M. Stefanov: Zapad čeka post-Putinovu eru i dolazak slabog cara

Mario Stefanov

Kakav god takav rat u svome nastanku bio – diplomatski, obavještajni, ekonomski ili vojni  bilo ograničenim vojnim djelovanjima ili širom uporabom vojne sile – njegov će rezultat odlučiti o strateškim pozicijama sučeljenih strana, ne samo na prostorima Europe nego i na globalnoj razini za nadolazeća desetljeća

Započeti rat za istočnu Europu i za SAD i za njegov europski prateći diplomatski orkestar, kao i za Rusiju, rat je za budućnost, a ne za sadašnje geopolitičke pozicije.

Kakav god takav rat u svome nastanku bio – diplomatski, obavještajni, ekonomski ili vojni – ograničenim vojnim djelovanjima ili širom uporabom vojne sile – njegov ishod će odlučiti o strateškim pozicijama sučeljenih strana ne samo na prostorima Europe nego i na globalnoj razini za nadolazeća desetljeća.

Njegov odlučni značaj za buduću sigurnosnu arhitekturu Europe može se spoznati već iz same zastrašujuće činjenice da se elementi vojnih postrojbi NATO-a i Rusije već nalaze u rovovima jedni nasuprot drugima, pri čemu je javna objava o rasporedu specijalnih postrojbi kanadske vojske na ukrajinskim položajima samo u funkciji propagandnog nadmetanja i slanja poruke Rusiji da će eventualni vojni udar na položaje ukrajinske vojske značiti i napad na NATO-ove snage. Vojnici NATO-a i bez kanadskih, koji tek trebaju pristići, odavno su već na položajima nasuprot ruskim vojnicima, odnosno ruskim posredničkim snagama iz istočne Ukrajine i vrlo je vjerojatno da već razmjenjuju vatru. Pitanje je samo hoće li se uspjeti postići primirje ili će svijet potonuti u još jednu ratnu katastrofu nalik na pokolje iz 20. stoljeća. Svi u rat uključeni akteri iskazuju krajnju odlučnost da se dočepaju svojih ciljeva i svaki za sebe pritom ostavlja sve manje manevarskog prostora za moguće pregovore i popuštanje.




Značaj započetog rata za istočnu Europu za sve sučeljene strane proizlazi ne samo iz ciljeva sukobljenih strana koji njime grade svoje buduće geopolitičke pozicije nego i iz njihovih usvojenih strategija djelovanja.

Visoki ulozi





Rusija svojom složenom diplomatskom operacijom podržanom korištenjem svih raspoloživih instrumenata djelovanja, uključujući i obavještajne i vojne u pokušaju iznuđivanja pregovora sa SAD-om i NATO-om, u biti ne pokušava otkloniti postojeće, nego buduće prijetnje rekonstrukcijom geopolitičkog rasporeda na prostorima Euroazije. Stoga su ulozi za Moskvu izuzetno visoki jer konačni cilj nije postizanje boljih pozicija na regionalnoj razini u ovom povijesnom trenutku, nego je cilj učvršćivanje njezinih pozicija na globalnim razinama raspodjele moći za buduća vremena. Kada rusko vodstvo poručuje da je Rusija stjerana uza zid, onda to nije stilska figura, nego Moskva upravo tako shvaća svoju trenutnu, ali i buduću poziciju i želi poručiti da nema drugoga izbora nego nastaviti započeti pritisak do postizanja svojih ciljeva. Suprotna strana također hvata pozicije za budućnost, za desetljeća koja tek slijede, i ne može odustati od već dosegnutih pozicija u istočnoj Europi i postsovjetskom prostoru i svojih temeljnih geopolitičkih postavki. Stoga više nitko od njih ne čini ono što želi, nego ono što mora, a to je oduvijek bio najkraći politički put do rata.

