Najbliža realnosti je mogućnost da je europska politička elita i sama Europska komisija sve suspektnijih sposobnosti precijenila svoju moć i pred novom američkom administracijom htjela pokazati svoj potencijal djelovanja na poteze ruske politike. Ako je tomu tako , Europska unija doživjela je teški udarac i gubitak kredibiliteta u provedbi nepripremljene, neadekvatne i ishitrene diplomatske operacije za koju se unaprijed moglo i moralo znati kako nema nikakva izgleda
Posjet Visokog predstavnika Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiiku Josepa Borrella Moskvi i razgovori s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom završili su kako se i moglo očekivati – potpunim debaklom EU diplomacije.
Borrell je, prema medijski iznesenim podacima, u Moskvu krenuo sa zahtjevom puštanja na slobodu utamničenog ruskog oporbenog političkog aktivista Alekseja Navaljnijeg i omogućavanja sastanka s njim. Ukoliko je EU politika uistinu očekivala da će takva startna pozicija svog najvišeg vanjskopolitičkog dužnosnika za razgovore s ruskim čelnicima uroditi bilo kakvim plodom onda je to siguran znak da je bruxelleska administracija i sama Europska komisija već poljuljana potpunim neuspjehom zajedničke nabave cjepiva za sve države članice EU i njegove distribucije, duboko ušla u zonu političkih deluzija.
Borrell je u Moskvi, ne samo odbijen, nego je praktički javno ismijan i ponižen. Tijekom razgovora Rusija je, naime, protjerala nekoliko europskih diplomata za koje tvrdi da su bili prisutni na prosvjedima i čija je djelatnost, kako kažu ruski službeni izvori bila nespojiva s diplomatskim statusom što prevedeno znači da se tvrdi kako su se bavili obavještajnim aktivnostima na ruskom teritoriju. Borrella ruska strana za trajanja razgovora s Lavrovom nije niti obavijestila o protjerivanjima već je on to saznao putom Twittera. Naknadno je, nakon Borrellova povratka iz Rusije, uslijedio recipročni odgovor Njemačke, Poljske i Švedske, koje su u suradnji s Europskom službom za vanjske poslove protjerale tri ruska diplomata s istim obrazloženjem. Europski i svjetski mediji, stoga, opisuju Borrellovu dipolamatsku inicijativu kao totalni fijasko, uz analize, u kojima prevladava zaključak ne samo o potpunom neuspjehu njegove diplomatske misije, nego i o počinjenoj velikoj šteti za vanjskopolitički ugled Europske unije.
Dakako, postoji mogućnost da je Borrellova operacija zapravo postigla planiranu svrhu, ali je u tom slučaju posjet šefa EU diplomacije Rusiji umjesto proklamiranog imao sasvim drugi cilj – zaoštravanje europskog pristupa Rusiji sukladno novoj američkoj politici pod Bidenovom administracijom.
No, prema onome što se dosada poznato javnosti, posjet Josepa Borrella Rusiji završio je kao neuspješni juriš vanjske politike Europske unije u složeni kompleks odnosa Zapada sa Rusijom, iskorištavanjem slučaja Navaljni, koji je potpuno nepotrebno dodatno kompromitirao ugled Unije. Tako je nakon neuspjeha Europske komisije s poslom nabavke cjepiva protiv Covida-19 Borrellova misija još jedan fijasko Europske komisije pod vodstvom Ursule von der Leyen.
Sam europski povjerenik za vanjsku i sigurnosnu politiku Josep Borrell ishitrenim i očito nepripremljenim odlaskom u Moskvu teško je osramoćen i izložen poruzi , a s njim i cijela Europska unija. Stoga nije čudno da je čak 81 zastupnik Europskog parlamenta zatražio njegovu ostavku. U svome zahtjevu taksativno su naveli sve njegove pogreške, od izjava da Europska unija ne namjerava uvoditi nove sankcije Rusiji, što je, kao da na sajmu rabljenih automobila prodavaču kažete da ćete sigurno kupiti automobil koji on prodaje, a onda krenete u pregovore o cijeni. Prigovara mu se i što se osvrtao na američke sankcije Kubi, koje pak blage veze nemaju s onim o čemu je on trebao razgovarati s ruskom stranom. Poglavito mu se zamjera nepripremljenost zajedničke konferencije za tisak na kojoj je Lavrov optužio EU za licemjerje, što je Borrell morao mirno slušati. Pobornici njegove ostavke ipak su preglasani i Europski parlament je podržao Borrella i Europsku komisiju.
Europska unija je, naglašavamo, s pozicija vlastitih interesa potpuno nepotrebno ušla u diplomatsku operaciju koja nije imala nikakve šanse i ostavila dojam slabašne političke sile velikih apetita i male moći. To u konačnici i ne odgovara stvarnom stanju stvari, ali Europska komisija uspjela je ipak na međunarodnoj sceni ostaviti takav dojam i to, nažalost, po drugi put u kratkom vremenskom razdoblju.
