M. Stefanov: SAD koriste islamiste u novom ratu protiv Rusije

SAD u Afganistanu ostavljaju svoje špijune koji će se pobrinuti da talibani provode njihovu politiku

Nema tu velike mudrosti, a najmanje sretne budućnosti. Na djelu je uvijek ili okupacija ili se, pak, strane sile povlače i prepuštaju vlast ekstremistima kako bi posredno provodili tu okupaciju. Riječ je o ciklusima koji se izmjenjuju i sasvim je izgledno da će talibani ponovno preuzeti cijeli Afganistan

Povlačenjem američkih i savezničkih vojnih snaga iz Afganistana napravljen je puni krug i zatvorena jedna etapa u dugoročnoj američkoj i europskoj agendi zloporabe islamističkog ekstremizma za vlastite geopolitičke interese, a otvara se nova.

Prvi ciklus zloporabe islamističkog ekstremizma počeo je odlukom američke politike početkom 80.-ih godina prošlog stoljeća da se sovjetskoj vojnoj intervenciji u Afganistanu i nastavku projekcije sovjetskih geopolitičkih interesa u toj regiji suprotstavi podrškom političkim i paravojnim organizacijama čije se djelovanje temeljilo na ekstremnom islamizmu.

Financijska pomoć

U biti, bila je riječ o organizacijama koje su se na teritoriju Afganistana jedine u asimetričnom oružanom sukobu mogle suprotstaviti premoćnoj sovjetskoj vojnoj sili i vladi koju je u Kabulu instalirala Moskva. Agenda korištenja organizacija islamističkog terora iznikla iz geopolitičkog kruga američkog geostratega Zbigniewa Brzezinskog pokazala se u gotovo desetljeće dugom ratu učinkovitom. Sovjetska vojna intervencija, njezina oružana sila i ekonomija SSSR-a plaćale su zbog Afganistana preveliku cijenu koju sovjetski imperij više nije mogao plaćati. Sovjetske trupe su povučene, a vlasti u Kabulu ostavljene su na milost i nemilost različitim islamističkim skupinama, koje su njihove pripadnike i simpatizere masovno vješale po građevinskim dizalicama ili njihova tijela automobilima vukli po ulicama Kabula.




Nema tu velike mudrosti, a najmanje sretne budućnosti, niti će je biti nakon američkog vojnog povlačenja. U Afganistanu je na djelu uvijek ili okupacija stranih sila koje su ondje radi osiguranja svojih geostrateških interesa na raskrižju azijskih i bliskoistočnih putova ili se pak strane sile povlače i prepuštaju vlast ekstremistima kako bi posredno obavljali ono što su oni činili svojim okupacijama.

Riječ je o ciklusima koji se izmjenjuju i sasvim je izgledno očekivati da će talibani i s njima povezane islamističke ekstremne skupine ponovo preuzeti ključeve Kabula i cijelog Afganistana. Amerikanci su u Afganistanu ostavili jaku obavještajnu infrastrukturu koja će u skladu s američkim interesima pokušati modelirati djelovanje islamističkog ekstremizma, koji će preuzeti vlast. Susjedni Pakistan koji i danas u velikoj mjeri pod svojoj kontrolom drži islamističke skupine u Afganistanu ponovno će postati važna karika za američku i europsku politiku. Islamabad već sada javno putem medija upozorava SAD da nakon američkog povlačenja iz Afganistana Pakistan neće dopustiti baziranje američkih dronova i zrakoplova kojima bi se obavljalo nadziranje afganistanskog teritorija ili vojno djelovalo. No iza te pakistanske brige za zaštitu afganistanoskog suvereniteta i posredno talibana i ostalih islamističkih skupina na afganistanskom teritoriju ne stoji ništa drugo do najava nastavka i jačanja pakistanske uloge u njihovu nadzoru i usmjeravanju. U pozadini je priprema terena za staru zakulisnu igru u kojoj se afganistanske islamističke organizacije, uključujući i same talibane, financiraju i opremaju posredovanjem Pakistana za račun Amerikanaca i europskih sila.





