Afganistan je godinama u agoniji. Vojna intervencija SAD-a i savezničkih snaga nije uspjela eliminirati snage islamističkog ekstremizma okupljene u holdingu terora pod različitim nazivima od talibama, preko Al-Qaeda do ISIL-a, ni sa bojišta ni iz političkog života. Njihov utjecaj, posebice talibana neprestano raste diljem zemlje i stvara trajni kaos u kojem već godinama u svojim rukama drže većinu teritorija, a vlast je stisnuta u Kabulu i većim gradskim središtima, gdje se nalazi pod stalnim vojnim udarima.
U svakom slučaju sigurnosna stabilizacija Afganistana, predaja kontrole vlasti u ruke lokalnih vlasti u Kabulu i postupno uvođenje elemenata zapadne demokracije kao proklamirani ciljevi američke i zapadne vojne prisutnosti ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Afganistanska državna struktura koja bi te ciljeve trebala ostvariti nakon povlačenja glavnine američkih i savezničkih snaga nalazi se pred slomom i na životu je održava samo preostalih oko 14 tisuća američkih vojnika.
Stoga, iako su američki predsjednik Donald Trump i njegov državni tajnik Mike Pompeo najavili masovno povlačenje većeg broja američkih vojnika, do značajnijeg povlačenja američkih i savezničkih vojnih potencijala gotovo je sigurno neće doći.
Jednostavno zato što bi se afganistanska vlast u roku od nekoliko dana raspala, a sve poluge moći preuzeli bi talibani, na sličan način kao što se to dogodilo nakon potpunog povlačenja ruskih trupa po zaključenju njihove afganistanske avanture.
Potpunim povlačenjem savezničkih snaga ili povlačenjem u većem opsegu koji bi prešao granicu održivosti režima u Kabulu, afganistanski predsjednik Ashraf Ghani, inače bivši visoki dužnosnik Svjetske banke, morao bi istog trena bježati ili bi se našao obješen na kakvoj dizalici. Amerikanci će kao i više puta do sada izvršiti demonstrativno i politički motivirano povlačenje snaga do razine od 8 do 9 tisuća ljudi, koliko ih je prosječno i inače posljednjih godina bilo u Afganistanu. Nije im ni na kraj pameti povući se s ključne regionalne azijske geopolitičke točke oko koje se stoljećima otimaju carstva i velike sile i široko otvoriti vrata ulasku utjecaja svojih regionalnih i globalnih suparnika, prije svega Kine i Rusije. A i europski prijatelji, prije svega Francuzi, kao što su činili i prije američke vojne intervencije vrlo brzo bi s talibanima našli zajednički jezik i u zemlji na razmeđu Azije i Bliskog istoka, kaspijskog energetskog bazena i ruta dostave energenata prema Europi, SAD-u i Aziji, kao i na razdjeljnici Rusije od toplih mora odmah počeli iscrtavati trase plinovoda i infrastrukture trgovačkih ruta, u čemu im bi se uskoro pridružilo i ostalo društvo iz Europske unije, dakako, predvođeno Njemačkom.
A nije zanemariv niti utjecaj Pakistana preko kojeg se i danas, kao i sve godine ratovanja talibani i ostale islamističke skupine opskrbljuju novcem, oružjem i svim potrebnim ratnim materijalom. Pakistanske vlasti lažno prikazuju da ne mogu kontrolirati plemenska područja iz kojih se eto, bez volje Islamabada pruža pomoć afganistanskim ekstremistima. No kakav politički i vojni mutež vlada u toj regiji ne bi se trebalo čuditi mogućnosti da se i to odvija uz znanje američkih obavještajnih struktura, pa je moguće da se na kraju američke trupe u Afganistanu bore protiv snaga čije izvore naoružanja i cjelokupne logistike jako dobro poznaju i mogli bih ih, da žele, vrlo brzo zatvoriti pritiskom na Pakistan.