Inače sastanci, u kakav se Borrell kao visoki EU dužnosnik i europski ministar vanjskim poslova upustio s ruskom stranom zastupanom po iskusnom i svim mastima premazanom ministru vanjskih poslova Sergeju Lavrovu, u diplomatskoj praksi u pravilu služe javnoj potvrdi onoga što su već dogovorili niži diplomatski službenici. Borrell po pravilima struke nije smio svojom aktivnošću udarati glavom o zid kojeg prethodno nisu procijenili „diplomatski statičari“. Pored toga gotovo je suludo na toliko visoku razinu dovoditi slučaj jednog političkog aktivista i protivnika strane s kojom se razgovara, pa makar on bio i bliski prijatelj njemačkog političkog vrha. Zdrav razum govori da postavljanje njegova pitanja u sadržaj sastanka s ruskom diplomacijom uz najavu posjeta zatvoru u kojem je utamničen nije u trenutnim okolnostima moglo uroditi nikakvim plodom. Ruska strana očekivano je odbila Borrella i optužila EU za miješanje u unutarnje stvari Rusije i za narušavanje ionako zategnutih međusobnih odnosa. Pritom je Lavrovljev nastup bio prilično grub, čak i na samoj tiskovnoj konferenciji koje inače u takvim prigodama imaju značaj odjavne špice i živi su davež. Ova nije bila takva i Lavrov je na njoj Borrella i EU pred novinarima grubo otpilio i ponizio.
Za politiku Europske unije sve je to bilo potpuno nepotrebno ukoliko Navaljni, a da mi to ne znamo, nije za Njemačku i EU daleko jači politički čimbenik. Stječe se čak dojam da ga iz nekog razloga njemački politički dužnosnici vole i tretiraju kao vlastitog sina. Smiješi mu se i Nobelova nagrada za mir, o njegovim podvizima šire se legende, a kako je beskrajno omiljen u njemačkim političkim krugovima nema nikakvog razumnog razloga da ga ne predlože i za kancelara. Uistinu tako snažni angažman na najvišoj razini oko jedne osobe podsjeća na kakvu bizarnu razmjenu zarobljenika ili izvlačenja iz ruku neprijatelja nekoga tko zacijelo ima veliku osobnu i političku težinu u državi koja ga pokušava zaštititi.
Samo su dva moguća razloga neuobičajene i nepripremljene navale EU diplomacije na problem odnosa Europske unije i cijelog Zapada s Rusijom.
Najbliža realnosti je mogućnost da je europska politička elita i sama Europska komisija sve suspektnijih sposobnosti precijenila svoju moć i pred novom američkom administracijom htjela pokazati svoj potencijal djelovanja na poteze ruske politike. Ako je tomu tako , Europska unija doživjela je teški udarac i gubitak kredibiliteta u provedbi nepripremljene, neadekvatne i ishitrene diplomatske operacije za koju se unaprijed moglo i moralo znati kako nema nikakva izgleda.
Druga mogućnost je da je Europska unija to učinila namjerno po svojoj odluci ili pak na traženje američke politike, s namjerom pritiska na Rusiju i dalje eskalacije odnosa. Cilj po svim kriterijima struke i zdravog razuma skandalozno neuspješne Borrellove misije možda je zapravo bila suptilna i posredna najava Moskvi zaoštravanja europskog i zapadnog pristupa Rusiji sukladno novoj američkoj politici pod administracijom predsjednika Joe Bidena. Lako je moguće kako je bila riječ o posrednoj poruci ili čak upozorenja Washingtona ruskoj strani kako je američka politika spremna na novo masivno zaoštravanje međusobnih odnosa i kako u tome ima potporu Europske unije, pa će Moskva u tom novom rasporedu snaga imati manje otvorenih kanala komunikacije sa zapadnim blokom preko Berlina i Bruxellesa. Slijedom toga imat će i manje mogućnosti narušavanja zajedničke savezničke politike.
U tom slučaju Borrellova neuobičajena i bizarna diplomatska aktivnost, koja za posljedicu nije imala proklamirani dijalog Europske unije s Rusijom nego upravo suprotno – podizanje razine konfrontacije, moguć je signal Moskvi kako će u budućnosti u odnosu prema Rusiji vladati potpuno suglasje Washingtona i njegovih europskih saveznika. U prilog ovoj varijanti objašnjenja čudne diplomatske operacije Europske unije govori i razvoj zbivanja nakon Borrellova povratka iz Moskve. Uslijedila je eskalacija sučeljavanja, između ostalog provedeno je uzvratno protjerivanje ruskih diplomata nakon što je to prethodno učinila Moskva. Potom je Rusija reagirala izjavom kako je riječ o neprijateljskom potezu Europske unije, a Bruxelles uz snažnu potporu dijela članica EU s prve crte sučeljavanja s Rusijom objavljuje mogućnost uvođenja novih sankcija Europske unije prema toj državi.
