Mario Stefanov
Osim povoljnog odnosa vlastitog stanovništva prema ratu bez obzira na žrtve, napadnuta strana osigurava i međunarodnu potporu. Nije riječ samo o moralnoj potpori nego i otvaranju kanala za direktnu savezničku vojnu pomoć i preustroj gospodarstva na ratne postavke. Biti napadnuta strana otvara mogućnost nabave naoružanja i kontinuiranog popunjavanja zaliha i ratnog materijala
Hoće li u srcu svijeta, istočnoj Europi i njezinoj gravitacijskoj točki, Ukrajini, izbiti oružani sukob Rusije sa Zapadom pogrešno je pitanje. Taj se rat već vodi.
Oružani sukob Rusije i Zapada u geopolitičkoj areni koja je u povijesti više puta bila poprište ili čak izvorište velikih europskih i svjetskih ratova i koju je veliki Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, početkom prošlog stoljeća nazvao “Heartlandom” ili srcem euroazijskog središnjeg svjetskog kopna – mjesecima je u tijeku i prijeti eskalacijom.
Bubnjevi rata, kako to obično biva, ne čuju se po europskim metropolama od zaglušujuće buke propagandnih medijskih strojeva. Dok mase shvate da su uistinu ponovno u velikom europskom ratu koji neće završiti do Božića, kako su vjerovali za 1. svjetski rat, ili da ga uopće neće biti jer je Herr Hitler potpisao Münchenski sporazum, rat se već uvelike rasplamsao.
Pravi razlog
Mase su ponovno propagandom skuhane žive polako kao žabe i velikom većinom podržavaju politiku svojih vlada u sukobu s Rusijom. Prema studiji europskog think-tanka “European Council on Foreign Relations”, koju je nedavno ponosno predstavio njegov osnivača Mark Leonard, velika većina građana država članica Europske unije podržava politiku europskih vlada u aktualnim zbivanjima ukrajinske krize i sukoba s Rusijom, čak do 60 posto u pojedinim državama. Leonard ide tako daleko da je ustvrdio kako je došlo do “stvaranja nove geopolitičke svijesti europskih građana” i osjećaja zajedništva, čega dosad nije bilo u takvoj mjeri. Procjenjuje se da američka javnost izražava nešto veći skepticizam prema potezima Bidenove administracije u vezi s događajima u istočnoj Europi i sučeljavanjima s Rusijom, no većina ipak podržava smjer američke politike.
Ni s druge strane, u Rusiji, nema velikog otpora ratnom smjeru, što zbog autoritarne politike vlasti, što zbog ukorijenjenog uvjerenja građana da je Rusija ugrožena i ponižena i da se mora izboriti za svoju novu poziciju na europskim prostorima.
Time su obje sučeljene strane, i Zapad i Rusija, eliminirale mogućnost ozbiljnijeg unutarnjeg političkog pritiska koji bi mogao zaustaviti put u širi oružani sukob, otvoriti vrata diplomaciji i mogućnosti barem privremenog oružanog primirja. Priprema vlastite javnosti u cilju podrške, treba naglasiti – jedan je od ključnih uvjeta za rat. Taj uvjet je na obje strane postignut i sukob stoga neometano klizi putem bez povratka, prema velikom oružanom obračunu.
Povijest se u Europi očito ciklički ponavlja. Svijest da je oružani sukob između Rusije i Zapada odavno počeo i da polako, ali sigurno ulazi u fazu eskalacije jednostavno ne postoji u javnosti, najvećim dijelom zbog žestokog medijskog propagandnog rata s obje strane i filtriranja informacija. Javnost su potpuno svjesno i hotimice vladajuće elite zaokupile prijeporima vezanima uz cijepljenje i protuepidemijske mjere. To je i pravi razlog nekonzistentnih i proturječnih odluka o načinu suzbijanja koronakrize.
