Mario Stefanov: AUSTRIJA I VIŠEGRADSKA SKUPINA – NOVA MOĆNA OSOVINA

Nakon što je Sebastian Kurz preuzeo dužnost austrijskog kancelara, sve je očitije jačanje veza između Austrije i Višegradske skupine, koja je slomom imigracijske politke Njemačke i  EU postala snažan čimbenik europske politike. Takav razvoj ima potencijal stvaranja nove moćne osovine unutar EU,  koju bi činile Austrija i članice Višegradske skupine (V4) –  Mađarska, Češka, Slovačka i Poljska.

Riječ je o članicama EU koje su se od samog početka suprotstavile imigracijskog agendi Njemačke i najmoćnijih država EU, a s druge strane pružile snažan otpor pokušajima potiskivanja suverenosti nacionalnih država i pretvaranja Unije  u nadnacionalnu paradržavnu tvorevinu. Iako kancelar Kurz uporno ponavlja kako se Austrija neće formalno priključiti Višegradskoj  skupini,  već sama njegova nazočnost na summitu V4, 21. lipnja  ove godine u Budimpešti,  na kojem su članice V4 proglasile bojkot sastanka EU o riješavanju imigracijske krize, ukazuje na novu dinamiku međusobnih odnosa Austrije i ostalih država Srednje Europe. Nepobitna je činjenica kako je Austrija s novim državnim vodstvom  izašla iz dugogodišnje diplomatske i političke  suzdržanosti i da sve jasnije iskazuje svoje stavove i interese,  a jedan od njih je, svakako, bliska suradnja sa srednjoeuropskim državama, prije svega članicama skupine V4.

Stoljeće nakon disolucije Habsburške monarhije,  po mnogima , ponovo se ukazuje svjetlost nekada moćnog carstva. U promjenjenim međunarodnim okolnostima , prijetećeg raskola Europske unije i urušavanja europskog mirovnog poretka, na tamnom europskom obzorju  ponovo se  ukazuju odbljesci nekadašnjeg carstva  kroz probuđenu Austriju. Njemački  Die Welt već u naslovu svoga  članka „Habsburg light – Sebastin Kurz neues Österreich“  od 22. listopada 2017. godine, pretkazuje austrijsku političku  renesansu u europskim poslovima.

Na valu novog proljeća naroda u Europi i jačanja snaga nacionalnih suverenosti, koje zagovaraju Europsku uniju kao zajednicu suverenih nacionalnih država,  izrasla je snaga Višegradske skupine,  a približavanje  austrijske državne politike tim snagama i intenziviranje suradnje s Višegradskom skupinom postupno dovodi Beč u središte pozornosti europske politike.

Sasvim logično, nakon stvaranja koalicijske vlade  Austrijske narodne stranke – ÖVP i  Slobodarske stranke – FPÖ, i  imenovanja bivšeg austrijskog ministra vanjskih poslova Sebastina Kurza kancelarom u prosincu prošle godine , te preuzimanjem austrijskog predsjedanja  Vijećem EU-a, države V4  Beč su vidjele kao novog partnera unutar Europske unije. Kancelar Kurz i njegov politički krug, jednako kao i članice V4, oštro su nastupali protiv imigracijske politike EU i otvoreno se protivili organiziranom i protuzakonitom prebacivanju tisuća migranata s bliskoistočnih prostora u Europu. U vrijeme dok je Kurz bio ministar vanjskih poslova, iskazao se zatvaranjem tkzv. balkanske rute i stekao ugled principijelnog i odlučnog političara. Kada je Kurz proglasio zatvaranje tkzv. balkanske rute, čelništva svih država na tom imigracijskom pravcu su ga bez ikakvih primjedbi podržala i  u djelo provela ono što je on zamislio. Austrijsko vodstvo pod novim kancelarom  Kurzom odmah po preuzimanju vlasti u Beču  krenulo je ususret željama članica V4 za bliskom suradnjom i time otvorilo vrata novoj političkoj snazi unutar Europske unije, koja postupno izrasta iz zajednice Austrije i članica V4 u Srednjoj Europi.

Austrija se, tako, gotovo neprimjetno, iz samozatajne i vojno neutralne države postupno pretvara u nezaobilazni čimbenik politike Europske unije. To joj osigurava povezanost sa već sada moćnim klubom V4,  kojemu pak,  ona s druge strane također daje novu snagu.





U svakom slučaju međusobno povezivanje Austrije i V4 širom je otvorilo vrata renesansi  austrijskog utjecaja u europskim poslovima.