I sam čelnik europske diplomacije Josep Borrell, koji je tvrdio da u Moskvu ide radi poboljšanja odnosa EU i Rusije, sada zaoštrava svoj izričaj, pa izjavljuje da „ruska vlast postaje sve autoritarnija i ne poštuje demokratsku vladavinu prava“. Borrell više nema mirotvorne ambicije s kakvima je navodno krenuo u Moskvu i u Europskom parlamentu, braneći se od zastupničkih zahtjeva za ostavkom, tobože prosvjetljen onim što je doživio, kazuje: „Oni su nemilosrdni. Sadašnja struktura vlasti u Rusiji ne ostavlja prostora za demokratsku vladavinu prava.“ Borrell je najavio da će pripremiti nacrt novih sankcija Europske unije protiv Rusije, koje će se uskoro razmatrati na najvišim tijelima EU-a dajući naslutiti da je uvođenje novih sankcija sasvim izgledno. Očito , slučajno ili namjerno sada glumi Nevillea Chamberlaina nakon što je shvatio da ga je Hitler preveslao u Münchenu.
Potpuno je jasno da Borrellov diplomatski juriš na Moskvu nije postigao nikakvo smirivanje situacije nego daljnje zatezanje odnosa što je, i lako moguće, i bio pravi cilj. U tom slučaju i kritike Borrella i Europske komisije i traženje Borrellove ostavke zbog diplomatskog promašaja samo je spin koji treba prikriti pravu svrhu neuspjele europske diplomatske misije u Moskvi.
U svakom slučaju, bilo da je riječ o diplomatskom neuspjehu zbog ishitrene i previše ambiciozne politike ili namjernom izazivanju eskalacije sučeljavanja u cilju pritiska na Moskvu u kontekstu nove američke i zapadne politike, Europska unija nije se držala savjeta svojih starih i iskusnih diplomata Joschke Fischera i Günthera Oettingera.
Oni su svojim istupima nakon promjene vlasti u Washingtonu sugerirali strateški zastoj u europskoj vanjskoj politici kako bi Europska unija dobila na vremenu za svoj ekonomski oporavak, a posebice kako bi se pričekali prvi potezi nove američke administracije i kako bi se temeljem njihove procjene mogli odrediti europski prioriteti. Fischer, krajem prosinca prošle godine, ukazuje da se Europska unija u svojoj borbi za status globalne moći treba privremeno povući na pričuvni položaj dok ne budu jasni svi aspekti nove američke vanjske politike. Stoga u svom autorskom članku od 28. prosinca navodi: „Europljani administraciji Joe Bidena moraju od početka jasno objasniti što Europa može, a što ne može. Amerika je globalna sila s globalnim interesima i vojnim sposobnostima bez premca. Suprotno tomu, Europa se sastoji od više malih i srednjih država od kojih svaka ima samo ograničenu sposobnost projekcije moći i utjecaja možda s izuzetkom dviju nuklearnih sila Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, koje iako je napustilo EU ipak ostaje europska sila.“ Joschka Fischer zaključuje: „U kontekstu transatlantskog odnosa, uloga Europe je obrana teritorija NATO-a i njegove nesigurne periferije…. Što se tiče svjetske politike Europa to područje mora prepustiti globalnih velesilama – status na koji još uvijek ne može polagati pravo.“
Bivši povjerenik Europske unije Günther Oettinger također upozorava da put Europske unije prema statusu globalne moći ni na koji način u ovome trenutku nije podržan njezinim ekonomskim kapacitetima djelovanja na svjetskoj pozornici. On nepuna dva mjeseca prije Borrellove moskovske avanture u velikom stilu diskretno sugerira privremeno odricanje od takvih poteza i upozorava da pretjerano samopouzdanje može imati štetne posljedice. Proročanski ukazuje: „U mnogim prijestolnicama Europske unije vlada prekomjerno samopouzdanje u vlastitu moć. To je svojevrsna oholost koja nosi velike rizike.“
Prema trenutačnim, javno raspoloživim saznanjima, teško je procijeniti je li se Europska komisija opako preračunala i oholo, u velikom stilu pokrenula Borrellovu diplomatsku operaciju u Rusiji, ili je pak njen cilj bio slanje poruke Rusiji o novom rasporedu snaga temeljem čvršćeg savezništva SAD-a i članica Europske unije sa svjesno ukalkuliranom mogućnošću zaoštravanja europskih odnosa sa Rusijom. I u jednom i u drugom slučaju neupitna je činjenica da je Europska unija uletjela u samu špicu kompleksnog i opasnog sučeljavanja Zapada s Rusijom.
