M. Stefanov: Treći pad Rusije u stotinu godina

Mario Stefanov

Postaje sve izvjesnije da predsjednik Ruske Federacije Putin nije nasljednik djela Petra Velikoga ili Katarine Velike, koji su od Rusije izgradili silu, nego moderna reinkarnacija cara Nikole II. koji je Rusiju odveo u prvu propast u posljednjih sto godina i komunističkih careva sovjetskoga doba koji su je odveli u drugu propast

Postaje sve izvjesnije da predsjednik Ruske Federacije Putin nije nasljednik djela Petra Velikoga ili Katarine Velike, koji su od Rusije izgradili silu, nego moderna reinkarnacija cara Nikole II. koji je Rusiju odveo u prvu propast u posljednjih sto godina i komunističkih careva sovjetskoga doba koji su je odveli u drugu propast. Putin nikada neće postati Vladimir Veliki jer će Rusiju najvjerojatnije odvesti u treći pad u posljednjih sto godina.

Takva njegova pozicija koju bi mogao dobiti u ruskoj povijesti realna je jer bi – nakon katastrofalnog i po mnogočemu suludog rata u Ukrajini pokrenutog na temelju iracionalnih postavki – Rusija njegovom zaslugom i zaslugom političkog i vojnog kruga oko njega lako mogla doživjeti i svoj treći slom.

Nikola II. je nakon izgubljenog rusko-japanskoga rata u periodu do 1. svjetskog rata nasilno, ali neuspješno gušio unutarnje pokušaje demokratizacije društva i države i ograničavanja carskog samodržavlja. Nasilje koje je provodio i neuspješno sudjelovanje ruske vojske u 1. svjetskom ratu uz ogromne gubitke doveli su do kaotičnog pada njegova carstva i instaliranja komunističkih revolucionara od njemačke vojno-obavještajne službe u cilju izbacivanja Rusije iz rata.




Kaotični pad

Njemačka i središnje sile svoj su cilj postigle – privremena vlada Kerenskog je srušena i nastupio je potpuni vojni slom ruske vojske koja se počela naočigled rasipati.





Nova komunistička vlast bila je prisiljena, što zbog vojnih gubitaka, što zbog vraćanja duga Njemačkoj koja joj je pomogla ovladati Rusijom, pristupiti pregovorima s Njemačkom i Centralnim silama i u konačnici potpisati separatni mir u Brest-Litovsku 3. ožujka 1918. godine. Njime je Rusija izašla iz rata sklopivši separatni mir, ali se morala odreći Poljske, Litve, Finske, Latvije, Estonije, Bjelorusije i Ukrajine, koje su postale nezavisne države, kao i dijelova Gruzije koji su pripali Osmanskom Carstvu. Njemačka je postigla ogromne teritorijalne dobitke na štetu propalog ruskog carstva. No nakon njemačkog poraza, zapadne sile koje su kreirale Versajski poredak pod vodstvom američkog predsjednika Woodrowa Wilsona natjerale su Njemačku na odustajanje od svih teritorijalnih dobitaka koje je postigla na temelju pobjede nad Rusijom i sporazuma iz Brest-Litovska. Njemačka se odrekla sporazuma u studenome 1918. godine, što je formalno bila jedna od odredbi primirja s protivničkom stranom. Rusija je potom uspjela najveći dio Ukrajine do 1920. vratiti pod svoju kontrolu. Pokušaj vojnog pokoravanja Poljske ratom koji je protiv nje sovjetska Rusija pokrenula 1919., i koji je trajao do ožujka 1921. godine, završio je potpunim ruskim debaklom.

No sporazumom između nacističke Njemačke i SSSR-a poznatim kao sporazum Ribbentrop-Molotov punog naziva “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika”, potpisanim 23. kolovoza 1939. godine, gotovo u cijelosti su poništeni svi ruski teritorijalni gubici nastalim na temelju sporazuma iz Brest-Litovska. SSSR je okupirao baltičke države, a s Njemačkom je dogovorio podjelu Poljske koja je i provedena nakon njemačkog napada na Poljsku. Dva tjedna nakon ulaska njemačkih trupa na poljski teritorij s istoka su ušle sovjetske trupe i Poljska više nije postojala.

Na taj način, nakon prvoga pada, Rusija se kroz stvaranje SSSR-a i nova teritorijalna proširenja, odnosno povrat onoga što je izgubljeno padom carske Rusije, uspjela regenerirati kao imperijalna sila.

