M. Stefanov: Unuka N. Hruščova o ideološkim temeljima ruske invazije na Ukrajinu

Mario Stefanov

Kolika je dubina ideološke osnove rata u Ukrajini, najbolje svjedoče sami ruski ideolozi i geopolitičari. Bizarnost i morbidnost njihovih ideoloških postavki i njima prilagođene prateće geopolitičke logike govori ne samo da rat u Ukrajini nije sve što ruska politika misli poduzeti nego da se iza njega krije mnogo širi i opasniji plan

Pokušavajući otkloniti učinke raspada ruskog carstva, a potom raspada SSSR-a, ruska politika, započevši rat u Ukrajini, otvorila je mogućnost novog, za Rusiju katastrofalnog geopolitičkog sloma ravnog nekadašnjem padu carstva Romanovih i sovjetskog imperija. Ovoga puta, izgubi li Rusija rat u Ukrajini, moglo bi doći do potpunog gubitka učinkovitog vanjskopolitičkog djelovanja Rusije i njezina oslanjanja isključivo na vojnu silu, kao i do unutarnjeg političkog sloma Ruske Federacije, pa i njezine disolucije.

Unuka nekadašnjeg sovjetskog čelnika Nikite Hruščova, Nina L. Hruščova, profesorica međunarodnih odnosa na istraživačkom sveučilištu The New School u New Yorku, u autorskom članku pod naslovom “Putinov rat će uništiti Rusiju” od 31. ožujka 2022. godine, otvoreno upozorava: “Napadom na drugu europsku zemlju Putin je prešao granicu koja je povučena nakon 2. svjetskog rata – i promijenio svijet. Ali on je također promijenio i Rusiju, od fuknkcionalne autokracije u staljinističku diktaturu, zemlju koju karakterizira nasilna represija, nedokučiva samovolja i masivni odljev mozgova”.

Unutarnja represija




Kako bi održavala vojni stroj u pogonu i vodila rat toliko širokog opsega, koji se nikako ne može usporediti s ranijim vojnim intervencijama u Čečeniji, Gruziji ili na Bliskom istoku, i to u uvjetima žestokih međunarodnih sankcija koje ciljaju ne samo na blokadu ekonomskog potencijala vojne moći nego i na učinke među običnim ruskim građanima – Putinov režim može opstati samo jačanjem unutarnje represije. Unutarnja represija, pak, u svome nastavku vodit će rastu unutarnjih napetosti, koje će vjerojatno podržati vanjski čimbenici.

U nastavku članka Nina L. Hruščova ukazuje na ideološke temelje ruske vanjske politike i ratova koje vodi: “Ako nam je predsjednik Vladimir Putin išta pokazao, onda je to da više ne možemo vjerovati u sadašnjost i da je sve što je važno za budućnost Rusije zapravo njezina prošlost. Za Putina je najvažnija prošlost koju je uzdizao disidentski autor i nobelovac Aleksandar Solženjicin – vrijeme kada su slavenski ljudi bili ujedinjeni unutar pravoslavnog kršćanskog kraljevstva Kijevske Rusije. Kijev je zarobio njegovo srce, čineći Ukrajinu središnjom Putinovom panslavističkom vizijom. Za Putina ukrajinski rat ne predstavlja širenje Rusije, nego ga on vidi kao rat za očuvanje Rusije. Kako je nedavno jasno izrekao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ruski čelnici vjeruju da je njihova zemlja uvučena u borbu na život i smrt za opstanak na geopolitičkoj karti svijeta. Taj svjetonazor odražava Putinovu dugogodišnju opsjednutost drugim ruskim emigrantskim filozofima poput Ivana Iljina i Nikolaja Berdjajeva koji su suvremenu Rusiju smještali u paradigmu borbe za euroazijsku (rusku) dušu protiv atlantista (Zapada) koji je namjerava uništiti. Čini se da Putin i njegovi neoeuroazijci vjeruju da je ključ pobjede na unutarnjem planu stvaranje režima koji su ti antiboljševički filozofi najviše mrzili – režima kojim upravljaju snage sigurnosti… To je uglavnom ista logika koja se danas primjenjuje i u Ukrajini – ako se to može nazvati logikom”.





