Putin će dobiti dio Ukrajine, ali će to biti njegov kraj
Mario Stefanov
Ovu partiju šaha Vladimir Putin, iako je mogao birati, započeo je na pogrešan način, uzevši bijele figure i vukući poteze koji će Rusiji otvoriti bokove, a međunarodna javnost koja je propitivala brani li on možda uistinu ugrožene interese Ruske Federacije sada ga drži neprijateljem cijelog svijeta
Geopolitička era započeta nakon 2. svjetskog rata došla je svome kraju. Jednako kao što je započela nuklearnim udarima, tako će i završiti. Početak nove geopolitičke ere koja nastupa ponovno će objaviti eksplozije nuklearnih bombi.
Sve je došlo svome kraju, pa čak i propaganda koja je u doba globalne informacijske povezanosti postala smiješna i neuvjerljiva.
Izjave američkih dužnosnika u kontekstu nasilnog komadanja Ukrajine u stilu – branit ćemo ovu demokraciju – jednostavno su bljutave, a izjave ruskih dužnosnika i samog Putina koje negiraju ne samo ukrajinski državni suverenitet nego i sam ukrajinski nacionalni identitet morbidne su i potpuno iracionalne.
Putin će možda dobiti komad Ukrajine, ali je zauvijek izgubio sve prednosti koje je ikada imao u odnosu na Zapad. Nakon nastavka agresije na Ukrajinu i očitog pokušaja njezina uništenja kao države iz lukavog geopolitičkog šahista prometnuo se u otvorenog siledžiju od kojeg zazire, kako se javno moglo vidjeti, i njegov vlastiti šef obavještajne službe. Nakon onoga što je učinio više ništa na što upućuje geopolitička logika nije važno. Sve što mu je eventualno ikada išlo na ruku, svi argumenti kako se Rusija nalazi pod geopolitičkim pritiskom SAD-a i saveznika iz NATO-a, postaju potpuno irelevantni. Rusija i Putin jednostavno su ih u deliriju iracionalnosti sami učinili nebitnima. Ono što su počinili sada daje za pravo ranijim tvrdnjama SAD-a i Zapada da je Rusija pod Putinom problematična država koja ugrožava mirovni poredak i gazi međunarodno pravo.
Ratno tumaranje
Zahvaljujući ruskim potezima, američke i savezničke ratne avanture posljednjih desetljeća, ratno tumaranje po Afganistanu i brzo izvlačenje iz ratnog kontakta napuštanjem Afganistana koje je izazvalo podsmijeh svjetske javnosti sada su već daleka i zaboravljena prošlost. Jednako kao i američko i savezničko uništavanje cijelih arapskih država, Libije i Iraka, koje je gotovo uništilo američki ugled u svijetu, sada je sam Putin koji se sa svojom vojnom silom predstavljao kao zaštitnik Sirije i arapskog svijeta od zapadnog imperijalizma i islamističkog ekstremizma – proglasio prihvatljivim ponašanjem.
Putin je upravo izgubio ključnu bitku velikog rata koji je pred vratima Europe, bitku koja se vodila za status žrtve. Preuzeo je za Rusiju povijesnu ulogu pokretača rata. Ovu partiju šaha, iako je mogao birati, započeo je na pogrešan način, uzevši bijele figure i vukući poteze koji će Rusiji otvoriti bokove. Međunarodna javnost koja je propitivala brani li možda uistinu Putin ugrožene interese Ruske Federacije sada ga drži neprijateljem cijelog svijeta. Da je učinio veliku pogrešku, jasno se vidi iz ponašanja Kine koja se drži rezervirano, a njihovi dužnosnici, glumeći nezainteresiranost, pozivaju na mirno rješavanje sporova.
Stoljećima se pokušava dokučiti što je to što vođe i cijele narode nakon početnih uspjeha tjera na poteze koji ciljaju daleko iznad vlastitih mogućnosti. Pravi jednoznačni odgovor nitko nije dao. On, čini se, nije samo u karakteru samog vođe koji se ne može oduprijeti grijehu oholosti nego i u psihologiji mase koju je vođa pokrenuo i koja stoji iza njega, a i sama masa itekako može postati ohola.
