M. Stefanov: Stoji li Iran iza stravične eksplozije u Bejrutu?

Izvor: tjednik 7Dnevno

Hezbollah je nabavljao eksploziv kako bi upropastio mirovne sporazume

Hezbollah je 4. travnja 2014. iranske isporuke amonijeva nitrata platio novčanom transakcijom u iznosu od 61.438 eura. Pošiljke iranskog amonijeva nitrata prema Hezbollahu stizale su pomorskim, zračnim i kopnenim putem kroz Siriju. Teret se prevozio u kontejnerima i zrakoplovima iranske privatne zrakoplovne tvrtke Mahan Air

Prema njemačkom Die Weltu, američke i europske obavještajne službe raspolažu nepotvrđenim informacijama da je libanonski šijitski pokret Hezbollah, koji podržava Iran, ako ne direktno onda barem posredno odgovoran za razornu eksploziju amonijeva nitrata u bejrutskoj luci, koja je gotovo razorila glavni grad Libanona. Tvrdi se da je uz ranije uskladišteni amonijev nitrat u bejrutskoj luci, čija je eksplozija 4. kolovoza opustošila grad i ubila 170 ljudi, amonijev nitrat za svoje potrebe skladištio i Hezbollah. Libanonske vlasti su 2013. u potpuno neodgovarajućim uvjetima u luci pohranile 2750 tona zaplijenjenog amonijeva nitrata. Prema zapadnim i izraelskim obavještajnim izvorima, Hezbollah i Iran upleteni su u eksploziju iako ne postoje nikakve direktne poveznice Hezbollahove umiješanosti u aktiviranje uskladištenog eksplozivnog materijala. No tvrdi se da je Hezbollah uskladišteni kontingent koristio kao paravan za dodatno skladištenje svog amonijeva nitrata uvezenog iz Irana. Zbog neodgovarajućih uvjeta skladištenja i rukovanja tim dodatnim eksplozivnim materijalom, navodno je izazvana eksplozija koja je detonirala ogromnu količinu ranije uskladištenoga amonijeva nitrata. Prema tim tvrdnjama, glavna eksplozija bila je zapravo sekundarna, izazvana eksplozijom Hezbollahova materijala.

Ubijeni general



Prema izraelskim izvorima, nakon skladištenja glavnine amonijeva nitrata Hezbollah je preuzeo najmanje tri pošiljke te opasne tvari od formacije Al Qods, Iranske revolucionarne garde koju je tada vodio general Qassem Soleimani koji je početkom godine ubijen projektilom lansiranim iz američke bespilotne letjelice. Hezbollah je navodno 4. travnja 2014. iranske isporuke amonijeva nitrata platio novčanom transakcijom u iznosu od 61.438 eura. Pošiljke iranskog  amonijeva nitrata prema Hezbollahu stizale su pomorskim, zračnim i kopnenim putem kroz Siriju. Teret se prevozio u kontejnerima i zrakoplovima iranske privatne zrakoplovne tvrtke Mahan Air koja je zapravo paravan za djelovanje iranske revolucionarne garde. Zbog toga je Mahan Airu oduzeto pravo leta za njemačke zračne luke. U izraelskim izvorima navodi se da je s Hezbollahove strane nabavu i plaćanje amonijeva nitrata vodio Mohammad Qasir koji je inače dugogodišnji voditelj logistike te organizacije i nalazi se na popisu osoba pod sankcijama. Inače, tijekom rata u Libanonu 1982., njegov brat Ahmed Qasir kamionom punim eksploziva zaletio se na položaj izraelske vojske u gradu Tiru te ubio 75 izraelskih vojnika i 14 libanonskih zarobljenika koje su Izraelci držali. Eksploziv u tom napadu bio je amonijev nitrat. S iranske strane isporuke amonijeva nitrata Hezbollahu, prema zapadnim i izraelskim obavještajnim agencijama, nalazi se Behnam Shahriyari, koji je pod američkim sankcijama od 2011. godine. On se u ovom slučaju pojavljuje kao šef iranske transportne tvrtke Liner Transport Kish, preko koje je također izvršena isporuka amonijeva nitrata Hezbollahu.

Pakleni plan

Procjenjuje se da je Hezbollahu koji inače raspolaže velikim količinama standardnog vojnog eksploziva amonijev nitrat bio potreban za izradu improviziranih eksplozivnih naprava, ali prije svega kao eksplozivni materijal koji bi bio postavljen u prokopane podzemne tunele s juga Libanona preko granice prema Izraelu. Činjenica je da je izraelska vojska uistinu nedavno otkrila takve tunele i deaktivirala postavljeni eksploziv. Cijela priča djeluje prilično nategnuto, a Hezbollah i Izrael i dalje se međusobno optužuju za aktiviranje eksplozije uskladištenog amonijeva nitrata u bejrutskoj luci. U biti postoje samo tri mogućnosti. Da je eksploziju izazvao Hezbollah, da je to učinio Izrael ili da je do eksplozije došlo sasvim slučajno. Ova posljednja mogućnost je zbog kaotične situacije u Libanonu uistinu moguća iako se u principu ništa ne događa slučajno. Činjenica je da su libanonske sigurnosne službe neposredno prije eksplozije upozorile državni vrh, uključujući i predsjednika Michela Aouna. U njihovu izvješću zacijelo nije stajala samo jedna rečenica –  moguća je eksplozija, nego je sačinjena opširna sigurnosna prosudba koja je uključivala više opcija. Dakako, to je izvješće i dalje tajno i nedostupno javnosti, a u njemu je najvjerojatnije objašnjen uzrok eksplozije.