Posljedično, oko  Austrije se okuplja nova europska sila utemeljena na srednjoeuropskim prostorima na kojima se nekada prostiralo Habsburško carstvo. Sasvim je izgledno da se u ovim trenucima  stvara novi politički entitet, koji bi, ukoliko ga njemačka i  bruxelleska elita ne uspije slomiti, mogao  preuzeti ulogu kakvu je nekada na tim prostorima imalo Habsburško carstvo. Nije riječ o pokušaju njegove obnove pod vodstvom Austrije, niti o pokušaju stvaranja nove Austro-ugarske države, nego jednostavno o obnovi kulturoloških, gospodarskih i političkih veza naroda nekadašnjeg  Habsburškog carstva i njihovih sadašnjih nacionalnih država,čiji su teritoriji bili sastavni dijelovi carstva.

Ako na jugoistoku Europe u promjenjenim međunarodnim okolnostima turska vodeća elita može obnavljati turski utjecaj na prostorima nekadašnjeg Osmanskog carstva, ne postoji ni jedan racionalni razlog zbog kojeg se to ne bi moglo odvijati na sličan način i u Srednjoj Europi. Turska, dakako , ne može obnoviti nekada moćno Osmansko carstvo,  ali može, zahvaljujući povijesnim vezama s nacionalnim, vjerskim i državnim entitetima koji su nekada činili to carstvo jačati svoj utjecaj i moć na svim prostorima gdje se carstvo prostiralo od Sarajeva do Bagdada. Jednako tako, slijedom istih povijesnih okolnosti koje su potaknule Tursku na projekciju svojih  geopolitičkih i geoekonomskih utjecaja na prostore nekadašnjeg  carstva  Osmanlija,  na području Srednje Europe obnavlja se, htjela to vodeća europska politika priznati ili ne, nova geopolitička konstrukcija  potaknuta naraslom snagom Austrije i država Višegradske skupine,  a utemeljena na međusobnim povijesnim , kulturološkim, političkim i ekonomskim vezama iz višestoljetne zajedničke pripadnosti habsburškoj imperiji.





Nova geopolitička cjelina, koja je svakim danom sve snažnija, ima veliki potencijal djelovanja na europsku politiku, u današnjim okolnostima možda čak i veći nego što ga je nekada u Europi pred velike ratove imalo ostarjelo i umorno Habsburško carstvo. Činjenica je da je  austrijska vanjska politika pod Kurzom doživjela preporod i da je uloga Austrije u europskoj politici sve snažnija. Jačanjem austrijske uloge Sebastian Kurz, planirao to ili ne, neizbježno obnavlja davno potisnuti geopoltički i geoekonomski utjecaj kakav je do pred 1. svjetski rat u Europi imalo Habsburško carstvo. Krajnje pojednostavljeno, nova politička struktura, novi geopolitički entitet koji nastaje na prostorima nekadašnjega carstva ima sve uvjete postati poveznicom „ stare“ i „nove“ Europe, Zapadne Europe i Srednje Europe. Na taj način ona ima snage postati balans moći između najsnažnijih  država EU, prije svega Njemačke i Francuske prema novim članicama Europske unije iz Srednje i Istočne Europe. Upravo onako kako je, uostalom, i funkcioniralo na europskoj političkoj sceni multinacionalno Habsburško carstvo, koje je na razdjelnici Zapada i Istoka odražavalo europske interese i utjecaje naspram osmanlijskih i ruskih.

Na kraju krajeva nepobitna je činjenica, koju samo politički slijepci ne vide, sve veće udaljavanje članica EU Srednje Europe, prije svega Poljske, Češke, Slovačke i Mađarske, okupljenih u skupini V4, od središta moći Europske unije oličene u Njemačkoj i njezinoj bruxelleskoj transmisiji. Na tom Olimpu europske moći sve veći utjecaj, uz Njemačku, ima i Francuska pod Macronom, pa nove i ekonomski slabije članice Europske unije ne trpe više samo hirovitu moć Berlina nego i Pariza koji ima svoje specifične interese i njima prilagođene zahtjeve prema ostalim članicama EU. Francuska politika je tako već definirala budući razvoj EU kao Unije u više razvojnih brzina, odnosno u više kategorija članica, time direktno ponižavajući sve članice EU koje nisu u uskoj jezgri najmoćnijih država. Nije, stoga, neobično da centrifugalne sile pod takvim pritiskom rastu i da se Srednja Europa politički i interesno sve više udaljava od dominirajuće franko-njemačke osi. Države te skupine okupljene u V4, zapravo, samo se pokušavaju oduprijeti stvaranju hijerarhijski ustrojene Europske unije kao svojevrsne imperije. Pokušavaju sačuvati suverenost svojih nacionalnih država, a svoje resurse i potencijale sve manje su voljne bez ikakvih dodatnih uvjeta predati Berlinu, Parizu i Bruxellesu koji polako, zajedno sa svojom napola izgrađenom strukturom imperijalne sile, ulaze u politički i gospodarski sukob s ključnim globalnim moćnim igračima, prije svega s SAD-om. Nikome na toj globalnoj razini moći ne odgovara nastanak nove sile koja se već sada ponaša kao imperija, kako prema unutra tako i prema vani, iako to još uvijek nije postala.