Četiri scenarija

Uistinu, Nina Hruščova je, kad je riječ o Solženjicinu, u pravu. On se početkom ovoga stoljeća više puta sastajao s Putinom, na tim sastancima su se usuglasili da ponovno treba uspostaviti istočnoslavensko jedinstvo Bjelorusije, Ukrajine i Rusije i da je zapadna demokracija štetna za Rusiju kao oblik vladavine.

Prema Nini Hruščovoj, ruski rat u Ukrajini vjerojatno će završiti na jedan od četiri načina pa navodi: “Rusija bi mogla preuzeti kontrolu nad dijelom Ukrajine, ali samo nakratko”, jer dosadašnji tijek rata “snažno sugerira da ne može održati dugoročnu okupaciju. Pri čemu mi pada na pamet katastrofalni rat u Afganistanu koji je ubrzao raspad SSSR-a”. Dalje nastavlja da bi u drugom scenariju Rusija mogla na dulje vrijeme zadržati Krim, Donjeck i Lugansk, čime bi propagandni stroj Kremlja mogao plasirati priče o pobjedi i oslobođenim Ukrajincima. “No čak i ako Putinov režim bude javno tvrdio da je pobijedio, Rusija bi u stvarnosti ostala izolirana globalna odmetnuta država s ekonomijom koja je trajno izložena sankcijama, napuštena od stotina globalnih tvrtki i u sve većoj mjeri bez mladih ljudi koji bi je napuštali”, tvrdi autorica. U trećem scenariju navodi dalje: “Frustrirani Putin mogao bi rasporediti taktičko nuklearno oružje u Ukrajini. Kako je nedavno upozorio Dmitrij Medvedev, bivši predsjednik, a sada zamjenik predsjednika ruskog Vijeća nacionalne sigurnosti, Rusija je spremna za bilo koji oblik napada na neprijatelja koji bi je ugrozio koristeći samo konvencionalno oružje. Propaganda Kremlja to bi zacijelo predstavila kao pobjedu, najvjerojatnije navodeći američko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija 1945. godine kao presedan za korištenje nuklearnog oružja u cilju okončanja rata, a svaka kritika Zapada bila bi označena kao licemjerje”. Čak i da se ostvari četvrti mogući scenarij i da Putin bude smijenjen, Nina Hruščova drži da bi sustav koji je izgradio i dalje ostao u punoj snazi i upravljao Rusijom.

U zaključku navodi: “Dok se sudbina Ukrajine, Europe i ostatka svijeta nakon prestanka ratnih okršaja tek treba vidjeti, ishod za Rusiju već je sada previše očit – budućnost mračna kao i njezina najmračnija prošlost”.




Drugačije i ne može završiti suluda ideološka doktrina na kojoj počiva rat u Ukrajini i cijeli niz ruskih intervencija posljednjih desetljeća.

Iracionalne postavke

Nakon ruskog pokretanja rata u Ukrajini u srcu Europe na Mackinderovu Heartlandu iz proklamiranih radikalnih ciljeva rata, kao i radikalnog i brutalnog djelovanja punim opsegom vojne sile, zasad jedino bez korištenja nuklearnog oružja, može se raspoznati zastrašujuća činjenica na koju posredno upozorava u svome članku i Nina Hruščova.

A to je činjenica koja postaje očita – da se ruski rat u Ukrajini ne temelji na istinskim i racionalnim geopolitičkim postavkama nego na sirovoj i morbidnoj ideologiji. Geopolitičke odrednice, kao i bezbroj puta u povijesti, samo služe kao instrument ideološkog rata.

Kolika je dubina ideološke osnove rata u Ukrajini, najbolje svjedoče sami ruski ideolozi i geopolitičari. Maske su uistinu pale i više ništa ne skrivaju. Bizarnost i morbidnost njihovih ideoloških postavki i njima prilagođene prateće geopolitičke logike govori ne samo da rat u Ukrajini nije sve što ruska politika misli poduzeti nego da se iza nje krije mnogo širi i opasniji plan. On je u konačnici toliko uronjen u sferu političkih i ideoloških deluzija da postaje jasno kako Europi i svijetu prijeti daleko širi sukob Rusije sa Zapadom koji nema nikakve šanse Rusiju dovesti do pobjede, nego samo do teškog poraza koji može završiti i njezinim raspadom.