Sporni sporazum

Da je možda ipak riječ o Hezbollahovoj, odnosno iranskoj operaciji, indicira činjenica da je do eksplozije došlo neposredno prije javne objave sporazuma o normalizaciji odnosa Ujedinjenih Arapskih Emirata i Izraela koji na štetu Irana mijenja geopolitički raspored na prostoru Bliskog istoka. Iranu bi odgovaralo ometanje procesa normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama, a otvaranje krize u Libanonu usporilo bi ili potpuno onemogućilo taj proces. S druge strane, bila bi to vrlo opasna igra jer je Iran zbog sankcija u nepovoljnoj situaciji, a snage Hezbollaha raspršene su po ratištima Sirije i Iraka i pograničnog sukoba s Izraelom. Po svakoj objektivnoj procjeni, u ovome trenutku otvaranje libanonske fronte u širokom opsegu – jer u Libanonu silu nije moguće dozirati – Hezbollahu nikako ne bi odgovaralo. To više što su u trenutku eksplozije zacijelo raspolagali informacijama da će kao organizacija biti sudski oslobođeni odgovornosti za ubojstvo premijera Rafica Haririja zbog nedostatka dokaza i svako skretanje pozornosti na sebe u libanonskim prilikama im ne odgovara. Izrael ne bi imao previše koristi od otvaranja libanonskog košmara u trenucima sklapanja sporazuma s arapskim državama. Kaos u Libanonu nesumnjivo bi podijelio arapski blok i otežao nastavak za Izrael ključnog procesa normalizacije odnosa s arapskim državama i time automatski pridonio slabljenju iranskih pozicija na bliskoistočnim arapskim prostorima. Nekontrolirana eskalacija sukoba u Libanonu u kojem, osim Hezbollahovih šijitskih vojnih formacija, postoje i borbeno spremne formacije libanonskih kršćana, ali i sunita i Druza, uz regularnu libanonsku vojsku koja je pretežno pod utjecajem kršćana, direktno vodi u rat. U slučaju bilo kakvog rasplamsavanja sukoba u Libanonu pripremljeno oružje svih političkih i vjerskih grupacija bilo bi upotrijebljeno u roku od nekoliko sati. Kršćani maroniti u Libanonu vjerni Svetom Ocu i Vatikanu, iz čijih redova dolazi i predsjednik Aoun, najranjivija je vjerska skupina pritisnuta između šijita i većinskih sunita. No, to ne znači da su libanonski kršćani slabi i nespremni za borbu za vlastito održanje. Pokazali su to i raniji oružani sukobi u Libanonu i dugogodišnji građanski rat. Osim šijitskog Hezbollaha, za rat su spremne i sunitske milicije koje financira, naoružava i politički podržava Saudijska Arabija. Pojednostavljeno rečeno, šijite u Libanonu podržava Iran, sunite Saudijska Arabija, a o interesima kršćana pokušavaju se brinuti zapadne sile, prije svih Francuska. Detoniranje Libanona izazvalo bi toliki kaos da bi svi započeti diplomatski procesi pregovaranja i savezničkog pozicioniranja bili prekinuti i spaljeni libanonskim ratnim plamenom.

Direktna odgovornost

Zaoštravanje situacije u Libanonu ne odgovara ni američkoj ni europskoj strani, predsjednik Libanona Aoun ipak je kršćanin i boljega iz te najugroženije skupine u Libanonu jednostavno nemaju. Njegovo popuštanje šijitskom Hezbollahu oportuno je i ne izvire iz sklonosti prema Iranu, nego iz potrebe da se zaštiti kršćanska manjina od većinskih sunita. Eskalacija sukoba značila bi i njegovo rušenje. Zato je moguća kriza izazvana eksplozijom amonijeva nitrata, čini se, u tišini zatvorena. Jednostavno krhka ravnoteža utjecaja sunita, šijita i kršćana u Libanonu, čije narušavanje znači rat, do daljnjega mora biti očuvana. Teško pitanje Libanona u diplomatskom preslagivanju Bliskog istoka, izgleda, još nije na dnevnom redu. No, Libanon ne bi bio Libanon kada ne bi postojala mogućnost izbijanja ratnog sukoba tijekom jednog jedinog jutra i pitanje je dana kada će se promijeniti okolnosti  i kada će nekom od globalnih ili regionalnih aktera pasti na pamet prevrnuti šahovsku ploču Bliskog istoka i tko zna koji put ponovno otvoriti libanonsku Pandorinu kutiju. Je li Hezbollah direktno odgovoran za eksploziju ili ne, teško je procijeniti, ali u svakom slučaju, barem je posredno odgovoran kao militantna organizacija i politička snaga koja je prisvojila lavovski dio moći u Libanonu.

Komentari

komentar

loading...

You may also like