Arapski otpor Izraelu i palestinsko pitanje SAD i europske sile zaobišle su ignoriranjem, izoliranjem ili razaranjem većine arapskoga svijeta, najmnogoljudnijih arapskih država i sustavnim usporednim uzdizanjem utjecaja zaljevskih petromonarhija iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (Cooperation Council for the Arab States of the Gulf, poznat i kao Gulf Cooperation Council ili skraćeno GCC), koji čine Saudijska Arabija, Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati. Sljedeći korak koji se odvija usporedno uz normalizaciju odnosa država iz GCC-a s Izraelom je transformacija te integracije na temelju NATO-ove Istanbulske inicijatve (Istanbul Cooperation Initiative- ICI) u vojni savez Middle East Strategic Alliance (MESA) koja se već naziva „ Arapski NATO“.
Države članice GCC-a koje su postale stožerna točka američke i europske bliskoistočne politike i izvorište mirovnoga sporazuma s Izraelom poznatog kao Abrahamov sporazum, koji su za sada potpisali Ujedinjeni Arapski Emirati i Bahrein, imaju za arapski svijet zanemariv postotak izvornog vlastitog stanovništva uz izuzetak Saudijske Arabije. Tako Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su prvi pokrenuli proces normalizacije s Izraelom, imaju populaciju od samo 1,4 milijuna državljana, a drugi potpisnik sporazuma s Izraelom Bahrein samo 1,6 milijuna državljana. U obje države svo ostalo stanovništvo su strani državljani, među kojima i veći broj američkih i europskih civilnih i vojnih stručnjaka, a ostala populacija su strani radnici koji se praktički nalaze u robovskom položaju. Države članice GCC-a kap su u moru od 423 milijuna Arapa i 1,8 milijardi muslimana. No unatoč tome središte su interesa američke i europske politike u arapskom svijetu.
Nekada vodeće arapske države čije mišljenje se uvažavalo sada su samo svoje sjene ili praktički više ne postoje kao jedinstveni državni entiteti. Jordan, dugogodišnji britanski i američki saveznik promjenom zapadne politike posljednjih desetljeća potpuno je zanemaren i praktički izoliran na rubu ekonomskog sloma. Egipat, nakon provedene tzv. prodemokratske revolucije „arapskog proljeća“ i vojnog udara koji je uslijedio radi očuvanja integriteta i stabilnosti države, ne može se više prepoznati i po svim parametrima regionalnog utjecaja, ekonomskim, diplomatskim i vojnim vraćen je 20 do 30 godina unatrag. Libija je razorena direktnom američkom i europskom vojnom intervencijom uz korištenje dijelova terorističkih organizacija islamističkog ekstremizma i podjeljena na više međusobno sukobljenih paradržavnih entiteta od kojih, paradoksalno, islamistički režim u Tripoliju, koji okuplja različite ekstremne frakcije ima međunarodno priznanje. To, dakako, nije slučajno, nego savršeni recept za održavanje kaosa na prostoru bivše libijske države i otimačine libijske nafte od strane europskih naftnih kompanija, prije svih talijanskih i francuskih. Sirija je, također, otvorenom potporom SAD-a, europskih država i regionalnih saveznika iz famoznog GCC-a pobunjenim islamističkim ekstremnim organizacijama pretvorena u pozornicu ratnog kaosa, razbijena na teritorije pod vodstvom ratnih vođa iz holdinga islamističkog terora, i one koje se nalaze pod kontrolom vlasti u Damasku i ruskih intervencionističkih trupa koje je štite i održavaju na životu. Ne postoji ni minimum šanse da se ikada više uspostave jedinstvene države na nekadašnjem teritoriju Libije i Sirije. Tako ti, nekada žestoki protivnici Izraela, koji nikada nisu priznali njegovo postojanje, i pobornici palestinske države, jednostavno više ne postoje i ne predstavljaju nikakvu prijetnju za opstojnost Izraela.
Države članice GCC-a najbogatiji, ali i po stanovništvu najmanji dio arapskog korpusa američka i europska politika pretvorile su u vodeću silu toga dijela svijeta. Izgrađena je paradigma u kojoj su države iz GCC-a sinonim za Arape i arapski politički korpus, pa stoga imaju pravo kreirati arapsku poltiku. Naziv Abrahamov, koji su američki pokrovitelji i moderatori dali mirovnom sporazumu između Izraela, UAE i Bahreina iskazuje upravo tu misao – da najbogatije i zanemarivo male arapske zaljevske države iz GCC-a predstavljaju sve Arape i to ne samo na političkoj nego i na vjerskoj razini. Sporazumu nazvanom po Abrahamu pretenciozno se pokušava prepisati vjerska dimenzija početka pomirbe abrahamskih religija.
