Mario Stefanov
Sve se svodi na borbu za osiguranje ratnog materijala u dovoljnim količinama da bi se pariralo neprijatelju i njegovoj dostavi na bojište. I ruska i ukrajinska strana zbog intenziteta ratnih djelovanja izravno ovise o uspješnoj dostavi ogromnih količina oružja i streljiva na prve borbene crte. Za obje strane to je postalo ključno pitanje
Rat u Ukrajini svojim dosadašnjim tijekom, posebice u svojoj sadašnjoj,ključnoj srednjoj fazi pokazuje da ratovi organiziranih vojski i dalje u 21. stoljeću imaju sva obilježja industrijskih ratova.
Sve se svodi na borbu za osiguranje ratnog materijala u dovoljnim količinama da bi se pariralo neprijatelju, njegovoj dostavi na bojište i isporučivanje neprijatelju što više čelika i eksploziva. I ruska i ukrajinska strana zbog intenziteta ratnih djelovanja izravno ovise o uspješnoj dostavi ogromnih količina oružja i streljiva na prve borbene crte. U ovim trenucima za obje strane to je postalo ključno pitanje.
Ratovanje i dalje ostaje nadmetanje industrijskih i ekonomskih potencijala zaraćenih država. Unatoč pojavi pametnog oružja koje savršenom preciznošću uništava neprijateljske tenkove i potapa i najveće ratne brodove, ipak o ishodu rata, uz volju za pobjedu, odlučuje i dalje sirova sila koju čine industrijski potencijal, koji po kvantiteti proizvodnje mora nadmašiti protivnika u osiguranju ratnog materijala, tenkova, topova, raketa, kao i ekonomski potencijal koji može osigurati financiranje rata koliko je potrebno za ostvarivanje nadmoći nad protivnikom.
Rat industrija
Na obje strane, i na ukrajinskoj i na ruskoj, ratni materijal nemilice sagorijeva i za svaku stranu je masivna doprema novog oružja i streljiva preduvjet nastavka ratovanja.
Sirova i masivna sila s industrijskim potencijalom i dalje dominira suvremenim ratištima. Rat u Ukrajini dokazuje da je on ostao onakav kakvim su ga oblikovale prve industrijske revolucije – rat industrija. Nove industrijske revolucije očito ne poništavaju tu njegovu osobinu usprkos suprotnim promišljanjima koja su praktički obezvrijeđena onim što se događa na ukrajinskom ratištu. Neosporna činjenica da je rat u svojoj biti i rat industrija i ekonomije jedna je od važnih poruka rata u Ukrajini.
Ništa novo – tako je bilo od američkog građanskog rata preko velikih europskih ratova 20. stoljeća, korejskog rata ili iračko-iranskoga koji je trajao cijelo desetljeće uz kontinuirano i intenzivno sagorijevanje tehnike i ljudstva. Kada su se god od početaka 1. industrijske revolucije do danas sukobljavale organizirane vojske država velikog industrijskog ili ekonomskog potencijala, ili je pak iza jedne od strana stajala takva država, rat se pretvarao u iscrpljujući i dugotrajni.
Američki bliskoistočni ratovi i rat protiv terorizma vođeni su protiv višestruko slabijih protivnika uz korištenje sofisticiranog pametnog oružja pa su promijenili shvaćanje rata i stvoriliu velikoj mjeri pogrešnu prosudbu kako visokoprecizno oružje više ne zahtijeva toliku masovnu industrijsku proizvodnju kao do tada jer suvremene protuoklopne protuzračne ili protubrodske rakete jednim pogotkom pogađaju cilj. Nije više potrebno na tenk ispaljivati nekoliko granata ili raketa kako bi ga se uništilo jer samonavođeno oružje ima gotovo stopostotnu preciznost pa je time i utrošak ratnog materijala kvantitativno reduciran uz isti učinak. Tako je barem u teoriji. No stvarnost je ipak pokazivala nešto drugo, da pametna oružja i nisu toliko pametna, da ih se može ometati i da su podložna, zbog svoje složenosti, otkazivanjima sklopova i u konačnici smanjenju svoje učinkovitosti daleko ispod 100 posto učinka, čak na razine 70-80 posto. Usporedno se zaključilo da je takvo sofisticirano precizno oružje postalo dostupno i malim državama koje sada u novim tehnološkim uvjetima ratovanja mogu pružiti otpor velikim silama, što je nekada bilo nezamislivo. U sve većoj mjeri se širio zaključak da je industrijskom ratovanju, odnosno ratu industrija došao kraj.