Srednjoeuropske države s iskustvom pripadnosti moćnom vojno-političkom savezu kakav je bio Varšavski ugovor i dominaciji jedne propale imperije, ne žele ponovo prolaziti isti put. Udaljavanje je, stoga, neizbježno već na toj strateškoj geopolitičkoj razini, ne ulazeći u razlike socijalnih struktura tih država. Austrija, kao novi čimbenik i nekakav nostalgični odraz  i izraz duha nekadašnjeg daleko prilagodljivijeg i u odnosima prema svojim narodima suptilnijeg  Habsburškog carstva, imala bi mogućnost ublažavanja napetosti između Zapadne i srednje Europe i potencijal usporavanja započete disolucije Europske unije na toj razdjelnici.

Austrija ima dovoljno međunarodnog kredibiliteta, diplomatskog i povijesnog iskustva povezivanja različitih interesa, a posebice tog dijela Europe s Njemačkom i Zapadnom Europom.

Revitalizacija uloge Austrije  može premostiti razlike i zaustaviti međusobno udaljavanje te dvije sastavnice Europske unije i zaustaviti raskol do kojeg bi zacijelo došlo u trenutku kada bi se srednjeuropske države, uza sve pritiske iz Europske unije, našle u situaciji da od Unije imaju manje koristi od svog političkog i ekonomskog uloga u nju.

Sve bliže odnose i ojačalu suradnju Austrije sa članicama Višegradske skupine, koja rezultira jedinstvenim stavovima prema Berlinu, Parizu i Bruxellesu, još uvijek je pretenciozno proglašavati reinkarnacijom Habsubrškoga carstva, no činjenica je kako se neki obrisi toga već jasno naziru.

U vremenu, kada sve moćne sile, na ovaj ili onaj način, prilagođen modernim prilikama, obnavljaju svoja nekadašnja carstva, nova uloga Beča ne bi bila nikakav izuzetak. Možda bi čak za međunarodne odnose i unutarnju europsku političku dinamiku učinci bili daleko pozitivniji nego mogući učinci ostalih procesa obnove utjecaja ugaslih carstava. Učinci  onoga što bi Austrija mogla proizvesti  u takvom procesu reinkarnacije nekadašnje moći imali bi vrlo vjerojatno  za europske i međunarodne odnose relaksirajući karakter u ritmu „lijepog plavog Dunava“.

Tako austrijski kancelar Sebastian Kurz tijekom budimpeštanskog  sastanka V4,  na kojem su formulirani oštri zahtjevi za izmjenu imigrantske politike, umirujućim tonom šalje poruku: “Želimo se zalagati za jedinstvenu Europu u kojoj će svi imati jednake šanse rasta i razvoja. Ne možemo si priuštiti stvaranje Europe podjeljene u više kategorija.“  Kurz je pritom naglasio kako želi blisku suradnju s Njemačkom, Francuskom i drugim moćnim europskim državama, ali usporedno „želi razvijati dobre odnose s Istočnom Europom“, naglašavajući kako bi takva uloga Austrije mogla pridonjeti popuštanju napetosti unutar Europske unije.

Američki „The Trumpet“  u članku „Austria Reclaims Its Historic Role“ od 8. studenog 2017. godine,  otvoreno i jasno naznačuje kakvu bi ulogu u budućnosti Europe mogla imati Austrija. Već u uvodnom dijelu poziva se na intervju koji je za njemački“ Spiegel“ u listopadu 2017. godine dao kancelar Sebastin Kurz, kada je ustvrdio: “Austrija je zemlja koja u Europi može funkcionirati kao most između Istočne i Zapadne Europe. To je oduvijek bilo dobro za naše gospodarstvo, a na političkoj razini vjerujem da je to naša obveza.“ “The Trumpet“ dalje zaključuje kako je “s novoizabranim kancelarom u Austriji i njegovim snažnim stavom protiv politike Angele Merkel, istočna Europa uvjerena da je pronašla novoga partnera koji bi mogao premostiti njihov jaz prema zapadnoj Europi“, a Kurz s druge strane sebi postavlja još veći cilj – biti posrednikom između Višegradske skupine, odnosno Mađarske, Slovačke, Poljske i Češke prema ostatku Europske unije.

Prepoznavajući mogući novi savez,  prema „The Trumpetu“, nedavno izabrani češki premijer  Andrej Babiš zatražio je veće jedinstvo s Austrijom, tvrdeći, kako on i Kurz dijele iste stavove: “Višegradska skupina treba više saveznika, trebamo Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, a možda čak i druge države. Zajedno možemo preokrenuti izbjegličku politiku kancelarke Merkel“.

