Armensko-azerbajdžanski rat za Gorski Karabah, poznat po ruskom nazivu Nagorno- Karabah, nije prvi ratni okršaj u kojem su korištene bespilotne letjelice, ali je prvi rat u kojemu su dronovi dominirali bojnim poljem i jednoj strani donijeli znatnu, možda i odlučnu tehnološku prednost nad protivnikom.
Azerbajdžanska strana u konvencionalnom sukobu organiziranih vojnih formacija, u svojoj operaciji oslobađanja Gorskog Karabaha od armenskih separatističkih snaga direktno vojno podržanih iz Armenije uporabila je veći broj bespilotnih letjelica izraelske i turske proizvodnje, ne samo za potrebe izviđanja nego i za borbene svrhe.
Prvi put od strane azerbajdžanskih snaga korišteni su borbeni dronovi Bayraktar TB2 turske proizvodnje. Oni su u napadima na kopnene ciljeve ispaljivali turske protuoklopne rakete velikoga dometa L-UMTAS i laserski navođene projektile MAM-C i MAM-L s termobaričkom bojnom glavom, turskog proizvođača ROKETSAN. Dronovi Bayraktar TB2 razvijeni su temeljem privatne inicijative turskog studenta na američkom sveučilištu MIT Seljuka Bayraktara, a kasnije preuzete od strane turske vojne industrije. Prvi let obavljen je 2014. godine nakon čega je pokrenuta serijska proizvodnja. Cijena pojedinačnog drona bez naoružanja je 5 milijuna dolara, a uvedeni su u naoružanje Turske, Katara, Libije, Ukrajine i Azerbajdžana. Do sada su uspješno korišteni u tursko-kurdskom sukobu, libijskom ratu, sirijskom ratu i u ratu za Gorski Karabah. Azerbajdžanskim dronovima najvjerojatnije upravljaju turske posade. U lipnju ove godine Azerbajdžanski ministar obrane Zakir Hasanov tek je potvrdio da je njegova vlada odlučila nabaviti od Turske Bayraktar dronove. Najranije su mogli biti isporučeni mjesec dana prije početka nove ratne kampanje za Gorski Karabah i stoga je uistinu mala vjerojatnost da njima upravljaju azerbajdžanske posade.
Dronom Bayraktar TB2 upravlja zemaljska posada od tri člana. Dugačak 6,5 metara, a raspona krila 12 metara. Maksimalna brzina je 220km/h, a operativna visina leta je 5 500 metara. Sposoban je biti u zraku 27 sati. Na dronu su predviđena četiri nosača za različite vrste projektila, od nevođenih raketnih zrna do sofisticiranih samonavođenih projektila zrak-zemlja.
Tijekom operacije, započete 27. rujna, azerbajdžanski dronovi preciznim pogocima samonavođenih raketa uništili su veći broj neprijateljskih tenkova i drugih oklopnih vozila, razorili zapovjedna mjesta, otporne točke i zone prikupljanja snaga, kao i logističke pravce dopreme pomoći iz Armenije. Prema dostupnim izvorima dominacija azerbejdžanskih dronova nad zračnim prostorom Gorskog Karabaha i dijelovima Armenije slomila je armensku protuofanzivu u početnoj fazi rata i kasnije osigurala ovladavanje strateškim područjima Gorskog Karabaha. Azerbajdžanske snage zauzele su gotovo 10 posto teritorija Gorskog Karabaha. Nakon zauzimanja niza naseljenih mjesta i strateških mostova i komunikacija azerbajdžanske snage su do 22. listopada zauzele južnu granicu regije Gorski Karabah s Iranom, a već sljedećega dana, 23. listopada, pokrenule su ofenzivu prema sjeverozapadu s ciljem presijecanja koridora Lachin, jedine prometnice koja povezuje armenski teritorij s teritorijem samoproglašene republike Nagorno Karabah.
Azarbejdžanski dronovi koji duboko prodiru u zračni prostor Armenije i Gorskog Karabaha odigrali su u ovome ratu toliko značajnu ulogu da su postali pitanje međunarodne politike. Turska je uspješnom upotrebom svojih bespilotnih letjelica pokazala da je sposobna sudjelovati u tehnološkom nadmetanju i čak predvoditi procese masovnog uvođenje tehnologije dronova u ratne operacije. To pak multiplicira njenu moć provedbe vlastitog geopolitičkog programa u svim dijelovima MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliskii istok) odnosno na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo i koji su danas u fokusu interesa turske politike. Turske snage i njihovi dronovi prisutni su na zapadnom dijelu tog geopolitičkog kompleksa u Libiji, kao i na istočnom dijelu u Siriji, a sada posrednim vojnim ulaskom u azerbajdžansko-armerniski sukob oko Gorskog Karabaha po prvi put nakon čečenskih ratova, Turska se vratila u postsovjetsku zonu, na Kavkaz.