Teško je predvidjeti sljedeće ruske poteze jer zapravo više nije riječ samo o Ukrajini, nego Moskva u provođenju svoje strategije računa na ono što bi se sljedećih godina i desetljeća moglo događati ne samo na ključnom ratištu za istočnu Europu, nego i na otvorenim, zasad sekundarnim ratištima na njezinim južnim granicama, na Kavkazu i u srednjoj Aziji. Moskva ratuje za pozicije u budućnosti, poglavito za vrijeme nakon odlaska s vlasti predsjednika Putina i njegove političke garniture.

Naime, u svim dokumentima SAD-a, pojedinačnih europskih sila, uključujući i Francusku i Njemačku, kao i Europske unije, Rusija je izrijekom i bez ikakvih rezervi s Kinom označena kao neprijatelj.

Doktrinarni temelj




Usporedno i u skladu s tako definiranim neprijateljima, administracija predsjednika Bidena svojom politikom nastavlja na terenu realizaciju strateške agende vanjskog demokratskog intervencionizma američkih “neoconsa” koja jasno dijeli svijet na dva sukobljena bloka – demokratski i autoritarni predvođen Rusijom i Kinom. Takav doktrinarni temelj djelovanja američke vanjske politike nakon nedavno održanog Summita za demokraciju pod pokroviteljstvom predsjednika Bidena nije više prikriven – nego je sada i javno proklamiran.

Bez ikakve dvojbe, Rusija i Kina i sve države koje američka politika i politika europskih sila označi nedovoljno demokratskima ili autoritarnima jasno su definirani kao neprijatelji Zapada i slobodnog svijeta protiv čijih se djelovanja, interesa i strateških opcija vodi kontinuirani rat. Dakako, uz izuzetak zaštićenih autoritarnih režima i partnera Zapada, a nerijetko i financijskih sponzora političkih elita s obiju strana Atlantika, kao što su Saudijska Arabija i zaljevske petromonarhije.

Povijesna iskustva djelovanja američke politike i europskih saveznika prema državama i režimima koje su označili kao nedemokratske i autoritarne ne ostavljaju nimalo dvojbe da je konačni cilj njihovo uništenje. Kako je Rusija, kao i Kina, od Zapada klasificirana kao autoritarna država, Moskva ne vidi razloga sumnjati da bi SAD, ako mu se pruži prilika, s Rusijom postupio jednako kao s Irakom, Sirijom ili Libijom i protiv nje djelovao na jednak način – poticanjem unutarnjih sukoba u cilju razbijanja države. Tzv. arapsko proljeće i njegove revolucije koje su prerasle u građanske ratove i uništenja cijelih arapskih država razotkrilo je pravu svrhu američkog demokratskog intervencionizma i način djelovanja američkih i europskih tobožnjih promotora demokracije.

Modus operandi SAD-a i europskih saveznika pri razbijanju ciljanih država jasno je tijekom proteklih desetljeća iskazan kao niz unaprijed planiranih i dobro vođenih snažnih udara na unutarnju strukturu država po razdjelnicama njihovih unutarnjih podjela, političkim, vjerskim, etničkim, klanovskim ili čak plemenskim.

Aresenal instrumenata

Uopće pritom nije bitno o kakvim je podjelama riječ jer ne radi se o ideološkoj borbi, nego o oportunom korištenju unutarnjih sukoba po bilo kojoj osnovi. Cijeli instrumentarij korištenja podjela koje postoje u svakom društvu, pa i u američkom, usmjeren je na izazivanje tobože “spontanih” prosvjeda pobune masa i “spontanih” narodnih revolucija u cilju rušenja vlasti i razbijanja cijelih država. U svrhu rušenja režima i država klasificiranih autoritarnima mogu se koristiti svi unutarnji prijepori, pa ne bi nimalo neobično izgledalo i da u jednom trenutku to budu unutarnji sukobi, primjerice vezani uz cijepljenje, rješavanje covid-krize ili pitanja korištenja nuklearne energije i slično. Sve što dijeli nacije i države može se koristiti protiv njih ako su uvrštene u američki i saveznički popis nedemokratskih i autoritarnih.

