Prema distopijskom romanu Georgea Orwella ‘1984.’, Oceanija pod diktatom fiktivnog ‘Velikog brata’ u konstantnom je izmišljenom ratu s Euroazijom i upravo su takvu globalnu sliku svijeta novim sporazumom stvorili SAD, Velika Britanija i Australija, a i cilj im je isti kao i u popularnoj knjizi
Pod okriljem globalne ekonomske krize koja se od političkih elita i vodećih medija pokriva pandemijom koronavirusa i njezinih sve očitijih posljedica nazire se pokušaj izgradnje novog angloameričkog carstva. Ono se pokušava stvoriti transformacijom britanskih geopolitičkih konstrukcija Anglosfere i Commonwealtha, kao zajednice država koje su nekada činile britansko carstvo na čelu s novom “Globalnom Velikom Britanijom” s jedne strane i SAD-om s druge strane.
Nova angloamerička integracija u nastajanju ne isključuje NATO i ostale integracijske strukture u kojima se Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i ostale države koje ulaze u novi blok nalaze, nego ih održava na životu i pokušava iskoristiti kao instrumente stvaranja novog bloka.
Cilj je stvaranje moćnog političkog, ekonomskog i vojnog kompleksa koji će na globalnoj sceni u utrci za prisvajanje svjetskih bogatstava zasjeniti sve postojeće i potencijalne konkurente. Savez koji se stvara primarno je usmjeren na blokiranje geopolitičkih i ekonomskih opcija Kine i Europske unije i njezinih najmoćnijih država, prije svih Njemačke. To je, uostalom, bio i jedan od ključnih razloga britanskog napuštanja Europske unije, proklamiranja stvaranja takozvane “Globalne Velike Britanije” i njezina usmjerenja prema SAD-u, Australiji, Kanadi, Novom Zelandu, te američkim i britanskim regionalnim partnerima od kojih su većina bivše britanske kolonije. Stvaranje vojnog saveza SAD-a, Velike Britanije i Australije pod nazivom AUKUS, koji po svojim potencijalima nikako nije ograničen samo na Indo-pacifičku regiju nego zbog značaja i političke težine SAD-a na svjetskoj sceni već u startu ima značajan globalni potencijal djelovanja- tek je jedan od prvih koraka prema stvaranju novog angloameričkog bloka.
Ugrožena tržišta
U cilju stvaranja nove integracije i njezina etabliranja na globalnoj sceni te posljedičnog potiskivanja konkurentskih sila Kine i Europske unije nemilice se iskorištavaju posljedice namjerno inducirane ekonomske krize, koja se prikazuje kolateralnim učinkom javnozdravstvene krize izazvane pandemijom koronavirusa.
Ekonomska kriza postupno zahvaća sva velika gospodarstva, uključujući i britansko i američko. No, novi angloamerički blok u nastajanju, iako i sam pogođen, oslanja se na ekonomsku krizu i pokušava je iskoristiti za svoje ciljeve na temelju jasne kalkulacije da će kriza na angloamerički blok ostaviti mnogo manje posljedica nego na konkurente i da će kriza i ono što zbog nje pogodi Kinu i Europsku uniju eksponencijalno umanjiti njihove sposobnosti konkuriranja Ujedinjenom Kraljevstvu, SAD-u i njihovu bloku. Posljedice koje neće izbjeći ni jedna strana bit će, računa London, neproporcionalne i daleko više će oštetiti konkurente. Ekonomska kriza uvezana je s deglobalizacijskim procesima koji dobivaju na zamahu te tako London i blok koji pokušava sa SAD-om stvoriti snažno zagovara transformaciju svjetskog ekonomskog poretka u smjeru deglobalizacije i povratka proizvodnje i radnih mjesta natrag u matične države s posljedičnim otklanjanjem ovisnosti o gotovim proizvodima i industrijskim komponentama iz Azije i Kine. Globalni udar antiglobalizacije u velikoj mjeri izvire iz procesa stvaranja angloameričkoga bloka koji, kako jača, tako u sve većoj mjeri pritišće konkurentsku Kinu, pa i Europsku uniju. Deglobalizacija je zapravo samo novi oblik globalizacije kojom bi trebao vladati novi angloamerički globalni imperij, ako plan njegova stvaranja uspije.
Tako Bloomberg u svome članku autora Andrewa Brownea otvoreno definira da se deglobalizacija ubrzava iz jednostavnog razloga: “Deglobalizacija je potaknuta neugodnom spoznajom da cijeli globalni ekonomski sustav ima jednu problematičnu točku – Kinu”.
