Biden udružuje saveznike SAD-a protiv autoritativnih zemalja želeći osigurati prevlast Zapada
Nominalni cilj Saveza za demokraciju je uspostava i očuvanje međunarodnog poretka koji bi osigurao svijet siguran za demokraciju. Želi se ograničiti utjecaj država poput Kine i Rusije te pomoći prodemokratskim snagama kako bi se promijenila vlast u nedemokratskim državama
Američka politika pod administracijom predsjednika Joea Bidena sve odlučnije iskazuje namjeru povratka svoje vodeće uloge u promicanju liberalne demokracije diljem svijeta. Stvara se novi veliki blok demokratskih država predvođenih SAD-om – svojevrsna Sveta alijansa demokracije.
Događaj koji bi trebao pokrenuti novu veliku američku geopolitičku agendu koja će u značajnoj mjeri obilježiti ne samo mandat predsjednika Bidena nego i američku politiku i zbivanja na međunarodnoj sceni sljedećih godina Summit je za demokraciju (Copenhagen Democracy Summit 2021.) održan u Kopenhagenu 10. i 11. svibnja.
Američki predsjednik Joe Biden jedan je od ključnih pokretača inicijative okupljanja državnih, političkih i gospodarskih predstavnika najmoćnijih država liberalne demokracije. On je osobno otvorio prvi Copenhagen Democracy Summit 2018. godine, a sada, tri godine poslije, kao američki predsjednik u ulozi je domaćina summita koji bi pod njegovim i autoritetom američke politike trebao ojačati povezivanje demokratskih država i cijelu ideju podignuti na sasvim novu geostratešku razinu.
Veliki zaokret
Summit u Kopenhagenu trebao bi postati prekretnica koja će grandiozno označiti start nove velike globalne strategije SAD-a i saveznika. Nakon ovog summita u Kopenhagenu američki predsjednik Joe Biden trebao bi kasnije tijekom godine sazvati veliki globalni Summit za demokraciju, koji bi otvorio vrata formaliziranju bloka demokratskih država na globalnoj razini. Taj svojevrsni “Savez za demokraciju”, kako ga mnogi već nazivaju, koji bi pod vodstvom Washingtona trebao zaživjeti nakon ovogodišnjeg Democracy Summita u Kopenhagenu i planiranog globalnog Summita za demokraciju pod Bidenovom palicom, neodoljivo podsjeća na nekadašnju Svetu alijansu koju su europske monarhije stvorile u rujnu 1815. godine nakon konačne pobjede nad Napoleonom, kao savez koji ih je štitio od prodora prevratničkih republikanskih pokreta i političkih doktrina.
Kako je nekada Sveta alijansa štitila monarhizam europskih sila Rusije, Pruske i Austrije u kontinentalnoj Europi, tako bi sada na globalnoj razini nova demokratska alijansa štitila i promicala liberalnu demokraciju, kako u svojim zemljama, tako i na svjetskoj razini. Nekadašnja europska Sveta alijansa djelovala je u okvirima mirovnoga poretka ravnopravnog suodlučivanja najmoćnijih europskih sila poznatog kao “Europski koncert” stvorenog nakon pobjede nad Napoleonom. Indikativno, vodeći američki i europski geopolitički think-tankovi već neko vrijeme operiraju inicijativom stvaranja novoga koncerta sila, ali sada ne na europskoj, nego na globalnoj razini.
Nominalni cilj Saveza za demokraciju je uspostava i očuvanje međunarodnog poretka koji bi osigurao “svijet siguran za demokraciju”, kako to definira nikada službeno inaugurirana, ali u stvarnosti desetljećima aktivna doktrina američkog liberalnog intervencionizma. Prema američkim stratezima, takav poredak globalne prevlasti liberalne demokracije nije moguć bez trajnog američkog vodstva i sigurnosnih jamstava ugrađenih u sustave političkih i vojnih savezništava uspostavljenih u različitim dijelovima svijeta.
