U sklopu sna obnove imperijalne moći Ujedinjeno Kraljevstvo od početka procesa Brexita, a poglavito nakon napuštanja Europske unije proklamira i pokušava u djelo provesti veliku obnovu svoje pomorske ratne sile.
Britanski premijer Boris Johnson 19. studenoga ove godine u govoru pred britanskim parlamentom najavio je kako će Ujedinjeno Kraljevstvo ubrzanim tempom nastaviti graditi svoju novu ratnu mornaricu i učiniti je „najmoćnijom europskom pomorskom silom.“ Johnson je naglasio da je program izgradnje novih brodova „instrument koji će ojačati Veliku Britaniju na svim područjima“.
Britanski premijer prvi put je objavio političku odluku temeljem koje će Ujedinjeno Kraljevstvo usporedno s nastavkom izgradnje 8 fregata Type 26 i 5 Type 31 krenuti i u razvoj sljedeće generacije ratnih brodova uključujući i fregate potpuno nove klase označene kao Type 32.
Prema Johnsonu, izgradnja većeg broja ratnih brodova sposobnih za djelovanje na oceanskim prostranstvima ojačat će globalnu moć Velike Britanije, a na unutarnjem planu „potaknuti renesansu brodogradnje diljem Velike Britanije – u Glasgowu i Rosythu, Belfastu, Appledoreu i Birkenheadu – stvarajući radna mjesta i obasjavajući blagodati Ujedinjenog Kraljevstva u bijelom svijetlu elektrolučnih zavarivača“. Johnson je pored izgradnje nove generacije fregate pod oznakom Type 32 najavio i izgradnju tri velika opskrbna broda za potrebe udarnih grupa nosača zrakoplova, koji će se, za razliku od ranijih planova, također graditi u domaćim brodogradilištima, te obznanio stvaranje Svemirskog zapovjedništva i zapovjedništva snaga za kibernetičko ratovanje. Britanski premijer najavio je povećanje britanske potrošnje za obranu u iznosu od 16,5 milijardi funti u sljedeće četiri godine. Prema pisanju „Naval Technology“ političko i vojno vodstvo Ujedinjenog Kraljevstva nakon dovršetka opremanja dva nosača zrakoplova „Queen Elizabeth“ odlučilo je izgraditi prateću flotu od 24 fregate i razarača umjesto 19, kako je ranije bilo planirano. Pored toga proširuju se i lučki kapaciteti u velikoj britanskoj bazi u Omanu, koja bi trebala postati oslonac za raspored još većeg broja britanskih ratnih brodova u regiji Bliskog istoka i na pomorskim komunikacijama Perzijskog zaljeva, Indijskog i Tihog oceana.
Oba nosača zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ trebaju biti potpuno operativna do 2023. godine s ukrcanim borbenih zrakoplovima F-35B Lightning II, protupodmorničkim i transportnim helikopterima, ali, što je novost, i borbenim helikopterima AH-64E „Apache“ verzije 6, prilagođenih za pomorsku uporabu. Prva dva helikoptera toga tipa iz SAD-a su dopremljena u Veliku Britaniju 26. studenoga ove godine transportnim zrakoplovom C-17 „Globemaster III“ britanskog ratnog zrakoplovstva u pratnji zrakoplovnih tehničara iz sastava 7. Aviation Support Battaliona. Velika Britanija naručila je ukupno 50 borbenih helikoptera AH-64E, koji bi trebali zamijeniti britanske „Apache“ WAH-64D, također poznate i pod oznakom Apache AH1 do 2024. godine. Obnova flote borbenih helikoptera Apache ugovorena je na način da će američki proizvođač Boeing u svome tvorničkom postrojenju u Mesai u Arizoni izvršiti nadogradnju 38 britanskih Apachea AH1 na standard AH-64E do svibnja 2024. godine. Ugovorena cijena toga posla je 488,1 milijuna dolara. Pored nadogradnje starih Apachea, Velika Britanija je za cijenu od 565,5 milijuna dolara u prosincu 2019. godine ugovorila kupnju 12 potpuno novih AH-64E.
