M. Stefanov: SAD u Afganistanu nisu doživjele poraz

Intervencija u Afganistanu nije ni mogla završiti drugačije nego povlačenjem, čak dobro služi vodećoj politici sklonoj vanjskom intervencionizmu jer će na tobožnjem porazu i padu američkog utjecaja graditi priču o potrebi američkog oporavka, osveti za poniženje i povratku na scenu američke moći

S obzirom na političku i vojnu moć SAD-a, nedvojbeno je ostalo otvoreno pitanje što se zapravo krije iza spektakularno režiranog poraza u Afganistanu i masovnog medijskog širenja priče o padu “američkog carstva” i gubitka moći SAD-a. Odgovor na pitanje što je cilj poraza ključ je enigme afganistanskih zbivanja.

Stvarni poraz u Afganistanu pretrpjela je samo paradigma o američkoj i europskoj borbi za demokraciju na Bliskom istoku kao tobožnjem cilju ratnih kampanja u toj regiji. To jednostavno više ne prolazi i potrebno je za javnost prilagoditi motiv i političko opravdanje intervencija na prostorima Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, ali i diljem svijeta, koje će se nedvojbeno nastaviti. Afganistan je zapravo završni čin propasti priče o demokratizaciji Bliskog istoka, koja je pružala ideološki okvir američkoj i europskoj političkoj, obavještajnoj i vojnoj intervenciji na tim prostorima, u stvarnosti pokretanoj golim ekonomskim i geopolitičkim interesima.

Poznati scenarij

No sama intervencija ide dalje, sada s novom pričom koja će se izgraditi za potrebe njezina opravdanja. Američka vanjska politika predvođena “neoconsima” nema namjeru odustati od doktrine liberalnog intervencionizma i globalne projekcije američke moći. Narativ o navodnom teškom vojnom porazu intervencije u Afganistanu, koja uzgred rečeno nije ni mogla završiti drugačije nego povlačenjem, čak dobro služi vodećoj politici sklonoj vanjskom intervencionizmu jer će na tobožnjem porazu i padu američkog utjecaja graditi priču o potrebi američkog oporavka, osveti za poniženje i povratku na scenu američke moći, a čime drugim nego novim vanjskim intervencijama u različitim dijelovima svijeta i u različitim oblicima.

Pad Afganistana zatvorio je samo jednu fazu političke i vojne intervencije i otvara novu etapu realizacije američke i savezničke geopolitičke agende na prostorima šireg Bliskog istoka i Azije. O nekakvom strateškom slomu američke i NATO-ove politike ili čak o nagovještaju pada “američkog carstva”, kako zbivanja u Afganistanu tumači dio analitičara, teško je govoriti jer jednostavno nema dovoljno pokazatelja koji bi podupirali takvo promišljanje.




Mnogo je izglednije da se iza povlačenja i svjesno dopuštenog kaosa u njegovoj završnoj fazi krije, po svemu što se može iščitati, otvaranje nove etape američkog regionalnog i globalnog geopolitičkog nastupa i širenje političke, obavještajne i vojne intervencije SAD-a i saveznika s Bliskog istoka ili preciznije regije MENA (Middle East and North Africa) prema Srednjoj Aziji.

Trajna nestabilnost





Kaos i trajna nestabilnost na prostorima Bliskog istoka, uključujući i Afganistan kao dio šireg Bliskog istoka, definitivno su osigurani i bit će održavani nastavkom beskrajnih nedovršenih ratova protiv terorizma, kao i građanskim ratovima u državama regije iniciranima vanjskim intervencijama i nastavkom sukoba regionalnih sila. Upravo onako kako je to precizno definirao pakistanski geopolitičar Salman Rafi Sheikh, kada je za američko i savezničko beskrajno ratovanje na Bliskom istoku prije gotovo jednog desetljeća izrekao proročansku misao da ratovi koji se u Afganistanu i cijeloj regiji “vode posljednja tri desetljeća nisu i neće uspostaviti mir jer oni su dizajnirani za stvaranje kaosa i nestabilnosti”.

Težište se sada prebacuje još bliže ruskim i kineskim granicama – na Srednju Aziju.

Američka i saveznička prisutnost u Afganistanu  objektivno je držala tu regiju u balansu snaga i prividnoj stabilnosti. Od američkog i europskog vojnog držanja talibana, kao i cijelog holdinga islamističkog ekstremizma u Afganistanu pod kakvom-takvom kontrolom, koristi su imali Rusija i Kina, sile koje se nisu morale pretjerano zabrinjavati sigurnosnim aspektima zbivanja u Afganistanu. Taj privremeno zapečaćeni sukob jednostavno nije bio njihov rat.