Takva transformacija zaljevskih monarhija iz nekladašnjih britanskih kolonija lovaca na dijamante, ribara i trgovaca, a kasnije bogatih, formalno nezavisnih privatnih država i posjednika naftnih i plinskih izvora postignuta je prije svega osnivanjem Vijeća za suradnju u Zaljevu ili GCC-a 1981. godine pod patronatom SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Postupnim jačanjem vojnih potencijala novih zaljevskih država okupljenih u GCC-u, a potom sljedećih desetljeća otvaranjem procesa njihova vezivanja u novi čvršći regionalni politički i vojni savez MESA ili „Arapski NATO“, koji se unatoč otporima Egipta i problemima sa Saudijskom Arabijom i Katarom polako ali sigurno gradi, stvoreno je novo središte regionalne političke moći uvezano s Washingtonom i europskim saveznicima. Arapski NATO, kako se naziva MESA, još nije formaliziran, ali iz tog sustava savezništva u izgradnji koje je svojim načinom nastanka i djelovanja uvezano s NATO-om i američkim i britanskim vojnim potencijalima, i tako posredno s izraelskom politikom, iznikao je i Abrahamov mirovni sporazum, koji je po mnogima izdaja palestinskog naroda.
Postupno je liderstvo arapskoga svijeta prebačeno s panarapskog, nacionalističkog bloka država s brojnim stanovništvom na male i bogate zaljevske petromonarhije. Njihovo bogatstvo izraslo na nafti i plinu u potpunosti je uklopljeno u američki sustav petrodolara i time organski povezano s američkom, britanskom i europskom politikom. Učinkovitost GCC-a kao političkog, financijskog i vojnog sustava u cilju ostvarenja ciljeva za koje je stvoren iskazala se više puta, počevši od potpore američkim i savezničkim intervencijama za Prvog i Drugog zaljevskog rata preko ekonomske krize u prvom desetljeću 21. stoljeća do potpore u slamanju libijskog i sirijskog državnog ustroja. Tijekom gospodarske krize zaljevske monarhije iz GCC-a svojim direktnim financijskim transferima i kupovinom udjela spašavale su europske banke i tvrtke, a za provođenja američke i europske agende transformacije Bliskog istoka manipulacijom islamističkog ekstremizma financirale su i operativno oružjem i instruktorima pomagale ISIL i ostale ekstermističke formacije iz tada stvorenog holdinga islamističkog terora. Sam tadašnji potpredsjenik SAD-a Joe Biden, a današnji predsjednički kandidat još 2014. godine na Harvardu za nastanak ISIL-a direktno je optužio regionalne američke saveznike kazavši: „Turska, Saudijska Arabija, Katar, UAE su bili toliko željni rušiti Assada da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko posrednika na način da su slali stotine milijuna dolara i desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s potporom za ove skupine. Ishod takve politike je danas jasno vidljiv jer ispada da su naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaedu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a”. Prozvani su žestoko prosvjedovali, a što su drugo i mogli? Ne valjda priznati da su to ranije svi zajedno dogovorili. Bizarno, ali možda i znakovito, samo nekoliko mjeseci kasnije sredinom siječnja baš su na na Bidenovu kuću u Delawareu unatoč zaštiti sigurnosne službe nepoznati počinitelji iz jurećeg automobila ispalili nekoliko hitaca iz vatrenog oružja.
Za nastavak izolacije i iznuđivanja podrške ostatka arapskoga svijeta za američke i europske stratege nužno je održati sada uspostavljeno liderstvo Saudijske Arabije i malih zaljevskih monarhija okupljenih u GCC-u. To će se kao i do sada obavljati izgradnjom regionalnog arapskog vojnog i političkog saveza uvezanog s američkom vojnom moći i NATO-om kao svojevrsnim NATO ogrankom ili Arapskim NATO-om. Plan nije od jučer. Riječ je o dugogodišnjem procesu, starom nekoliko desetljeća, koji se provodi korištenjem vojnih i političkih poluga NATO-a.
