Mario Stefanov: Američki izbori i svijet

Amerika i kreiranje svijeta

U političkom i društvenom vrtlogu pred predsjedničke izbore, Amerika je, čini se, preplavljena fragmentima svih svjetskih proturječnosti sučeljavanja i sukoba. Na djelu su američki derivati doslovno svih svjetskih globalnih ekstremnih ideologija i ekonomskih agendi.

Kao da se baš cijeli svijet u ovom povijesnom trenutku, sa svim svojim ekonomskim i političkim problemima prelio na američku političku scenu, dok istovremeno iščekuje povijesnu odluku o novom američkom predsjedniku, koja će ovoga puta obilježiti smjer zbivanja na svjetskoj sceni ne samo sljedećih godina nego vjerojatno i desetljeća. Tko će biti novi američki predsjednik, stoga je važno ne samo za SAD nego i za cijeli svijet.

To, zapravo, nije ništa neobično, jer Amerika svojom ekonomskom, političkom i vojnom moći kreira taj isti svijet.

No pitanje je da li ga samo kreira na svoju sliku i priliku,  pa svoje idejne paradigme i svoje suprotnosti po njemu širi, ili svijet, u koji je Amerika duboko uronjena,  iscrtava svoje probleme na američkoj političkoj i društvenoj sceni.




Potpuno je jasno kako je riječ o nesumnjivo snažnoj međusobnoj interakciji i čvrstoj povratnoj sprezi između zbivanja u svijetu i unutarnjih američkih prilika. U pravilu uvijek snažniji ili agresivniji američki vanjskopolitički angažman, posebice kada je praćen vojnim kampanjama u inozemstvu, u znatno većoj mjeri utječe na američku unutarnju politiku.

Vanjskopolitički uspjesi i ratne pobjede, uključujući i proglašenu pobjedu u hladnom ratu, uzdižu američku moć i ugled u međunarodnoj zajednici i usproredno jačaju unutarnju koheziju i stabilnost američke politike i društva. Kada američki utjecaj u svijetu raste slabe i vanjski utjecaji na američku politiku i društvenu scenu. I obrnuto, loše vođena vanjska politika i ratovi dvojbenog učinka, a poglavito onih koji po svemu predstavljaju poraz, destabiliziraju američko društvo, radikaliziraju unutarnje sukobe i otvaraju vrata vanjskim utjecajima i prelijevanju problema sa svjetske pozornice u SAD.

Jaka Amerika izvozi utjecaj, a slaba ga usisava. Stoga nije nimalo slučajno da vanjske intervencije i vanjska politika američke države općenito predstavlja jedan od ključnih čimbenika  američkog političkog života i izbornog nadmetanja. Iskustvo govori da je tako bilo za Vijetnamskog rata koji je uzdrmao američku unutarnju politiku i na ulice američkih gradova izbacio sve prikrivene sukobe društva. Jednako tako, u svom početnom razdoblju naizgled uspješni tzv. ratovi protiv terorizma prikrili su trajne proturječnosti i sukobe i povećali unutarnju povezanost američkog društva.





Sada je nastupilo vrijeme novog svođenja računa. Vijetnam je, bez dvojbe, bio neuspjeh i to je svima u Americi bilo jasno već nakon nekoliko godina ratovanja, pa je utjecaj na američko društvo bio relativno brz. No američki beskrajni ratovi posljednjih desetljeća utjecali su na američku politiku s odgođenim djelovanjem, ali u konačnici na isti način. Trebalo je vremena da se oni pokažu kao skupi i neuspješni. Kada se to dogodilo, Amerika je tražila promjene. Građani SAD-a,  u mjeri u kojoj uopće svojim izbornim odlukama mogu utjecati na smjer politike, ali i moćni centri financijske i gospodarske moći tražili su radikalni preustroj američkog vanjskopolitičkog nastupa – i to odmah. To je bila jedna od tajni neočekivane pobjede Donalda Trumpa , koji je već u predizbornoj kampanji ukazivao na očitu propast američkog izvoza zapadnog tipa liberalne demokracije u zemlje čije stanovništvo zbog kulturoloških, povijesnih pa i vjerskih razloga jednostavno to ne želi. Primjena američke i savezničke vojne sile u cilju provedbe takve politike izrodila je uistinu tragične posljedice gdje god je primijenjena. Irak je razoren kao država i temeljito opljačkan, Libija pretvorena u Mad Max ratište moćnih ratnih vođa i najopasnijih islamističkih i terorističkih organizacija, a Sirija otvorenom američkom i savezničkom potoprom ekstremnim islamističnim skupinama gurnuta u rat bez kraja, do međusobnog istrebljenja. Nikada više te države neće biti funkcionalne, a sljedećih desetljeća u njima će se i dalje voditi ratovi, koji će biti izvor novih islamističkih radikala. Nikakva demokracija, a najmanje zapadnoga tipa tamo nije uvedena, nego samo teror, rat i krvoproliće.