U Moskvi su svjesni veličine uloga na koji su zaigrali i poraz je stoga za rusku politiku nezamisliva mogućnost. Ako do njega dođe, Moskva je spremna na Samsonovu opciju uništenja i samouništenja ulaskom u nuklearni rat.

Takvo što je moguće samo zato što se ruska politika više ne vodi racionalnošću geopolitike, nego iracionalnim postavkama ideoloških doktrina iz prošlosti.

O kakvoj ideologiji je riječ, zorno svjedoči jedan od vodećih ruskih ideologa i geopolitičara Aleksandar Dugin, blizak kremaljskim krugovima, koji u svom članku za informativnu rusku platformu Tzargrad objašnjava ciljeve ruske vojne invazije u Ukrajini.

Posljednja faza

Koliko su oni smisleni i usklađeni sa zdravim razumom i realnim postavkama geopolitike, savršeno se vidi iz njegova teksta objavljenoga 4. travnja na think-tanku Katehon, koji je u sklopu informativne platforme Tzargrad, pod naslovom: “Koja je bit i smisao specijalne operacije oružanih snaga Rusije u Ukrajini”. Članak je preneseni intervju koji je Dugin dao ruskoj federalnoj novinskoj agenciji FAN. Treba napomenuti da je Tzargrad i think-tank Katehon osnovao i da ih financira milijarder Konstantin Malofejev, blizak ruskom predsjedniku Putinu, s ciljem promicanja euroazijskih integracija, a analitičari koji sudjeluju u njegovu radu izravno su povezani s ruskim državnim aparatom i obavještajnim agencijama. Osnivača i predsjednika nadzornog odbora Katehona, milijardera Konstantina Malofejeva, Europska unija, Ukrajina i SAD povezuju s financiranjem ruskih separatista na istoku Ukrajine. Voditelj thik-thanka Katehon je Aleksandar Dugin.

Dugin u članku objavljenom u Katehonu kaže: “Osjeća se da dolazi nešto novo, novi svijet. A početak je dala specijalna operacija u Ukrajini. Doista sada dolazi do promjene svjetskog poretka, ali ne onoga koji je nastao nakon 2. svjetskog rata, ne onoga utemeljenog na mirovnom sporazumu na Jalti, nego unipolarnog svijeta koji je nastao ’91., nakon sloma bipolarnog modela koji je uspostavljen nakon ’45. Te ’91. došlo je do revizije rezultata rata – prijelaza iz bipolarnog svijeta u unipolarni svijet, globalistički, i Rusija je izgubila svoj suverenitet i pravno je pristala na to predajući se Zapadu. Na vlast je došao defetistički režim i uspostavljena je globalistička diktatura. Unipolarni svijet trajao je sve do dolaska Vladimira Putina, koji je 2000. godine krenuo u reviziju rezultata iz 1991.”.

Dalje nastavlja: “Specijalna vojna operacija nije početak prijelaza na multipolarni svijet, nego ga ona dovršava. To je posljednja faza. Prvi pokušaji da se krene prema multipolarnom svijetu počeli su kada se Putin s Gerhardom Schroederom, bivšim njemačkim kancelarom, i bivšim predsjednikom Francuske Jacquesom Chiracom pokušao oduprijeti anglosaksonskoj agresiji u Iraku. Zatim je došao čuveni govor ruskog predsjednika u Muenchenu 2007., a 2008. godine je došlo do sukoba s prozapadno orijentiranim gruzijskim diktatorom Mihailom Sakašvilijem, zatim se zbio Majdan i potom naša reakcija – ponovno ujedinjenje s Krimom i podrška Donbasu. Danas slijedi finale. Specijalna operacija je prekretnica. Sada je prijelaz iz unipolarnog svijeta u multipolarni svijet postao stvarnost, a sve ovisi samo o našoj pobjedi”.

Konačno rješenje

U nastavku članka Aleksandar Dugin navodi da je Rubikon prijeđen i da je ruski predsjednik odlučio braniti suverenitet po svaku cijenu te navodi da je potrebna puna kontrola Ukrajine kako bi se osigurala ruska pobjeda.