U siječnju ove godine američki dužnosnici blago su prigovorili Pakistanu da pruža utočište talibanskim militantima u svojim graničnim regijama te da ih, čini se, koristi kao produženu ruku svoje vanjske politike, na što je Pakistan žestoko reagirao, odbacujući optužbe i praktički ušutkavajući Amerikance. Problem je, naime, što bi konfrontacija Washingtona s Pakistanom otvorila cijeli niz neugodnosti po američku politiku, posebice adresiranih od strane njihovih ključnih bliskoistočnih saveznika, Saudijske Arabije i s njom povezanih ostalih zaljevskih petromonarhija što si Washington u ovom trenutku ne može priuštiti. Jedan od ključnih razloga neodrživosti vlasti u Kabulu bez strane vojne prisutnosti je njena totalna korumpiranost i infiltracija elemenata iz skupina islamističkih terorističkih organizacija.
Vlast u Kabulu iznutra je nagrižena korupcijom nevjerojatnih razmjera, klanovskim i plemenskim podjelama, a izvana pritisnuta djelovanjem Al-Qaede, upornim talibanskim vojnim aktivnostima i dalje snažnim utjecajem ISIL-a, koji nikada nije odustao od planova izgradnje Vilajeta Khorasan kao dijela svoga kalifata o kome i dalje sanja unatoč porazima. Pregovori pokrenuti s talibanima u nadi njihove podjele do sada su djelovali upravo suprotno postavljenom cilju i izazvali još dublje podjele u afganistanskoj vlasti umjesto u talibanskim redovima, pa je tako odmah nakon početka tih pregovaračkih aktivnosti krajem 2015. godine ostavku podnio čelnik afganistanske obavještajne službe nezadovoljan pregovaranjem s neprijateljem i tvrdeći da je sve to od samog početka čista deluzija. Bio je u pravu. Ništa oni s talibanima neće korisno ispregovarati, a ovi će prigrabiti vlast čim se za to ukaže prigoda. Sada se odvija već 7. krug očito potpuno besmislenih pregovora s talibanima. Njihova jedina posljedica je uključivanje za Amerikance konkurentskih vanjskih aktera koji sudjelovanjem u pregovorima posredno grade kontakte s talibanimna i pripremaju teren za mogućnost da jednoga dana talibani preuzmu vlast u Afganistanu. U tom cilju – povezivanja s budućim partnerima – u posljednji krug pregovora krajem prošle godine bile su uključene Saudijska Arabija, Pakistan i Ujedinjeni Arapski Emirati, sve odreda američki nominalni saveznici, ali živo zainteresirani za jačanje svog utjecaja u Afganistanu. U ožujku ove godine specijalni predstavnik ruskog predjsednika za Afganistan Zamir Kabulov najavio je da su Rusija i Kina spremne pomoći Amerikancima u pregovorima s Talibanima. Kabulov je kazao: “Spremni smo dati podršku SAD-u u granicama svojih mogućnosti….Kineske kolege su također spremne. I mi i Kinezi nedvosmisleno smo zainteresirani za što brži uspjeh pregovora SAD-a sa pokretom talibani jer je to ključni uvjet pomaka ka stabilnom miru u Afganistanu.“
Još početkom 2016. godine Kina je uspjela s Kabulom ugovoriti isporuku vojne pomoći u vrijednosti 70 milijuna dolara i predložila stvaranje sigurnosnog partnerstva između Afganistana, Pakistana, Kine i Tadžikistana. Afganistanski predsjednik Ashraf Ghani načelno je tada prihvatio kinesku inicijativu i ušao s Pekingom u zajedničku antiterorističku koaliciju, što god to značilo. Uslijedilo je to nakon sastanka Ghania i člana kineske Središnje vojne komisije generala Fang Fenghuia u veljači te godine u Kabulu nakon kojeg je prema „China Military News“ Ghani izjavio da se nada jačanju suradnje dviju zemalja na području sigurnosti i borbe protiv terorizma, a general Fenghui kako je „Kina spremna s afganistanskom stranom aktivno provoditi postignuti konsenzus čelnika dviju zemalja i dalje jačati pragmatičnu suradnju dviju vojski na različitim područjima i razvijati zajedničke regionalne protuterorističke napore…“
Preko Tadžikistana, koji bi trebao biti dio te koalicije, po mnogim analitičarima otvoren je put ruskom utjecaju na afganistanske prilike. Tadžikistan je, naime, član vojnog saveza Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (Collective Security Treaty Organization –CSTO) u kojem je pored vodeće Rusije i Bjelorusija, Armenija, Kazahstan i Kirgistan. Rusija u Tadžikistanu ima vojne baze na tri lokacije – Dušanbe, Kulob i Qurghonteppa. Neposredni ruski cilj je uništenje pozija ISIL-a, Al- Qaede i drugih islamističkih, terorističkih organizacija u Afganistanu i sprječavanje realizacije njihove geopolitičke vizije iskorištavanja afganistanskog teritorija kao početne baze za daljnje širenje prema Središnjoj Aziji i ruskim granicama. Afganistan je središnja geopolitička pozicija Azije, koja, onome tko je drži, omogućuje projekciju političke, vojne i gospodarske moći na cijelu Aziju. Ruska geostrateška konstanta je pokušaj ovladavanja ili barem učinkovitog utjecaja na tu točku što je razvidno od rusko-britanskog sukobljavanja oko Afganistana tijekom 19. stoljeća, preko sovjetske direktne vojne intervencije 80.-ih godina prošlog stoljeća do danas, kada Rusija blokiranjem ISIL-a i srodnih islamističkih skupina u Afganistanu pokušava osigurati sigurnosnu stabilnost svojih azijskih teritorija s muslimanskim stanovništvom.