Spojene posude
U članku se također navodi da su “američko i kinesko gospodarstvo bili povezani lancima opskrbe na koje su se oboje oslanjali”, no ta “međusobna ovisnost sve više je postajala izvor straha”. Članak se zaključuje konstatacijom: “Kina je bila najveći pobjednik globalizacije, što, dakako, znači da će biti i najveći gubitnik deglobalizacije. Prema istraživanju američke trgovinske komore u Singapuru, 28 posto američkih tvrtki koje posluju u Kini i Aziji izjasnilo se da uspostavljaju ili već koriste alternativne lance opskrbe kako bi smanjili svoju ovisnost o Kini. Deseci milijuna radnih mjesta u Kini su ugroženi. U konačnici će doći u pitanje društvena i politička stabilnost. Usmjerenost američke i partnerske britanske strategije djelovanja na Kinu u cilju prigušenja njezina utjecaja na globalnoj razini i po mogućnosti izazivanja unutarnjih nestabilnosti u samoj državi posve je očita u tolikoj mjeri da se, eto, javno publicira i u medijima. Franucski Le Monde u svom nedavnom članku prenosi izjavu Sébastiena Jeana, direktora francuskog think-tanka za ekonomska pitanja CEPII, koji otvoreno ukazuje da je “povećana američka kontrola nad prijenosom tehnologije u Kini poremetila lance opskrbe poluvodičima i ostalim industrijskim komponentama”, što je izazvalo proizvodne zastoje u Njemačkoj i Europskoj uniji i porast cijena proizvoda.
I uistinu, iako Velika Britanija ima velikih problema zbog zagušenja, pa i prekida dobavnih pravaca, Kina i Europska unija, odnosno njezin industrijski predvodnik Njemačka, u još su težoj situaciji. Njihove opcije djelovanja na otklanjanje nastalih problema mnogo su slabije nego američke, britanske i cijelog angloameričkog bloka.
Dok Kina i Europska unija ovise o proizvodnji za koju su potrebne energija, sirovine i komponente koje se pribavljaju pretežno pomorskim putem na koji se odnosi 90 posto svjetske trgovine, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i njegovi partneri vladaju morima, odnosno pomorskim rutama transporta i u velikoj mjeri financijskim tržištima.
Potpuna kontrola
Oni kontroliraju, sada u krizi postaje očito, sve dobavne pravce i cijelu logistiku, uključujući i pomorske linije komunikacija i značajan dio lučkih kapaciteta. Sadašnja situacija zagušenja i blokade dobavnih pravaca, iako i sami trpe posljedice u konkurentskoj igri s Kinom i Europskom unijom, savršeno odgovaraju angloameričkom bloku. Postoje naznake da se kaos na dobavnim pravcima pod njihovim utjecajem namjerno produljuje u cilju podizanja razine kriznih posljedica za Kinu i Njemačku. U ovome trenutku njemačka industrija i s njom uvezana industrijska infrastruktura drugih država članica EU-a praktički stoji zbog nedostatka komponenti iz Kine i ostatka Azije.
Kineska, pak, proizvodnja ne može se pokrenuti zbog nedostatka energenata koje Kina također dobiva pomorskim putovima. Zbog sukoba s novim angloameričkim blokom koji pokušava ugušiti njezino izvozno orijentirano gospodarstvo, Peking je demonstrativno odbio daljnju nabavu ugljena iz Australije. Posljedično, u situaciji zagušenja pomorskih pravaca usporen je uvoz ugljena iz Indonezije, na što se Kina pri donošenju odluke o blokadi australskog ugljena oslanjala. Nedostatak ugljena zaustavio je proizvodnju električne energije koju Kina dobiva uglavnom iz termoelektrana. Cijene vrtoglavo rastu, kako energenata, tako i gotovih proizvoda i industrijskih komponenti i usprkos iskazanom optimizmu ekonomskih stručnjaka, sve se kreće prema samom rubu pada u inflacijski ponor. Goldman Sachs procjenjuje da je gotovo polovica kineske industrijske proizvodnje zastala zbog nedostatka električne energije. Očekuje se da će to kinesku državu koštati 0,4 postotna boda rasta tijekom 2021. godine, što je naizgled malo, ali kada je riječ o Kini i njezinu gospodarstvu, onda je riječ o kategoriji velikih brojeva, pa 0,4 posto znači milijarde dolara.
