Zoran Meter
Ovakva konstrukcija ne postoji u pravu kada je riječ o skidanju nečije odgovornosti po bilo čemu, jer bi u suprotnom dovela do kaosa. Tako bi, npr. netko mogao reći kako ni Hitler nije kriv za Drugi svjetski rat, jer da nije bilo nepravde iz Versajskog ugovora iz 1918. ne bi do tog rata ni došlo, a onda ni do holokausta
Na međunarodnoj sceni zaredali su zanimljivi, ali, na žalost, i sve opasniji događaji – kojima je nužno posvetiti pozornost: od samita različitih međunarodnih organizacija, zanimljivih bilateralnih susreta, pa sve do neizostavnog – visokorizičnog ukrajinskog sukoba koji se neće tako brzo maknuti „s dnevnog reda“.
Upravo je o njemu primarno i riječ pri spomenu opasnih događaja. Tako je, u noćnim satima, s 15. na 16. studenog, došlo do prvog velikog vojnog incidenta koji je ozbiljno priprijetio neposrednim vojnim sukobom Rusije i Zapada. Strasti su se na kraju smirile, ali stanje je bilo uistinu uzavrelo.
Riječ je o padu vojne rakete na selo u Poljskoj, nedaleko od granice s Ukrajinom – koja je pri tom ubila dvije osobe.
U sadašnjoj zatrovanoj i naelektriziranoj atmosferi između Rusije i Zapada, kada su živci sve tanji, zadržati hladnu glavu političarima i medijima postaje sve teže. I baš se to nije dogodilo u ovom slučaju, što je moglo imati kobne posljedice.
Odmah po objavi vijesti o padu rakete počela je duga, vruća noć. Poljski predsjednik Andrzej Duda obavio je telefonski razgovor s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim, nazvao glavnog tajnika NATO saveza Stoltenberga, zatražio žurno aktiviranje članka 4 koji se odnosi na okolnosti postojanja ugroze napada na neku od članica i td. Na noge se digao Pentagon, a mediji su, gotovo orkestrirano počeli prenositi ekskluzivnu vijest o ruskom raketnom napadu na članicu NATO saveza. U tome su prednjačiti britanski mediji, a uskoro su im se priključili i američki, što je bio jasni znak i za sve ostale da prihvate zadani narativ – pa se spirala straha i panike opasno zavrtjela.
Poljski neprofesionalizam
Službena Varšava zapravo se postavila krajnje neprofesionalno i neodgovorno s obzirom na moguće implikacije incidenta. Nije čekala niti preliminarna izvješća o pokrenutoj istrazi onoga što se dogodilo, s obzirom da se predsjednik Duda nekritički priklonio izjavi Zelenskog kako se radi o ruskom raketnom napadu na Poljsku i da NATO savez mora vojno djelovati i spriječiti „napade terorističke države“ na svoje članice.
Stanje se primirilo tek drugo jutro, nakon izjave američkog predsjednika Joe Bidena s Balija, sa summita G 20, kada je kazao kako se najvjerojatnije ne radi o ruskom napadu, već o ukrajinskoj raketi – ispaljenoj greškom tamošnje protuzračne obrane.
Mediji su odmah utihnuli, kao po dirigentskoj palici, da bi uskoro i potpuno „promijenili ploču“ i „dekriminalizirali“ Rusiju. Ali kako je za pogibiju dvojice Poljaka teško optužiti zemlju koja se brani u ratu za slobodu, makar to bilo i nehotice, ostao je narativ o ruskoj krivnji za tragediju kao najprihvatljiviji. Sve se svelo na slijedeću konstataciju zapadnih političara: da Rusija nije napala Ukrajinu to se ne bi dogodilo.