Plan stvaranja MESA-e kao arapske podružnice NATO-a ili „Arapskog NATO-a“ službeno je 3. listopada 2018 . godine potvrdio na tiskovnoj konferenciji i sam State Department izjavom svoje glasnogovornice Heather Nauert. Ona je potvrdila da je krajem rujna te godine na marginama zasjedanja Opće skupštine UN-a američki državni tajnik Mike Pompeo održao sastanak sa svim budućim članicama saveza na kojem je jedina tema bila osnivanje MESA-e ili „Arapskog NATO-a“.
Aktiviranje Istanbulske inicijative NATO-a u svrhu stvaranja formalnog vojnog saveza najmoćnijih arapskih država pod vodstvom SAD-a završni je čin dugoročne strategije jačanja veza NATO-a i Zapadu bliskih država MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski istok), prije svega Saudijske Arabije i ostalih petromonarhija Arapskog zaljeva. Konačni cilj je politička, gospodarska i vojna integracija MENA-e s Europskom unijom, odnosno europskim krakom euroatlanske integracije i tako s cijelim transatlantskim kompleksom. Stoga su i osnovane NATO-ve strukture i platforme vojne suradnje, Mediteranski dijalog ( Mediterranean Dialogue – MD) s državama Sjeverne Afrike i Istanbulska inicijativa (ICI) sa državama Bliskog istoka. Dugoročni cilj tih programa je efektivno jačanje vojne suradnje i povezanosti s NATO-om, te u pogodnom trenuktu formaliziranje vojnih veza i stvaranje vojnih saveza kao svojevrsnih regionalnih podružnica NATO-a pod američkim vodstvom i uz asistenciju europskih partnera. U ovome trenutku u kontekstu jačanja napetosti Zapada s Iranom procijenjeno je da je NATO-ovu Istanbulsku inicijativu uz predhodno uključivanje Saudijske Arabije potrebno presložiti u formalni vojni savez i usporedno jačati aktivnosti u okviru Mediteranskog dijaloga sa državama Sjeverne Afrike .
Riječ je o dugoročnoj geostrateškoj agendi a ne o odlukama proizišlih iz trenutnih zbivanja. Još u proljeće 2006. godine Philip H.Gordon, koji je kasnije postao pomoćnik državnog tajnika SAD-a za europske i euroazijske odnose, a potom od 2013. godine posebni pomoćnik predsjednika SAD-a i koordinator Bijele kuće za Bliski Istok, Sjevernu Afriku i Perzijski zaljev za washingtonski think-tank Brookings Institution objavljuje programski članak “NATO`s Growing Role in the Greater Middle East”. Gordon navodi da je “prije deset godina bilo bespredmetno raspravljati o ulozi NATO-a na širem Bliskom Istoku, a sada NATO razmješta 10.000 vojnika u Afganistanu, obučava iračke vojne snage u Bagdadu i povećava političku i vojnu suradnju s Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC). NATO je stvorio snage za brze reakcije (NATO Response Force- NRF) s 20.000 ljudi koji mogu biti raspoređeni bilo gdje u svijetu a trenutno obavljaju operaciju u Pakistanu. Uspostavljen je zračni most za opskrbu vojnika Afričke unije u mirovnoj misiji u Sudanu, pokrenuo Istanbulsku inicijativu (ICI) prema državama GCC-a i proširio svoj Mediteranski dijalog (MD). Moge od tih operacija su još uvijek u početnim fazama. Ipak trend je prema sve većoj uključenosti NATO-a u regiji šireg Bliskog Istoka i sigurno je da će njegova uloga i dalje rasti. NATO je u procesu transformacije u globalnu organizaciju sigurnosti u smislu svojih misija pa i budućeg članstva. Unatoč svim razlikama između članica NATO-a i prepreka za njegovu ulogu u regiji Bliskog Istoka ostaje činjenica da će SAD i Europa i dalje imati značajne zajedničke sigurnosne interese tamo, a NATO će i dalje biti najbolji mehanizam za koordinaciju njihove politike i operacija. Oni koji su godinama predviđali NATO-ovu propast po svemu sudeći ponovo će se postidjeti.”