Prvi plan
Nakon prividnog povlačenja Amerike s multilateralne scene u vrijeme Trumpova predsjedništva potrebno je ponovno ojačati stara i stvoriti nova savezništva. Amerika se, suprotno tvrdnjama Trumpovih protivnika, nikada nije povukla s pozicije vodeće svjetske sile niti je prekinula interakciju s europskim saveznicima u okviru NATO-a i ukupnosti transatlantske zajednice. Za odnose s azijskim saveznicima, prije svega Japanom, može se reći da su čak bili u uzlaznoj putanji. Zbog specifične Trumpove politike trgovanja američkim i zajedničkim interesima samo se stekao dojam američkog zanemarivanja starog savezništva s europskim silama, ali Amerika je uvijek bila uz svoje europske partnere. Međusobni odnosi ipak su se u određenoj mjeri ohladili i opteretili suprotstavljenim ekonomskim interesima, koje je u prvi plan, umjesto ideoloških poveznica, gurala prethodna američka administracija.
No sada Washington, nakon Bidenova preuzimanja predsjedništva i političke podrške koju je za svoju politiku osigurao u američkom Kongresu, kako na strani demokrata, tako i u velikom dijelu republikanskog političkog korpusa, ide korak dalje. Sa svojim najbližim saveznicima, prije svega Velikom Britanijom, SAD pokreće i predvodi inicijativu stvaranja globalnoga bloka demokratskih država koji bi dao novi impuls osiguranju globalnog poretka liberalne demokracije. U biti, s koje god se strane gleda, u konačnici je riječ o bloku koji bi uz ključnu podršku službene američke politike, sa svim instrumentima koji su njoj na raspolaganju – financijskim, informativnim, obavještajnim, diplomatskim i vojnim – djelovao kao svojevrsna protuteža ekonomskim i geopolitičkim utjecajima najmoćnijih nedemokratskih država svijeta, a to su, prema nepodijeljenom mišljenju američke i europske politike, Kina i Rusija.
Vakuum mira
Sveta alijansa najmoćnijih demokratskih država koja se stvara pod izravnim vodstvom samog predsjednika Joea Bidena trebala bi ujediniti demokratske snage u borbi protiv autoritativnih vlada, političkih pokreta i država koje u unutarnjoj politici provode nedemokratske prakse vlasti, a na planu vanjske politike ruše liberalni poredak uspostavljen nakon 2. svjetskog rata.
Cilj je ograničiti utjecaj takvih država, prije svega Kine i Rusije, te protudemokratskih nedržavnih subjekata na međunarodnoj sceni, pomoći prodemokratskim snagama kako bi se promijenila vlast u nedemokratskim državama i na kraju, ali ne manje važno, zaštitio demokratski poredak u vlastitim državama. Prema američkim političkim stratezima, oporavak liberalne demokracije i protjerivanja s političke scene nedemokratskih i neliberalnih snaga u SAD-u i europskim državama zapravo je ključni preduvjet nastupa SAD-a kao zaštitnika i predvodnika demokracije na globalnoj razini.
Očito je da uistinu postoji vakuum mirovnoga poretka nastao jačanjem konkurentskih sila na globalnoj razini Kine i Rusije, ali i jačanjem samostalnih politika različitih pojedinih regionalnih igrača kao što su Turska ili Saudijska Arabija. Po ocjeni nove američke administracije, slabljenje američkoga utjecaja i vakuum poretka nastao je u velikoj mjeri i zbog politike povlačenja s međunarodne scene i iz multilateralnih organizacija koju je provodila prethodna administracija. Više je nego jasno da novo američko političko vodstvo međunarodni poredak poznat kao “Pax Americana” ne namjerava prepustiti propasti. Još u prosincu prošle godine sadašnja državna podtajnica za politička pitanja i praktički treća osoba u američkoj vanjskopolitičkoj hijerarhiji Victoria Nuland u nastupu za vladi blizak think-tank Brookings Institution otvoreno kazuje da je: “Trumpov nastup dokazao da, kada god SAD krene sam i zauzme unilateralni pristup kao što je ‘Amerika prije svega’, rezultati ne donose nikakav napredak za američki narod. Bidenova administracija osjeća da je nastupio egzistencijalno važan trenutak u odgovoru na izazov autokrata u usponu. Rusija i Kina imale su četiri godine vremena produbiti svoj utjecaj ne samo u našem sustavu saveza nego i promijeniti globalna pravila poretka”. Prema Victoriji Nuland, nastupilo je vrijeme povratka Amerike i američkoga vodstva.
