M. Stefanov: Zbog ekologa i njihove nadobudne politike mogli bismo ostati gladni

Mario Stefanov

Ako bi Velika Britanija željela svu svoju energiju generirati iz vjetra i sunca, onda bi njezin teritorij morao biti dvostruko veći. Samo prostor za proizvodnju energije iz izvora sunca i vjetra bio bi veličine Velike Britanije i ni za što drugo u njoj ne bi bilo mjesta, ni za ljude, ni za njihove građevine i poljoprivredno zemljište

Zelena transformacija društva i gospodarstva pokreće mahnitu bitku za zemljište, za prostor na kojem se mogu postaviti postrojenja za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, solarni paneli i vjetroelektrane. Širenjem prostora na kojima su postavljeni solarni paneli i druga postrojenja zelene tehnologije ugroženo je poljoprivredno zemljište i proizvodnja hrane jer se zeleni lobiji bez imalo obzira pokušavaju domoći što većih prostora. Transformacija se nastavlja bez obzira na cijenu, a države skraćuju proceduru za izdavanje potrebnih dozvola za zelena energetska postrojenja i investicije u njih oslobađaju taksi.

Kako se zelena transformacija nastavlja, možda neće biti dovoljno prostora da se istovremeno zadovolje potrebe stanovništva i za energijom i za hranom. Prostor prekriven postrojenjima za proizvodnju zelene energije u sve većoj mjeri zauzima prostore koji su se nekad koristili kao poljoprivredno zemljište.

Kako se velika zelena revolucija zahuktava,tako se istovremeno otkriva i njezina Ahilova peta – nedostatak prostora za postavljanje sadašnje generacije uređaja za prikupljanje i transformaciju solarne energije u električnu.

Najbolnija točka

No bez obzira na taj kardinalni problem ove faze zelene transformacije, proces širenja se nastavlja. Tako je početkom ove godine bivši britanski premijer Boris Johnson izjavio da je vladin cilj pretvoriti Veliku Britaniju u Saudijsku Arabiju ne nafte nego vjetra. Pritom se nije zadržao na najavi ulaganja u iskorištavanje vjetra, nego je u britansku zelenu agendu uključio i iskorištavanje energije sunca, što je izazvalo podsmijeh mnogih jer je notorna činjenica da britansko otočje baš i ne raspolaže obiljem sunčeva zračenja, a nema ni prostora za postavljanje tolike mreže solarnih panela koje bi Veliku Britaniju uskladile s planovima zelene transformacije.




Bloomberg je početkom kolovoza objavio procjenu da je diljem svijeta zbog ekstremnih prirodnih događaja poput poplava i suša došlo do ugrožavanja poljoprivredne proizvodnje i istovremeno smanjenja proizvodnje hrane, što je skrenulo pozornost na širenje kapaciteta za iskorištavanje solarne energije. Smanjenje proizvodnje hrane uzrokovano prirodnim nepogodama pokušalo se diljem svijeta nadoknaditi obradom novih zemljišta, ali su se pritom proizvođači i vlade sudarili s kompanijama koje su prostor zauzele za postavljanje solarnih panela. To je poglavito došlo do izražaja u državama koje su predvodnice ulaganja u vjetar i solarnu energiju kao što su SAD, Kina i Europska unija. To je vlasti stavilo pred izbor između nastavka korištenja obradivog zemljišta za iskorištavanje energije vjetra i sunca ili pak korištenja za proizvodnju hrane. Kina je ovoga ljeta preispitala pojedine projekte širenja solarnih postrojenja kako bi osigurala dovoljno prostora za poljoprivrednu proizvodnju.

No problem je u Kini periferan zbog ogromnog prostora, ali u državama kao što su članice Europske unije s velikim brojem stanovništva i velikom prostornom izgrađenošću problem se sve više iskazuje kao jedna od najbolnijih točaka velike zelene revolucije. Nije riječ samo o prostoru za postavljanje postrojenja za iskorištavanje energije vjetra i sunca nego i o prostoru za rudarenje rijetkih minerala koji su potrebni u suvremenim baterijama i drugim komponentama zelene tehnologije.





