M. Stefanov: SAD i EU šalju poruku regiji: nema promjene granica bez nas

Zanimljivo je da je Amerika na zapadnom Balkanu gurala svoju politiku koja je gotovo identična non-paperu koji je procurio i u kojem se govori o potencijalnim novim granicama u BiH, a sada izdaju vrlo jasna priopćenja da im ne pada na pamet dopustiti takvo nešto, pokušavajući iskazati svoju principijelnost iako je već dva desetljeća nema

Američki State Department svojim priopćenjem od 26. travnja ove godine oštro je presjekao svaku naznaku mogućih promjena granica na zapadnom Balkanu iznesenih u famoznom “non-paperu” plasiranom iz tobože nepoznatih izvora i podržao teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine.

U priopćenju se posredno ukazuje na opasnost od mogućih sukoba ako bi se narušavao postojeći status granica. Posebno se navodi kako “Sjedinjene Države s međunarodnom zajednicom podržavaju Bosnu i Hercegovinu u provođenju reformi koje će joj omogućiti napredak i osigurati status kandidata za EU, uključujući i izborne reforme”. Američka administracija izražava podršku i Uredu visokoga predstavnika (OHR), koji je, kako se navodi “osnovan prije 25 godina na temelju Daytonskog mirovnog sporazuma i značajno je pridonio tamošnjem miru i stabilnosti. Nastavljamo podržavati važnu ulogu OHR-a u unapređenju programa 5+2 s fokusom na antikorupciju kao ključ za učvršćivanje vladavine zakona”.

U priopćenju se zaključuje: “Kao što smo vidjeli, nedavna neutemeljena nagađanja o promjeni granica na Balkanu po etničkim crtama riskiraju poticanje nestabilnosti u regiji i izazivaju sjećanja na napetosti iz prošlosti. Stabilna, prosperitetna budućnost zapadnog Balkana treba se temeljiti na dobrom upravljanju, vladavini zakona, multietničkoj demokraciji i poštovanju ljudskih prava i temeljnih sloboda”.

Grube poruke




Po izvješću Reutersa od 27. travnja, SAD i Europska unija prema prethodno usklađenom političkom stavu zajedno su “odbacili ideju prekrajanja granica na zapadnom Balkanu, nakon što je među dužnosnicima EU-a neko vrijeme kružila neslužbena diplomatska nota s prijedlogom za razbijanje Bosne i Hercegovine i sjedinjenje Kosova s Albanijom”. Reuters, koji tvrdi da je imao uvid u izvorni dokument i navodi kako se u njemu spekuliralo o “mogućem uključivanju dijelova Bosne i Hercegovine u Srbiju i Hrvatsku u cilju ubrzanja integracije regije u EU”. Glasnogovornik Europske komisije Eric Mamer istoga dana kada je izdano i američko priopćenje izjavio je: “Apsolutno se protivimo bilo kakvim promjenama granice”. Očito, cijela igra s “non-paperom” trebala je poslužiti kao povod zajedničkom istupu američke i diplomacije EU-a u obrani postojećih regionalnih granica. Otvoreno i grubo rečeno, američka i europska politika zapravo su žestoko odgovorile na vlastiti dokument koji su namjerno pustile u javnost.

Teško je ne primijetiti kako je sve što su izrekli američki i dužnosnici EU-a u službenim reakcijama na vlastiti provokativni neslužbeni dokument zapravo u potpunoj suprotnosti s praksom američke i politike vodećih europskih sila tijekom prva dva desetljeća ovoga stoljeća.

Washington je u tom razdoblju uz podršku europskih saveznika aktivno podržavao promjene granica, i to baš po etničkim, vjerskim i sektaškim razdjelnicama u mnogim dijelovima svijeta, posebice na ogromnom geopolitičkom kompleksu MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski istok). Na području MENA-e aktivnim djelovanjem američke i europske diplomacije, obavještajnih struktura i direktne vojne sile izvršena je dekompozicija suverenih država Iraka, Libije i Sirije uz masivno prekrajanje regionalnog sustava razgraničenja.