Privremeno primirje
Cilj je bio stvaranje informacijskoga kaosa u koji je onda bez ikakvog problema uvaljana ratna propaganda. Mase su u tim pitanjima, nimalo slučajno, posvađane u tolikoj mjeri da ne zapažaju da su već sada do koljena zagazile u močvaru velikog europskog i svjetskog sukoba. Kako je propaganda na obje strane sasvim solidno odradila posao, sve je zapravo spremno za ulazak u drugu fazu proširenja oružanog sukoba po intenzitetu i opsegu. Teško je ne uočiti da mediji na obje strane ratišta disciplinirano i usklađeno odrađuju svoj posao. Ne treba se pretjerano čuditi ruskim medijima, no uistinu šokantno djeluje transformacija zapadnih, posebice europskih nominalno slobodnih i nezavisnih srednjostrujaških medija u kojima su do jučer mirni štreberski kabinetski dopisnici odjednom postali zagovornici ratnog rješenja.
Osim konzervativnih američkih medija koji, polazeći s pozicija tradicionalnog američkog izolacionizma, pokušavaju ukazivati na potrebu diplomatskih rješenja i stručnih think–tankova koji objavljuju manje-više objektivne i hladne prosudbe raznih varijanti mogućih zbivanja, većina medija se prepušta emocijama nabijenim istupima dužnosnika, političkih analitičara i profesionalnih novinara.
U ovome trenutku pitanje je samo hoće li ipak procjena trenutnog odnosa koristi i rizika sučeljene strane natjerati na diplomatsko rješenje i privremeno primirje u oružanom djelovanju, čime bi se spriječila njegova eskalacija, barem do prve sljedeće prilike. U svakom slučaju, rat će se nastaviti do prevage jedne od sučeljenih strana.
Zasad daljnju eskalaciju započetog oružanog sukoba Rusije i Zapada niskog intenziteta sprečava samo potreba zauzimanja političkih pozicija koje bi sukobljenim stranama omogućile da budu strana koja je napadnuta i koja nije prva napala i tako bila odgovorna za eskalaciju.
Nikakve vremenske prilike ili “rasputica” o kojoj se toliko priča ne odgađaju eskalaciju, nego upravo nadmetanje tko će dobiti bolju poziciju napadnutoga, a tko će izvući bijele figure i odigrati prvi potez i tako u povijesti biti označen kao pokretač eskalacije započetog rata punog opsega čije posljedice nitko ne može predvidjeti.
Prvi udar
Rat je kao ulazak u mračnu prostoriju, rekao je ratni hazarder Hitler, dok ne upališ svjetlo, ne znaš u što si ušao. Zato je ključno dobiti crne figure u morbidnoj šahovskoj igri koju su pokrenuli Zapad i Rusija na velikoj euroazijskoj šahovskoj ploči, kako ju je volio nazivati američki geopolitičar i nekadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Cartera, Zbigniew Brzezinski.
Dobici osvajanjem pozicije napadnutog pri sadašnjem rasporedu snaga daleko nadmašuju gubitke zbog prepuštanja prvog udara protivničkoj strani.
Zauzimanje pozicije napadnute strane daje neizmjerne prednosti i pogodnosti. Prije svega osigurava podršku unutar vlastitih društvenih struktura i građana, posebice kada s ratišta natrag u Rusiju ili na Zapad počnu stizati ljesovi. Osim povoljnog odnosa vlastitog stanovništva prema ratu bez obzira na žrtve, napadnuta strana osigurava i međunarodnu podršku. Nije riječ samo o moralnoj podršci nego i otvaranju kanala za direktnu savezničku vojnu pomoć i preustroj gospodarstva na ratne postavke. Biti napadnuta strana otvara mogućnost nabave naoružanja i kontinuiranog popunjavanja zaliha i ratnog materijala.
Izrael je tako, primjerice, zbog svoga preventivnog napada na Egipat i Siriju, Jordan i Irak u šestodnevnom ratu 1967. godine, udarivši prvi, doživio blokadu isporuke naoružanja iz Francuske uključujući već dovršene ratne brodove i borbene avione jer Pariz nije htio dovesti u opasnost svoje odnose s arapskim svijetom. No taj je gubitak pravilnom prethodnom procjenom nadoknadio dobitkom potpunog uništenja vojnih potencijala napadnutih država. Prednost napadnute strane toliko je velika da je u povijesti gotovo sigurno bilo bezbroj svjesnih pristajanja na prve poraze kako bi se osigurala pozicija žrtve i napadnutog i time na protivničku stranu prebacila odgovornost za rat.