Put u propast




Nakon njemačkoga napada na SSSR, koji je okončao prijetnju njemačko-ruske zajedničke kontrole nad istočnom Europom i Mackinderovim Heartlandom, SAD i Velika Britanija pružile su vojnu i političku podršku sovjetskom totalitarnom režimu kako bi spriječili Njemačku da stekne ekskluzivnu kontrolu nad Heartlandom, teritorijem i resursima koji bi mogli biti temelj za svjetsku dominaciju.

U završnoj fazi 2. svjetskog rata SSSR je uspio ostvariti kontrolu nad cijelom istočnom Europom, što je izazvalo reakciju SAD-a i Velike Britanije i novostvorene vojno-političke koalicije zapadnih sila. Počeo je hladni rat pod krinkom borbe demokracije protiv totalitarnog komunizma, iako je potpuno jasno da nije riječ o ideologiji nego o borbi za vječne i nepromjenjive geopolitičke interese u samom srcu Europe.

No SSSR je kao reinkarnacija propalog ruskog carstva tijekom hladnoga rata sve više slabio u sučeljavanju sa SAD-om i zapadnim silama, a ratovi u koje se uvukao i ogromna financijska i vojna pomoć koju je dijelio potencijalnim i stvarnim saveznicima diljem svijeta, kao i utrošak enormnog dijela BDP-a za vojne potrebe kako bi parirao protivnicima sa zapada SSSR je doveo u propast.

Rusija je 1991. godine doživjela drugi pad u 20. stoljeću.

Kolaps sovjetske ekonomije 1991. godine doveo je do anarhije i masovne pljačke gospodarske infrastrukture i prirodnih bogatstava, kolapsa političko-ekonomske strukture koja je vladala SSSR-om i proboja na vlast oligarhije uglavnom nasilnih kriminalaca povezanih s dijelovima političkog i sigurnosnog sustava propalog SSSR-a. Rusija je uspjela potom izgraditi koliko-toliko učinkovit državni sustav i donekle osigurati slobodu tržišne utakmice. No sve je to bilo jadno i nedovoljno za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba ruskog stanovništva. Novostvorena Ruska Federacija ostala je u čvrstom zagrljaju oligarhijske strukture sačinjene od samozvanih poduzetnika koji su se jedva znali potpisati, ali su ih podržali moćni ostaci starog državnog sustava, posebice gotovo nedirnute strukture unutarnjih obavještajnih i sigurnosnih službi.

Posljedice za Europu

Nakon ekonomske katastrofe koja je dodatno opustošila Rusiju 1998. godine došlo je do preokreta integracijom države u globalna tržišta. Iz jačanja globalizacijskih procesa Rusija je izvukla koristi jer je njezino uključivanje na globalno tržište omogućilo njezin oporavak. No ponovni uspon koji se poklopio s prvim mandatom predsjednika Putina pomogli su SAD i Europa koji, htjeli to ili ne,nisu željeli dopustiti pretvaranje Rusije u dužnika koji ne može isplaćivati obveze prema zapadnim financijskim institucijama i kreditorima. Tako je jedan od prvih zapadnih velikih hedge fondova Long–term Capital Management, koji je posrnuo u propast zbog ulaganja u Rusiju i ruske vrijednosne papire, morao biti spašavan od konzorcija banaka koordiniranih preko američkih Federalnih rezervi.

Postupno je u sljedećem desetljeću Rusija uspjela otplatiti vanjske dugove i ponovno pokrenuti gospodarstvo koje je zbog kretanja cijena energenata sve više raslo. Rusija se ponovno revitalizirala nakon drugog sloma u 20. stoljeću.

No ruska invazija na Ukrajinu sve je promijenila. Rusija ponovno vodi iscrpljujući rat velikog opsega i intenziteta s neizvjesnim ishodom. Protiv nje je pokrenuta, zbog agresije na Ukrajinu, lavina nikad viđenih ekonomskih sankcija – pravi ekonomski rat.

Naziru se izgledi da je na pomolu i treći slom Rusije u posljednjih sto godina. No ovoga puta on za Europu neće proći tako glatko kao 1991. godine. Njegove posljedice zapljusnut će Europu u razmjerima jednakima, ako ne i većima i strašnijima od onih nakon 1. svjetskog rata i prvog sloma Rusije.