Moskva stoga logično očekuje da će se upravo takav modus operandi SAD-a i saveznika primijeniti i prema Ruskoj Federaciji ako suprotna strana dođe u priliku za to. Pritom bi se u slučaju Rusije koristio cijeli arsenal instrumenata razbijanja unutarnje strukture države, uključujući i najekstremnije dijelove holdinga islamističkog terora koji se, prema ocjeni ruskih stratega, već približava južnim ruskim granicama. Ruska strana u pozadini zbivanja u Bjelorusiji i Kazahstanu vidi organiziranje spontanih pobuna masa od SAD-a i europskih sila uz pomoć obavještajnih struktura i to je učvršćuje u procjeni da bi Rusija mogla biti sljedeća meta takvog djelovanja.

Dakako, svima je jasno da je to gotovo nemoguće izvesti dok poluge vlasti u Rusiji drži politička struktura na čelu s Putinom. No, SAD i europski prateći vokali smatraju da je pred njima sve vrijeme svijeta i računaju na trenutak Putinova odlaska s vlasti.

Zapadni stratezi procjenjuju da u ovom trenutku treba čekati promjenu u ruskom vodstvu, kada bi umjesto moćnoga cara na rusko prijestolje mogao sjesti “slabašni car”, koji bi otvorio vrata vanjskom djelovanju i raspirivanju unutarnjih sukoba. Dok je na vlasti jaki vođa kao Putin, malo je šanse za uspjeh takve strategije. Iz povijesnog tijeka uočljivo je da, kada je god u Rusiji na vlasti dovoljno “jak vođa”, unutarnje napetosti se amortiziraju, a sposobnosti djelovanja prema vani jačaju i obrnuto, kada je na vlasti “slab vođa”, unutarnje podjele eskaliraju, a sposobnost vanjskog djelovanja i geopolitčki položaj Rusije slabi.

Postputinova era

Stoga je, pojednostavljeno rečeno, sadašnje djelovanje Zapada prema Rusiji u funkciji onoga što se zapadni stratezi nadaju da će se dogoditi s Putinovim odlaskom. Do tada je potrebno strpljivo čekati i jačati pritisak te hvatati pozicije za učinkovit udar u pogodnom trenutku smjene vlasti kako bi se multiplicirali učinci djelovanja na rusku unutarnju strukturu u trenutku odlaska sadašnje političke garniture. Sljedeći “slabi car”, ako se pojavi zbog dugo potiskivanog nezadovoljstva unutar ruskog društva i mogućeg razočaranja promjenom vanjske politike i nekim oblikom novog ruskog poniženja, imao bi potencijala uz vanjski poticaj izazvati eksploziju unutarnje strukture Rusije.

I to se čeka – postputinova era, ali se do tada rat s ruskim protivnikom u raznim oblicima mora voditi punom snagom. Ključni trenutak za Rusiju nastupit će promjenom vodstva. Ili će preživjeti i očvrsnuti ili će biti razbijena na barem deset, ako ne i više različitih entiteta koji neće biti nikakva smetnja imperijalnim apetitima stranih sila.

Stoga, američka i zapadna politika nemaju razloga tragati za novim instrumentima djelovanja prema Rusiji kada na raspolaganju imaju provjerenu metodologiju poticanja unutarnjih sukoba na djelu iskazanu za trajanja tzv. arapskog proljeća i arapskih revolucija. Praktički, riječ je samo o nastavku stare, modernim vremenima prilagođene strategije djelovanja iz doba hladnoga rata protiv SSSR-a, koji se uostalom i nije raspao zbog ratnih poraza, nego zbog unutarnjih suprotnosti i sukoba.