Američka politika odlučila je sada u procijenjeno povoljnoj konstelaciji svojih geopolitičkih opcija na drugim područjima svijeta, uključujući Europu i Ukrajinu, otpečatiti Afganistan i Srednju Aziju i prenijeti kaos s MENA-e na tu regiju. Jednostavno i grubo rečeno, cilj je uvaliti Rusima cijeli kompleks islamističkog ekstremizma zajedno s ISIL-om, Al Qaidom, talibanskim pokretom i ostalim podružnicama  holdinga islamističkog terora. Islamistički ekstremizam koji američka politika desetljećima koristi kao instrument svoga geopolitičkog nastupa na Bliskom istoku i u muslimanskom svijetu obavlja svoj prljavi posao u Iraku, Siriji i Libiji, djelomično i u Africi i sada je prebačen na novo srednje azijsko ratište koje se otvara.




Udar na Tadžikistan

Događaji na terenu imaju razloga izazvati rusku zabrinutost. Poznato je da su u srpnju talibani počeli zauzimati granične prijelaze prema državama Srednje Azije na sjeveru Afganistana. Usporedno s pojavom talibana na granicama, postale su aktivnije tadžikistanske i uzbekistanske militantne skupine. Prema Norveškoj javnoj radioteleviziji Norsk Rikskringkasting ili skraćeno NRK, talibani su kontrolu nad velikim dijelom granice prema Tadžikistanu prenijeli na skupinu tadžikistanskih islamista. Odgovor Rusije je prebacivanje vojnih snaga prema Srednjoj Aziji i vojne vježbe koje se posljednjih tjedana na graničnim područjima prema Afganistanu odvijaju uz sudjelovanje vojnih postrojbi Rusije, Tadžikistana i Uzbekistana. Rusija ojačava i svoju vojnu bazu u Tadžikistanu, gdje je stacionirano više od šest tisuća ruskih vojnika.

Moskva države Srednje Azije koristi kao svojevrsni prvi pojas zaštitnih rovova pred prijetnjom islamističkog ekstremizma, ali one bi se pod pritiskom prenesne islamističke pobune na svoj teritorij mogle vrlo lako slomiti. Nesumnjivo je da će upravo te države biti prve na udaru prodora ekstremista. U slučaju njihova pada put prema južnim dijelovima Ruske Federacije s muslimanskim stanovništvom time bi bio otvoren.

Postavljena je svojevrsna klopka. Ako Rusija uspije hibridnim djelovanjem, uključujući i tajnu diplomaciju, držati dalje od sebe islamističke ekstremiste, bit će u konačnici optužena da štiti terorizam. Ako krene u otvoreni sukob s islamistima, platit će visoku cijenu i upustiti se u krajnje nepredvidljiv rat. U svakom slučaju, Rusija je u ovome trenutku prisiljena preusmjeriti pozornost s Europe i Ukrajine na novo ratište u Aziji. Kina će se također naći na udaru islamističkoga terora koji će pokušati prenijeti svoje djelovanje i na kineske regije nastanjene muslimanskim stanovništvom u kojima i sada postoji problem odnosa kineskih vlasti prema muslimanskoj manjini i tinja plamen šireg sukoba. Kina će se zacijelo za zatvaranje nastale frakture u bedemu prema bliskoistočnim sukobima i Afganistanu i utjecaju islamističkog ekstremizma koristiti uslugama Pakistana koji diplomatski i vojno ovisi o podršci Pekinga u sukobu s Indijom.

Ugroženi Pakistan

No tko može jamčiti da će i Pakistan, čije vojne i civilne obavještajne službe pod vodstvom krovne agencije ISI (Inter-Services Intelligence) koje u znatnoj mjeri kontroliraju talibani, u konačnici uspjeti odoljeti pritisku probuđene snage cijelog kompleksa islamističkog terora. Ionako propusna granica između Pakistana i Afganistana omogućit će još snažniji proboj djelovanja ekstremista na pakistanska plemenska područja i potom na cijelu državu. U kolikoj će ih mjeri moćni ISI i pakistanske vojne snage i policijske organizacije uspijevati držati na lancu, ostaje da se vidi.

U svakom slučaju, kako vrijeme bude odmicalo, u Afganistan će se sliti sva sila ekstremističkih frakcija različitih naziva i sojeva. Iako će se vrlo izgledno međusobno zakrviti, njihova geostrateška odrednica je jedinstvena – širenje islamističkog ekstremizma na Bliskom istoku, u čemu su u velikoj mjeri već uspjeli, dalje prema Srednjoj Aziji, Kavkazu i Rusiji i potom – prema Europi. Svakim danom u Afganistanu njihova ukupna sposobnost vanjskog djelovanja dobivat će na snazi i lakše će prelijevati svoj utjecaj na planirane pravce širenja.

Rusija, sudeći po reakcijama dužnosnika, dobro zna što se zapravo događa i očito pokušava pripremiti odgovor.