Problem je što je Rusija oduvijek zbog svoje veličine, pa i povijesnog nasljeđa, bila sila koja je imala izuzetan utjecaj na zbivanja u Europi, kao što je i Europa imala utjecaja na prilike u Rusiji. Postoji povijesna interaktivna veza. Svaki pad Rusije, i prvi i drugi u 20. stoljeću, na različite su načine stoga uzdrmali Europu, koja je svaki put morala tražiti načine sprečavanja i širenja kaotičnih zbivanja iz Rusije što su se prelijevala na cijeli kontinent. Pritom je europska ekonomska i politička elita uvijek pokušavala izvući koristi za sebe, što je samo dodatno kompliciralo situaciju, a nerijetko i pogoršavalo političke i ekonomske prilike u Europi.

Novi izazovi

Nakon 1. svjetskog rata i nakon prvog pada Rusije Europa je i ekonomski zbog taktičkog ruskog bankrota i obustave isplate bilo kakvih dugova prema europskim vjerovnicima koji je proglasila nova sovjetska vlast bila ekonomski teško pogođena. Mnoge europske tvrtke koje su poslovale s Rusijom završile su u bankrotu. Usporedno, iz Rusije se prema Europi prelijevao utjecaj revolucionarnog komunizma koji je logički u Europi, posebice u najizloženijim državama, kao što je bila poražena i krhka Njemačka, izazvao jačanje političkih pokreta koji su držali da demokracija ne može biti učinkovita brana širenju komunizma iz Rusije i pritom zagovarali, a poslije i u djelo provodili, autoritarni sustav vlasti. Dakako, te nove političke snage nisu odbacivale samo komunistički utjecaj iz Rusije nego su odbacivale postavke nametnutog nepravednog Versajskog poretka stvorenog pod vodstvom SAD-a i europskih pobjedničkih sila. Vrata na putu u 2. svjetski rat koja su se počela otvarati već završetkom 1. bila su sada širom otvorena.

Drugi ruski slom 1991. godine za Europu je ponovno postavio nove izazove jer je sovjetski imperij bio naoružan do zuba i bio je nuklearna sila. No, s druge strane, Europa i cijeli Zapad pri ovom ruskom padu imali su razloga osjećati se pobjednicima jer je taj pad označio i kraj njihova sučeljavanja sa SSSR-om tijekom hladnog rata. Ipak, europsku periferiju zahvatili su krvavi ratovi između novostvorenih entiteta oslobođenih iz okova komunističkog carstva. Prijetilo je njihovo širenje i realna opasnost proliferacije nuklearnog oružja. Ali taj ruski pad iz 1991. godine, za koji su se mnogi europski dužnosnici kleli da je došao nenadano, nije bio neočekivan jer je on bio višegodišnji proces koji je, istina, izazvao geopolitički potres u Europi, ali je vrlo brzo zbog utjecaja Zapada na taj proces bio stavljen pod kontrolu. Uostalom, posljednji vođa SSSR-a Mihail Gorbačov bio je u neposrednom kontaktu sa svim državnicima Zapada. SAD i europske sile jako su dobro znali što se događa i kontrolirali su zbivanja, dok je velika većina ruskih čelnika nižeg i srednjeg ranga slikovito rečeno u čudu gledala što se zbiva i širila ruke od nemoći.

Kako bilo, na ovaj ili onaj način, činjenica je da je svaki ruski pad uzdrmao Europu, ili na njezinu štetu ili u njezinu korist, ovisno o ostvarenom utjecaju europskih sila i cijelog Zapada na prilike u Rusiji i mogućnost kontrole procesa disolucije ruske moći.

Uostalom, imperiji nikada ne umiru sami. Oni za sobom vode u smrt mnoštvo malih i slabijih.

Početak nevolja

Što se Rusije tiče, i za nju bi treći pad u posljednjih sto godina prije mogao podsjećati na pad iz 1918. nego na slom iz 1991. godine. U ovome trećem, sasvim izglednom padu, Rusija, za razliku od prethodnih slomova, više nema teritorijalne rezerve koju može izgubiti. Sada Rusija može izgubiti samo svoje teritorije u procesu izbijanja anarhije i disolucije države. Novi pad može završiti upravo tako – disolucijom same Ruske Federacije jer Rusija više nema što, kao u prethodnim katastrofama, platiti kao cijenu poraza. Ako uistinu za Rusku Federaciju krene loše, realna je mogućnost gubitka dijelova Kavkaza koji se trenutno nalaze u sastavu Ruske Federacije. I to bi bio tek početak nevolja.