Naravno, ovakva konstrukcija ne postoji u pravu kada je riječ o skidanju nečije odgovornosti po bilo čemu, jer bi u suprotnom dovela do kaosa. Tako bi, npr. netko mogao reći kako ni Hitler nije kriv za Drugi svjetski rat, jer da nije bilo nepravde iz Versajskog ugovora iz 1918., ne bi do tog rata ni došlo, a onda ni do holokausta i čega sve ne. Naravno, ovo je radikalna usporedba koja nema veze sa sadašnjim tragičnim ukrajinskim stanjem, već samo s opasnim igrama riječi u politikantske svrhe.
Međutim, koga danas još briga za pravo i pravdu, važno je samo da je spriječen Treći svjetski rat. Jer upravo je to bilo „u opticaju“ s „poljskom raketnom krizom“, kako sam je nedavno nazvao u jednom od svojih komentara – aludirajući na puno poznatiju i opasniju „kubansku raketnu krizu“ s početka 60-ih godina prošlog stoljeća.
Zašto je zakazala poljska protuzračna obrana?
O incidentu u Poljskoj neugodna pitanja odmah je počela postavljati i poljska javnost. Kako to, da poljski protuzračni i proturaketni sustavi nisu uočili raketu za koju se ispostavilo da je iz zastarjelog sustava PZO sovjetske proizvodnje S-300? Kako to, da nisu djelovali američki PRO sustavi „Patriot“ kojima Poljska raspolaže? Neugodnu spoznaju još je manje primirila izjava predsjednika Dude da Patrioti čuvaju samo ključne objekte zemlje i da je poljski teritorij velik, a sustavi PRO skupi. Sve je dodatno uznemirila činjenica da je susjedna Bjelorusija već ranije objavila smjer odnosno putanju sporne rakete pale na Poljsku, zabilježenu od strane svojih sustava PRO.
Malo tko dvoji da nakon ovoga neće na vrata poljskog ministarstva obrane zakucati proizvođači skupog oružja. Jer ako zli neprijatelj nije djelovao sada, ne znači kako neće uskoro.
Gledano iz kuta tko ima koristi od „poljske raketne krize“, nameću mi se tri odgovora:
- Sjedinjene Države, koje sad mogu bez problema nastaviti jačati utjecaj u Europi, gdje su se među europskim saveznicima pojavile sve otvorenije pukotine po pitanju načina rješavanja ukrajinskog rata. Washington, po tko zna koji put, sada još uvjerljivije može reći „mi smo jedini koji vam možemo pružiti zaštitu od zlih i nepredvidljivih Rusa“, a ne nikakva europska vojska i sl.;
- Rusija, kojoj ovaj incident ide u prilog utoliko što jača svijest i na Zapadu o opasnosti nekontrolirane eskalacije ukrajinskog rata i „bespogovornog slušanja Zelenskog“, koji, kako Moskva tvrdi, već duže vrijeme – „gura NATO u rat s Rusijom“ jer se ne želi protiv nje boriti sam. Za razliku od Zelenskog, Moskva već dugo smatra da se u Ukrajini čitav Zapad bori protiv Rusije i to naziva faktom, tvrdeći kako su sve ruske „crvene crte“ već odavno prijeđene. Dakle, ako Zapad već ignorira upozorenja ruskog političkog vrha, incident u Poljskoj sigurno ne može, jer je ta zemlja članica NATO saveza;
- Ukrajina, stiješnjena između sebičnih geopolitičkih interesa velikih, sve je više svjesna da se sama na terenu mora boriti za svoju slobodu, ali i da, bez obzira na golemu, prije svega američku vojnu i financijsku pomoć – to neće moći biti u stanju činiti još dugo. Dolazi zima, energetski sustav zemlje je pred kolapsom, nestaje struje, vode i grijanja, nedostaje benzina. Kijev je svjestan kako sve to može uzdrmati visoki moral Ukrajinaca u ovoj pravednoj borbi. Zato ne iznenađuje da je Zelenski do kraja inzistirao upravo na ruskom tragu oko „poljske raketne krize“, čak i onda kada su to već odbacili svi zapadni čelnici, NATO savez i mediji.