No i pred njom je izazov da kaos pokuša iskoristiti za svoje ciljeve slijedeći svoj imperijalni impuls pokriven paradigmom suprotstavljanja širenju NATO-a i Zapada prema njezinim granicama, što bi definitivno bio ulazak u zamku postavljenu barnumovskim padom Afganistana. Zasad nema pokazatelja da se ruska politika kreće u tom pravcu, nego baš obrnuto, čini se da Rusija, uočavajući postavljene afganistanske zamke, zauzima obrambene pozicije. U svakom slučaju, Rusija je pred izazovnim vremenom na svojim južnim granicama pa komentator norveške televizije NRK predviđa da će se daljnjim razvojem događaja u Afganistanu ruska zluradost zbog američkog debakla vratiti Moskvi kao bumerang.

Islamistički ekstremizam krenuo je u novu bitku pod paskom američke politike koja je uvjerena da ga kontrolira. No mogli bi se opako prevariti jer islamistički ekstremizam zacijelo će ponovno odraditi svoj dio naručenog posla kao svojevremeno u Iraku, Libiji i Siriji, ali će pritom provoditi u djelo i vlastitu agendu jačanja i širenja. Koristeći pokušaje američke i zapadne manipulacije i prividno pristajući na nju, zapravo uspješno manipulira politikom zapadnih sila i odrađuje svoje geostrateške planove. I to im, zahvaljujući SAD-u i europskim saveznicima sasvim dobro ide. Nikada ekstremni islamisti nisu bili jači, niti su prije američkog i europskog razbijanja sekularnih arapskih država bili prisutni na većim prostorima.

Pitanje je u konačnici tko u toj neprirodnoj vezi zapadnih demokracija i islamističkog ekstremizma, započetoj davne 1945. godine tajnovitim sastankom američkog predsjednika Franklina D. Roosevelta pri povratku sa savezničke konferencije u Jalti s kraljem i utemeljiteljem Saudijske Arabije Ibn Saudom na američkom razaraču “Quincy” u Sueskom kanalu, kojim je dogovoreno strateško partnerstvo, ima dominirajuću poziciju. Činjenica je da se od kraja II. svjetskog rata, a posebice od 50-ih godina prošlog stoljeća i početaka američke i europske manipulacije radikalnim islamističkim snagama u cilju rušenja režima koji ne odgovaraju njihovim interesima, ekstremizam valja regijom Sjeverne Afrike i Bliskog istoka i širi na cijeli svijet.

Jedino Europa može strahovati od novog priljeva izbjeglica

Amerika je daleko od bilo kakvog snažnijeg utjecaja islamističkog radikalizma. Izložena je samo snažnim ili manje snažnim terorističkim udarima, ali globalna strategija ekstremista nema baš nikakvih ambicija prema američkom teritoriju. No Europa koja bespogovorno  slijedi američku politiku koketiranja s islamistima i njihova korištenja ne samo da je direktno izložena njihovu djelovanju nego ekstremne islamističke snage polažu pravo na velike dijelove europskoga teritorija. Španjolska Andaluzija je, primjerice, kao i BiH, redovito na kartama ISIL-a. Stoga s pozicije racionalnog pogleda na razvoj događaja uistinu zapanjuje uključenost europskih sila u manipulaciju islamističkim ekstremistima. Dosadašnji učinci za Europu su samo prodor mase migranata na europske prostore i prijetnje novim valovima migracija, s kojima u Europu pristižu i militanti. Ili je europska politička elita upala u duboke deluzije o stvaranju nove jedinstvene geopolitičke cjeline od Europe i Sjeverne Afrike i Bliskog istoka ili je od Washingtona prisiljena djelovati na vlastitu štetu ili pak to čini namjerno, potpuno svjesna posljedica. Najvjerojatnije je riječ o sva tri obrasca promišljanja i djelovanja u konvergenciji.

Novim pokušajem zloporabe od američke i europske politike koja jako dobro zna što čini i svjesno pristaje na kolateralno jačanje islamističkih radikala, holding islamističkog terora dobio je novu snagu i odnio još jednu značajnu pobjedu.

U Afganistanu na djelu nije nikakav strateški slom američke i zapadne moći, kako se prikazuje, nego samo zatvaranje jedne, bliskoistočne dionice velike strategije liberalnog intervencionizma i otvaranje nove. Ali pritom je kao kolateralna posljedica nedvojbeno došlo do još jedne velike pobjede islamističkog ekstremizma.

Cilj poraza u Afganistanu je pokretanje islamističkog stampeda prema Srednjoj Aziji i dalje prema južnim ruskim granicama, uz istovremeni pritisak na Kinu. Sve moćniji holding islamističkog terora koji se u tu svrhu koristi prihvaća igru i namijenjenu mu ulogu, ali pritom postupa isključivo po jedinstvenoj,  sasvim je očito, već formuliranoj zajedničkoj doktrini strateškog napredovanja. Mnoge bi, posebice u Europi, od koketiranja pa i paktiranja s njima radi širih interesa u globalnom sukobu s Kinom i Rusijom mogla vrlo brzo zaboljeti glava.

Afganistan nije stoga toliko poraz SAD-a, NATO-a i zapadne moći koliko je trijumf islamskog ekstremizma.

Komentari

komentar

You may also like