Teško se oteti dojmu da se američka i europska politika potiho nadaju novom uvlačenju Rusije u afganistanski kotao, posebice nakon što  islamstičke organizacije koje će dobiti novi manevarski prostor u Afganistanu vrlo brzo usmjere svoje djelovanje prema južnim ruskim granicama. Tako će se otvoriti nova faza zloporabe islamističkog ekstremizma oslobađanjem praznog prostora za njegovo novo razbuktavanje i jačanje na teritoriju Afganistana, čija će narasla snaga, logično, unatoč svim već poduzetim ruskim političkim, obavještajnim pa i vojnim protumjerama, biti direktno usmjerena prema jedinom preostalom regionalnom cilju – Rusiji. Američko vojno povlačenje nije, naime, iznuđeno vojnim porazom niti je cijena američke i europske okupacije za njih previsoka. Ono je strateški promišljen potez koji ima svoju skrivenu svrhu, a to je, pojednostavljeno rečeno, omogućavanje jačanja holdinga islamističkog terora na teritoriju Afganistana i njegovo usmjeravanje prema dijelovima teritorija Ruske Federacije pretežno nastanjenima muslimanskim stanovništvom.

Podijeljeni teritorij

Da bi se taj cilj postigao, čak nije potrebno ni da snage ekstremnog islamizma preuzmu punu vlast u Afganistanu, već je dovoljno da sadašnja središnja vlast toliko oslabi da se u cilju golog preživljavanja mora prilagoditi budućim vodećim političkim snagama u zemlji oličenima u talibanima, Al-Qaidi i ostalom društvu iz holdinga islamističkog terorizma.




Islamistički ekstremizam na prostorima Bliskog istoka počeo je stjecati pravu snagu regionalnog političkog čimbenika tek rušenjem Osmanskog Carstva nakon 1. svjetskog rata i početkom čvrstog i trajnog instaliranja britanskih i francuskih, a potom i američkih gospodarskih, političkih i vojnih interesa na tim prostorima.

Britansko-francuskom prevarom arapskog naroda, kojeg su tijekom 1. svjetskog rata potaknuli na pobunu protiv osmanske vlasti obećanjem podrške budućoj arapskoj državi, a potom tajnim sporazumom Sykes-Picot međusobno podijelili njihov teritorij, iscrtali granice novih država koje su podijelile arapski etnički korpus ne uvažavajući vjerske razlike i uspostavili potom svoju dominaciju – udareni su temelji arapskog revolta i na Bliski istok uvedeni sukobi i nestabilnost. Podjela osmanskih arapskih posjeda službeno je dovršena mirovnim ugovorom iz Sevresa 1920. godine, kao dijela mirovnog sporazuma iz Versaillesa, koji faktičkom stanju britansko-francuske dominacije i podjele Bliskog istoka, uspostavljenom tajnim ugovorom – daje međunarodnopravnu snagu.

U prevladavajuće islamskom arapskom svijetu, vjerski čimbenik postao je okosnica otpora britanskoj i francuskoj kolonijalnoj vlasti, posebice nakon što je arapska politička, intelektualna i vjerska elita došla do spoznaja da su Britanci i Francuzi istodobno obećali i stvaranje židovske države na području Palestine. Na temeljima političkog islama i panarapskog otpora kolonijalnoj vlasti nastaje 1928. godine u Egiptu najutjecajnija sunitska islamistička organizacija “Muslimansko bratstvo”. Njihov cilj je od početka djelovanja do danas bio uspostava islamskog kalifata sa šerijatskim pravom na cijelom arapskom, ali i muslimanskom političkom prostoru, i time razbijanje kolonijalnih geopolitičkih konstrukcija i zapadne vojne i gospodarske dominacije nad državama muslimanskog svijeta.