Prema Duginu: “Za postizanje demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine nužan je uvjet puna nepovratna dugoročna kontrola nad teritorijem Ukrajine. Inače nećemo postići ni prvo ni drugo. Ako sada demilitariziramo ukrajinsku vojnu infrastrukturu, ostavljajući toj državi suverenitet, onda ćemo se nakon nekog vremena vratiti istom problemu, ali s nuklearnim oružjem”. Dakle, Dugin sasvim otvoreno govori o potpunom uništenju Ukrajine kao države kao o konačnom cilju pokrenutog rata. Što se tiče samih Ukrajinaca, Dugin i za njih, kao i za njihovu državu, ima konačno rješenje pa navodi: “Trebamo im ponuditi pripadnost zajedničkoj istočnoslavenskoj euroazijskoj pravoslavnoj civilizaciji. Da bismo to učinili, i sami bismo se trebali realizirati kao civilizacija, a ne samo kao jedna od europskih država. Ukrajinu nećemo moći denacionalizirati bez tehnološkog uvjeta (potpune kontrole nad teritorijem Ukrajine i bez inkorporiranja Ukrajinaca u naš civilizacijski identitet)”. Tako vodeći geopolitičar Rusije zamišlja konačno rješenje ukrajinskoga problema, pa se ne treba čuditi proklamiranim ciljevima ruskog rata u Ukrajini i načinu njegova vođenja. Cilj je potpuno jasan: uništiti ukrajinsku državu i naciju, što bi trebala biti prva faza stvaranja velikog euroazijskog imperija u čijem središtu bi bila Rusija.

U Duginovim radovima više je puta naznačeno da Ukrajinu treba anektirati kao preduvjet stvaranja i širenja velikog euroazijskog carstva pod ruskom dominacijom. U svojoj knjizi “Temelji geopolitike: geopolitička budućnost Rusije” Dugin navodi: “Ukrajina kao država nema geopolitičkog značenja, nema globalnog značenja, geografske posebnosti, etničke ekskluzivnosti, određenje njezine teritorijalne ambicije predstavlja značajnu opasnost za cijelu Euroaziju i bez rješavanja ukrajinskog problema očito je besmisleno raspravljati o kontinentalnoj politici”.

Vrhunac domoljublja

Posebno napominje da Ukrajini nikako ne bi trebalo dopustiti da ostane samostalna država jer bez njezina uništenja nema ni pobjede nad atlantizmom i stvaranja euroazijskog imperija.

O kakvom umu je riječ, svjedoči i odlomak iz članka objavljenog u Katehonu u kojem Aleksandar Dugin lamentira o potrebi ponovnog buđenja ruskog naroda u cilju novog globalnog repozicioniranja Rusije kroz euroazijski koncept u kojem Dugin navodi: “Postoji izreka da Rusima treba dugo da se pokrenu, ali tada rade brzo. Ne možemo ići polako i postupno. U našoj psihologiji postoje osobine koje nam ne dopuštaju da radimo stvari dosljedno, mirno i ravnomjerno. Nismo Japanci, nismo Nijemci, nismo Kinezi. Impulzivni smo ljudi. Ponašamo se kao obična populacija i padamo na McDonald’s i društvene mreže, a onda ne primijetimo ni rusko proljeće ni Donbas, no potom se ljudi probude (populacija se probudi), postanu narod i munjevito krenu pa ih ništa ne može zaustaviti”.