Kako bilo, Europa, i posljedično cijeli svijet, tone u novi veliki rat i ostalo je još samo 10 posto mogućnosti da se on spriječi. Javne prezentacije poteza uključenih sila u započeti europski oružani sukob žalosno su prozirne i ne uspijevaju prikriti stvarnu pozadinu ukupnosti međusobnog razračunavanja, ne samo preko Ukrajine nego i na globalnoj razini, a to nije ništa drugo doli gola i primitivna otimačina za kontrolu svjetskih bogatstava i premoći nad njihovim izvorima i putovima transporta. Protivnici se, nakon desetljeća nadmetanja, već toliko dobro poznaju da uspijevaju predvidjeti poteze druge strane i stoga vode mrtvu utrku koja neće završiti nikakvim velikim geopolitičkim smirajem, nego vjerojatnije velikim ratom. Taj rat, dakako, treći put u stotinu godina, mora početi u Europi jer samo europsko ratište, kao i u prethodnim velikim ratovima, može pokrenuti svjetski oružani sukob koji protivnici priželjkuju i u koji srljaju.
Kako je riječ o nuklearnim silama, ako svijet nastavi tonuti u njihovo oružano razračunavanje, što je u ovim trenucima smjena geopolitičkih epoha gotovo neizbježno, ono će neizbježno rezultirati uporabom nuklearnog oružja.
A uistinu je malo razloga za optimizam.
Protivničke bande
Osim interesa svjetskih velesila koje one nasiljem pokušavaju realizirati u međunarodnim odnosima, zapravo više ničega drugoga i nema. Organizacija UN-a praktički je nestala sa scene, a umjesto nje djeluju sučeljeni geopolitički blokovi. Cijeli svijet zapravo se pretvorio u poprište obračuna protivničkih bandi u kojima UN ima ulogu korumpiranog policajca koji tobože pokušava uvesti red. Regularne institucije međunarodnoga prava, prije svega one u sklopu UN-a, potisnule su nelegitimne institucije međunarodnih odnosa kao što su grupa G7 koje stvarno kreiraju međunarodnu politiku.
Svijet je podijeljen, ne više na dvije političke ili ideološke doktrine u međusobnom sukobu, nego je podijeljen sukobljenim imperijalnim doktrinama ovladavanja svjetskim bogatstvima i otimačinom čak i za sam prostor.
I SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo i Rusija koje u ovom trenutku sa svojim saveznicima već vode, ne nekakav novi hladni rat, kako mnogi procjenjuju, nego uistinu stvarni oružani sukob u svome doktrinarnom supstratu na manje ili više izražen način, imaju ideju carstva. A u svojim temeljima većina sukoba diljem svijeta proizvod je velikog imperijalnog sučeljavanja SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva s Rusijom i Kinom. Sukob s Rusijom ulazi u terminalnu fazu i oružani rat se već vodi, što preko posredničkih snaga, što direktnom izmjenom vatre. Kina je pak posao za cijelo stoljeće i ona je u ovim trenucima na čekanju. No preraste li ukrajinsko-ruski sukob kao dio već započetog rata Zapada i Rusije iz europskog rata u globalni, neizbježno će se u razračunavanje uključiti i Peking. Drugačije i ne može završiti uzročno-posljedični lanac zbivanja koji se proteže kroz protekla desetljeća, kada svi smatraju da imaju pravo, što na regionalnoj, što na globalnoj razini proglašavati svoje sfere utjecaja i “zapišavati” svoje granice i tzv. crvene crte.
Kraj povijesti
Američka doktrina vanjskog djelovanja u svojoj biti izvire iz sulude ideje o kraju povijesti koju je za svoje političke poslodavce američki filozof i geopolitičar Francis Fukuyama opisao u svojoj knjizi iz 1992. godine “The End of History and the Last Man”. On je tvrdnjom da će svijetom zavladati liberalna demokracija koja će dokinuti sva neprijateljstva i ratove i označiti kraj povijesti zapravo opisao sliku američkog globalnog carstva. Kreatori američke vanjske politike iz redova bipartijskog političkog konglomerata tzv. neoconsa jasno su u svojim teoretskim radovima i praktičnom djelovanju diljem svijeta naznačili takav smjer američke politike. Američki predsjednik Biden i njegova administracija popunjena iz redova “neoconsa” otišli su i korak dalje. Sudarajući se s Rusijom i Kinom, jednostavno su u ljeto prošle godine na održanom Summitu za demokraciju povukli novu željeznu zavjesu i svijet podijelili na demokratski i autoritarni blok protiv kojeg se treba boriti svim silama demokratskih snaga svijeta. Dakako, Rusiju i Kinu označili su predvodnicima autoritarnog bloka i neprijateljima. Zanimljivo je da se rastom napetosti s Rusijom oko Ukrajine i ulaskom u direktni oružani obračun Zapada s Rusijom u srednjostrujaškim medijima proporcionalno s eskalacijom sukoba iz optjecaja povlači pitanje borbe protiv autoritarnog bloka. Odjednom se svi prave blesavi kao da Summit za demokraciju na kojem su Rusija i Kina proglašeni neprijateljima slobodnog svijeta nije ni održan. Razumljivo, jer bi nastavak iznošenja teza sa Summita u trenucima ratovanja aktivirao pitanja o razini suodgovornosti SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva za ono što se zbiva u istočnoj Europi.