Dokazano izuzetno uspješni borbeni dronovi Bayraktar TB2 simbol su i sredstvo projekcije turske moći nad tim prostorima. Turska ih je uspješno koristila u Siriji i Libiji i naučila integrirati u koncept ratovanja nove generacije. Mala cijena rušenja nekoliko dronova u Siriji i Libiji ili sada na Južnom Kavkazu neznatna je u odnosu na postignuti učinak i jačanja turskog prestiža i mogućnosti projekcije moći.
Kako rat turskim dronovima nad Gorskim Karabahom postaje pitanje međunarodne politike svjedoče i najave nametanja sankcija Turskoj kako bi se spriječilo daljnje korištenje zapadne tehnologije kao komponenti TB2 dronova. Tako Izrael razmišlja o zaustavljanju prodaje oružja Azerbajdžanu, među kojima su i vrhunske protuoklopne rakete „Spike“ koje je azerbajdžanska vojska koristila sa svojih dronova. Kanada je odlučila obustaviti izvoz vojne tehnologije kojom se opremaju dronovi u Tursku. Riječ je o sustavima za promatranje i navođenje proizvođača L3Harris Wescam što je izazvalo žestoku reakciju Ankare.
Da rat nije zaustavljen, armenska strana ukoliko uskoro ne bi pronašla odgovarajući odgovor djelovanju azerbajdžanskih dronova mogla je trpjeti sve veće gubitke. Naime obrana snaga samoproglašene države u Gorskom Karabahu oslanja se na za ratovanje težak planinski teren, s vrlo malo cestovnih komunikacija, uglavnom uskih putova koji kanaliziraju kretanje oklopno mehaniziranih postrojbi, pa time onemogućavaju njihovo brzo ofenzivno djelovanje. Istovremeno takav teren pogoduje uporabi vlastitih oklopnih postrojbi u sklopu utvrđenih obrambenih položaja, posebice ukoliko su tenkovi i druga oklopna vozila ukopani. Planinski teren otežava djelovanje zrakoplovstva, poglavito pri uočavanju ciljeva. Teren je pogodan i za gerilsko ratovanje. No pojava borbenih dronova koji se masovno koriste od strane azerbajdžanskih snaga potpuno mijenja tu sliku. Dronovi su sposobni prikriveno, izbjegavajući, zbog svoje male veličine, otkrivanje od strane neprijateljske protuzračne obrane, duboko prodirati u neprijateljski teritorij, pronalaziti ciljeve i uništavati ih. Za razliku od borbenih zrakoplova oni s lakoćom manevriraju kroz klance relativno malom brzinom, lako uočavaju ciljeve i svojim samonavođenim projektilima mogu uništiti utvrđene obrambene točke, a u slučaju gerilskog rata s jednakom učinkovitošću mogu pronalaziti prikrivene neprijateljske postrojbe.
Dronovi su u stanju nametnuti Armeniji dugotrajni rat iscrpljivanja što je zapravo i temeljna strategija Bakua. Armenska strana ne može izdržati dugotrajni rat zbog ograničenih materijalnih i ljudskih kapaciteta. Stoga niti azarbajdžanska napadna operacija oslobađanja Gorskog Karabaha ili zauzimanja ključnih pozicija na tom teritoriju nije dizajnirana niti provođena kao „blitzkrieg“ nego kao dugotrajno borbeno djelovanje, usmjereno na postupno i sigurno napredovanje u stilu parnog valjka. Upravo tako se od 27. rujna do nedavnog završetka i odvijao rat za Gorski Karabah. Azarbejdžan je uspio nametnuti dinamiku rata koji njemu odgovora, a to je dugotrajni rat iscrpljivanja uz stalni napad, a Armenija nije uspjela izbjeći klopku takvoga rata.
U strategiji Azarbejdžana dronovi, posebice turski borbeni dronovi Bayraktar TB2 koji su do uništili desetke armenskih tenkova i drugih oklopnih vozila, položaja protuzračne obrane i zapovjednih mjesta, kao i otporne utvrđene točke, i dalje će imati strateški značaj. Dakako, oni nisu ključni i jedini razlog dosadašnjeg uspjeha Azarbajdžana, koji, koristeći kvantitativnu premoć i tursku obavještajnu i materijalnu potporu proigrava dugotrajnu napadnu operaciju, koja, posljednično, bez vanjske pomoći jednostavno mora iscrpiti armensku stranu. To je ključ uspjeha azarbajdžanskih snaga. No turski dronovi odigrali su toliko važnu ulogu u ovom ratu, da su postali strateško oružje u rukama azerbajdžanske strane, dok će rat za Gorski Karabah ući u vojnu povijest kao prvi ratni sukob u kojem su naoružani dronovi masovno korišteni u konvencionalnom ratnom sukobu.