Na kraju članka „The Trumpet“ analizira  geopolitički položaj Austrije pa navodi: “Austrija je u samom središtu europskih trgovačkih putova. Austrija je oduvijek povezivala istočnu i zapadnu Europu preko trgovačkih putova duž rijeke Dunav,  ali isto tako i sjever i jug Europe preko svojih alpskih prijelaza. Ovisnost  o austrijskim trgovačkim putovima stvorila je njezin utjecaj i moć u Europi“.  Sve rečeno o povijesnoj ulozi Austrije  i njezinom geopolitičkom položaju jednako vrijedi i danas pa ne postoji razuman razlog zbog čega to ne bi bilo revitalizirano. U člaku se na kraju zaključuje kako će „austrijski kancelar Kurz vjerojatno postati novi čimbenik moći u Europskoj uniji jer može iskoristiti stara partnerstva u istočnoj i jugoistočnoj Europi u stilu habsburškog, carskog i kraljevskog stratega“.

Nakon održanog summita Višegradske skupine uz nazočnost austrijskog kancelara Kurza, glasilo Višegradske skupine „Visegrad Post“, u članku „Visegrad- Austria Summit : Confirmed Entente“ od 22.lipnja 2017. godine naglašava kako je postignut sporazum, odnosno jedinstveni stav Austrije i Višegradske skupine o trenutačnom ključnom pitanju europske politike – imigrantskom pitanju. U članku se iznose očekivanja mađarskoga premijera Viktora Orbana od novog austrijskog kancelara i nove uloge Austrije u europskoj politici. Orban podsjeća kako “Madžarska i Višegradska skupina računaju na uspješno austrijsko predsjedanje Vijećem Europske unije kako bi se stvorila jača, pravednija i sigurnija Europska unija“. Prema Orbanu, Summit V4 Austrija učvrstio ga je u uvjerenju da Srednja Europa postaje važan i moćan dio Europske unije. Orban kazuje: “Spremni smo za uspon Srednje Europe, a to će biti učinjeno kroz slovačko predsjedništvo V4 i austrijsko predsjedništvo Vijećem Europske unije.“ “Visegrad Post“  5. svibnja 2017. godine donosi veliki intervju sa članom Habsburške kuće barunom Norbertom van Handelom, koji ima veliki utjecaj unutar austrijske politike, ali nema formalni položaj u političkom i državnom sustavu  Austrije, pa stoga može daleko otvorenije iskazivati o jačanju uloge Austrije i postupnom stvaranju nove sile Srednje Europe koji se odvija pred našim očima.

Na pitanje novinara Ferenca Almassya: „Ne mislite li da je Njemačka sadašnji gospodar srednje Europe? Mnogi kažu da je Njemačka pravi gospodar lutaka u srednjoj Europi zbog svojih gospodarskih veza u regiji“, barun van Handel odgovara: “Mislim da se manje zemlje srednje Europe poput Mađarske, Austrije, Hrvatske, Poljske, Češke, Slovačke i Slovenije moraju približiti i biti u stanju govoriti jednim glasom u Bruxellesu.“  Norbert  van  Handel dalje navodi: “Zbog želje Njemačke, Beneluxa i Francuske za centralizacijom  Europske unije potrebno je uložiti napore u izgradnji snažne suradnje u Srednjoj Europi, proširiti Višegradsku skupinu i stvoriti snažnu grupaciju koja bi branila interese tih zemalja. ….Naravno, Austrija će biti članica. Ne kažem da Austrija mora voditi, ali mora biti jedna od fokusnih točaka. Međutim, ono što ne želimo je bilo kakav revanšizam. Znate, povijest je povijest. Ove su zemlje zajedno stotinama i stotinama godina. Imaju iste korjene, sličan način razmišljanja“. U svezi uloge Austrije u toj novoj političkoj grupaciji van Handel izjavljuje: “Austrija i dalje ima veliki utjecaj u tim zemljama, ali nikada to ne smije postati veza nadmoći, to bi trebao biti odnos koji se temelji na našoj zajedničkoj povijesti i  na zajedničkim ciljevima razvoja“.

Norbert van Handel dalje poziva na stvaranje Srednjoeuropske unije unutar Europske unije, koja bi bila slična Beneluxu i koja bi bila sposobna zastupati interese srednjoeuropskih država.

U svakom slučaju jačanje uloge Austije i povezivanje s državama članicama Višegradske skupine ne  znači stvaranju nove habsburške države ni u kakvom obliku. Riječ je o stvaranju političkog i gospodarskog entiteta Srednje Europe, koji bi na  temelju zajedničkog povijesnog, kulturološkog i političkog iskustva unutar Europske unije i na europskim prostorima  imao utjecaj kakav je  imalo nekadašnje Habsburško carstvo.

 

 

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like