Pad proizvodnje
Domaća proizvodnja ugljena nakon kineske odluke o zabrani uvoza ugljena iz Australije, prema Goldman Sachsu ne samo što nije dovoljna za podmirenje potražnje gospodarstva nego je nedostatak uzrokovao višestruko povećanje cijena ugljena, čime je povećana i cijena električne energije koja ima svoju granicu određenu sposobnošću gospodarskih subjekata da je plate. Stoga polovica kineske industrije stoji u mjestu. Ovaj kauzalni niz gospodarskih problema Kine pokrenut je velikim obračunom SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i njihovih partnera s Kinom na ekonomskom i političkom planu. Stvaranje saveza AUKUS i postupno formaliziranje bliskih odnosa između SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i cijele Anglosfere u svojevrsni angloamerički geoekonomski i geopolitički blok bit će novi korak u sučeljavanju s Kinom.
Problemi kineskoga gospodarstva i početak krize u Europskoj uniji nisu posljedica nekakvog ekonomskog poremećaja kao više sile nego svjesno pokrenute krize i otvaranja procesa deglobalizacije svjetske ekonomije. Deglobalizaciju sve snažnije, videći u tome slabost konkurenata, nastavljaju snažno gurati SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo. Logično, jer Kina i Njemačka, a s njom i Europska unija, bili su najveći dobitnici globalizacije pa će biti i najveći gubitnici obrnutog smjera kretanja svjetske ekonomije. Britanski premijer Boris Johnson u jeku nestašice goriva zbog pada transporta i dobavnih pravaca na pitanje novinara vodi li to inflaciji hladno odbacuje tu mogućnost i ukazuje da je sve što se događa znak velikog buđenja svjetskog i britanskog gospodarstva nakon prekida lockdowna zbog koronakrize.
Kriza je umjetna
Na pitanje BBC-ja nalazi li se Ujedinjeno Kraljevstvo u krizi Johnson je odgovorio: “Naravno da ne. Naprotiv, mislim da je ono što vidite u britanskoj globalnoj ekonomiji produkt pritiska na lance opskrbe zbog divovskog buđenja, a to se upravo događa”. Kada govori o divovskom buđenju, britanski premijer Johnson, dakako, prije svega gleda gospodarstvo svoje države i njezinih novih partnera nakon Brexita. Profiteri novog buđenja prema planovima Londona trebali bi biti upravo Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD i novi angloamerički blok koji se u trenucima svjetskoga gospodarskog i trgovinskog kaosa pokušava izgraditi.
Uostalom, sve je i počelo američkim i britanskim obračunom s Kinom pokretanjem trgovinskog rata i pritiscima zbog Hong-Konga. Negdje iz mračnih kutaka toga obračuna izrodila se, naizgled sasvim slučajno, i kontroverzna pandemija koronavirusa koja je iskorištena kao opravdanje za pokretanje nove velike gospodarske krize i katalizator promjena globalne ekonomije. Washington i London, čak i po cijeni redova pred britanskim benzinskim postajama i deficita roba na tržištu i industrijskih komponenti uz posljedični rast cijena i prijeteću inflaciju, ne pokazuju znakove uzbuđenja i zabrinutosti. Razumljivo, jer sve je očitije da je to njihova kontrolirana igra i namjerno pokrenuta kriza. Njome se plaća cijena nečijeg “divovskog buđenja” kako kaže Johnson, a to nije ništa drugo nego buđenje novog angloameričkog imperija.
Jedna i druga sila, otprije povezane specijalnim odnosima u svim sektorima, nalazile su se u regresiji – Ujedinjeno Kraljevstvo već desetljećima od propasti svoga kolonijalnog carstva, a SAD posljednjih desetljeća.
Neprijateljska Kina
Rješenje je pronađeno u povezivanju dvaju carstava i cijele Anglosfere u jedan integrirani globalni geoekonomski i geopolitički savez, upravo onakav kakav je novinar i pisac ispisao u svom distopijskiom romanu “1984”., a prema Orwellu, stvorena je diktatorska Oceanija pod vlašću nepostojećeg “Velikog brata” koja je, da bi svoj narod držala u pokornosti, u stalnom imaginarnom ratu s Euroazijom, a upravo je na tom predlošku stvorena i nova Anglosfera. Sada će svijet platiti cijenu njezina stvaranja. Njemačka i Europska unija nemaju izbora nego, oslanjajući se na zelenu tranziciju i 4. industrijsku revoluciju, povlačiti praktički iste poteze kao američki i britanski konkurenti, uključujući i odnos prema Kini. Pritom će trpjeti nemjerljivu štetu.