Muslimansko bratstvo

Tijekom godina pokret je mijenjao protivnike, od britanskih i francuskih kolonizatora preko nacionalističkih arapskih sekularnih režima nastalih nakon oslobađanja arapskih država od kolonijalne uprave do vladara arapskih zaljevskih monarhija i moćne Saudijske Arabije. Dok za vrijeme suprotstavljanja kolonijalnoj vlasti nisu imali nikakve saveznike izvan Bliskog istoka, u fazama sukobljavanja s Nasserovom vlašću u Egiptu i njegovim sekularnim sljedbenicima u drugim arapskim državama, “Muslimanskom bratstvu” nameću se vanjski saveznici koji s vremenom počinju za svoje interese manipulirati do tada autohtonom organizacijom iz koje je u međuvremenu izniklo mnoštvo sunitskih islamističkih skupina, od kojih su mnoge postale daleko ekstremnije od same majčinske organizacije koja, barem na formalnoj teorijskoj razini, nije odobravala terorističke metode. Istaknuti pripadnik “Muslimanskog bratstva” bio je i sam kasniji vođa Al-Qaide, Ayman al-Zawahiri.

Tijekom hladnoga rata, SAD i Zapad sa saudijskim partnerima koriste islamističko “Muslimansko bratstvo” i iz njega nastale ekstremne skupine za suprotstavljanje naraslim sovjetskim utjecajima na Bliskom istoku i Africi, stišćući njime posebice za Izrael i zapadne interese najopasnije sovjetske, egipatske i sirijske saveznike. Bio je to prapočetak američke i zapadne manipulacije islamističkim organizacijama i njihova korištenja za svoje regionalne i globalne geopolitičke ciljeve koje traje do danas.

Ekstremne islamističke skupine koje su podržale Saudijska Arabija i SAD, u Siriji i Egiptu organiziraju urote i napade na najviše državne dužnosnike pa 1982. izvode neuspješni atentat na tadašnjeg sirijskog vođu Hafeza al Assada, oca današnjeg predsjednika Bashara, nakon čega je u represiji vlasti uhićeno ili ubijeno gotovo 20.000 ljudi. Islamistička pobuna ugušena je u krvi, ali je sirijski režim blizak Moskvi pretrpio ozbiljan udarac svom autoritetu i stabilnosti, a na međunarodnom planu izgubio na ugledu i uvjerljivosti.

Islamski džihad

Godinu ranije, islamističke organizacije u Egiptu, koji je u međuvremenu potpisivanjem mirovnog ugovora s Izraelom uz američko pokroviteljstvo postao bliskim saveznikom Washingtona i Zapada, ne uvažavajući nastale promjene savezništava, nastavile su pripremati rušenje egipatske vlade i predsjednika Sadata. Kako Egipat više nije trebao biti cilj subverzivnih aktivnosti, Amerikanci su, saznavši za urotu, obavijestili egipatske saveznike, nakon čega je masovnim uhićenjima islamistički plan preuzimanja vlasti propao, ali su ipak uspjeli na vojnom mimohodu 1981. u Kairu ubiti predsjednika Sadata. Po uhićenju egipatskog obavještajnog časnika čija je organizacija izvršila atentat, vodstvo ilegalnih islamističkih skupina u Egiptu preuzima Ayman al-Zawahiri, stavljajući se na čelo najsnažnijeg “Egipatskog islamskog džihada”.

Sadatovo ubojstvo postalo je presedan i prvo otvoreno islamističko protivljenje američkim i zapadnim manipulatorima. Egipatske islamističke skupine jednostavno nisu htjele prihvatiti da Sadatov režim više nije cilj napada, u čemu su ih podržavali i ostali američki bliskoistočni saveznici koji su se protivili egipatskom mirovnom sporazumu s Izraelom. U svakom slučaju, taj je događaj pokazao da se procesi unutar ekstremne islamističke strukture i utjecaji regionalnih subjekata na nju ne mogu do kraja kontrolirati, a američka politika zacijelo je shvatila da, namjerava li i dalje za svoje interese i ciljeve koristiti islamističke organizacije, mora prešutno pristati na kompromise i kolateralne štete.