Crne rupe
Tako, primjerice, američki geopolitičar George Friedman, osnivač prve privatne obavještajne agencije Stratfor, a sada voditelj think-tankaGeopoliticalFutures, u svome članku “The Evolution of Great Powers” od 21. lipnja navodi: “Tijekom 20. stoljeća vojna moć bila je povlastica velikih sila. Strojevi su dominirali bojnim poljem, a proizvodnja tih strojeva, materijali koji su ih pokretali i oružje koje su koristili zahtijevali su raspolaganje složenim tvornicama i golemim količinama sirovina. To je pak zahtijevalo ogroman broj radnika, uključujući i smještaj i hranu za njih, kako bi proizvodnja funkcionirala. Ekonomija ovakvih razmjera bila je potrebna za proizvodnju velikog broja brodova, aviona, tenkova i svih drugih vrsta naoružanja i vojne opreme. Bojišta su bile crne rupe potrošnje. Bilo koja nacija može napraviti avion ili tenk ili poslati čovjeka u smrt, ali ratove su dobivale nacije koje su mogle proizvesti više zrakoplova i tenkova i zamijeniti one koje je uništio neprijatelj, a da ne spominjemo potrebu stalne popune vojnicima umjesto onih koji su izgubili život.” U nastavku Friedman, očito na temelju iskustava bliskoistočnih ratova posljednjih desetljeća, zaključuje da je tehnološki razvoj promijenio prirodu rata i da za njegovo vođenje više nije potrebna masovna industrijska proizvodnja pa ga uspješno mogu voditi i male države s malim stanovništvom i industrijskim potencijalom. Prema njemu, oružja su jednostavno postala toliko precizna da za uništenje velikih formacija protivnika više nije potrebna velika količina streljiva. Friedman navodi: “Kao rezultat povećanja preciznosti oružja identična razina vojne moći zahtijeva manje količine streljiva…Rat više ne zahtijeva ogromno stanovništvo niti zahtijeva veliku potrošnju sirovina”.
Sve takve prosudbe, ne samo Freidmanove nego i mnogih drugih geopolitičkih analitičara i vojnih stručnjaka, srušio je ukrajinski rat u svojoj sadašnjoj fazi iscrpljivanja. Pozicije Rusije i Ukrajine na ratištu kritično ovise o masivnoj dopremi ratnog materijala i ljudstva.
Logističke rute
Prema novim analizama britanskog think-tanka The Royal United Serivces Institute (RUSI), nema govora o odlasku sa scene industrijskog ratovanja i izričito se navodi: “Rat u Ukrajini dokazao je kako doba industrijskog ratovanja još traje. Velika potrošnja opreme, vozila i streljiva zahtijeva veliku industrijsku bazu za opskrbu – količina još ima svoju kvalitetu. U ukrajinskom ratu, u borbi masovnih razmjera, sukobilo se 250 tisuća ukrajinskih vojnika i 450 tisuća tek mobiliziranih građana protiv 200 tisuća ruskih i separatističkih vojnika. Napor da se te vojske naoružaju, nahrane i opskrbe svim potrebnim materijalom ogroman je. Opskrba streljivom posebno je teška. Za Ukrajinu tu zadaću otežavaju ruske mogućnosti vatre po dubini ukrajinskog rasporeda koji ciljaju ukajinsku vojnu industriju i transportne mreže. Ruska vojska također je izložena, ali u manjoj mjeri ukrajinskim prekograničnim napadima na logističke rute”.
The Royal United Serivces Institute u svojoj analizi izričito tvrdi: “Stopu potrošnje streljiva i opreme u Ukrajini može održati samo velika industrijska baza”.