Apache AH-64E verzije 6 ima ugrađen radar za kontrolu vatre povećanog dometa, dvostruko više od prethodne verzije Apachea. Taj radar ima ugrađeni posebni mod za pomorsku uporabu, pa novi borbeni helikopteri imaju sposobnost djelovanja s nosača zrakoplova „Queen Elizabeth“ na kojima će biti raspoređeni zajedno s borbenim zrakoplovima F-35B. Novi Apachei, namjenjeni za britansku ratnu mornaricu, opremljeni su i dodatnim spremnicima goriva što im omogućuje veću autonomiju na morskim prostorima. Uvođenje u britansku flotu borbenih helikoptera Apache, prilagođenih za pomorsko ratovanje, potaknuto je potrebom da udarne grupe britanskih nosača zrakoplova budu sposobne ne samo za nadzor pomorskih komunikacija nego i za djelovanje duboko na kopnu gdje god je potrebno vojnom silom braniti britanske interese. Zajedno s novom generacijom brodova za djelovanje u priobalju, koji na kopno mogu iskrcati britanske trupe bilo gdje u svijetu, oni iskazuju paradigmu nove britanske ratne flote koja se gradi kao instrument globalne projekcije britanske moći potpuno u suglasju s geopolitičkom doktrinom „Globalne Velike Britanije“.
Doktrinu „Globalne Velike Britanije“ , koja je i u svojoj provedbi dovela do Brexita, nemoguće je ostvariti bez globalne vojne moći. Za nju pak, nije dovoljno raspolagati nuklearnim oružjem nego je potrebno nešto mnogo praktičnije što se može koristiti diljem svijeta u svim prilikama kada se vojnom silom trebaju podržati britanski interesi, ali bez opasnosti ulaska u globalni ili nuklearni sukob. Potrebno je osigurati sposobnost vojnog djelovanja u svakom trenutku na bilo kojoj točki svijeta. No nuklearno oružje je oružje strateškog odvraćanja i odmazde – ono je zapravo oružje sudnjega dana. Jedina vojna snaga koja pored nuklearnog oružja ima stratešku i globalnu težinu, a ne vodi općem uništenju, je pomorska moć. Pritom nije riječ samo o kontroli pomorskih komunikacija nego i o sposobnosti djelovanja sa flotnih sastava duboko na kopno zračnim udarima, raketnim naoružanjem dugog dometa i mogućnošću brzog iskrcavanja snaga na kopno. Polazeći od takvih postavki nova „Globalna Velika Britanija“ kao prioritet zacrtala si je izgradnju nove ratne flote koja će biti najmoćnija u Europi i uzdignuti njenu pomorsku moć na globalnu razinu.
Kontrola svjetskih mora postaje prioritet i u praksi se ponovo potvrđuje strateška vizija američkog admirala i geostratega Alfred Thayer Mahana o vladavini nad svjetskim morima iznesenih u njegovom najznačajnijem djelu, knjizi „The Influence of Sea Power Upon History, 1660–1783“ izdane davne 1890. godine. Mahan je ustvrdio da onaj tko kontrolira more kontrolira cijeli svijet. Diljem svijeta otvara se nova bitka, bitka za kontrolu mora i pomorskih komunikacija. One su, kako je i predvidio Mahan i njegovi sljedbenici, žila kucavica svjetskog gospodarstva kojima teku sirovine, energenti i trgovina. Atlantik, Indijski ocean i Tihi ocean područja su gdje se prelamaju interesi najmoćnijih globalnih sila i na kojima još nitko nije ostvario potpunu prevlast, a ključne pozicije ipak su u rukama moćnih pomorskih sila SAD-a i njegovih saveznika. Nova britanska prisutnost sa svojom pomorskom moći na tim rutama Washingtonu i pomorskim silama postaje prijeko potrebna kako bi mogli učvrstiti svoje pozicije i uspješno parirati kineskim i europskim interesima, poglavito u indijsko-tihooceanskoj regiji.