Donald Trump je u svom samom političkom startu od prve predizborne kampanje do preuzimanja predsjedništva odbacivao trošenje američkog političkog i vojnog ugleda na lokalne ratove s nemjerljivo slabijim protivnicima, koji su pri tom još bili i neuspješni. Trump je obećavao promjene na tom planu, pa je upravo njegova vanjsko politička agenda u velikoj mjeri odredila pobjednika. Posebice stoga, jer je protukandidat bila Hillary Clinton, ikona američkog vanjskog diplomatskog i vojnog intervencionizma.

No nova Trumpova administracija, suočena s političkim diverzijama i nagaznim minama na svakom koraku, nije mogla dovoljno brzo tijekom samo jednog mandata promijeniti smjer inercijom gonjene američke vanjske politike i eroziju američkog ugleda u međunarodnoj zajednici. Nije mogla, iznenada, bez priprema, tek tako povući vojne snage s vanjskih intervencija, prije svega  s katastrofalno vođene i potpuno beznadne afganistanske vojne intervencije. Za takav potez, koji bi bez pripremljenog terena objektivno otvarao prostor utjecaju drugih konkurentskih sila, bilo je potrebno vrijeme. Američki utjecaj u tom izvlačenju iz slijepih ulica još je više slabio,  tim prije, što je bio praćen i nespretnim i često ishitrenim nastupima predsjednika Trumpa i njegove administracije prema europskim saveznicima.  Kao i uvijek ranije u povijesti, kada je god američka politika bila slaba na vanjskom planu, koliko god nastupala silovito i agresivno, otvaran je put unutarnjim sukobima po ukorijenjenim dubokim i tradicionalnim američkim razdjelnicama.

Pod pritiskom američke upletenosti u bliskoistočne ratove i svaki vražji svjetski neriješeni problem počelo je prelijevanje njihovih učinaka na američki teren i otvoreni su unutarnji sukobi koji prate američke vanjske neuspjehe. Tako je bilo za vrijeme Vijetnamskoga rata i tako je sada, kada američkim građanima postaje kristalno jasno da zbroj učinaka serije bliskoistočnih ratova u koje su SAD umiješane zapravo predstavlja – Vijetnam 21. stoljeća. Vanjski porazi ponovo jačaju unutarnje sukobe, kao što su pobjede stvarale unutarnju snagu i koheziju i time pak moć za vanjsko djelovanje. To je, inače, priroda svakoga rata. On je svemu izvor i svemu kraj i zato svaki rat kao izvorište nove moći i bogatstva ima svoju cijenu. Vrijeme naplate američkih vanjskopolitičkih intervencija je nastupilo.




Serija tih posljednjih američkih ratova nakon pauze od Vijetnamskoga rata, u svome je početku odavalo sliku uspješnosti uz minimalne gubitke ljudstva i materijalnih resursa – od  vojne intervencije u malenoj Grenadi i potom Panami do „Pustinjske oluje“.

No, u konačnici, nakon 30 godina ratovanja i nastavka vojnih kampanja u Iraku, Libiji i Afganistanu zbroj učinaka svih tih ratova, koji se čak mogu promatrati kao jedna jedinstvena, teritorijalno i vremenski fragmentirana vojna intervencija, za većinu Amerikanaca je porazan. Izvoz revolucija i liberalne demokracije kroz diplomatske, obavještajne i vojne intervencije sasvim očekivano,  jednako kao i nakon Vijetnamskoga rata, vratio se kući.