Kako do mira u Ukrajini, a da „vuk bude sit, a ovce na broju“?
Da je stanje u Ukrajini i po vladu u Kijevu krajnje teško svjedoči i tekst američkog The Washington Post-a od 15. studenog, autorice Katrine vanden Heuvel, iz kojeg izdvajam najzanimljivije dijelove:
„Napredovanje Kijeva na bojnom polju imalo je užasnu cijenu. U potpunosti ovisnim o zapadnoj pomoći, ukrajinskim snagama nedostaje vojnika, oružja, zračne potpore i topništva. Milijuni Ukrajinaca postali su raseljene osobe. Rusija je razbila ukrajinsku električnu mrežu i izazvala velike nestanke struje u utorak svojim najtežim raketnim napadom na Ukrajinu do sada. Oslobođenom Hersonu, kao i većem dijelu zemlje, prijeti “humanitarna katastrofa”. I dok Putin mobilizira više trupa, malo je vjerojatno da će Rusija biti istjerana iz većeg dijela ruskog govornog istoka, a kamoli s Krima.“
Autorica dalje kaže kako Zapadna pomoć Ukrajini nije neograničena. „Sankcije nametnute Rusiji pridonijele su onome što sada izgleda kao teška recesija u Europi. Gnjevne demonstracije diljem kontinenta zbog rasta troškova života dokaz su rastućeg narodnog protivljenja. Kod kuće u SAD-u, predsjednik Biden do sada je uživao dvostranačku potporu, ali budući predsjedavajući Zastupničkog doma Kevin McCarthy (R-Kalifornija) već je ispalio početni hitac. Upozorio je da Ukrajina neće dobiti “carte blanche” za pomoć ako republikanci zauzmu taj dom.“ (A to se upravo dogodilo, op.ZM.)
„Bijela kuća i dalje oprezno otvara vrata pregovorima, iako to javno na sve načine demantira“, stoji dalje u tekstu WP. “Bidenova administracija je organizirala niz pažljivo orkestriranih curenja informacija. Među njima su izvješća da su rasprave s Rusima o uporabi nuklearnog oružja “smanjile intenzitet”, da je Bijela kuća ohrabrila ukrajinske čelnike da “signaliziraju otvorenost” za razgovore, da je (Jake) Sullivan (Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost, op.ZM.) bio uključen u povjerljivi razgovor s Putinovim suradnicima o Ukrajini…”.
„Bidenova administracija hoda po žici. S jedne strane, ona ne želi potkopati ukrajinski otpor, savezničko jedinstvo i domaću potporu. Međutim, interesi Zapada jasno su drugačiji od interesa Ukrajinaca. U čisto vojnim pitanjima, jedinstvo NATO-a temeljilo se na određenim ograničenjima: ne raspoređivanju trupa na bojno polje i oprezu oko toga kakvo se oružje šalje Ukrajini. Interesi Zapada i Kijeva razilaze se i po pitanju pregovora s Rusima. S obzirom na užasnu štetu nanesenu njegovoj zemlji, Zelenskom će svaki kompromis s Rusijom biti odvratan, a teritorijalne ustupke – čak i povratak na stari status quo – teško podnošljiv. Najbolje bi mu bilo uvesti Sjedinjene Države i NATO u vojni sukob kao prave zaraćene strane, ali nijedan od ovih igrača ne želi ići na bojno polje“, navodi se u članku Washington Post-a.
Ali ovome bih dodao slijedeće pitanje: kako doći do mira u Ukrajini, a da pri tom „vuk ostane sit, a sve ovce na broju“? Za sada se to čini kao sizifov posao.
