Mario Stefanov: BREXIT – A ŠTO AKO JE SVE VELIKI BLEF?

Strateško programirani i upravljani  Brexit  nastavak je dugoročne strategije šokiranja europske javnosti i suptilnog potčinjavanja  političkih vodstava zemalja članica u cilju potiskivanja  nacionalnih suvereniteta država članica i konačnog pretvaranja Europske unije u centralizirano, nadnacionalno carstvo casino ekonomije, apsolutnog društvenog i gospodarskog liberalizma  uz jačanje američkog i britanskog utjecaja na europske poslove.

Centralizacija i federalizacija EU uz jačanje američkog i britanskog utjecaja sve više se iskazuje kao pravi cilj igre sa Brexitom, jer zbog njega  liberalni vladari EU, sada kada postaje toliko očito da je EU gotovo nemoguće napustiti, mogu  postupno  stezati  omču oko nacionalnih suvereniteta država članica. Očigledno, od samog početka to je bio zajednički plan SAD, Velike Britanije i europske  poslovne i političke elite. Na kraju nitko ništa ne gubi, Velika Britanija ako i napusti EU  i dalje ostvaruje svoje utjecaje na europske poslove u još većoj mjeri preko NATO-a i njegove političke strukture, s njom i SAD, a bruxelleski vladari imaju izliku za konačno pretvaranje EU u nadnacionalnu strukturu. U slučaju neprovođenja Brexita njegovi učinci u korist jačanja unutarnje kohezije EU, njene transformacije u nadnacionalnu federalnu tvorevinu  i usporednog odražanja i jačanja angloameričkog utjecaja na europske kontinetalne odnose i dalje djeluju. Po svemu sudeći važno je samo da Ujedinjeno kraljevstvo formalno ne odustane jer bi time bila narušena postignuta win-win situacija.

Britanska tradicionalno lukava politika u dosluhu s moćnicima  oko Junckera i Merkel otvorila je, tako, svojim Brexitom, koji de facto sam po sebi ništa ne predstavlja, put centralizacije EU i zauzvrat ojačala svoju poziciju na europskom političkom planu.

Možda je teško priznati, ali stvarni čimbenik  mira i stabilnosti na europskim prostorima nije Europska unija, kakav se mit uporno stvara. Europska unija nikada nije imala stvarnu  moć održanja stvorene euroatlantske mirovne konstrukcije. Da bi to mogla, prema promišljanjima američkih i europskih stratega, neizbježna je njena ubrzana transformacija u centralizirani državni sustav, koji će imati stvarnu geopolitičku odgovornost i biti čvrsti oslonac američkog  partnerstva  i NATO-a  na europskim  pristorima, kako bi se američko i britansko geoekonomsko i geopolitičko djelovanje moglo u većoj mjeri usmeriti prema Aziji i Kini. Između ostalog i kroz doktrinu „Globalne Velike britanije“, odnosno  povratka Ujedinjenog kraljevsta ponovo “istočno od  Sueza“, na stare pozicije nekadašnjeg kolonijalnog carstva.

Stoga Brexit  na strateškoj razini treba svojim šokom uzdrmati ustajale pozicije i omogučiti jačanje američkog i britanskog utjecaja na europskim prostorima pod izlikom očuvanja, sada eto, Brexitom ugroženog  euroatlanskog liberalnog poretka.

S  druge strane bruxelleskim centrima moći navodna tragedija s Brexitom napokon osigurava izvrsnu platformu  za daljnju centralizaciju i federalizaciju političke i gospodarske strukture EU i potpunog potiskivanja nacionalnih suvereniteta država članica. U konačnici ta centalizacija ojačat će konstrukciju Europske unije, dati joj geopolitičku stabilnost i učiniti čvrstim osloncem euratlantskog mostobrana i europske sigurnosne strukture. Floskule, koje se provlače  kroz vodeće europske medije  o navodnoj ravnopravnosti i zajedničkom životu ravnopravnih državnih subjekata unutar EU, na razini su onih, plasiranih za trajanja  mnogih neprirodnih i suštinski prisilnih državnopravnih  tvorevina  u povijesti. Uz taktove „Ode radosti“ i hvalospjeve europejstvu ubrzano će se graditi nadnacionalna državna struktura  Europske unije.