Donald Trump pobjedu je ostvario na ruševinama vanjske politike prethodnih administracija, ali i na utjecaju novih političkih trendova kreiranih izvan Amerike, prije svega u Europi, gdje europska posrtanja i međusobni sukobi, kao i uvijek u povijesti traže jake vođe. Taj vanjski politički kaos i radikalizacija iznikla po europskim prostorima prodrla je u oslabljenu i podijeljenu Ameriku. Paradoksalno, upravo je bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon u stilu Che Guevare krenuo u, kako je sam proklamirao, antiliberalni desni pohod po Europi, ali je očito naletio na stare europske meštre spletki i intriga u kojima se više ne razaznaje tko je lijevo, a tko desno, ali se dobro zna na kome je kada red za pustošenje državnih proračuna. Amaterski revolucionar potisnut je s europske scene od strane europskih profesionalaca, pa je na kraju zbog navodnih financijskih zlouporaba završio i u zatvoru. Europska politička radikalizacija, potaknuta organiziranom migrantskom krizom i neoliberalnim društvenim i gospodarskim eksperimentima, kao i svi problemi nastali američkim bliskoistočnim ratovima, uključujući i islamistički ekstremizam, prelili su se nakon Europe u SAD.

Pored svega, ti novi američki ratovi pokrenuti posljednjih desetljeća teško pronalaze svoj ideološki okvir. Proklamirani rat protiv terorizma i borba za očuvanje američkih vrijednosti previše je apstraktna paradigma u odnosu na nekadašnju borbu protiv moćnog nuklearno naoružanog SSSR-a i njegovih saveznika diljem svijeta.

Vijetnam je za pokriće imao jasnu ideološku odrednicu borbe protiv komunizma i njegova širenja na nestabilne države jugoistočne Azije. U začetku je imao prešutnu ili otvorenu potporu većeg dijela američkih građana. No, kako se angažman i broj američkih trupa povećavao rastao je i broj američkih žrtava. Novi televizijski medij u američke domove donio je necenzurirane slike stravičnosti rata i žrtve američkih vojnika, koji više zbog opsega intervencije nisu bili samo profesionalni vojnici nego i prisilno mobilizirani američki vojnici. Američki vojni angažman u Vijetnamu u pomoć južno-vijetnamskoj vladi zbog ideološke pozadine imao je početnu podršku javnosti, ali se ona brzo otopila kada je postalo jasno da rat ne daje učinke i da postaje preskup u ljudskom i materijalnom aspektu.

Danas privid uspješnosti posljednje serije američkih ratova i potpore američke javnosti nakon 11. rujna je također nestao i cijeli taj ratni košmar, u koji se SAD upleo ili ga je pokrenuo, za dobar dio Amerikanaca predstavlja beskorisno trošenje ljudskih resursa i preveliku cijenu koju moraju snositi.

Tu činjenicu umirovljeni američki pukovnik Andrew Bacevich, profesor međunarodnih odnosa i povijesti na bostonskom sveučilištu, veteran Vijetnamskog rata i prvog Zaljevskog rata, čiji je sin poginuo u borbenim operacijama u Iraku 2007. godine, u svojoj knjizi “America`s War for the Greater Middle East” objavljenoj  2016. godine ne suzdržava se javno iskazati, i eksplicite ju je  izrazio već u samom naslovu knjige: američki bliskoistočni ratovi ne vode se u cilju širenja demokracije nego za ovladavanje geopolitičkom konstrukcijom nazvanom  „Greater Middle East“. Bacevich naglašava kako je više nego očito da ti ratovi  nisu motivirani samo ekonomskim benefitima  ovladavanja  naftom i drugim energetskim potencijalima regije i profitom  američkog vojno industrijskog kompleksa, nego drži, da su u njihovoj pozadini temeljni doktrinarni ideološki i geostrateški interesi američke politike. Bolno secira i opisuje utrobu američke vanjske politike kada kaže da Amerikanci podupiru slobodu, demokraciju i prosperitet drugih naroda sve dok pritom dobivaju svoj lavovski udjel u njoj, odnosno, dok iz partnerskog promicanja demokracije izvlače onoliku geoekomosku i geopolitičku korist koliku su planirali.