Prema službenoj internetskoj stranici NATO-a “Mediteranski dijalog pokrenut je 1994. godine od strane Sjevernoatlanskog vijeća i uključuje Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Mauretaniju, Maroko i Tunis, a izvori i ciljevi MD-a održavaju stav NATO-a da je sigurnost Europe usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na Sredozemlju. Predstavnice država MD-a redovno se pozivaju na vojne vježbe NATO-a i Partnerstva za mir, kao i na tečajeve u NATO-ovom obučnom centru u Oberammergau u Njemačkoj i NATO-ovoj ratnoj školi u Rimu. Konzultacije između vojnih predstavnika NATO-a i sedam država MD-a održavaju se dva puta godišnje. Uzimajući u obzir promjene na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi NATO je spreman podržati i pomoći onim zemljama MD-a u tranziciji ako to zatraže. Oslanjajući se na svoje iskustvo i stručnost kroz programe individualnog partnerstva NATO može pružiti pomoć u izgradnji sigurnosnih institucija, obrambenoj transformaciji, modernizaciji obrambenih kapaciteta i razvoja civilno vojnih odnosa. ”Sastanci vojnih i političkih dužnosnika NATO-a i država Sjeverne Afrike uključenih u Mediteranski dijalog odvijaju se sve učestalije, gotovo na tjednoj razini. Tako službena stranica NATO-a 30. listopada 2018. godine objavljuje vijest da je u sjedištu NATO-a održan dvodnevni sastanak delegacije Kraljevine Maroko s dužnosnicima NATO-a iz Uprave za političke odnose i sigurnosnu politiku NATO-a (Political Affairs and Security Policy Division ) kojom prigodom je delegacija posjetila međunarodni vojni stožer NATO-a. Na sastancima NATO-vih i marokanskih dužnosnika analizirana su prema NATO-vom izvješću „dosadašnje aktivnosti u okviru Mediteranskog dijaloga na revelantnim područjima suradnje NATO-a i Maroka i NATO-vih operacija po utvrđenom programu“.
Odrednice Mediteranskog dijaloga iz navedenog očito su bliže uspostavi savezničkih vojnih odnosa nego uobičajenoj vojnoj suradnji između država, što je potpuno jasno i iz samog teksta programa Mediteranskog dijaloga koji ukazuje da je intencija zapravo integracija država članica s NATO-om.
To je još izraženije u Istanbulskoj inicijativi (ICI) usmjerenoj prema zaljevskim monarhijama iz GCC-a, koja je osnovana 2004. godine sa ciljem “sudjelovanja NATO-a u dugoročnoj globalnoj i regionalnoj suradnji sa zemljama bliskoistočne regije”. Proces prerastanja ICI-a u vojni savez upravo se pokreće. Iako se Saudijska Arabija do danas nije formalno priključila Istanbulskoj inicijativi njena suradnja je faktički ravna formalnom članstvu. Utjecaj Saudijske Arabije, kao dominantne regionalne sile, odlučujući je čimbenik odnosa unutar GCC-a, kako zbog njenog utjecaja na ostale članice tako i zbog uske povezanosti s američkom politikom. Utjecaj Saudijske Arabije od početka predstavlja temelj povezivanja NATO-a s državama GCC-a, a sada postaje i temelj stvaranja MESA-e ili „Arapskog NATO-a“.
U veljači 2015. godine politički analitičar Hany Beshr za „Middle East Institute“ izrađuje studiju pod nazivom „NATO and the Gulf: What`s next?“ u kojoj se predviđa sve značajnija uloga NATO-a u regiji zahvaljujući sve čvršćim vezama sa GCC-om:“ U širem bliskoistočnom kontekstu međunarodni vojni angažmani u bliskoistočnoj regiji posljednjih nekoliko godina pokazuju da SAD preferiraju rad u međunarodnim koalicijama, kao što je koalicija za borbu protiv ISIS-a ili koalicija koja je sudjelovala u vojnoj kampanji u Libiji. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izričito je tijekom otvaranja sastanka Istanbulske inicijative u Dohi potvrdio da je suradnja između NATO-a i zemalja GCC-a u Libiji bila produktiva. On je rekao da je libijska kampanja bila primjer učinkovitog djelovanja NATO-a i zaljevskih partnera. Uloga NATO-a u Zaljevu mogla bi biti povečana zbog dva čimbenika, prije svega zbog pomaka američkog interesa prema Aziji i Pacifiku i zbog usporednog jačanje europske vojne naznočnosti u Zaljevu koja bi mogla olakšati sudjelovanje NATO-a u regiji. Nakon otvaranja francuske vojne baze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 2009. godine u Bahreinu je upravo otvorena nova britanska vojna baza”.