Istovremeno, upitna je mogućnost zapadnog utjecaja na zbivanja u Rusiji u ovome trenutku. Novi ruski pad, ako se dogodi, bit će oslobođen svih vanjskih utjecaja koji bi mogli usmjeravati zbivanja i kao takav će se opako odraziti na europske prilike. I to ne samo na ekonomskom planu, gdje se može predvidjeti prava oluja kriza, nego i na geopolitičkom. Mala je šansa da će novi vladari Rusije biti išta kooperativniji od sadašnje vlasti. Disolucija Ruske Federacije bi, pak, izazvala toliki nered u velikoj i teško naoružanoj zemlji s nuklearnim vojnim potencijalom, a eventualni ratni sukobi koji bi ondje izbili direktno bi se odrazili na ekonomski i mirovni poredak Europe.

Kako je rusko pokretanje rata u Ukrajini i način njegova vođenja teško objasniti racionalnim motivima, ne treba odbaciti ni promišljanja da Putin novi ruski pad koji se već dulje čini neizbježnim – pri čemu je eskalacija rata u Ukrajini samo kap koja je prelila čašu – svjesno usmjerava upravo u tom smjeru. Nanošenje ekonomske štete i političke konfuzije Europi i Europskoj uniji ostavlja ruskom režimu mogućnost rušenja mirovnog poretka na europskom kontinentu i geopolitičkog prevrata koji bi i Rusiji išao na ruku.

Zajednička patnja

No ako na to u Kremlju računaju, onda opako griješe. Ovdje nije riječ o Putinovu judo-zahvatu kojim bi vlastitim padom obarao protivnika. Ako se stvari budu odvijale u tome smjeru, za što ima indicija, za Rusiju neće biti nikakav spas pad Europe u kaos. Rusija se neće pobjednički uzdignuti sa strunjače. Propadat će i patiti zajedno s Europom na slično onako kako je to bilo i nakon prvog pada Rusije tijekom i nakon 1. svjetskog rata.

Rusija je postala moralni gubitnik

Kako god završio rat u Ukrajini, Rusija više nikada neće biti ono što je bila. Nikakvu blistavu vojnu pobjedu, posve je sigurno, ne može ostvariti u Ukrajini. Ono što eventualno izvuče iz rata kao plijen bit će opterećeno počinjenim razaranjima i optužbama za počinjene ratne zločine. U takvom vojnom profitu nema sreće za budućnost. Ukrajina će htjeti svoje natrag, a ni ruski građani neće biti sretni ako budu morali slati svoje sinove na žrtveni oltar novog Nikole II., koji gubi sve ključne ratove, kako one s oružjem, tako i rat za ekonomski prosperitet i srca vlastitog naroda. Najgori od svih poraza je onaj na moralnom planu. Rusija je kao pokretač otvorene agresije na drugu državu u startu postala moralni gubitnik. Postigla je osudu od 141 države članice UN-a i sankcije od gotovo svih država kontinentalne Europe.

Strah za vlastita prijestolja

Mogući vrlo izvjesni pad Rusije nedvojbeno će ponovno do temelja uzdrmati Europu. Problem je što ovoga puta, za razliku od drugog ruskog sloma 1991. godine, sve ponovno miriše na onaj pad iz 1918. godine i na posljedice koje su tada zapljusnule Europu. Da su u prijestolnicama vodećih europskih sila svjesni razornih posljedica mogućeg novog nekontroliranog trećeg pada Rusije, indicira i izjava francuskog predsjednika Macrona kako je Putin napadom na Ukrajinu počinio povijesnu grešku za svoj narod, ali da ipak nakon prestanka vojnih djelovanja Rusiju ne treba dovoditi u ponižavajuće stanje. Macron zapravo iskazuje bojazan prema onome što bi nekontrolirani novi ruski pad izazvao u Europi, za njezinu ekonomiju, ali i sigurnosnu arhitekturu. Poziv da se Rusiju ne dovodi u ponižavajuću i bezizlaznu situaciju zapravo je poziv na uspostavljanje kakvog-takvog vanjskog utjecaja na procese koji bi uslijedili nakon mogućeg ruskog pada, kako on ne bi bio ponavljanje onoga što se dogodilo nakon prvog ruskog pada tijekom 1. svjetskog rata. Nije riječ o brizi za Rusiju, nego o strahu za vlastita prijestolja koja bi se opako zaljuljala ruskim slomom po postavkama pada iz 1918. godine.

Komentari

komentar

You may also like