Macron bi Kineze za posrednike
Na marginama prošlotjednog summita G 20 francuski predsjednik Emmanuel Macron kazao je kako će po povratku u domovinu odmah nazvati Vladimira Putina s ciljem poticanja istog na dijalog. Putin posljednjih mjeseci baš nije želio odgovarati na telefonske pozive Macrona, pri čemu često ponavlja kako ne želi trošiti vrijeme u besplodnim razgovorima s onima koji ionako niočemu ne odlučuju. Macron je otišao i korak dalje, pa je iz Balija dao prijedlog da Zapad, za svoje interese iskoristi posredovanje Kine između Moskve i Kijeva, jer da Peking može „pritisnuti“ Moskvu. Pri tom upozorava da je nužno postići sporazum s obzirom, kako je kazao, na početak ruskih velikih vojnih operacija početkom veljače.
Osobno do sada nisam čuo za planiranje takvih operacija, ali naravno, ostavljam mogućnost za to, jer Macron ipak barata s nemjerljivo više obavještajnih i analitičkih podataka. Međutim, za rusku „februarsku ofanzivu“ još nisu čuli niti ruski mediji pa će biti zanimljivo hoće li se oni u tom smislu oglasiti. Do sada nisu.
Što se tiče Kine kao posrednika, Macron je potpuno u krivu. Kina je, usprkos pozivanju na mirno rješenje sukoba, po pitanju tog rata otvoreno na strani Rusije, često ponavlja da su američki potezi i ignoriranje ruskih zabrinutosti uzrok rata, a i odnosi s Ukrajinom po Kinu su sve lošiji (nacionalizacija od strane Kijeva određenih strateških kompanija koje su kineski investitori prethodno kupili prema tržišnim uvjetima koje je sam Kijev odredio i sl.). A kada je jedna zemlja u takvom položaju u odnosu na dvije sukobljene – teško je govoriti o posredničkoj ulozi. Dovoljno je podsjetiti i da je Kina nedavno glasala protiv prijedloga rezolucije Opće skupštine UN-a o ruskim isplatama ratne odštete Ukrajini. Ali možda Macron zna nešto više, iako prije mislim da je on dovoljno egocentričan političar da ovakve prijedloge pokreće da bi dokazao kod kuće kako je i on važan, da i on odlučuje o važnim svjetskim pitanjima.
A oni koji imaju stvarnu moć u njihovom rješavanju, i za što im ne treba bildati ego – svakako su SAD i Rusija.
Američko-ruski kontakti
Kako je prošli tjedan izvijestio ruski medij Kommersant, dobro obaviješteni izvori u Washingtonu i Moskvi izjavili su da bi Victoria Nuland (sadašnja podtajnica za politička pitanja američkog State Departmenta i bivša „glavna operativka“ u Obaminoj administraciji po ukrajinskoj revoluciji 2014.), mogla posjetiti Rusiju već ove jeseni, a možda još i do kraja studenog. To nije sigurno, ali, kako navodi WP u gore citiranom članku kada kaže da Bijela kuća „orkestrira curenja informacija“ – svakako se ne treba isključiti.
Što se tiče sugovornika Victorie Nuland s ruske strane, najvjerojatnije bi to trebali biti zamjenici ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Rjabkov i Andrej Rudenko, a moguće i Puitinov kurator za ukrajinska pitanja Dmitrij Kozak, navodi ruski medij. Prvi u tom resoru kurira odnose sa SAD-om, a drugi nadzire čitav postsovjetski prostor.
Bivši američki diplomat koji dobro poznaje Victoriju Nuland, i koji je zamolio da mu se ne spominje ime, izjavio je u razgovoru za Kommersant da će biti dobar znak ako do njezinog posjeta Rusiji dođe – u skladu s instalacijom suradnje između dvije zemlje gdje je to moguće, a što su odredili predsjednici Biden i Putin na summitu u Ženevi u lipnju 2021.