To su američki stratezi i učinili nakon sovjetske invazije na Afganistan kada su, prešutno pristavši na moguće posljedice, ponovno iskoristili usluge ekstremnih islamističkih struktura za borbu protiv sovjetskih trupa i marionetske vlade u Kabulu. Preko istog saudijskog linka uz pakistansku pomoć, tisuće islamističkih boraca u organizaciji američkih tajnih službi prebacuju se u Pakistan, a zatim u Afganistan. Opremaju se ogromnim količinama naoružanja, uključujući i tada najsuvremenije američke protuzrakoplovne rakete Stinger.

Sveti rat

Preko Pakistana redovito im se dostavlja potrebna oprema, popuna streljiva i ljudstva, a izvlače ranjenici. Na afganistanskom se ratištu među islamističkim borcima pojavljuje i Ayman al-Zawahiri, koji se upoznaje i povezuje s Osamom bin Ladenom, pa obojica postaju njihovi istaknuti vođe i – američki saveznici. Rat je okončan povlačenjem sovjetskih trupa, što je islamističke grupacije kao pobjednike uzdiglo s uske regionalne na razinu globalnog čimbenika i dovelo pred oči međunarodne zajednice.

Iz okvira opskurnih bliskoistočnih obavještajnih ureda i spisa američkih hladnoratovskih majstora izašli su pred lice zapadne javnosti, koja ih je slavila kao borce protiv komunističke opasnosti, a na sadržaj programa pokreta koji su stvorili od talibana, preko Islamskog Emirata Afganistana do Bin Ladenove Al-Qaide, nitko se nije obazirao. Američka politika, pak, jako je dobro znala čemu je kumovala i nastavila je balansirati po crti svojih i islamističkih interesa.

No islamistički udarac američkom savezniku nije se dugo trebao čekati. Nakon velike koalicijske vojne operacije predvođene SAD-om za izbacivanje iračkih trupa i oslobađanje Kuvajta u kojoj su, uz američke europske saveznike, sudjelovale i gotovo sve arapske zemlje, islamistička struktura ponovno nije htjela prihvatiti američke i zapadne regionalne opcije koje joj ne odgovaraju i na pojavu zapadnih trupa na bliskoistočnom muslimanskom tlu svojim je saveznicima iz Afganistana objavila – sveti rat. Malo tko je u zapadnoj javnosti u prvi mah ozbiljno shvatio njihove prijetnje, no serija terorističkih napada sljedećih godina ukazivala je na jačanje Al-Qaide i njoj pridruženih organizacija islamističkog terorizma.

Usprkos snažnom američkom i zapadnom obavještajnom nadzoru, Al-Qaida uspijeva 11. rujna 2001. izvršiti krvave terorističke napade i na samom američkom teritoriju, a složeni sustav razgranatog islamističkog ekstremizma ponovno je pokazao da ga je nemoguće potpuno kontrolirati i njime manipulirati u korist svojih interesa. Rat protiv terorizma i saveznička vojna intervencija u Afganistanu koja je uslijedila uz suglasnost UN-a, uništila je afganistanski emirat, ali ne i Al-Qaidu, iz koje je kasnije nastala Al-Qaida Iraka i konačno – ISIL.

Američka politika, invazijom, osvajanjem i razbijanjem Iraka 2003., započinje ostvarenje svog novog velikog geostrateškog projekta prekrajanja stogodišnje britansko-francuske geopolitčke konstrukcije Bliskog istoka iznikle iz sporazuma Sykes-Picot i potvrđene mirom iz Sevresa. Agenda stvaranja “Novog Bliskog istoka”, potaknuta američkom i britanskom potrebom osiguranja izvora i pravaca protoka energenata te osiguranjem slobodnog i nesmetanog ulaska zapadnog kapitala na bliskoistočno tržište, samo je dio američkog globalnog geostrateškog projekta “Novog američkog stoljeća” (Project for the New American Century – PNAC).