Nova briga

Istovremeno, američka i europska politika potpuno opravdano čvrsto su i u suglasju s međunarodnim pravom branile teritorijalni integritet Ukrajine. Uistinu se teško oteti zaključku da američka i europska politika promjene granica potiču na prostorima koji nisu pod njihovom apsolutnom kontrolom i u slučajevima kada žele eliminirati režime koji im nisu po volji, odnosno koji su na bilo koji način smetnja projekciji njihovih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na određenom prostoru, a žestoko sprečavaju bilo kakvu promjenu granica na geopolitičkim prostorima pokrivenim njihovim efektivnim političkim, ekonomskim i vojnim utjecajem. Na svome terenu okrupnjuju geopolitičku konstrukciju pod svojom kontrolom, a na protivničkom terenu razbijaju i usitnjuju postojeću geopolitičku strukturu. To je sasvim logično i u skladu sa zakonitostima geopolitičkog djelovanja. Ne postoji tu nikakva principijelnost i dosljednost nego samo borba za vlastite interese. Stoga, primjerice, pokušaj Katalonije za osamostaljenje od Španjolske u ovom povijesnom trenutku i pri postojećim geopolitičkim postavkama nije imao nikakvih šansi.

Washington sada na pitanju granica zapadnog Balkana pokušava iskazati svoju principijelnost na međunarodnoj sceni i brigu za stabilnost i sigurnost regije. No kada je riječ o ukupnosti onoga što je američka politika poticala i podržavala diljem svijeta, posebice na Bliskom istoku protekla dva desetljeća, ni o kakvoj principijelnosti nema ni govora.

Američke administracije pod utjecajem prevladavajuće političke snage okupljene u moćnom neformalnom duopolu tzv. neoconsa koji okuplja vodeće političke osobnosti Demokratske stranke, ali i velik dio republikanskog političkog korpusa, godinama u praksi podržavaju promjene granica i disolucije suverenih država. Nikada javno predstavljeni politički blok “neoconsa” postao je dominanta sila američke politike, kako na unutarnjem planu, tako i na području vanjske politike. On iz sjene kroz sve predsjedničke administracije proteklih nekoliko desetljeća, uključujući i Trumpovu, unatoč njegovu pokušaju opiranja, čvrsto u svojim rukama drži američku vanjsku politiku.




Razbijanje država

Pobjedom predsjednika Joea Bidena “neoconsi” doživljavaju renesansu i unutar američke političke strukture više ne postoji ništa što bi im stajalo na putu. Punom silinom, bez ikakvih zapreka, stoga, zahvaljujući prevazi svojih kadrova u administraciji i Kongresu, mogu potpuno slobodno kreirati američki vanjskopolitički nastup gotovo u cijelosti utemeljen na njihovoj viziji liberalnog intervencionizma. Ta doktrina, nominalno usmjerena na širenje demokracije zapadnoga tipa diljem svijeta, svojom praksom na terenu zagovara, potiče i podržava prekrajanje granica i teritorijalno razbijanje država koje se tobože ne uklapaju u postavljene standarde demokracije, a zapravo predstavljaju smetnju američkim i europskim globalnim geopolitičkim interesima. U protivnom, da je uistinu riječ o borbi za demokraciju i istinskom liberalnom intervencionizmu kakvim se ideolozi i kreatori američke vanjske politike razmahuju, prvi na udaru demokratizacije našli bi se neki od najbližih američkih i britanskih saveznika kao što je, primjerice, Saudijska Arabija, država kojoj po unutarnjoj opresiji gotovo nema premca u svijetu.

Kada se vide učinci onoga što je pod okriljem liberalnog intervencionizma američka i politika europskih sila učinila u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, priopćenje State Departmenta i izjave dužnosnika EU-a o nepromjenjivosti granica na zapadnom Balkanu djeluju ne samo licemjerno nego i tragikomično. Tim prije što je upravo američka politika unatoč protivljenju vodećih država EU-a na zapadnom Balkanu gurala proteklih godina sasvim drugačiju priču, gotovo identičnu sadržaju “non-papera”. Američka politika uz podršku europskih sila razbila je u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku multietničke i multivjerske države s uistinu morbidnim zadovoljstvom. Učinili su to bez imalo moralnih obzira gdje god im je odgovaralo, koristeći pritom najekstremnije dijelove organizacija islamističkog terora, ne obazirući se na materijalne i ljudske gubitke stanovništva.

Ideolozi i kreatori liberalnog intervencionizma kao temeljne vanjskopolitičke doktrine “neoconsa” potpuno otvoreno se u svojim radovima tijekom priprema za razbijanje bliskoistočnih država pozivaju na prekrajanja granica po etničkim i vjerskim razdjelnicama.