Prema njemu američka je država pokrenula naizgled beskonačnu seriju vojnih kampanja diljem islamskoga svijeta, koja svaka za sebe figurira  kao poseban rat, a zapravo su dio jednog jedinog velikog rata, rata za stvaranje “Novog Bliskog istoka”, prilagođenog američkim i europskim geoekonomskim i geopolitičkim interesima. Bacevich ukazuje  kako su sve “ratne akcije poduzete u ime  promicanja demokracije, mira i stabilnost proizvele upravo suprotne učinke“, pa je stoga i potpuno nelogičan nastavak tako neuspješnog rata. No rat za „Greater Middle East“ ipak se nastavlja. Iako baš i ne uspostavlja  demokraciju na prostorima Bliskog istoka, on ga zato polako ali sigurno prilagođava temeljnim geopolitičkim ciljevima američke i europske  politike. Bacevich nema dilema o geostrateškim korijenima rata pa je pravo težište njegove kritike zapravo na njihovom ideološkom opravdanju, sadržanom u agendi promicanja demokracije, koja prijeti da od pokrića cilja postane stvarni cilj i pretvori se u  američku „kolektivnu iluziju“ podržanu i od strane demokrata i konzervativaca, da je moguće u bilo kojem dijelu svijeta ako je potrebno i uporabom  sile instalirati demokracije zapadnoga tipa i time osigurati zapadne strateške interese. Zaključuje kako je, nažalost, ta „kolektivna iluzija“ već  duboko ukorijenjena u američkoj politici i da će je teško biti eliminirati.

Trumpova administracija nije uspjela dovršiti proces izvlačenja iz vanjskopolitičkih neuspjeha, pa  jednako kao i za Vijetnamskog rata, oni generiraju unutarnje sukobe. Kako bi rekao Bacevich,  Amerikanci podupiru slobodu, demokraciju i prosperitet  drugih naroda, pa i vojnu intervenciju u tom smjeru sve dok od toga imaju koristi. Sada je očito da imaju samo štetu i toga je američki predsjednik Donald Trump i njegov politički krug itekako svjestan. Stoga u predizbornoj kampanji, kao i u onoj iz 2016. godine igra na kartu dokidanja američkih liberalnih intervencija po svijetu. U predizbornom nastupu u Arizoni 19. listopada Donald Trump otvoreno ukazuje na pogubnost američkih vanjskih intervencija kada kazuje: “Posljednjih 47 godina pospani Joe Biden izvozio je vaše poslove, zatvarao vaše tvornice, otvarao vaše granice i pustošio naše gradove dok je žrtvovao američku krv i bogatstva u tim beskonačnim, smiješnim inozemnim ratovima u zemljama za koje nikada niste čuli. Joe Biden sluga je ljevičarskih globalista i lobista, bogatih donatora i lešinara iz Washingtona.“

SAD je ponovo na prekretnici nakon koje će, u slučaju izbornog gubitka Donalda Trumpa nastaviti beskrajne kompromitirajuće ratove i unutarnje sukobe, ili će krenuti k obnovi svoje vanjske moći utemeljene na ugledu i smirivanju unutarnjih napetosti.

Cijeli svijet, koji Amerika, htjela to ona ili ne, svojom moći u velikoj mjeri kreira, iščekuje rezultate američkih predsjedničkih izbora. Pitanje da li će američki građani povjerenje dati čovjeku, koji uza sve svoje mane, za svog predsjedničkog mandata nije pokrenuo niti jedan rat, ili nekadašnjem Obaminom potpredsjedniku iza koga stoji dvostranački orkestar svjetskih liberalnih intervencionista, odrediti će svijet za slijedeća desetljeća.

 

 

Komentari

komentar

You may also like