Snažno upozorenje

Koliko je riječ o značajnom problemu zelene transformacije koji nema šanse doći u vodeće medije, svjedoči rad koji je još 2013. objavio britanski znanstvenik David J.C. MacKay. Pojednostavljeno, on je izračunao potrošnju energije po glavi stanovnika u nekoliko zemalja i usporedio je s prosječnom gustoćom postavljenih solarnih panela i vjetroturbina i, što je još važnije, s gustoćom stanovništva. Pokazalo se da su u Velikoj Britaniji ljudi u prosjeku trošili 1,25 vata električne energije po m2. Nadalje, MacKay je utvrdio i da je prosječna gustoća energetskih postrojenja, solarnih panela i vjetroelektrana otprilike ista. To bi značilo da, ako bi Velika Britanija željela svu svoju energiju generirati iz vjetra i sunca, onda bi njezin teritorij morao biti dvostruko veći. Samo prostor za proizvodnju energije iz izvora sunca i vjetra bio bi veličine Velike Britanije i ni za što drugo u njoj ne bi bilo mjesta, ni za ljude, ni za njihove građevine i poljoprivredno zemljište.

MacKay je zaključio i upozorio: “U dekarboniziranom svijetu koji se napaja iz obnovljivih izvora uz korištenje današnje tehnologije površina zemlje potrebna za proizvodnju energije koja se danas troši u Velikoj Britaniji morala bi biti veličine gotovo jednake cijeloj Velikoj Britaniji”.

Dakako, ni njegov rad ni izjave nisu našle prostora u vodećim medijima financiranim od sve moćnijeg zelenog kapitala.

Prema nekim procjenama, taj problem zelene transformacije mogao bi se riješiti premještanjem projekata vjetra i solarne energije u udaljena područja država, ali se tada postavlja problem dopremanja proizvedene električne energije iz udaljenih područja do gradova i industrije kojima je potrebna.




Ne treba zanemariti ni energetske gubitke pri transportu energije, stoga je izgledno da će energija vjetra i sunca poskupjeti zbog ulaganja u nove dalekovode i mrežu za prijenos energije.

Rijetki metali

Ako se velike države i mogu pokriti na ovakav način, on je potpuno isključen u slučaju prostorno malih država koje bi u tom slučaju bile prisiljene svoja energetska postrojenja graditi u drugim državama. Problem je izražen poglavito u slučaju Europske unije koja sebe proglašava predvodnikom zelene revolucije, a nema prostora ni za postavljanje energetskih postrojenja, pri čemu su posebice problematični solarni paneli, a ni prostora za otvaranje rudnika i preradu izvađene rude u cilju ekstrakcije rijetkih metala potrebnih za tehnologiju zelene transformacije.

Riječ je o “rare earth metals” ili “rare earth elements” ili skraćeno REM, odnosno REE.

Njih čini skup od 17 kemijskih elemenata koji su zbog svojih geokemijskih svojstava raspršeni i rijetko se nalaze u koncentriranim, ekonomski isplativim eksploatacijskim oblicima. Oni su nezaobilazni u proizvodnji uređaja visoke tehnologije, računala i drugih elektroničkih proizvoda, ali i baterija sa svojstvima potrebnim za električna vozila i sve uređaje potrebnih u tehnologiji zelene preobrazbe gospodarstva. Kina ih izdvaja masovnim i za okoliš devastirajućim rudarenjem, što se u Europskoj uniji, pa ni u SAD-u, ni u snu ne smije ni pomisliti jer ni jedna lokalna zajednica to ne bi dozvolila. Tim prije što se ti minerali nalaze nerijetko pomiješani s radioaktivnim materijalima, tako da njihova ekstrakcija prijeti i radioaktivnim zagađenjem. U svakom slučaju rudarenje, prerada i skladištenje rijetkih minerala povezani su s narušavanjem ekosustava i ispuštanjem opasnih nuspojava u atmosferu.

Ni ostale razvijene zemlje zapadnoga svijeta ne mogu se tek tako na svojim teritorijima prepustiti masovnom rudarenju i ekstrakciji rijetkih minerala u količinama potrebnim za novu zelenu revoluciju.