Moralna podloga
Upravo u funkciji toga nadmetanja za poziciju napadnute strane je i – od 2. svjetskog rata neviđena – razina propagandnog djelovanja sučeljenih država kako po obuhvatu, tako i po intenzitetu. Očito su obostrane pripreme za eskalaciju otišle tako daleko da se mora stvoriti moralna podloga rata i odgovornost prebaciti na drugu stranu, jer je jasno da će, kada krene eskalacija oružanih sukoba, taj rat trajati godinama u različitim oblicima, uključujući i oružanu. Ako u posljednjim trenucima ne dođe do obrata politike sukobljenih strana, bit će to prvi veliki rat 21. stoljeća koji će se na europskim prostorima voditi u dosad nezamislivim oblicima.
Da je oružani sukob Rusije i Zapada uistinu u tijeku, jasno pokazuju pokreti trupa na obje strane crte razdvajanja na ukrajinskom teritoriju i stalne razmjene vatre između protivnika. Nepobitna je činjenica da se vojnici NATO-a nalaze na ukrajinskom teritoriju, što je i javno objavljeno, kao i činjenica da se u Ukrajini iza prve crte ratišta nalaze i elementi regularnih ruskih trupa, što se javno negira. I jedni i drugi nalaze se na ukrajinskom teritoriju sa suprotnih strana crte razdvajanja, gdje se svakodnevno razmjenjuje vatra. Kakav je argument još potreban da bi se priznala okolnost da je rat Zapada i Rusije već počeo? Nikakve formalne objave rata neće biti niti će itko priznati da je djelovao prema protivničkoj strani. Predodžba da bi se oružane formacije Zapada i Rusije trebale postrojiti jedna nasuprot drugoj i pred kamerama pucati jedna na drugu potpuno je iracionalna. Rat koji se već vodi, vodi se sredstvima i metodologijom 21., a ne 19. ili 20. stoljeća, dosad neviđenim i nezamislivim oblicima ratovanja.
Rat koji je počeo, jednako kao i veliki ratovi 20. stoljeća, neće biti okončan korištenjem samo profesionalnih postrojbi, kako europski građani to pogrešno misle, nego će biti potrebna puna mobilizacija ljudskih i materijalnih resursa.
Probni baloni
Ruska i američka javnost to vrlo dobro znaju, ali ne i europska koja živi u nadrealnom uvjerenju da će u slučaju eskalacije rata Rusije i Zapada ratovati europske profesionalne vojske i da neće biti nikakve mobilizacije. No to jednostavno nije moguće. Rat između Zapada i Rusije na europskim prostorima bio bi takvog opsega koji bi zahtijevao puno više od onoga što mogu pružiti relativno male europske profesionalne snage i mirnodopsko gospodarstvo. Uostalom, i da su profesionalne vojne snage dovoljne u prvoj fazi rata, njihove gubitke bi netko morao nadoknaditi. Europska politička elita to također vrlo dobro zna i to je u pozadini povremenih puštanja probnih balona o ponovnom uvođenje obveznog vojnog roka i srodnih oblika obvezne vojne obuke. Njemačka ministrica obrane takvu mogućnost otvoreno najavljuje ovih dana.
Da se rat uistinu već vodi, govori i konsolidacija savezničkih redova i na jednoj i na drugoj strani. Zapad predvođen SAD-om uspio je održati jedinstvo NATO-saveza. Ruski pokušaj razbijanja jedinstva i po mogućnosti stvaranja raskola nije uspio. S druge strane, Moskva je potvrdila oportunu suradnju s Kinom koja se pak sa Zapadom sukobljava na azijskoj strani euroazijskog središnjeg kopna. No nije uspjela s Pekingom dogovoriti čvršći vojni savez i formalizirati vojnu suradnju.
Nastavak medijskoga rata i propagandnog djelovanja, pri čemu se na zapadu zabranjuje ruski RT, a u Rusiji njemački Deutsche Welle i blokiraju internetski portali, jasan je dodatni pokazatelj da je pravi oružani sukob uistinu počeo.