Vojne i politička suradnja između NATO-a i GCC-a sve je konkretnija i stabilnija,posebice na planu isporuke najmodernijeg naoružanja i vojne opreme državama GCC-a, obuke vojnog osoblja i direktne operativne suradnje na bliskoistočnom ratištu, a neposredni kontakti najviših čelnika NATO i GCC-a su učestali i redoviti. Tako službena stranica NATO-a 18. ožujka 2016. godine objavljuje priopćenje o sastanku Glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga i glavnog tajnik GCC-a Abdula Latif Bin Rashid Al Zayania, u sjedištu NATO-a pod naslovom „NATO welcomes closer ties with the Gulf Cooperation Council“ kojom prigodom je Al Zayani uz predstavnike država članica NATO-a bio prisutan na posebnoj sjednici Sjevernoatlantskog vijeća, najvišeg tijela NATO-a. Navodi se da je tom prigodom „gospodin Stoltenberg pozdravio važnu ulogu GCC-a jačanju regionalne stabilnosti , te zahvalio dr. Al Zayaniu na njegovom osobnom doprinosu jačanju suradnje sa Savezom… Razmijenili su mišljenja o regionalnoj sigurnosnoj situaciji i raspravljali o jačanju veza između NATO-a i GCC-a“. “NATO polaže veliku važnost izgradnji suradnje sa zaljevskim državama. Savez je već razvio praktičnu suradnju i politički dijalog s četiri od šest članica GCC-a (Bahrein, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati) kroz Istanbulsku inicijativu (ICI) pokrenutu 2004. godine“, naglašava se u priopćenju.
Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg, zajedno s premijerom Kuvajta šeikom Jaberom Al-Mubarakom Al-Hamad Al-Sabahom, 23. siječnja 2017. godine svečano je u Kuvajtu otvorio regionalni centar NATO-ICI koji će, kako se navodi u priopćenju, za cilj imati poboljšanje zajedničkog razumijevanja sigurnosnih izazova stvaranjem veće razine interoperabilnosti i standardizacije koja omogućuje bolju suradnju NATO-a i njezinih regionalnih partnera. U centru NATO-ICI u Kuvajtu površine od 8 tisuća kvadratnih metara u rujnu 2017. godine započeli su tečajevi pod vodstvom stručnjaka NATO-a. Već u prvoj godini rada centra održano je 14 tečajeva pod vodstvom 149 dužnosnika NATO-a za 478 sudionika iz država članica ICI-a, Saudijske Arabije i Omana. Od 30. rujna do 1. listopada 2018. godine NATO i Kuvajt održali su na ministarskoj razini prvi godišnji pregled aktivnosti regionalnog centra NATO-ICI. Sastankom dužnosnika međunarodnog stožera NATO-a i strateškog zapovjedništva s kuvajtskim ministarskim izaslanstvom predsjedao je šeik Fawaz Mesha Al-Sabah. Izaslanstvo NATO-a predvodio je Nicola de Santis, voditelj sektora za bliskoistočno i sjevernoafričko područje NATO-ove Uprave za političke odnose i sigurnosnu politiku.
Nakon povlačenja Egipta iz pregovora o formiranju Arapskog NATO-a tijekom 2019. zbog neslaganja s naglašenom orijentacijom budućeg vojnog saveza suprostavljanju iranskim regionalnim interesima, proces formaliziranja saveza je zastao. Ali sada je ponovo oživio zahvaljujući nedavnom mirovnom sporazumu koji je normalizirao odnose Izraela s Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom. SAD i saveznici će učiniti sve da Arapski NATO i politički blok GCC-a i Izraela zaživi i nastaviti vršiti pritisak na ostale arapske zemlje da mu se pridruže.
Novi „Arapski NATO“, sastavljen od država GCC-a, Egipta i Jordana, i moguće Maroka, u suradnji s Izraelom, po zamisli američkih i europskih stratega treba se učvrstiti kao središte regionalne bliskoistočne ekonomske, diplomatske i vojne moći u punom savezništvu i suglasju interesa s Washingtonom i europskim silama.