Burns i Nariškin u Ankari dva dana prije „poljske raketne krize“
Da se možda ne radi o fake informaciji svjedoči vijest da su se prošli tjedan u Ankari, posve neočekivano, sastali direktor CIA-e William Burns i čelnik ruske vanjske obavještajne službe – SVR, Sergej Nariškin. Kako navodi CNN, sastanak je održan na američku inicijativu, a radi se o naporima SAD-a da “komuniciraju s Rusijom o upravljanju rizikom“ i „posebno nuklearnim rizikom i rizicima za stratešku stabilnost”.
Ali ako je samo to u pitanju, zašto je onda Burns nakon toga otišao u Kijev? Ukrajina nije nuklearna sila. Ili se ipak razgovaralo, možda i dominantno upravo o samoj Ukrajini? Naravno, nagađam. Ali nije li nelogično da se pitanjima nuklearne sigurnosti bave čelnici obavještajnih službi? Tom se problematikom uobičajeno bave stručnjaci iz vojnog vrha i ministarstava obrane, zaduženi za sferu nuklearnog oružja i detanta.
Neovisno o tome što je bila tema razgovora, ipak je najvažnije da su oni održani. Ali samo će vrijeme i konkretna djela pokazati u kojem će se smjeru razvijati američko-ruski odnosi. Niti retorika, niti najave posjeta to ne mogu. Iza njih često ostaje samo praznina i neispunjene želje. Djela su uvijek jača od riječi, ma koliko slatke bile.
Oprez po ovom pitanju krajnje je nužan, jer razlike u stavovima i interesima oko ključnih svjetskih problema i pokrenutih globalnih procesa između Moskve i Washingtona su goleme i teško premostive.
Jugoistočna Azija kao novo središte svijeta
Golemi ljudski potencijal, snažni gospodarski rast i propulzivnost u vrijeme dok se ostali svijet suočava sa sve većom krizom, samo su dio važnih elemenata koji Jugoistočnu Aziju čine privlačnom za ulagače i biznis. A kada je to tako – i politika mora biti blizu. Tj. svi globalni igrači i oni koji nešto žele značiti u svijetu. Ali da bi biznis funkcionirao po planu, nužan preduvjet su sigurnost i stabilnost. Za njih se, slijedom logike, onda moraju i pobrinuti najveći globalni igrači.
Upravo je to, čini se, i bila intencija prošlotjednih zaredalih samita u toj regiji: Istočnoazijskog summita u Kambodži, paralelnog summita država članica ASEAN-a (Savez država Jugoistočne Azije), do summita članica G 20 na indonezijskom otoku Baliju, čiji značajni dio čine baš azijske države – Kina, Indija, Indonezija, Japan, Južna Koreja, Australija, Saudijska Arabija, kao i euroazijske zemlje Rusija i Turska.
Zapad je nastupao kao jedinstvena sila, združeni front – a druga polovica zemalja zadržala je svoju samostalnost u donošenju odluka. Pri tom je posve jasno da će se po onim pitanjima, koja su od zajedničkog interesa, te druge zemlje vrlo brzo homogenizirati u svoj front ukoliko oko tih pitanja osjete ugrozu sa strane združenog Zapada.
Na samom summitu svima je vrlo brzo postalo jasno kako od nametanja rješenja neće biti ništa i da je vrijeme hegemonije završilo, a na scenu nastupio multipolarni svijet.
Niti je Rusija bila izolirana i izbačena iz G 20, niti je Kina pretvorena u „strah i trepet“ svojih azijskih susjeda i gospodarskih partnera. Upravo suprotno – prema pisanjima brojnih svjetskih medija Kina se prvi put nametnula kao globalni lider, dok je SAD demonstrirao svoju dominaciju i upravljanje tzv. kolektivnim Zapadom.
U troipolsatnom razgovoru između američkog predsjednika Joe Bidena i kineskog vođe Xi Jinpinga, koji je prethodio summitu, dvije su strane pokušale stvoriti određene kanale za nastavak gospodarske suradnje i stavljanja pod nadzor možebitnih incidentnih situacija sigurnosnog karaktera. U tom je smislu Biden ponovio da je Tajvan nedjeljivi dio Kine ali i da je potrebno očuvati njegov dosadašnji status i slobodu plovidbe Tajvanskim tjesnacem.