U bit je riječ o čistoj farsi, jer Velika Britanija ne ide nikamo. Ona će, možda,  istupiti iz strukture EU, u koju nikada  nije bila stvarno uklopljena, ali će ostati i dalje u NATO-u i kao svjetska sila sa stalnim pravom veta u Vijeću sigurnosti UN-a  nastaviti podržavati  ključnu američku  poziciju u NATO-u i cijelom euroatlantskom poretku. Pri tom će i dalje zadržati status specijalnih  odnosa sa SAD-om,  kao vodećom  silom europske geopolitičke arhitekture. Velika Britanija i dalje će zadržati značajno  mjesto u strukturi NATO-a na  europskim prostorima, pored vodećeg SAD-a i narastajućeg utjecaja Njemačke, ali sada oslobođena obveza u  EU i s većim manevarskim prostorom promicanja svojih i američkih interesa.

Takvu britansku poziciju jezgrovito opisuje Timothy Garton Ash, britanski povjesničar, politički analitičar i predavač Europskih studija na Oxfordu: “Izlazak iz članstva EU nije izolacionizam. Jaka i nezavisna Velika Britanija ostaje aktivna na svjetskoj sceni i ostaje snažna članica NATO-a. Pozicija izvan članstva EU osigurava joj bolje mogućnosti zaštite njenih dugoročnih interesa na kontinentu, nego u situaciji kada bi bila dužna učiniti sve što joj europski kreatori politike kažu“.

Sve u svemu, Brexit  će samo ojačati položaj Velike Britanije  u Europi. Očito se olako zaboravlja da NATO – kojega je Velika Britanija ključni član s posebnim odnosima prema SAD-u – nije samo vojni savez nego i politička organizacija koja osigurava stabilnost euroatlanskog liberalnog mirovnog poretka u cijeloj Europi, a nije vezana isključivo za Europsku uniju. Utjecaj NATO-a u Europi i Europskoj uniji je nemjerljiv i on čini fizičku osnovicu opstanka ovakve Europe i EU. Stoga će američki i britanski utjecaj u sklopu specijalnih međusobnih odnosa nakon Brexita u potpunoj suglasnosti s vodećom elitom strukture EU, predvođene političkim krugom oko njemačke kancelarke Angele Merkel, samo ojačati.

Inače, Brexitov programirani učinak bi bio isti kako god završilo referendumsko  glasovanje i biti će isti bude li Brexit realiziran ili ne.

To i je, čini se, njegova stvarna svrha. Kako se god okončao, on omogućava europskoj eliti pritisak na  snage nacionalnih suverenosti u EU ili  tkzv. populiste, kako ih oni u katalogu svojih neprijatelja klasificiraju, pred odlučujuće izbore za Europski  parlament.

Brexit svima jasno  poručuje  kako je iz EU praktički nemoguće izaći, kako je suverenistički otpor besmislen i široko otvara vrata  daljnjoj  centralizaciji  i izgradnji nadnacionalne države EU. Samo postojanje neispunjenog, ali uvijek mogućeg Brexita,  europskoj i američkoj eliti savršeno odgovara, jer mogu  širenjem panike razmjerno lakše izvršiti centralizaciju i uz to osigurati priljev američkih vojnih snaga na prostore EU, ojačati obrambene snage i učvrstiti pozicije pred neprijateljskom Rusijom. Pritom se nimalo  ne treba obazirati na sučeljavanje vodećih država EU s Washingtonom  oko trgovinskih odnosa i pitanja zajedničke obrane i finaciranja NATO-a. Sve je to svađa unutar iste obitelji, koja na globalnoj razini ima zajedničke i komplementarne ciljeve.