Krvave granice

Tako u srpnju 2006. godine, dok američka državna tajnica Condoleezza Rice na konferenciji za novinare u Tel Avivu objavljuje rađanje “novog Bliskog istoka u porođajnim mukama”, ugledni časopis američke kopnene vojske i zrakoplovstva Armed Forces Journal objavljuje studiju umirovljenog američkog obavještajnog pukovnika Ralpha Petersa pod nazivom Blood Borders, koja je uskoro zbog svog proročanskog karaktera postala nadaleko poznata i citirana, a čak ju je i ratna škola NATO-a u Rimu koristila u obuci kao temu svojih ratnih igara.

U “Blood Bordersu” Peters daje svoju viziju nekog budućeg demokratski transformiranog Bliskog istoka koji bi se zasnivao na pravednije iscrtanim granicama država i koji bi time bio potpuno stabilna regija, sigurna za američki i zapadni kapital i siguran izvor energenata i pravaca njihova transporta prema SAD-u i europskim saveznicima. Takav Bliski istok nastao bi, prema Petersu, prekrajanjem navodno nepravednih postojećih granica država regije i stvaranja novih državnih entiteta isključivo prema etničkim, vjerskim i sektaškim kriterijima.

Time bi se, nakon utjerivanja svakog od tih vjerskih i nacionalnih subjektiviteta u zasebne državnopravne kutije, napokon stvorio siguran i trajan mirovni poredak. Jednostavno rečeno, različite etničke i vjerske skupine treba razdvojiti i podijeliti u zasebne državnopravne entitete – suniti u jedan entitet, šijiti u drugi, Kurdi u treći dok, prema pukovniku Petersu, na kraju ne budu svi zadovoljni i sretni u svojim praktički izoliranim bantustanima. Postojeće, po njemu, “neprirodne” države kao što su Sirija i Irak bile bi podijeljene i prestale bi postojati.

Bolno preslagivanje

Na zemljovidu objavljenom uz tekst dan je prikaz budućih država i državica i njihovih granica nakon neizbježne serije međusobnih ratova, progona i pokušaja istrebljenja pojedinih etničkih i vjerskih zajednica. To novo iscrtavanje granica zamijenilo bi granice koje su podjelom Osmanskog Carstva tajnim sporazumom Marka Sykesa i Francoisa Georges-Picota poznatim kao ugovor “Sykes-Picot” iz 1916. godine u skladu sa svojim interesima iscrtali Britanci i Francuzi i tako međusobno podijelili sfere utjecaja na osvojenim osmanskim bliskoistočnim posjedima.

Potpuno je jasno da se tako veliki geopolitički zahvati, neovisni o volji regionalnih aktera, ne mogu provesti bez ratova, preseljenja stanovništva i etničkih čišćenja. Peters je toga bio svjestan kada se svojom studijom poigravao sudbinama milijuna ljudi, ako išta barem zato što u američkoj vojsci nije bio nekakav logističar nego visokorangirani časnik obavještajnih postrojbi američke vojske raspoređenih u Njemačkoj na prvim crtama hladnoga rata, a potom je do kraja vojne karijere službovao u uredu zamjenika načelnika glavnog stožera za obavještajne poslove SAD-a. Uostalom, pukovnik Peters u svojoj studiji i sam potvrđuje da će preslagivanje biti bolno, ali da su njegovi ciljevi uzvišeni i usmjereni na stvaranje trajnog mira na Bliskom istoku pa taj cilj opravdava sva zla koja će se na njegovu putu rađati.

Peters objašnjava: “Međunarodne granice nisu nikad bile sasvim pravedne, ali stupanj nepravde koje nanose onima koje razgraničavaju i razdvajaju stvara ogromnu razliku – često je ta razlika između stupnja nepravde i razlika između slobode i ugnjetavanja, tolerancije i zlodjela, vladavine zakona i terorizma, pa čak mira i rata. Najsmrtonosnije i najnepoštenije granice na svijetu su u Africi i na Bliskom istoku. Povukli su ih interesno upleteni Europljani (koji su inače imali dovoljno problema u definiranju i vlastitih granica). Nepravedne granice na Bliskom istoku, da parafraziram Churchilla, stvaraju više povijesti nego što je regija može konzumirati. Bliski istok ima mnogo veće probleme od samih disfunkcionalnih granica – od kulturalne stagnacije preko skandalozne nejednakosti do smrtonosnog vjerskog ekstremizma. No, najveći tabu u razumijevanju razloga propasti regije nije islam nego tobože svete međunarodne granice koje se ne smiju dirati. Naravno, nikakva promjena granica, kako god bila drakonska, neće učiniti svaku manjinu na Bliskom istoku sretnom. U nekim slučajevima etničke i vjerske skupine žive izmiješano i međusobno se žene. Drugdje ponovno okupljanje na temelju krvi ili vjere neće biti tako radosno kako misle njihovi sadašnji zagovornici… No, unatoč svim nepravdama koje bi redefinirane granice mogle izazvati, bez njihove značajnije revizije nikada nećemo vidjeti mirniji i stabilniji Bliski istok”.