Početkom veljače 2019. godine britanski ministar obrane Gavin Williamson u govoru na tribini „Royal United Services Institute“, think-tanka za pitanja obrane i sigurnosti, iznoseći viziju „Globalne Velike Britanije“ ukazuje na potrebu za britanskom stalnom vojnom prisutnošću na Karibima, u Aziji i Tihom oceanu. Prema postojećim projekcijama britanskih stratega formirale bi se dvije pomorske udarne skupine koje bi imale sposobnost djelovanja ne samo na pomorskim prostranstvima, nego i duboko na kopnu. Glavninu svake udarne grupe činio bi jedan nosač zrakoplova klase „Queen Elizabeth“ s ukrcanim novim borbenim zrakoplovima američke proizvodnje F-35B sa sposobnošću uzlijetanja s kratkih pista i okomitog slijetanja (STOVL- Short takeoff/vertical landing). Uz njega, u svakoj skupini bi prema najavi britanskog ministra obrane Gavina Williamsona bio i jedan novi „Littoral Strike Ship“ za operacije u blizini obale i djelovanje na kopnu, zajedno s desantnim brodovima klase Bay i desantnim jurišnim brodovima. Na njima bi bilo ukrcano mornaričko pješaštvo koje bi se moglo, koristeći desantne brodove i helikoptere, iskrcati na bilo kojoj kopnenoj poziciji u zoni djelovanja borbenih skupina. Svaku borbenu grupu pratile bi napadne podmornice, fregate i razarači. Prema objavljenim planovima jedna udarna grupa predvođena nosačem zrakoplova HMS „Queen Elizabeth“, koji je već uvedena u operativnu uporabu i može ukrcati do 60 zrakoplova F-35, nalazila bi se uvijek na položajima istočno od Sueza, dakle u Indijskom i Tihom oceanu. Druga borbena skupina identičnog sastava predvođena nosačem zrakoplova HMS „Prince off Wales“, koji je u fazi opremanja i priprema za uvođenje u operativnu uporabu, nalazila bi se na pomorskim prostorima zapadno od Sueza, dakle na Atlantiku i Baltiku. Ti veliki flotni sastavi oslanjali bi se na postojeće britanske baze. No one ne bi bile dovoljne pa se planira otvaranje novih stalnih pomorskih baza na Bliskom istoku, Aziji i na Karibima. Svaka od borbenih grupa oslanjala bi se i na dva izdvojena pomorska uporišta, zapadna skupina na Falklande (Malvini) a istočna na britansku bazu koju dijeli s američkom mornaricom – Diego Garcia.
Izgradnja novih vojnih baza, učvršćivanje vojne i političke suradnje sa saveznicima, usko povezivanje s Australijom i Japanom i jačanje britanske flote izgradnjom novih ratnih brodova, među kojima posebnu ulogu imaju„Littoral Strike Ships“ i fregate Type 26 i Type 31e, preduvjet su realizacije ambicioznih planova doktrine „Globalne Velike Britanije“.
Najava izgradnje i nove klase fregata Type 32 od strane samog britanskog premijera i istovremeno pristizanje u Veliku Britaniju prvih borbenih helikoptera AH-64E prilagođenih za pomorsko ratovanje i ukrcaj na novim britanskim nosačima zrakoplova, potvrđuje, da opsežni program nove ratne flote započet ranijih godina, nije bio samo hir prethodnih vlada nego da je riječ o ozbiljnom i pozorno razrađenom planu obnove britanske pomorske moći u cilju projekcije geopolitičkih i ekonomskih interesa na svjetskoj razini sukladno doktrini „Globalne Velike Britanije“.