Povratak Amerike
Gotovo identično za Wall Street Journal iskazuje i Anders Fogh Rasmussen, bivši glavni tajnik NATO-a: “Prije 30 godina naprednim demokracijama rečeno je da je nastupio kraj povijesti i da je kontinuirano napredovanje slobode i demokracije neizbježno. No zbilo se suprotno: sloboda se povukla dok se Amerika povlačila sa svoga mjesta globalnoga vođe. Možda više nećemo vidjeti bolju priliku nego onu koju imamo sada za oporavak od zapadne bolesti sumnje u sebe i snagu demokracije”.
Pravu priliku za povrat američkoga globalnog vodstva nakon pobjede Joea Bidena vidi i Robin Niblett, direktor Kraljevskog instituta za međunarodne odnose Chatham House, koji u članku za Forreign Affairs od 5. travnja navodi: “Američki i europski čelnici moraju iskoristiti zamah nastao Bidenovim dolaskom na vlast kako bi obnovili transatlantsko partnerstvo, ali pritom bi se također trebali okrenuti demokraciji u Africi, Aziji i Latinskoj Americi”. Niblett ukazuje na to da je suradnja demokratskih država na globalnoj razini pod američkim i europskim vodstvom preduvjet opstanka liberalnog poretka. U tome cilju demokratske države, po njegovu mišljenju, moraju surađivati putem postojećih multilateralnih organizacija. “No tamo gdje postoji stagnacija u funkcioniranju tih organizacija, a zastarjele institucije prijete potkopavanjem napretka, demokratske države bi se trebale osloniti na manje skupine zemalja istomišljenika sa zajedničkim vrijednostima i interesima. Stvaranjem ključne skupine demokracija liberalne države mogu ojačati svoj utjecaj u velikim multilateralnim organizacijama poput G20 i UN-a.
Potom Niblett, prije samog demokratskog summita u Kopenhagenu, ukazuje da je upravo ta inicijativa okupljanja demokratskih država rješenje koje se traži. Novi Savez za demokraciju koji bi nastao na temeljima suradnje u okviru Summita za demokraciju trebao bi se stvoriti transformacijom i proširenjem formata G7 na okvir D10.
Daleki put
Skupinu G7 trenutačno čine SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Francuska, Njemačka, Italija i Japan. Sastanci skupine održavaju se svake godine i na njima su prisutni i predstavnici Europske unije. Američka i europska politika, upravo onako kako iskazuje Niblett, smatraju da bi se proširenjem te skupine Australijom, Indijom i Južnom Korejom stvorio na globalnoj razini savez demokratskih država ili svojevrsna demokratska Sveta alijansa. Koliko bi to moćna grupacija bila, svjedoči podatak da je 2018. godine skupina G7 posjedovala 58 posto svjetskog bogatstva, stvarala više od 46 posto globalnog BDP-a na temelju nominalnih vrijednosti, odnosno 32 posto BDP-a prema paritetu kupovne moći. Njihov BDP dostiže razinu od oko 40 bilijuna dolara, što čini gotovo polovinu svjetske ekonomije.