Ujedinjeno Kraljevstvo, za razliku od SAD-a i Rusije, barem ne prikriva svoje imperijalne ambicije pa javno proklamira ideju povratka na stare imperijalne rute i stvaranja nekakve replike svojega nekadašnjeg carstva kroz usvojeni koncept promicanja Globalne Velike Britanije, i tu je sve jasno da ne može biti jasnije, za što se pobrinuo sam London.
Rusija, s druge strane, što god Putin javno tvrdio, također djeluje na tragu pokušaja stvaranja neke geopolitičke konstrukcije koja bi obnovila nekadašnje rusko carstvo. Ruska politika pod Putinom ne pokušava obnoviti sovjetsko carstvo, nego carstvo Romanovih prilagođeno uvjetima 21. stoljeća. A ono je propalo zahvaljujući upravo Lenjinu i njegovim komunistima koji su ga na domaćem terenu dokrajčili i politički i fizički brutalnom likvidacijom cijele dinastije.
Neprekinuti niz
Na međunarodnom i geostrateškom planu rusko carstvo komunistički je režim fizički likvidirao mirovnim sporazumom iz Brest-Litovska između Rusije i središnjih sila na čelu s Njemačkom, kojim se SSSR odrekao velikih dijelova teritorija ruskog carstva. Nije stoga neobično što je u kontekstu svoga maltretiranja Ukrajine i u trenutku kada je priznao odmetnute dijelove Ukrajine, neposredno prije vojne akcije Putin samo postojanje Ukrajine vezao uz Lenjina i uništenje ruskog carstva. Ovo što sada radi u biti je novi pokušaj obnove ruskog carstva kakvo je postojalo prije Brest-Litovska. To samo po sebi znači uništenje Ukrajine u njezinim sadašnjim granicama.
Veliki sukob za nova carstva ne može se izbjeći. Toliko su, naime, čvrsti i nepopustljivi temelji vanjskog djelovanja svih uključenih sila da baš sve vodi direktnom sudaru čelom u čelo imperijalnih doktrina u borbi za konkretne teritorijalne i gospodarske interese koje svako carstvo po svojoj prirodi postojanja štiti i promiče. Funkcija carstava je kontrola prostora i bogatstava. Takav slijed zbivanja, koji malo što može više zaustaviti, zatvara geopolitičku epohu nastalu nakon 2. svjetskog rata koja kao i prethodna započinje ratovima i pokoljima.
Nažalost, svijet neće moći krenuti naprijed dok opet njime ne odjekne eksplozija i ne obasja ga svjetlost nuklearnog oružja. Tek tada postoji šansa da se svijet izvuče iz iracionalnosti svojih elita i njihovih imperijalnih deluzija. Tek kada netko aktivira nuklearno oružje možda se vrati racionalno promišljanje i zaustavi srljanje u opći nuklearni sukob.
Rizik nastavka ovakvog tijeka događaja je zapravo mnogo veći od rizika da SAD ili Rusija upotrijebe nuklearno oružje u ograničenom opsegu. Tko će to od njih biti, nije važno. Nastavak sadašnjeg tijeka događaja jednako bi, naime, doveo do nuklearnog obračuna. Žalosno, ali u ovim trenucima se čini da je jedini način zaustavljanja iracionalnog ponašanja političkih i gospodarskih vladara najvećih svjetskih sila upravo uporaba nuklearnog oružja do koje će njihovo ponašanje, ako se ne otrijezne, zacijelo dovesti.
Uostalom, sve sučeljene strane razvile su doktrine vođenja ograničenog nuklearnog rata. Lako je moguće da će ih primijeniti u praksi. Svijet bi se u tom trenutku mogao otrijezniti, a žrtve i muke stanovništva bit će mnogo manje nego ako nastave putem kojim su krenuli.