Etničko čišćenje

Autor je očito bio svjestan da će početkom provođenja njegove agende prekrajanja granice i praktične podjele stanovništva po etičkim i vjerskim kriterijima nastati za regiju tragične posljedice, no ipak se drži teze da cilj opravdava sredstvo i uporno ostaje pri potpuno pogrešnoj premisi da će tako prekrojene granice i etničko i vjersko isključivi državni entiteti osigurati trajni mir. On zapravo kroz svoju studiju prodaje javnosti notornu prevaru koja treba prikriti stvarne ciljeve prekrajanja Bliskog istoka kroz “konstruktivni kaos”, koji se tako oporo osjeća pri čitanju studije “Blood Borders”: osiguranje američkih i europskih geoekonomskih, geostrateških interesa na prekrajanjem prilagođenoj regiji Sjeverne Afrike i Bliskog istoka.

Peters ide tako daleko da ismijava one koji se načelno protive promjenama granica i podsjeća ih da se “isplati zapamtiti kako se granice nikada nisu prestale mijenjati kroz stoljeća”. Granice nikada nisu bile statične, a mnoge od njih, od Konga preko Kosova do Kavkaza, i sada se mijenjaju… Ispravljanje granica koje odražavaju stvarnu volju ljudi može biti trenutno neizvedivo. No s obzirom na neizbježno krvoproliće, nove i prirodne granice će se pojaviti. Babilon je pao više nego jedanput”, kaže Peters.

Jedna njegova rečenica okrutno će anticipirati zbivanja koja će uskoro uslijediti na Bliskom istoku: “Oh, i jedna mala prljava tajna iz 5000 godina povijesti – provođenje etničkih čišćenja”.

Gotovo sedam godina poslije, u tekstu Robin Wright, suradnice U.S. Institute of Peace i Woodrow Wilson International Centera, u svom članku za The New York Times, objavljenom 2. rujna 2013. godine pod naslovom “Imagining a Ramapped Middle East“, identično pukovniku Ralphu Petersu i njegovu “Blood Bordersu” zagovara prekrajanje Sjeverne Afrike i Bliskog istoka promjenama granica i disolucijom sadašnjih država i stvaranja novih državnih entiteta po etničkim i vjerskim odrednicama.

Robin Wright upozorava: “Karta suvremenog Bliskog istoka kao dio političkog i ekonomskog poretka je u grčevima. Razorni rat u Siriji je prekretnica. Centrifugalne sile suparničkih vjera, plemena i etničkih skupina probile su se s područja koja su definirale europske kolonijalne sile prije jednog stoljeća i koje su od tada čuvali arapski autokrati. Razbijanje Sirije postavilo bi presedan za regiju počevši već od njoj susjednog Iraka. Dosad se Irak odupirao raspadu zbog vanjskih pritisaka, regionalnih strahova i naftnog bogatstva kojim je kupio lojalnost različitih struktura unutar države, ali Sirija i njezin put prema raspadu pogađa i samu bit Iraka. Bojna polja se spajaju – izjavio je tada nimalo slučajno u srpnju izaslanik UN-a Martin Kobler u Vijeću sigurnosti UN-a”.

Wright napominje da nikada nije bila sklona iscrtavanju zemljopisnih karata s granicama, ali je mišljenje promijenila spoznavši kako arapsko proljeće nije bilo samo pobuna protiv autoritativnih režima: “Arapi nisu htjeli samo smjenu diktatora, oni su željeli decentralizaciju koja će odražavati lokalni entitet i prava na prirodna bogatstva”.