Rusi protiv ISIL-a koriste njihove neprijatelje, afganistanske talibane, ostvarujući s njima blisku suradnju i tako direktno ulaze na pozornicu sukoba afganistanske vlade, ISIL.a, Al-Qaede i talibana. Ruski veleposlanik u Kabulu Aleksander Mantitskij odbacio je početkom 2016. godine takve tvrdnje, rekavši: “Nije točno da podupiremo talibane, ali imamo zajedničkog neprijatelja u Afganistanu – ISIL. …Ekstremno smo zabrinuti da bi se nestabilnost mogla proširiti u centralnu Aziju, zemlje poput Uzbekistana i Tadžikistana, što bi dovelo do izbjegličkog vala prema Rusiji.” Ipak je posredno priznao da je Rusija u kontaktu s talibanima, rekavši: “Naši interesi po pitanju talibana su borba protiv ISIL-a, ali nije došlo do nikakve razmjene informacija između Rusije i talibana.” Istovremeno Moskva surađuje i s vladom u Kabulu kojoj povremeno isporučuje lako streljačko naoružanje i streljivo za vojnu tehniku ruskog porijekla koju Kabul koristi.
Tako situacija posljednjih godina postaje kritična za ključne američke i zapadne geopolitičke i geoekonomske interese u Afganistanu. Neuspjesi Kabula na političkom, gospodarskom i posebice vojnom planu već su odavno otvorili vrata utjecaju drugih sila, prije svih Kine i Rusije. U takvoj situaciji opsežnije povlačenje američkih trupa, posebice ispod razine od 8 tisuća je čista iluzija.
Ponovimo još jednom, povlačenje američkih i savezničkih snaga iz Afganistana značilo bi i trenutnu propast vlade u Kabulu koja se ne može osloniti na svoju mnogobrojnu, ali neučinkovitu, zbunjenu i demoraliziranu vojsku i iste takve sigurnosne snage, pa bi sve završilo kao 70.-ih godina u Južnom Vijetnamu nakon povlačenja američkih trupa.
Za Amerikance i Zapad porazi afganistanske vlasti i mogući vojni i politički kolaps državne stukture znak je za uzbunu.
Još 2016. godine Amerikanci su bili potpuno uvjereni da bez njihove prisutnosti vlada u Kabulu ne može opstati. U travnju te godine John Sopko, američki specijalni glavni inspektor za obnovu Afganistana (Special Inspector General for Afghanistan Reconstruction- SIGAR) predao je Kongresu krajnje alarmantno izvješće na gotovo 300 stranica koje ukazuje na mogući politički i vojni slom vlasti u Kabulu i cijelog afganistanskog državnog ustroja. Prema nalazima Sopka afganistanska vlada nacionalnog jedinstva nije u stanju osigurati uvjete za održanje ustavnog poretka i same države. Drugi važan zaključak je da se uz američku i savezničku pomoć izgrađena nacionalna vojska i policija ne može uspješno boriti bez kontinuirane i neposredne američke i zapadne pomoći. Izvješće sugerira da bi svako daljnje povlačenje američkih i savezničkih snaga vodilo u vojni poraz afganistanske vlade i američki i zapadni geopolitički slom epskih razmjera.