Ahilova peta Rusije odlika je svih centraliziranih i nerijetko personaliziranih sustava upravljanja državom, što je manje-više ruska politička i društvena povijesna konstanta. Kada je političko odlučivanje koncentrirano – koncentrirana je i odgovornost, pa se nezadovoljstvo precizno može usmjeriti u smjeru centra odlučivanja. Formalno demokratski sustavi u kojima vlast prividno nije koncentrirana u rukama manjine i koja svoju moć gradi na izbornom legitimitetu pružaju građanima iluziju demokracije i slobode formalno disperzirajući politički utjecaj na veliki broj državnih, paradržavnih i nedržavnih subjekata, tako da građanima u trenucima teških kriza i frustracija nije jasno protiv koga se trebaju buniti i tko je izvor njihova nezadovoljstva.

Tampon-zona

Potpuno je jasno da će nastavak rata protiv Rusije kao jasno definiranog neprijatelja SAD-a i europskih saveznika biti u budućnosti nastavljen hibridnim udarom na unutarnju strukturu korištenjem podjela i fragilnosti politički, etnički i vjerski raznolikog ruskog društva s centraliziranim sustavom upravljanja državnim poslovima.

Stoga Rusija ispred svojih granica ne pokušava stvoriti samo klasičnu teritorijalnu tampon-zonu koja bi uključivala postsovjetski prostor, odnosno samostalne države koje su nekada bile u sastavu sovjetskoga carstva, nego pokušava stvoriti multifunkcionalnu zonu razdvajanja koju bi američka strategija nastupa prema Rusiji morala prethodno razbiti prije okretanja samoj Rusiji. Ruska politika praktički pred američki geopolitički stroj gura druge tzv. autoritarne režime koje zapadna politika mora svladati prije udara na pravi cilj. Moskvi zapravo odgovara od nje kontrolirani pojas nestabilnosti oko njezinih granica koji iscrpljuje zapadnu geopolitičku moć i usporava napredak prema ruskim granicama. No Moskva se sadašnjim djelovanjem priprema za postputinovo doba jer je potpuno jasno da Zapad upravo taj trenutak čeka nadajući se novom “slabašnom vladaru” na ruskom prijestolju.

Za to je Moskvi potrebna mnogo čvršća geostrateška pozicija nego što je sada. U budućnosti će SAD i europske sile na ovaj ili onaj način, sasvim je predvidljivo, “pojesti” autoritarne režime koji sada u istočnoj Europi na Kavkazu i u Kaspijskom bazenu funkcioniraju kao tampon-zona prema Rusiji, prije svega one u Bjelorusiji i Kazahstanu, i okrenuti se potom prema svom pravom cilju – prema Moskvi. No savladavanje te hibridne tampon-zone prema ruskim procjenama iscrpit će i usporiti napredak američke i europske moći prema Rusiji i dati joj dovoljno vremena da se pripremi za vrijeme nakon odlaska s vlasti predsjednika Putina. Stoga je jasno da Moskva vodi rat, ne za sadašnje, nego za buduće geopolitičke pozicije.

Bojno polje

U cijeloj tragediji koja se odvija u istočnoj Europi, u samom srcu svijeta, ispaštaju Ukrajina i ukrajinski narod. Na crti sukoba globalnih sila razapeta je u njihovim beskrajnim nadmudrivanjima i za cijeli svijet opasnoj igri ratnoga hazarda. Teško se oteti dojmu da su SAD i europske sile propustile pomoći Rusiji kada joj je to bilo najpotrebnije. Bilo je dovoljno političkog manevarskog prostora da Zapad spriječi rusku vojnu intervenciju 2014. godine i prisvajanje Krima, i to bez uporabe vojnih sredstava. Utemeljeno se čak može ustvrditi da je vodećim elitama SAD-a i europskog pratećeg orkestra zapravo trebala upravo ovakva razapeta Ukrajina kao bojno polje koje će biti odskočna daska za rat s Rusijom koji ne vode za Ukrajinu, nego za sebe. A bez jake i stabilne Ukrajine nema ni stabilnosti istočne Europe kao srca euroazijskoga kopna, Mackinderova “Heartlanda”, odakle su povijesno tijekom cijelog 20. stoljeća izvirale prijetnje ili pokretani globalni ratovi. To znaju sve sučeljene strane i tu činjenicu kao prijetnju globalnim ratom nažalost iskorištavaju jedna protiv druge za postizanje svojih ciljeva.