Povezani Balkan

Robin Wright je također uz članak iscrtala zemljopisne karte koje su gotovo identične onima pukovnika Petersa. U prvi mah koncentrirana je na razbijanje Sirije i Iraka na sunitski, šijitski i kurdistanski entitet ali, zanimljivo jednako kao i “Blood Borders” nakon tog početnog prekrajanja oko Sirije i Iraka predviđa i daljnja prekrajanja granica na arapskom poluotoku koja će zahvatiti i Saudijsku Arabiju i ostale petromonarhije iz Vijeća za suradnju u zaljevu (GCC). Ubrzo nakon prvih glasnika promjena kao što su pukovnik Peters i Robin Wright, nastupilo je vrijeme akcije. Započeta je realizacija projekta prekrajanja “Novog Bliskog istoka” otvorena revolucijama tzv. arapskog proljeća, nakon čega su uslijedile posredničke intervencije i na kraju direktne vojne intervencije s konačnim ciljem uvođenja reda nakon tako induciranog kaosa i stvaranja novog mirovnog poretka umjesto onog nastalog podjelom Osmanskog Carstva ugovorima mira u Versaillesu. Više ne samo na papiru nego i u stvarnosti, granice na ogromnom prostoru Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka počele su se masovno prekrajati.

No promjene granica i rušenje starog Versajskog poretka Bliskog istoka i granica povučenih pogodbama pobjednika 1. svjetskog rata, oličenih u tajnom Sykes-Picot sporazumu, pokrenule su i teško zaustavljiv proces promjena granica po cijelom versajskom mirovnom sustavu.

Naime, versajske granice nisu povučene samo na Bliskom istoku nego je i gotovo cijelo razgraničenje srednje i istočne Europe također utemeljeno na prokletstvu Versaillesa. Gotovo sve današnje granice toga dijela Europe uspostavljene su pogodbama pobjednika 1 i 2. svjetskog rata. Američkom politikom pokrenuti proces prekrajanja granica Sjeverne Afrike i Bliskog istoka stoga se logikom povijesnog i strukturno povezanog identiteta europskog i bliskoistočnog sustava granica nezaustavljivo sele iz Iraka i Sirije prema zapadnom Balkanu, a sasvim izgledno dalje prema srednjoj i istočnoj Europi.

Svjetski gospodari

Ovdje, dakako, američkoj i europskoj politici ono što su poticali i podržavali na Bliskom istoku ne odgovara jer bi očekivano prekrajanje granica u regiji zapadnog Balkana otvorilo cijeli niz međusobnih etničkih i vjerskih obračuna, pa i međudržavnih ratova. To bi nedvojbeno narušilo stabilnost prostora koji SAD i EU drže svojom interesnom zonom i područjem pod svojom ekskluzivnom političkom i vojnom kontrolom i otvorilo vrata prodoru ruskih, pa i kineskih geopolitičkih opcija. Stoga američki State Department i dužnosnici Europske komisije svojim priopćenjima kojima odgovaraju na vlastite probne balone u vidu tzv. non-papera zapravo šalju poruku da vladaju navedenom regijom i da u njoj neće dopustiti bilo kakvo prekrajanje granica izvan njihove kontrole.

Širenje onoga što su pokrenuli na Bliskom istoku prema Europi mora se zaustaviti na zapadnom Balkanu, gdje se proteže crvena crta obrane cijele Europe. Ako se nešto u razgraničenju bude mijenjalo, mijenjat će se pod njihovom kontrolom. Poruka je da su oni gospodari bilo kakvih teritorijalnih promjena na tim prostorima. No istovremeno su potpuno svjesni rizika gubitka kontrole nad takvim zbivanjima jednostavno zato što su interne podjele jugoistočne Europe mnogo snažnije i suptilnije nego one na Bliskom istoku, a snaga efektivnog političkog i vojnog djelovanja aktera na tom prostoru višestruko je veća od aktera na Bliskom istoku. Odatle potreba slanja oštre poruke o nepromjenjivosti granica na tom geopolitičkom prostoru ako se takvo što, dakako, ne odvija pod njihovim pokroviteljstvom.

S druge strane, kada je riječ o interesima velikih sila na području jugoistočne Europe, malo ostaje mjesta za naivnost i povjerenje u ono što se javno izriče. Priopćenja diplomacije i javna politika možda su samo krinka za ono što američka politika stvarno namjerava učiniti na terenu. Nerijetko je u pozadini izjava State Departmenta na terenu djelovala onakva politika kakvom je zamišljaju stratezi kao što je Ralph Peters. Lako je, stoga, moguće da se za zapadni Balkan priprema nastavak agende stavljene u pogon na Bliskom istoku.

Komentari

komentar

You may also like