Prvi koraci u transformaciji G7 u novi demokratski savez ili D10 već su učinjeni ovih dana. Ministri vanjskih poslova zemalja članica G7 početkom svibnja održali su u Londonu sastanak uživo na kojem je bio prisutan i državni tajnik SAD-a Antony Blinken. Na njega su prvi put, uz delegacije članica G7, na inicijativu britanske politike po prethodnom dogovoru s Washingtonom i u organizaciji britanskog premijera Borisa Johnson bile pozvane i delegacije Australije, Indije, Južne Koreje i Južne Afrike. Sasvim je izvjesno da će delegacije tih zemalja biti prisutne i na sastanku na vrhu članica G7 sljedećega mjeseca u Londonu.
Upravo će te države biti jezgra novoga demokratskoga bloka koji se stvara. Skupina D10 koja bi se trebala formirati temeljila bi se ne samo na svojoj ekonomskoj moći nego i na zajedničkim vrijednostima demokracije.
Od Summita za demokraciju do bloka demokratske alijanse još je dalek put. No jasno se očituje odlučnost američke i savezničke politike da postigne ono što je naumila i stvori snažan globalni blok međusobno povezanih demokratskih država. Potpuno je jasno, Washington neće odustati od te ideje ni po koju cijenu i sigurno će je pogurati. Ujedinjeno Kraljevstvo također nema razloga povlačiti se iz koncepta stvaranja globalnog demokratskog bloka. Predviđeni okvir međusobne suradnje i djelovanja na međunarodnom planu odgovara i Francuskoj i Njemačkoj jer između ostalog i multiplicira njihov utjecaj na globalnoj razini, ojačava njihove vodeće pozicije unutar Europske unije i samu Europsku uniju uzdiže na svjetsku razinu moći. Stvaranje D10 ili globalnog demokratskoga bloka na najvišim razinama savršeno odgovara i svima ostalima koji bi u njega bili uključeni, prije svega Indiji koja se tako uzdiže na višu razinu igre i jača svoju poziciju prema starome konkurentu Kini.
Američka izuzetnost
Potpuno je sigurno, za američku i savezničku politiku više nema povratka na stare trase međunarodnog djelovanja i koncept nove Svete alijanse demokracije bit će sljedećih godina temeljna odrednica njihova vanjskopolitičkog djelovanja. Koncept nesumnjivo postaje doktrina američke vanjske politike, tim prije što je u potpunom suglasju s vječnom politikom američkog liberalnog intervencionizma.
Kako tvorce novog saveza za demokraciju uopće ne zanima stanje demokracija u nekim drugim njihovim bliskim saveznicima kao što su Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati i ostale satrapije diljem svijeta, nego su fokusirani na nedemokratske režime Rusije i Kine, novi demokratski blok nije demokratski debatni klub, nego je očito primarno usmjeren na konkurentske sile u kojima se ne prakticira demokracija zapadnoga tipa, ali i na slabije države i drugorazredne igrače kao što su, primjerice, Venezuela i Bjelorusija u kojima je, prema ocjeni američkih i savezničkih stratega, potrebno što prije zamijeniti nedemokratske režime političkom strukturom koja bi trebala implementirati liberalnu demokraciju. Uostalom, nisu slučajno na Summit za demokraciju u Kopenhagenu pozvani tzv. prodemokratski aktivisti Svetlana Tihanovska iz Bjelorusije i Nathan Law iz Hong Konga te Juan Guaido, kojega službena internetska stranica demokratskog saveza u Kopenhagenu naziva predsjednikom Venezuele.
Nova američka doktrina stvaranja globalnog demokratskog bloka izraz je duboko ukorijenjene američke volje upravljanja svjetskim procesima s pozicija “američke izuzetnosti” i liberalnog intervencionizma koja se nakon djelomičnog povlačenja za Trumpova predsjedništva ponovno u novoj formi i u punoj silini vraća u američku politiku, američko vanjskopolitičko djelovanje i na scenu međunarodnih odnosa.