Uvod u realizaciju američke razarajuće vizije bliskoistočnog geopolitičkog preslagivanja po svojoj mjeri prekrajanjem državnih granica, bile su pažljivo organizirane i vođene revolucije tzv. arapskog proljeća, prikazane kao prodemokratski spontani narodni pokreti.

U biti su to bile sunitske islamske revolucije, koje su s bliskoistočne scene pomele sve sekularne režime, razorile države koje su mogle ugroziti Izrael, američke i zapadne interese, pri čemu su izazvale sektaška i vjerska krvopoprolića, vjerske progone i valove izbjeglica, te u konačnici stvorile pretpostavku za jačanje islamističkih pokreta i nastanak jedinstvene mreže terora.

Krvavi posao

“Muslimansko bratstvo” je s podrškom Turske i Katara preuzelo vlast u Egiptu i počelo se širiti susjednim državama, ali je na poticaj ostalih regionalnih igrača, posebice Saudijske Arabije, uklonjeno s političke scene, a njegove vođe su utamničeni. Iz iračke Al-Qaide novonastali ISIL je uz podršku Saudijske Arabije, zaljevskih monarhija, Turske i drugih sunitskih regionalnih igrača, započeo osvajanje teritorija budućeg sunitskog entiteta, zauzimajući ogromne dijelove Sirije i Iraka, čineći pritom nesmetano od međunarodne zajednice i svjetskih sila – genocid i kulturocid neviđenih razmjera. Istodobno, šijitske oružane formacije s podrškom Irana zauzimale su pozicije na nekakvom budućem šijitskom entitetu, a stare bliskoistočne državne granice iscrtane davnim britansko-francuskim tajnim sporazumom Sykes-Picot, nestajale su u prašini rata koji je zahvatio cijelu regiju, upravo kako je i predviđeno američkim planovima.

U trenucima kada je ISIL odradio glavninu krvavog posla za američke, zapadne i izraelske interese i postao opasnost za same regionalne sponzore od Turske preko Jordana do Saudijske Arabije, došlo je vrijeme za njegovo – uništenje. SAD i saveznici, okupljeni u antiterorističkoj koaliciji, krenuli su u razbijanje ISIL-ova vojnog i političkog vrha, slamanja njegove vojne moći, rastjerivanje boraca i sljedbenika i potom instaliranja nekakve umjerene i međunarodnoj zajednici prihvatljivije vlasti na područjima koje je ISIL ranije osvojio, u cilju eksploatacije i političkog valoriziranja ISIL-ovih uspjeha u američkom i savezničkom interesu.

Nažalost i u ovim trenucima sasvim je izgledno da je na pomolu nova prikrivena i tiha etapa zloporabe islamističkog ekstremizma, ovaj put usmjerena prema Rusiji, u sklopu velikog sukoba Rusije i Zapada, koji je po svom intenzitetu i opasnostima izazivanja oružanih sukoba širih razmjera na europskim prostorima dosegao, ako ne i nadmašio nekadašnji hladni rat. Ta nova etapa zloporabe islamističkog ekstremizma u konačnici će ponovno, kao i prethodna ostaviti predvidljivo velike posljedice, posebice na europskim prostorima. Islamistički ekstremizam, koliko god bilo manipuliran, ipak ima svoju čvrstu i autonomnu političku volju koja će u jednom trenutku, kao i u prošlosti, krenuti drugačijim putem od onoga kojim ga usmjeravaju američke i europske sile. Jednostavno, krenut će svojim putem, a oni koji ga pokušavaju iskoristiti za svoje geostrateške ciljeve bit će kao i u prošlosti prisiljeni platiti za to visoku cijenu.

Komentari

komentar

You may also like