Naznake  mogućnosti  da je cijela priča oko Brexita planirana, s opisanim ciljevima, izranjaju iz  studija analitičkih organizacija povezanih s američkom i europskom politikom.

Tako, Brent Scowcroft Centar  za međunarodnu sigurnost (Brent Scowcroft Center on International Security) pri think -tanku Atlantskog vijeća, financirarnog od strane institucija Europske unije, još 24. lipnja 2016. godine otvoreno objavljuje agendu iskorištavanja Brexita u cilju  jačanje američke vojne prisutnosti  na europskom kontinentu. Prema njihovoj analizi, „prije Brexita postojao  je izvanredan stupanj  jedinstva u NATO-u, no glas za Brexit promijenio je ton odnosa. Povjerenje i solidarnost,najveća snaga NATO-a, već se počinju raspadati. S obzirom na te okolnosti strateški izazov za Veliku Britaniju na skorom NATO summitu u Varšavi je isticanje njene predanosti NATO-u u kritičnoj prekretnici europske politike. Velika Britanija mora pokazati vodstvo i predanost europskoj obrani i povući natrag SAD prema Europi radi zaštite kroz širu prisutnost američke vojske na kontinentu.“  Zaključak  je izrekla Natalie Nougayrède, nekadašnja glavna urednica „Le Monda“, sada kolumnistica britanskog „Guardiana“: „SAD trebaju razmotriti svoj pristup Europi.Nije dovoljno reći da je Europa u kaosu. SAD trebaju shvatiti britanski referendum kao signal za  obnovu  i povrat svog  aktivnog sudjelovanja u europskim pitanjima. Treba pronaći  novi put djelovanja američke politike jer tradicionaalni način nije dovoljan. Trebamo novi plan za ono što SAD mogu učiniti za  europski projekt i stanje europskog kontinenta.“  Nougayrède upozorava da SAD pri tome moraju biti oprezne kako ne bi pogoršale stanje jer „protuamerički osjećaji u Europi rastu“.

Kako će rasti američki utjecaj tako će usporedno jačati i britanska uloga u europskim poslovima. No nije riječ o angloameričkoj zavjeri, nego su svi koraci projekta Brexit u zajedničkom interesu dogovoreni s beuxelleskom elitom i političkim vodstvom najmoćnijih europskih država.

Slična metodologija kao i s Brexitom ranije je primljena na finacijskom planu instaliranjem njemačkoj i bruxselleskoj financijskoj i političkoj oligarhiji bliske Tsiprasove vlade u Grčkoj, koja je, tobože, pokušala slomiti moć vjerovnika i osigurati svoju verziju rješenja grčke dužničke krize.

Kada im to, dakako, nije uspijelo, njihov ministar financija Janus Varoufakis odletio je od tamo odakle je i  došao, u centre liberalne financijske i političke moći i sada ga možemo pronaći kako piše komentare u Sorosovom glasilu“Project Syndicate“. Vodeći akteri Brexita, baš kao i ranije atenskoga otpora finacijskom sustavu,  sada, nakon šta su odradili svoj dio posla, također daju petama vjetra. Boris Johanson, jedan od predvodnika Brexita, sada  se,  kao nekada Janus Varoufakis pravi blesav i sliježe ramenima. “The Guardian“ u siječnju bivšeg premijera Davida Camerona zatiče u bezbrižnom joggiranju londonskim ulicama uz oružanu pratnju. Preplanulog lica, nakon odmora u resortu u Kostariki, u kojem cijena noćenja po osobi iznosi gotovo 1800 funti, izavljuje: “Ne žalim što sam raspisao referendum”, nakon čega je poželio sreću Theresi May u parlamentu.