Saudijci se priklonili Americi i pokrenuli pregovore s Izraelom

U biti, jednako kao i kod autoritarnih sustava, politička i financijska moć u rukama je uskog kruga elite, ali je to prikriveno simuliranim demokratskim procesima. U autoritarnim i centraliziranim sustavima vidljivo je tko vodi igru i koga treba rušiti. Stoga su formalno demokratski sustavi u izvjesnoj mjeri otporniji na vanjsko hibridno djelovanje i manipulaciju nezadovoljstva masa, a autoritarni su osjetljiviji.

To se uistinu nikada jasnije nije pokazalo nego za arapskih revolucija i krvavih ratova koji su iz njih proistekli i koji još traju. Prevrati u arapskim državama potaknuti gotovo otvorenim djelovanjem obavještajnih organizacija SAD-a i europskih sila u nekoliko godina razorili su najmoćnije arapske države s prve crte sučeljavanja s Izraelom i pretvorili ih u prah i pepeo. Učinili su ono što Izrael nije uspio postići ni u jednom ratu koji je protiv arapskih država vodio od 1948. godine do danas. Onaj mali dio autoritarnih arapskih država predvođenih Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama okupljenima u Vijeću za suradnju u Zaljevu u cilju zaštite i održanja vlastite diktatorske elite i autoritarnih državnih struktura u tišini se priklonio strategiji SAD-a i europskih sila i istovremeno okrenuo pregovaračkim procesima s Izraelom. Tako su ne samo dobili amnestiju od demokratizacije koja bi za njih pogubno završila, nego su čak i promovirani kao nova središta arapske politike i predvodnici arapskog svijeta.

Takozvano “arapsko proljeće” i arapske revolucije zorno pokazuju koliko je moćno djelovanje protiv autoritarnih ili politički visoko centraliziranih državnih struktura putem  programiranih unutarnjih pobuna, koje redovito imaju svoj realni temelj u nepravdi i opresiji.

Rusija spremna platiti bilo koju cijenu za ostvarenje svojih ciljeva

Procjene i odluke zapadne politike koje polaze od postavke da Rusija pokušava otkloniti od sebe ugroze koje joj po njezinoj procjeni prijete u ovom trenutku pogrešne su i opasne. Ulog je puno veći. Moskva gradi svoje pozicije u budućnosti i otklanja opasnosti kojima bi tek mogla biti izložena.

Slijedom visine toga uloga koji višestruko premašuje sadašnje probleme i mane geopolitičkog položaja s kojima se suočava, Rusija je spremna platiti bilo koju cijenu za ostvarenje svojih ciljeva. Zato je nepredvidljiva i teško je procijeniti njezine buduće poteze. To što su američki stratezi postavili stotine opcija reakcija na ruske poteze ili kako to opisuje Victoria Nuland, podtajnica za politička pitanja State Departmenta, kada kaže da Washington ima odgovor za svaki mjesec i za svaki dan koji će uslijediti nakon što bi se Rusija usudila upustiti u primjenu vojne sile zapravo ništa ne znači. I to jednostavno zato što je nemoguće procijeniti koliku je cijenu Rusija spremna platiti jer nije riječ o sadašnjim opcijama Rusije, nego o njezinu statusu za sljedećih više desetljeća. Uz takvu procjenu Moskve, prijetnja sankcijama je gotovo bespredmetna. Rusija je već proglašena neprijateljskom državom i stavljena pod sankcije. Nove prijetnje sankcijama su na razini prijetnje produljenja zatvorske kazne osuđeniku na doživotni zatvor koji se odluči na bijeg.

Komentari

komentar

You may also like