Johnsonovo divovsko buđenje simbolizira ono što je htjelo postići Ujedinjeno Kraljevstvo izlaskom iz Europske unije. U suradnji s Washingtonom i cijelom Anglosferom, London pokušava izgraditi angloameričko carstvo koje će ekonomski, politički i vojno dominirati na globalnoj razini i ograničavati utjecaj najvećih konkurenata – neprijateljske Kine i partnerske, ali i konkurentske Europske unije. Već sada prikrivenim djelovanjem imperij u nastanku uspio je, iskorištavajući javnozdravstvenu i ekonomsku krizu, blokirati dobavne pravce i trgovačke rute koje povezuju Kinu s Europom, podignuti cijene transporta i energenata, ugroziti kinesku industriju i gospodarstvo, kao i ekonomiju Europske unije koja je paradoksalno prisiljena nevoljko se pridružiti trgovinskom ratu s Kinom s kojom je prethodnih godina ušla u formalizirane trgovinske i gospodarske aranžmane. Sklopljeni europski poslovi s Kinom sada su, u osvit novog angloameričkog imperija, dovedeni u pitanje.
Novi poredak pokrenut je iz Londona, a ne Washingtona
Izvorište cijelog plana nije uopće u Washingtonu, kako bi se moglo očekivati, nego u Londonu, koji planirano stvaranje nekog oblika replike svoga nekadašnjeg carstva, sada prilagođenog uvjetima 21. stoljeća, nema mogućnosti izvesti bez pomoći SAD-a. London uvlači Washington u svoju igru, koji pak u svemu vidi i koristi za sebe – gotovo na isti način kako je svojevremeno uvlačio Ameriku u 1. i 2. svjetski rat. Čini to kao i onda strpljivo i uporno i na kraju će,izvjesno je, i uspjeti, jer u tako postavljenom scenariju Amerika vidi mogućnost izvlačenja velikih geoekonomskih i geopolitičkih benefita za sebe, jednako kao u velikim ratovima 20.stoljeća. Britanski zov i američko uključivanje u sukobe u dvama velikim ratovima od Amerike je stvorilo svjetsku silu. U novom pridruživanju britanskoj strateškoj inicijativi Washington objektivno ne vidi prevelike rizike za sebe. Vidi samo koristi, što je signalizirao već i jedan od prvih poslova obavljen u samom začetku tog novog partnerstva SAD-a s Ujedinjenim Kraljevstvom i njezinom komonveltskom zajednicom. Riječ je o grubom preotimanju od Francuza posla vrijednog u startu više od 50 milijardi eura, izgradnje podmorničke flote za Australiju, koja je bliski partner Londona i država pod krunom Elizabete II.
Angloamerikanci kao gospodari nafte
SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju mogućnost direktnog utjecaja na cijenu nafte i plina, što zbog američke proizvodnje, što zbog njihove efektivne kontrole nad Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama iz Vijeća za suradnju u Zaljevu, Katarom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom, vodećim arapskim proizvođačima energenata. Saudijska Arabija u direktnoj je vezi s američkim gospodarstvom i politikom preko sustava tzv. petrodolara uspostavljenog još 70-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme Nixonova predsjedničkog mandata. Taj je sustav i uspostavljen ne samo u cilju osiguranja sigurne opskrbe SAD-a i saveznika naftom, nego i kao mehanizam kontrole njezine cijene. Saudijska Arabija jedan je od ključnih igrača koji kreiraju cijene nafte na globalnom tržištu. Kada treba pritisnuti Rusiju, cijena se obara, a kada treba pritisnuti uvoznike energenata Kinu i Europsku uniju, cijena se podiže. U svakom slučaju, da Washingtonu i Londonu trenutno ne odgovaraju visoke cijene ugljikovodika koje idu na ruku Rusiji, bez ikakve dvojbe iskoristili bi svoj utjecaj na arapske proizvođače i rušili ih. Ovako, u nevoljama je Europska unija kojoj prijeti inflacijska spirala, čemu je kumovao i suludi europski zeleni plan koji je krenuo u realizaciju i, dakako, primarni protivnik novog angloameričkog bloka-Kina.