Uvoz vodika

Uz to, ni Europska unija koja pokušava prednjačiti u razvoju zelene tehnologije nema ni prostornih ni klimatskih uvjeta za instaliranje na svome teritoriju tolike količine postrojenja za proizvodnju zelene energije kakvu traži suludo ambiciozni europski “Green Deal”.

Od početka razvoja europske zelene politike bilo je nedvojbeno jasno da Europa ne raspolaže dovoljnim izvorima energije sunca i vjetra. Broj vjetroelektrana i postrojenja sa sunčevim panelima koji bi bili potrebni za zamjenu ugljikovodičnih goriva u širokoj uporabi i u mjeri koju predviđa europska zelena politika jednostavno bi potpuno devastirao gusto naseljeni i infrastrukturno u mnogim dijelovima ekstremno izgrađeni europski okoliš.

Sada kada se europska zelena revolucija donošenjem i stavljanjem u funkciju paketa mjera koje je donijela Europska komisija pod nazivom “Fit for 55”, kojim bi se u rekordno kratkom vremenu postiglo rezanje emisija CO2 u tvrtkama i kućanstvima EU-a s ciljem smanjenja emisija CO2 do 2030. od nevjerojatnih 55 posto u odnosu na stanje iz 1990., postaje sasvim očito da Europa zbog nedovoljne količine sunčeva zračenja, nestalnih vjetrova, velike gustoće stanovništva i malo slobodnog prostora jednostavno nema uvjeta za smještaj i instalaciju tolike mase zelenih energetskih postrojenja koje zahtijeva nova ambiciozna zelena politika.

To, uostalom, konstatira i studija “Dii Desert Energy” (Desertec Industrial Initiative – Dii) iz studenoga 2019. godine pod nazivom “A North Africa – Europe Hydrogen Manifesto”, koja razmatra mogućnost proizvodnje tzv. zelenog vodika, kao goriva budućnosti dobivenog iz vode uz pomoć električne energije proizvedene iz obnovljivih energija sunca i vjetra na prostorima sjeverne Afrike za potrebe Europske unije.

Studija izričito potvrđuje da u Europi jednostavno nema dovoljno prostora za instaliranje potrebne količine postrojenja za proizvodnju zelene energije.

Korupcijska afera

“Zbog ograničenog prostora i gustoće stanovništva Europa neće moći proizvesti svu obnovljivu energiju u Europi. Stoga se predmnijeva da će veliki dio vodika biti uvezen. Iako uvoz vodika može doći iz mnogih dijelova svijeta s dobrim izvorima sunca i vjetra, primarna mogućnost je uvoz iz sjeverne Afrike”, navodi se u studiji. Dii je industrijska inicijativa osnovana 2009. od 12 moćnih kompanija i banaka među kojima su Deutsche Bank, HSH Nordbank, MAN Solar Millennium kao zajednički projekt MAN-a, Solar Milleniuma AG i Ferrostaala AG, poznatog po korupcijskim aferama u Grčkoj i Portugalu, njemački elektroenergetski gigant RWE i vječni i moćni Siemens. Poslije su se pridružili i drugi moćni industrijski koncerni. Dii je razvijen na temelju inicijative Desertec i zaklade koju je osnovala organizacija Trans-Mediterranean Renewable Energy Cooperation ili skraćeno TREC. Cilj TREC-a, Deserteca i industrijske inicijative Dii koja je iz njega proistekla je promicanje tehnološkog, ekonomskog i političkog okvira za razvoj proizvodnje zelene energije u pustinji sjeverne Afrike.

Iz navedenoga jasno slijedi da Europska unija koja želi osvojiti vodstvo u zelenoj transformaciji gospodarstva i cijele ekonomije jednostavno nema ni sirovinskih ni prostornih uvjeta to provesti u djelo. Europska unija će stoga morati, želi li provesti planiranu zelenu tranziciju, krenuti u osiguranje prostora izvan svojih granica za smještaj svoje infrastrukture za proizvodnju zelene energije. Europska unija, odnosno njezine najmoćnije članice, morat će se u cilju vlastitog preživljavanja u konkurenciji s drugim silama izboriti za prostor.