O dubokoj morbidnosti njegova ideološkog promišljanja koje je postalo općeprihvaćeno u elitnim ruskim političkim i vojnim krugovima svjedoči prispodoba koju opisuje u članku za Katehon. Dugin kaže: “Sjetio sam se još jedne priče. Tijekom prve kampanje 2014. godine pisao mi je dječak iz Jekaterinburga. Rekao mi je da se drogira, da je slab, glup i da će vjerojatno vrlo brzo njegov život biti okončan. U jednom trenutku skupio je novac za kartu u jednom smjeru do Donjecka. Da barem na ovaj način bude koristan svojoj domovini”. Dugin zadovoljno zaključuje: “Do suza me dirnulo to pismo. Umjesto da se hvali, čovjek priznaje da ide u Donjeck svojim zadnjim dahom, kada više nikomu ne treba i kada je postao nitko i ništa. Ali ipak on je Rus! Nije onamo otišao iz očaja, nego zato što je Rus. Ovaj momak ubrzo je postao jedan od izvanrednih zapovjednika”. Uistinu zastrašujuće i bolesno ushićenje velikog ideologa tragičnom sudbinom jednog ruskog mladića koji je izlaz iz besciljnosti vidio u odlasku u rat u Ukrajini. Za Dugina i njegovu ideologiju, koja se od vrha prema dnu ruskog društva širi kapilarno, umiranje u ruskoj agresiji na drugu državu vrhunac je domoljublja. Ništa novo. Takvi kao on uvijek su piskarali sulude ideološke doktrine, nikada nisu vidjeli bojišta, a u ratove su slali druge.

Šef Dume tražio da Duginova geopolitička doktrina postane obvezni dio školskog programa

Aleksandar Dugin autor je knjige “Temelji geopolitike: geopolitička budućnost Rusije” objavljene 1997. godine, koja je praktički postala neformalni doktrinarni dokument ruske vanjske politike, a između ostalog koristi se i kao udžbenik u stožernoj školi ruske vojske. Svojevremeno je Genadij Seljeznov, nekadašnji predsjedavajući ruske Dume, tražio da Duginova geopolitička doktrina postane obvezni dio školskog programa. Dugin u knjizi i u nastavku svoga rada zagovara potiskivanje utjecaja SAD-a i atlantizma na središnjem svjetskom kopnu Euroaziji bilo kojim sredstvima koja su na raspolaganju Rusiji, pri čemu Rusija mora nakon potiskivanja atlantista na tom prostoru izgraditi svoj odlučujući utjecaj. To euroazijsko carstvo – koje nije moguće bez kontrole Ukrajine, stoga je i pokrenut rat u Ukrajini – treba biti stvoreno na velikom dijelu Europe i Azije. Pritom se uključuje suradnja sa zapadnom Europom, odnosno Francuskom i Njemačkom kao dijelom srednje Europe, dok bi istočna Europa bila pod apsolutnim ruskim utjecajem. Na azijskoj strani toga zamišljenog Duginova carstva, koje se, eto, donedavno činilo i teoretski nezamislivim i koje se sada pokušava ostvariti i ratnim putem, bila bi Kina s kojom bi Rusija razvijala blisku suradnju.

Rusi se bore za mir Ukrajinaca?!

Da je ideologija Aleksandra Dugina, koji istinske geopolitičke odrednice koristi samo kao instrument definiranja svoje imperijalne deluzije, duboko prodrla u rusku političku strukturu, svjedoči i nedavna izjava Dmitrija Medvedeva, zamjenika čelnika ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost, koji je u svome statusu na Telegramu napisao kako je ruski “predsjednik Vladimir Putin čvrsto postavio cilj demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine. To je cilj potreban radi mira budućih generacija samih Ukrajinaca i kao prilika da se konačno izgradi otvorena Euroazija, od Lisabona do Vladivostoka”. Na to mu je s pravom ukrajinski diplomat Oleksander Šerba uzvratio: “Dakle, sada ni Lisabon više nije siguran”.

Mračna budućnost

I to su dubiozne ideološke postavke na kojima se temelji ruski rat u Ukrajini, kao i deluzija stvaranja nove euroazijske sile pod ruskim patronatom. Stoga se invaziji na Ukrajinu i mogućem nastavku ruskih vojnih i obavještajnih kampanja, kao i načinu njihova provođenja, ne treba čuditi. Riječ je o morbidnoj terenskoj provedbi morbidnih ideoloških doktrina. “Tzar” je prešao Rubikon, potvrđuje i sam Dugin. Rubikon geopolitike ili Rubikon uma – ostaje pitanje.

Nina Hruščova, koja dobro poznaje Rusiju, stoga je možda uistinu u pravu kada kaže da je ishod svega za Rusiju pod Putinovom vlašću i režimom koji je on stvorio nakon pokretanja rata u Ukrajini već sada previše očit: “budućnost mračna kao i njezina najmračnija prošlost”.

Komentari

komentar

You may also like