U svakom slučaju, rat Rusije i Zapada, nakon što je u okviru ukrajinske krize počeo i poprimio oblik oružanog sukoba niskog intenziteta i rata uz korištenje posredničkih snaga, postupno prima potencijal eskalacije i razvijanja u veliki europski oružani sukob. Taj rat, bez obzira na moguća primirja od oružanog sukoba ili oblik u kojem se vodi, nastavit će se do poraza ili povlačenja jedne od uključenih strana.
Činjenice u velikoj mjeri ukazuju na nadolazeći rat
U svom autorskom članku za Project Syndicate od 28. siječnja 2022. godine pod naslovom “Ukrajina i budućnost Europe”, bivši njemački ministar vanjskih poslova i dugogodišnji vicekancelar Joschka Fischer, izuzetno utjecajan u krugovima koji kreiraju vanjsku politiku Njemačke i Europske unije, posebice nakon formiranja nove njemačke vlade, kaže: “Što će se dogoditi kada rusko rapoređivanje trupa uz ukrajinsku granicu bude završeno… Još ne znamo, ali činjenice u velikoj mjeri ukazuju na nadolazeći rat. Ako bi se to dogodilo, posljedice bi za Europu bile duboke, dovodeći u pitanje europski predak i načela – odricanje od nasilja, nepovredivost granica i teritorijalni integritet – na kojima se temelji poredak nastao nakon hladnog rata. Zbog nasilne agresije s ruske strane Europa bi se ponovno podijelila na dvije sfere, rusku Europu na istoku i Europu Europske unije i NATO-a u zapadnim i središnjim dijelovima kontinenta”.
Prema Fischeru, takav razvoj događaja treba spriječiti pa upozorava: “U središtu trenutne krize je činjenica da je Rusija pod Putinom postala revizionistička sila. Ne samo da više nije zainteresirana za održavanja status quo, nego je spremna zaprijetiti, pa čak i upotrijebiti vojnu silu da promijeni status guo u svoju korist. Ako bi se Europa pokorila tim imperijalnim impulsima, izdala bi svoje najosnovnije vrijednosti i morala bi se odreći načina na koji Europljani žive i žele živjeti. To bi značilo odustajanje od napretka za koji se zalaže Europska unija. Posljedice su nezamislive, a time i potpuno neprihvatljive”.
Fischer je time jasno definirao pozicije Europske unije i SAD-a. U odnosu na njih, djelovanje i ambicije Rusije iskazuju se kao udarac čelom u čelo postojećeg poretka koji je dosadašnjim zbivanjima, htio to netko priznati ili ne, ipak teško poljuljan.
Kako to da američke službe nisu ništa znale o napadu 11. rujna 2001.
Bolje je izgubiti prve bitke nego već u startu izgubiti moralnu bitku. Nikada stoga neće do kraja biti razjašnjene prijeporne i bizarne okolnosti japanskoga napada na Pearl Harbor ili napada na Svjetski trgovački centar 11. rujna 2001. godine. Gotovo nadrealno djeluje mogućnost da američke obavještajne službe nisu imale potrebne podatke. Jednako tako nikada do kraja neće biti razjašnjeno ponašanje sovjetske strane prilikom njemačkog napada 1941. godine, kada se iz neobjašnjivih razloga gotovo potpunom vojnom pasivnošću njemačkoj strani prepustila početna inicijativa. Zanemarene su sve relevantne obavještajne informacije, a jedan od razloga moglo bi biti svjesno prepuštanje Njemačkoj pozicije strane koja je izvršila napad. Poslije je sve pripisano Staljinovoj hirovitosti, povjerenju u potpisani sporazum s Njemačkom i nesnalaženju u početnoj fazi rata.
Ratni bubnjevi
Mogućnost stvaranja strateškog dogovora u vidu stvaranja neke nove europske mirovne konstrukcije je minimalna jer bi takva pogodba u svojoj biti bila dogovor o novoj podjeli interesnih sfera u Europi, što nitko na Zapadu ne želi jer bi to značilo pristanak na ruske ucjene velikim ratom.
Očito je povratak na početne geopolitičke postavke nemoguć. Europa je krenula na put u jednom smjeru, odakle već i do europskih metropola dopiru odjeci ratnih bubnjeva.