Međutim, dvije velesile nisu uspjele reaktivirati niz sporazuma o međusobnoj suradnji (po terorizmu, klimatskim promjenama, …) koje je Kina zamrznula u ljeto ove godine nakon posjeta predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi Tajvanu, niti je Biden ukinuo neke od američkih carinskih barijera ili sankcija koje je uvela i njegova administracija, što je jasni signal njihovih krajnje poremećenih odnosa. Ali u siječnju bi u Peking mogao doći državni tajnik Antony Blinken pa se možda nešto ipak pokrene.
Osim toga, Biden je na medijskoj konferenciji naglasio kako će Zapad nastaviti pratiti stanje ljudskih i manjinskih prava u Kini – dakle sve ono što Peking živcira i čemu se protivi, pri tom navodeći kako svaka država bira svoj demokratski model koji joj najviše odgovara prema načinu života i tradicijama, i da Zapad nema „monopol na demokraciju“. Upravo je o tome govorio i Xi Jinping na summitu G 20.
U čemu je Bidenov problem s Kinom?
Neupitno je i kako Biden i Jinping žele stvoriti okvire za snošljivi odnos SAD-a i Kine, spriječiti sigurnosnu eskalaciju, i osigurati nastavak gospodarske suradnje u onim pitanjima koja su od obostranog interesa – pri čemu će se nastaviti nesmiljena globalna konkurencija dviju država.
One su sada trgovinski snažno međuovisne da bi im bilo u interesu naglo potrgati sve odnose. Tu je Kina u povoljnijem položaju s obzirom na golemi suficit u robnoj razmjeni, ali joj američko tržište nitko ne može zamijeniti. Osim, možda, upravo njenog domaćeg – čemu se Peking sada i okreće, svjestan rizika od još uvijek snažnog američkog globalnog utjecaja.
S druge strane Biden će nastaviti postavljati prepreke Kini po pitanju suradnje u visokoj tehnologiji (poput zabrane američkog izvoza mikročipova) – i to je sfera, uz onu vojnu, gdje on namjerava Americi osigurati dugoročnu dominaciju. Peking, naravno, želi posve suprotno – svoju dominaciju.
Međutim, Biden u svojoj novoj politici prema Kini koju je pokrenuo ima dva velika problema:
- Republikanci su osvojili Zastupnički dom i činit će sve da radikaliziraju američko-kineske odnose a ne da ih poboljšavaju s ciljem ograničene suradnje;
- Ključne zemlje Europske unije ne namjeravaju se, nakon Rusije, odreći i Kine.
O ovom prvom: budući predsjednik Kongresa (od 3. siječnja 2023.), republikanac Kevin McCarthy već je kazao kako neće dozvoliti nikakvo približavanje Kini. Štoviše, najavio je, u maniri svoje prethodnice Pelosi, svoj posjet Tajvanu u ljeto iduće godine. Dakle, za očekivati je, kada se to dogodi, novu kinesku privremenu vojnu blokadu Tajvana, velike vojne vježbe i sl. Republikanci će Bidenove pokušaje pomicanja odnosa s Kinom s mrtve točke na summitu G20 tumačiti njegovom slabošću i najavljuju svoj još oštriji smjer prema Pekingu.
Stanje u Washingtonu je takvo: republikanci su preuzeli Zastupnički dom i sprječavat će sve zakonske prijedloge Bijele kuće koji im ne budu odgovarali; odlučivat će o sudbini i količini predloženih financijskih sredstava, tako i onih o pomoći Ukrajini; imat će većinu u svim odborima, uključujući i onaj vrlo važni – odbor za istrage, i u sklopu toga već najavljuju „vruće“ dane za Bidena kroz pokretanje brojnih neugodnih istraga. S druge strane demokrati su zadržali Senat pa će moći blokirati sve republikanske vanjskopolitičke prijedloge.