U dosadašnjem tijeku rata pokazalo se, poglavito u sadašnjoj fazi, da nije problem samo dostava ratnog materijala Ukrajini i njegovo upućivanje dalje na prve crte obrane nego su uočeni i strukturni nedostaci američke i europske industrije da osigura za Ukrajinu ogromne količine potrebnog oružja i posebice streljiva. Koliko je to važno za Ukrajinu, jasno je iz činjenice da iza Ukrajine zapravo stoji industrijski potencijal SAD-a i europskih saveznika. Bez njega ne bi mogla ratovati ovoliko dugo. Stoga se nedostaci industrijske proizvodnje odnosno kapaciteta vojnoindustrijskih kompleksa Zapada izravno odražavaju na ukrajinske ratne sposobnosti.
Ono što se događa na ukrajinskom ratištu, gdje je još očit nedostatak ratnog materijala i streljiva na ukrajinskoj strani, upozorenje je zapadnim državama koje su smanjile vojne industrijske kapacitete i žrtvovale opseg proizvodnje, dakle kvantitetu zavaravajući se kvalitetom novoga oružja. Takva strategija oslanjala se na pogrešne pretpostavke o budućnosti rata, a na nju su utjecali i interesi zapadnih vlada za pridobivanje potpore glasača rezanjem vojnih troškova i naslijeđe višegodišnjih ratova niskog intenziteta koje su te države vodile po Sjevernoj Africi i Bliskom istoku.
Potrošnja streljiva
Da je rat u Ukrajini uistinu označio povratak na scenu rata industrijskih potencijala, može se vidjeti već na temelju procijenjene potrošnje streljiva u dosadašnjem tijeku tog sukoba.
Ne postoje točni podaci o potrošnji streljiva tijekom rata u Ukrajini jer logički ni jedna strana to ne objavljuje. No procjena potrošnje ruskog streljiva može se izračunati korištenjem podataka koje je objavilo rusko Ministarstvo obrane u svojim dnevnim izvješćima, u kojima se, između ostalog, navodi i broj izvršenih borbenih zadaća ruskog topništva.
Prema tim izvješćima, u vremenu od 19. do 31. svibnja broj dnevnih zadaća neprestano je rastao tako da je 19. svibnja izvršeno, prema ruskim službenim podacima, 356 topničkih i raketnih udara, a 31. svibnja dvostruko više – 710 vatrenih udara topništvom po ukrajinskim snagama, u što se ubrajaju i raketni i udari cijevnog topništva. Za to razdoblje dnevni prosjek izvršenih topničko-raketnih udara po ukrajinskim snagama je 585. Ako se pretpostavi da su trećinu tih misija izvršile raketne snage jer one ustrojstveno čine trećinu topničkih snaga ruske motorizirane brigade, a dvije trećine čini cijevno topništvo, to znači da je prosječno dnevno izvršeno oko 390 vatrenih udara iz topova. Prema broju angažiranih ruskih snaga i topova koji su raspoređeni na bojištu, može se prema analizi think-tanka RUSI izračunati da je rusko topništvo dnevno ispaljivalo 6240 granata. Na tu se procjenu mora dodati oko 15 posto rasipanja streljiva koje nastaje zbog potrebe hitne promjene položaja topničkih bitnica uslijed neprijateljske vatre, pri čemu je ostavljeno streljivo odloženo na tlo i pripremljeno za paljbu.
Time se procjena broja utrošenih granata na ruskoj strani podiže za 7176 dnevno. U taj izračun nisu uključene formacije separatističkih formacija iz Donbasa koje također raspolažu i cijevnim i raketnim topništvom. Riječ je o podacima iz svibnja, a najveći intenzitet ruskih topničkih udara ostvaren je tijekom lipnja, kada se zahuktala njihova ofenziva u Donbasu, tako da je broj dnevno utrošenih granata najvjerojatnije za 20, ako ne i 30 posto veći.
