampama
Dodatnu zabrinutost izaziva dosad pokazana nesposobnost ruske vojske i mane njezine ratne tehnike, pa je lako moguće, ako ruska strana pribjegne uporabi nuklearnog oružja u nekom obliku, da će im se to oružje aktivirati već na vlastitim lansirnim rampama i na vlastitim položajima. Koliko god to djelovalo nevjerojatno, dosadašnje iskazivanje ruskih sposobnosti ratovanja i korištenja tehnike ovakvu mogućnost pretvara u realnost. U takvoj situaciji NATO ili pak Ukrajina bili bi okrivljeni za napad na ruske nuklearne položaje i nuklearnu infrastrukturu, što bi otvorilo vrata katastrofalnoj eskalaciji. Zato Bidenovu poruku Moskvi da ne koristi nuklearno oružje treba protumačiti i na ovaj način. Diletantski način na koji Rusija dosad vodi rat sam po sebi je opasnost od gubitka kontrole nad ratnim zbivanjima i nepredvidljive eskalacije sukoba. Eventualni pokušaj korištenja nuklearnog ili drugog oružja masovnog uništenja samo bi dodatno pojačao ratne rizike koji proizlaze iz ruske vojne nesposobnosti.
Kada su stvari u 1. svjetskom ratu krenule loše, počela je revolucija
Mogući novi pad Rusije nedvojbeno će ponovno do temelja uzdrmati Europu, kao što je uzdrmao i pad iz 1991. godine. Problem je što ovoga puta, za razliku od tog drugog ruskog sloma 1991. godine, sve mnogo više podsjeća na prvi pad Rusije u posljednjih stotinu godina, onaj iz 1918. godine, i na posljedice koje su tada zapljusnule Europu.
Nakon 1. svjetskog rata i nakon prvog pada Rusije Europa je i ekonomski, zbog faktičkog ruskog bankrota i obustave isplate bilo kakvih dugova prema europskim vjerovnicima koju je proglasila nova sovjetska vlast, bila ekonomski teško pogođena. Mnoge europske tvrtke koje su poslovale s Rusijom završile su u bankrotu. Usporedno, iz Rusije se prema Europi prelijevao utjecaj revolucionarnog komunizma koji je logički u Europi, posebice u najizloženijim državama kao što je bila poražena i krhka Njemačka, izazvao jačanje političkih pokreta koji su smatrali da demokracija ne može biti učinkovita brana širenju komunizma iz Rusije i pritom zagovarali, a poslije i u djelo provodili, autoritarni sustav vlasti. Dakako, te nove političke snage nisu odbacivale samo komunistički utjecaj iz Rusije nego su odbacivale postavke nametnutog nepravednog versajskog poretka stvorenog pod vodstvom SAD-a i europskih pobjedničkih sila. Vrata na putu u 2. svjetski rat koja su se počela otvarati već završetkom 1. bila su sada širom otvorena.
Problem je što je Rusija oduvijek zbog svoje veličine, pa i povijesnog nasljeđa, bila sila koja je imala izuzetan utjecaj na zbivanja u Europi, kao što je i Europa imala utjecaja na prilike u Rusiji. Postoji povijesna interaktivna veza. Svaki pad Rusije, i prvi i drugi u 20. stoljeću, na različite su načine stoga uzdrmali Europu, koja je svaki put morala tražiti načine sprečavanja i širenja kaotičnih zbivanja iz Rusije, koja su se prelijevala na cijeli kontinent. Pritom je europska ekonomska i politička elita uvijek pokušavala izvući koristi za sebe, što je samo kompliciralo situaciju, a nerijetko i pogoršavalo političke i ekonomske prilike u Europi.