Drugim riječima, Ameriku i Bidena čeka krajnje složeno dvogodišnje razdoblje, u što se, kao dodatni problem za mnoge, opet uključio i Donald Trump, objavivši u prošlu srijedu svoju kandidaturu za predsjedničke izbore 2024. godine.
O europskom neposluhu: nedavno je njemački kancelar Olaf Scholz javno obznanio kako Njemačka ne namjerava prekidati poslovnu suradnju s Kinom, te se s golemom poslovnom delegacijom iz njemačkog krupnog biznisa uputio u Peking, što je izazvalo nezadovoljstvo i u Washingtonu i u Londonu. Nije nikakva tajna kako oni nastoje Kinu izolirati od EU (i obratno). Međutim, i Emmanuel Macron se priključio njemačkom stavu i već najavio svoj dolazak u Peking.
I jedan i drugi (za razliku od britanskog premijera Sunaka s kojim je kineski vođa odbio razgovarati zbog njegovih prethodnih oštrih protukineskih izjava u Londonu i nedvojbene proameričke orijentacije po pitanju Kine), vrlo su ljubazno razgovarali s Xi Jinpingom na summitu u Baliju i time „iskočili“ iz smjera „kolektivnog Zapada“.
Ali ni to nije sve. I nova talijanska premijerka Georgia Meloni namjerava put Pekinga. Zanimljivo je reći, iako nema veze s EU, da je i japanski premijer Fumio Kishida na summitu vrlo srdačno razgovarao s Jinpingom i da su obje zemlje izrazile želju za nastavkom gospodarske suradnje.
Otvoreni je to izazov Washingtonu (on želi monopol na suradnju s Kinom, a drugi za tako nešto trebaju tražiti dozvolu) i Londonu. Kada su se već morali odreći jeftine i sigurne ruske energije, ključne zemlje EU ne žele se odreći i kineskog tržišta. I ne samo njega, već i kineskih proizvoda – puno jeftinijih od drugih, na koja su europski kupci već odavno navikli.
Ključne zemlje EU dobro znaju što je u igri: za potpunu odanost SAD-u po pitanju Ukrajine nisu dobile ništa osim inflacije, energetske krize i – što je još opasnije – deindustrijalizacije. Europski biznis se teško nosi s enormno naraslim troškovima i traži utočište u sigurnijim lukama od onih europskih. Pri tom Amerikanci donose zakon za borbu protiv inflacije i nude subvencije stranim tvrtkama ako proizvodnju prebace na njihov teritorij što odvlači europske tvrtke i investitore preko Atlantika. Zato sada ključne velike njemačke industrijske tvrtke, poput Siemensa, BMW-a, Volkswagena, Adidasa i brojnih drugih i žele zadržati svoju proizvodnju u Kini. Jer ono što jednom dođe u Ameriku to na kraju američko i postaje.
Kako će to sve završiti ne zna nitko. U Njemačkoj postoji znatni otpor Scholzovom povratku Kini. Tu su najglasniji upravo njegovi koalicijski partneri iz redova Zelenih, prije svih najveći angloamerički adut za discipliniranje „odmetnutih“ – ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock. Nedavno se, upravo u tom kontekstu, njemački Bild, kritizirajući kancelarov posjet Kini – indikativno zapitao, „radi li se o budućoj kancelarki“?
Ipak smatram kako nikako ne treba podcjenjivati europske elite kada nešto čvrsto odluče. Koliko je ovo s Kinom čvrsto teško je reći jer je američki otpor tome golem. Ali da se one boje nastalih promjena u SAD-u, kao i eventualnog Trumpovog povratka – to je sigurno.
Napomena: analiza je pisana 18. studenog za izvjesni hrvatski tjednik, pa su pojedine informacije u međuvremenu zastarjele.-