Različiti kalibri
Ako se i pretpostavi da proračun nije točan i ako se umanji za 50 posto, još je jasno vidljiv ogromni utrošak streljiva na bojištu i logistički problemi kako bi se ono dopremilo na bojište i na položaje gdje je potrebno. Na toliku rusku topničku vatru ukrajinske snage odgovarale su vatrom iz svega što imaju i također potrošile ogromne količine streljiva. Na ukrajinskoj strani je i problem različitih kalibara streljiva jer su gotovo potpuno iscrpili zalihe streljiva za oružje iz sovjetskoga doba, kojim pretežito raspolažu, kalibra 122, 152 i 130 mm, a streljivo 155 mm za isporučeno zapadno oružje sporo se dostavlja postrojbama.
Prema analizi think-tanka RUSI: “Pobjednik u dugotrajnom ratu između dviju sila i dalje će se temeljiti na tome koja strana ima jaču industrijsku bazu. Država koja ratuje mora imati proizvodne kapacitete dovoljne za proizvodnju golemih količina streljiva i imati za slučaj rata pripremljene planove prenamjene civilne industrije u tvornice za proizvodnju streljiva. Nažalost, čini se da Zapad (koji opskrbljuje ukrajinsku stranu), više nema ni jedno ni drugo”.
Prema The Royal United Serivces Instituteu, rezultat je to pogrešne pretpostavke o budućnosti ratovanja prema kojoj će precizno vođeno oružje smanjiti ukupnu potrošnju streljiva zahtijevajući samo jedan metak za uništavanje mete. “Rat u Ukrajini dovodi u pitanje ovu pretpostavku. On pokazuje da rat između organiziranih vojski i jakih protivnika zahtijeva sposobnost masovne industrijske proizvodnje ratnog materijala. Ruski napadači troše streljivo po stopama koje znatno premašuju američke prognoze i proizvodnju streljiva. Da bi SAD djelovao kao arsenal demokracije u obrani Ukrajine, mora se razmotriti potreba transformacije industrijske baze SAD-a. Ova situacija posebno je kritična jer se računa da iza ruske invazije stoji i svjetska industrijska sila- Kina. Kako SAD počinje trošiti sve više i više svojih zaliha kako bi zadržao Ukrajinu u ratu, može se očekivati da će Kina pružiti značajnu vojnu pomoć Rusiji. Zapad mora pretpostaviti da Kina neće dopustiti poraz Rusije, posebice ne zbog banalnog nedostatka streljiva”, zaključuje The Royal United Serivces Institute.
Bezbroj pouka
Kako će se rat u Ukrajini dalje odvijati, ne ovisi, dakle, samo o voljnom elementu sučeljenih strana nego i o mogućnosti Rusije i Ukrajine da osiguraju za sebe dovoljno ratnog materijala.
Rusija, zasad, očito ima prednost na tom planu. Njezina industrija i dalje radi iako ima problema sa zamjenom zapadnih komponenti u oružnim sustavima koje proizvodi. Ruske logističke linije su kratke i dosad solidno osigurane iako ukrajinske snage udaraju po njima, ali dosad ipak ne u mjeri da ih može bitnije ugroziti. Pristizanjem novog američkog naoružanja koje ima dovoljan domet i preciznost da može gađati ruske logističke rute, posebice željeznička čvorišta, to se mijenja, ali ostaje za vidjeti u kojoj mjeri uporaba višecijevnih raketnih sustava američke proizvodnje M142 HIMARS i M270 MLRS, koji tek treba biti isporučen, može ugroziti rusku logistiku i dopremu ratnog materijala. Navedena oružja Ukrajini su isporučena ili će biti isporučena u ograničenim količinama.
Rat u Ukrajini dosad je pružio bezbroj pouka i u političkom i u vojnom pogledu. Njegov nastavak i kraj je nepredvidljiv, ali je dosadašnji tijek razbio mnoge pogrešne prosudbe vojnih stratega, od kojih je jedna da je razvojem tehnologije preciznog ili “pametnog” oružja dokinuta potreba masovne proizvodnje oružja i streljiva. Rat je nedvojbeno i dalje sučeljavanje industrija i ekonomija zaraćenih država.