Izvješće detaljno analizira stanje na terenu pa navodi da su se koalicijske snage u velikoj mjeri povukle s bojišta i da se sada u svojim aktivnostima oslanjaju na obavještajne podatke dobivene od afganistanske vojske, koji su namjerno ili slučajno potpuno nepouzdani. Stoga SAD i zapadni saveznici imaju sve manje uvida u operacije afganistanskih sigurnosnih snaga. Afganistanska vojska još uvijek je bez stege, neprofesionalno i loše vođena. Sopko ukazuje da je „od fiskalne 2002. godine američki Kongres odobrio više 68 milijardi dolara za osposobljavanje, opremanje, smještaj i plaće 352 tusuće vojnika u afganistanskoj nacionalnoj obrani i 30 tisuća pripadnika lokalne policije“, a sada se ne može utvrditi koliko je od tih 352 tisuće vojnika i 30 tisuća policajaca za koje se i dalje redovno izdvajaju sredstva za plaće stvarno u službi, a koliko ih je samo na papiru i gdje završava novac za nepostojeće vojnike i službenike. Revizija afganistanske policije, izvršena 2011. godine, pokazala je da je prikazano 13 tisuća više lokalnih policajaca nego što ih stvarno postoji i da su za njih redovito isplaćivane plaće. Inače za afganistanske snage sigurnosti izdvaja se godišnje 5 milijardi dolara od čega SAD plaćaju 80 posto, a Kabul svega 500 milijuna dolara. Procjenjuje se da Afganistan do 2024. godine neće moći finacirati svoju vojsku i policiju. Iako nema potpunu sliku afganistanske vojske Pentagon vjeruje da je brojnija od talibana. No ta vojska je pasivna, ona nikad ne napada, uvijek je reaktivna i u obrani.
Najvažniji zaključak izvješća, podnešenog Kongresu, je zaključak da se afganistanska vojska ne može samostalno boriti i da je afganistanska država pred kolapsom. Za američku politiku spašavanje korumpirane i nesposobne vlasti u Kabulu preduvjet je tako osiguranja vlastitih interesa.
Malo toga se od izvješća Johna Sopka do danas promijenilo, a situacija je u mnogim aspektima mnogo gora. Amerikanci i saveznici jednostavno su prisiljeni golom vojnom silom održavati vlast u Kabulu.
U protivnom, pored ubacivanja kineskih i ruskih interesa i geopolitičkih projekcija na afganistanske prostore, u dim i prašinu će otići i za SAD i Zapad strateški važan plinovod TAPI čija je izgradnja u tijeku. On bi, kada bude dovršen, iz kaspijskog energetskog bazena, iz Turkmenistana preko Afganistana i Pakistana dovodio plin do Indije. Plinovod će imati mogućnost isporuke 33 milijardi kubičnih metara (BCM) prirodnog plina godišnje – 5 BCM Afganistanu, po 14 BCM Pakistanu i Indiji. Projekt plinovoda povezuje zemlje koje imaju zaoštrene i komplicirane međusobne odnose, s ugovorima za narednih 30 godina. Afganistan, Pakistan i Indija će morati osigurati minimum suradnje na održavanju i osiguranju plinovoda od mogućih napada na njega.
Interes Washingtona je da izgradnjom TAPI plinovoda smanji indijsko oslanjanje na iranski plin i tako osigura energetsku sigurnost Indije u regionalnom nadmetanju s Kinom, američkim globalnim protivnikom. Već sada se nazire mogućnost da je pokrenuti projekt TAPI u pozadini afganistanske ratne eskalacije, diplomatske kombinatorike u bizarnim pokušajima pregovora s afganistanskim i pakistanskim talibanima i interesnog prodora Kine i Rusije na afganistanski prostor.
U svakom slučaju afganistanska vlada je u kroničnom rasulu i neprestano joj prijeti potpuni kolaps, a na životu je održava američka i saveznička vojna prisutnost. Stoga od povlačenja američkih vojnika iz Afganistana u većem opsegu neće biti ništa.
Zoran Meter: PRVA HRVATSKA ŽRTVA U AFGANISTANU: SAVEZNIŠTVO DA – ALI NE POD SVAKU CIJENU!
0 komentara