Lomljenjem grčkog otpora poslana je poruka svim ostalim zaduženim južnim državama, Španjolskoj, Portugalu, pa i Italiji, kako će proći ako se usude usprotiviti gospodarskoj agendi EU elite i najmoćnijih članica,  predvođenih Njemačkom.

Brexit šalje mnogo širu i snažniju poruku. Ona, za razliku od one odaslane uspješnom grčkom operacijom, ima ne samo financijski i gospodaski aspekt nego i politički, i zapravo zahvaća ukupnost geoekonomskih i geopolitičkih opcija država članica Europske unije. Brexit poručuje, da ako tako moćna država kao što je Ujedinjeno kraljevstvo, koja je nuklearna sila, stalna članica Vijeća sigurnosti, strateški američki saveznik i jedna od ključnih članica NATO-a ne može tako lako napustiti EU,  onda bi ostali, ukoliko bi se to usudili pokušati, jednostavno bili ogladani do kostiju. Izlaz je formalno moguć, ali u praksi nemoguć. I uistinu, kao da se ciljevi Brexita već ostvaruju. Ostalih svih 27 članica iskazuju  potpuno suglasje u pregovorima s Ujedinjenim kraljevstvom. Nikada do sada  Europska unija nije bila toliko jedinstvena, a i soliranja nestašnih članica kao da su utihnula.

Tako Brexit,  najvjerojatnije, unaprijed isplanirano odrađuje posao za interese  europske političke, finacijske i gospodarske elite iz najmoćnijih država. Ona pak, kako bi održala svoju nadmoć nad svima ostalima u Europskoj uniji, mora integraciju centralizirati i osigurati joj unutarnju koheziju koja je predvjet za njezin globalni geostrateški  nastup.

A to pak, zahtjeva  liberalni poredak kojemu elite služe, kao  preduvijet svoga opstanka. Ekstremni društveni i socijalni liberalizam, koji u biti nema blage veze s načelima slobodnog tržišta i kapitalizma, ne može preživjeti bez državne centralizacije, stvaranja jedinstvene poluge gospodarske i političke moći i bez daljnje ekspanzije prema vani. On  ne može opstati bez gutanja novih prostora i ljudi jer inače bi došao u stanje gospodarske implozije. Građani koji žive u takvom poretku s radnim ugovorima na mjesec ili dva dana, djeljenjem radnih mjesta na 3 izvršitelja i nevjerojatnim novim formama rada, u biti najsličnijim  onima koji su primjenjeni nad tek oslobođenim robovima u SAD-u, kada više nisu smijeli biti robovi ali im se nije smijelo ni dozvoliti da svojom zaradom išta vrijednoga steknu. Sasvim logično, zbog nedostatka bilo kakve kreditne sposobnosti – a ona je za svakog pojedinca jednako važna kao i bonitet države – ne mogu biti nikakvi potrošači i ne mogu osigurati razvoj gospodarstva, jer  nema potrošnje. Stoga je takvom sustavu,  u kojem se gubi tkzv. srednja klasa, neizbježno  potrebno osvajati nova područja, dakako finacijski i gospodarski uz umjerenu i doziranu uporabu vojne sile kako bi sebi osigurao nova tržišta i novu –  još jeftiniju radnu snagu.

U velikoj farsi Brexita, do kojeg možda nikada neće istinski ni doći, rađa se nova centralizirana nadnacionalna federalna Europska unija  s odlučnim utjecajem organizatora predstave SAD, Ujedinjenog kraljevstva  i Njemačke. London se, zadržavajući efektivni  utjecaj na europske poslove, kao eto  povlači u europsku sjenu i gradi nekakvu repliku bivšeg carstva u liku tkzv.“Globalne Velike Britanije“ , a dominantnu poziciju u  stvaranju  buduće federalne i centralizirane Europske unije  i osiguranja njezine strateške veze sa SAD preuzima sve moćnija Njemačka.

0 komentara

You may also like