Uza sve probleme koje sa sobom nosi revolucionarna zelena transformacija društva i ekonomije koja se nasilno provodi u potpunom nesuglasju s dostignutim stupnjem razvoja tehnologije, pojavio se problem prostora koji se u ovom trenutku iskazuje kao Ahilova peta zelene transformacije. To je problem koji se zbog svog utjecaja na okoliš i na stanovništvo neće moći jednostavno pomesti pod tepih, sakriti od javnosti ili pak pokriti zelenom propagandom, kako se to radi s drugim problemima koji se pojavljuju u zelenoj transformaciji.

Očiti problemi

On će biti jasno vidljiv. Energija se u stvarnosti neće proizvoditi samo iz sunca i vjetra kao obnovljivih izvora nego praktično istovremeno i iz jednog neobnovljivog izvora, a to je prostor koji je potreban za život ljudi i proizvodnju hrane.

Planiraju poklati krave jer vjetrovima zagađuju okoliš

Proizvodnja energije na sadašnjem stupnju razvoja zelene tehnologije neizbježno će, ako se zelena revolucija nastavi, a nema nikakvih izgleda da bi se zahuktali kapital koji stoji iza nje zaustavio makar i svijet propao, iz prostora protjerati čovjeka i otimati zemlju potrebnu za proizvodnju hrane. Poljoprivreda i uzgoj stoke već su sada pod raznim izlikama na udaru zelene revolucije, a najveći krimen je veličina otiska stakleničkih plinova koje poljodjeljstvo i uzgoj stoke ispuštaju u atmosferu.

Nizozemska hladno planira poklati 30 posto od ukupnog stočnog fonda kako bi se emisija dušika svela u zadane mjere. Na nekim područjima države planira se tu emisiju smanjiti i do 70 posto. Preračunato, do 2030. sadašnji stočni fond Nizozemske trebao bi se smanjiti za gotovo 30 milijuna grla, a vlada će s ogromnim fondom od 25 milijardi eura kompenzacijama pokušati uvjeriti farmere da smanje broj stoke ili od uzgoja potpuno odustanu. Nizozemska vlada, u skladu sa svojom zelenom politikom, pokušava ostvariti plan po kojem bi oko 10 do 12 tisuća farmera zatvorilo svoje farme, a oko 18 tisuća smanjilo broj stoke na njima.

Gledajući kakva se ograničenja nameću ovih dana farmerima u Nizozemskoj i kakvim brutalnim metodama se država u provođenju zelene transformacije obračunava s njihovim prosvjedima, postaje jasno da je došao trenutak kada se s ruku provoditelja zelenog revolucionarnog vala skidaju nježne zelene rukavice i kada se otkriva pravo lice zelene ideologije kao revolucionarne i nasilne.

No pitanje je što je stvarno u pozadini združenog nasrtaja države i oligarha zelene revolucije na farmere. Iza priče o potrebi smanjenja emisije dušika sasvim je izvjesno da se krije potreba osvajanja prostora potrebnog za izgradnju zelenih energetskih postrojenja. Uništavanjem farmi i protjerivanjem proizvođača hrane i stoke poljoprivredno zemljište bi se pretvorilo u ogromne prostore za postavljanje solarnih panela i vjetroelektrana.

Brutalni sukob

Očito je da je brutalni policijski obračun s farmerima uslijedio zato što su prosvjedi farmera onemogućavali prostorno širenje zelenih postrojenja i time dirnuli u Ahilovu petu zelene transformacije u prostor. Na vidjelo je izašao sukob oko zemlje, što državu i zelene lobije zapravo zanima u slučaju farmera, a koliko plinova ispuštaju sekundarni je problem. Riječ je o otimanju za zemlju između provoditelja zelene revolucije kojima je zemlja potrebna za postavljanje novih energetskih postrojenja i proizvođača hrane za ljude. Na globalnoj razini, pak, u budućnosti se neće kao u slučaju nizozemskih farmera sve zaustaviti na suzavcu i odgojnim palicama koje trebaju stvoriti novog zelenog čovjeka, nego će sve završiti na oružju kada se pokrenu ratovi za prostor između država. Uostalom, i rat u Ukrajini u mnogim se svojim aspektima iskazuje i može se promatrati i kao rat za osvajanje prostora u kojem ukrajinsko stanovništvo za osvajača uopće nije bitno.

 

Komentari

komentar

You may also like