Mario Stefanov: CHEMNITZ – A ZAŠTO LJEVICA NIJE PROSVJEDOVALA U IME NJEMAČKE?

Za prosvjeda u Chemnitzu sve oči bile su usmjerene na  građane koji su prosvjedovali protiv divljanja imigrantstke mase, protuzakonito i nasilno od strane političkog kruga oko Angele Merkel  uvezene u Njemačku. U masi prosvjednika, koje je pokrenulo ubojstvo nedužnog njemačkog građanina od strane Merkeličinih  imigrantskih „inžinjera i nuklearnih fizičara“, mediji su tražili i bilježili samo one događaje koji bi kompromitirali  skup i preko kojih bi mu  mogli pripisati ekstremizam. Prava je istina da su većina prosvjednika bili obični građani kojima je dosta imigrantskog terora, njihovog besposlenog tumaranja po njemačkim ulicama, bestijalnih ubojstava  i masovnih seksualnih napada. Mediji su među prosvjednicima tražili ekstremiste i neonaciste, kako bi se, prema  uhodanoj metodologiji, cijeli  skup proglasio  nacističkim. Zahvaljujući predhodnoj  obavještajnoj manipulaciji dijelom  AfD-a, Pegidoim i neformalnim organizacijama njemačke ekstremne scene, to je, uistinu, mainstream medijima u velikoj mjeri omogućilo prezentaciju prosvjeda javnosti kao nacističkih, rasističkih i općenito protudemokratskih. No pitanje je koliko su u tu svoju priču uspjeli  uvjeriti  javnost. Po svemu sudeći  ovoga puta promašili su  cilj i njemačku i europsku javnost nisu uspjeli uvjeriti u ekstremističku paradigmu prosvjeda  unatoč angažmanu čak i samog njemačkog ministra vanjskih poslova Heiko  Maasa koji je otvoreno na ulice pozivao izlazak  protuprosvjednika,  nazivajući ih šutljivom većinom i poštenim građanima.

No pravo pitanje nakon slijeganja ulične prašine u Chemnitzu  nije tko su bili tkzv. protuimigracijski prosvjednici,   jer je unatoč napadnoj medijskoj propagandi  sasvim očito da je riječ o upravo onoj šutljivoj većini običnih građana koji su se digli protiv nasilja i nefunkcioniranja njemačke države. Pravo je pitanje tko su ti protuprosvjednici koji su također izašli na ulice. Tko je, zapravo, ta ljevica koja se predstavlja  kao zaštitnik demokracije u kojoj je postalo normalno dozvoljavanje imigrantskog nasilja nad njemačkim građanima i u kojima represivni organi i sudovi lakonski kao okalotne okolnosti imigrantskog silovatelja dječaka navode predpostavljenu činjenicu da je vrlo vjerojatno i sam bio žrtva seksualnog nasilja.

To je njemačka politička grupacija koja je u cijeloj priči stvarni problem. Oni imaju hladno  srce  i tvrdi obraz. Njima ništa ne znači smrt jednog  nedužnog njemačkog  građanina kojeg su zaklali kancelarkini imigranti, ili budimo grubo otvoreni pa ih nazovimo  režimskim  imigrantima s obzirom na prava i beneficije koje uživaju. Bilo bi za očekivati da se njemačka, a šire gledano i europska ljevica,  kao samoproklamirani zaštitnici ljudskih prava, javnog poretka i demokracije prvi nakon ubojstva u Chemnitzu reagiraju i pozovu na prosvjede protiv nasilja na njemačkim ulicama koje je zavladalo nakon dolaska imigrantske mase s Bliskog istoka i očite programirane indolencije represivnog aparata i cijelog državnog ustroja. Postavlja se opravdano pitanje, pa zašto nikada do sada ljevica nije pozvala na prosvjede u ime očuvanja javnog reda i mira, sigurnosti građana i nacionalnih interesa Njemačke. Paradoksalno, oni, koristeći nekoliko ekstremih događaja,  namjerno programiranih i vođenih od strane obavještajnih struktura,  na opravdanim prosvjedima okupljaju prosvjed protiv prosvjeda umjesto organiziranja prosvjeda protiv nasilja bilo koga pa i imigranata. U krajnjem slučaju time bi se našli na tragu onoga što želi većina građana,  smanjili napetosti između lijevog i desnog političkog pola, potpuno eliminirali ekstremene ispade i učvrstili svoj položaj na njemačkoj političkoj sceni. Veliko je pitanje bi li i tada AfD uspio potisnuti s pozicije druge stranke po potpori javnosti u njemačkoj politici. Ali ne, to očito nije njihova zadaća, braniti interese njemačkih građana, oni su preokupirani nekoć sasvim drugom agendom.

Evidentno je, naime, kako njemački vladajući gospodarski i politički krugovi strpljivo čekaju da se narod  na imigrante i njihovo divljaštvo koje u posljednje tri godine eskalira jednostavno privikne,   i da  građanima  postane sasvim normalno da na  ulicama njihovih gradova, kako kaže već sada legendarni talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini,  „imigranti od jutra do mraka besposleno lutaju  ulicama naših gradova i ne rade doslovno ništa,  a talijansku  državu stoje godišnje 6 milijardi eura“. Njemačku državu oni  koštaju deseterotrostruko  više, a nikakvoga spomena vrijednog radnog doprinosa od njih do sada uspjeli iscjediti. Produciraju  samo divljačko nasilje, silovanja i ubojstva.

Dok su njemački građani prosvjedom pokazali da se ne žele priviknuti  na postojeću  imigrantsku paradigmu, njemačku ljevicu ne zabrinjava  to nezadovoljstvo građana i razlozi prosvjeda,  nego ih brinu  sami prosvjedi i tko sve u njima sudjeluje. Za njih nasilje koje se kontinuirano  širi  njemačkim  gradovima i klanje nedužnog čovjeka u Chemnitzu nisu dovoljan razlog za prosvjede i pokušaj aktivnog djelovanja na vlast da barem učini ono  što joj zadaća – osigura javni red i mir i spriječi nasilje  i izvršenja teških kaznenih djela. Mogli su  oni povesti građane, ali zašto i bi jer njih i onako ne zanima što stvarno muči narod nego uporno odrađivanje sada već propale ljevičarske agende potpore projektu globaliazacije i  s njom povezanog apsolutnog  gospodarskog i socijalnog liberalizma. Oni su hladna srca čekali da se prosvjednicima  pridruže desne  političke snage,  kako bi ih uz pomoć ugrađenih agenata provokatora i pojedinačnih incidenata mogli denucirati  kao fašiste, naciste, populiste i antidemokrate. Od toga oni zapravo i žive,od pronalaženja i progona tobožnjih nacista, a ne od  zalaganja za stvarne interese građana i države.

To je ona ista ljevičarska politička snaga  koja je zagovarala  dovođenje imigranata i u toj luciferskoj agendi aktivno sudjelovala. U čijem interesu su to radili – njemačkog radništva, koje bi po svakoj političkoj logici oni trebali zastupati, ili cijelog njemačkog naroda kojeg su oni jedan politički dio? Dakako ne, oni zastupaju nadnacionalni krupni kapital i njegove njemačke filijale. U jeku imigracije navale u kolovozu 2015. godine, europski  ljevičarski krugovi  svom su žestinom zapeli podržati programiranu imigraciju preuzimajući na sebe ulogu ključnog  idejnog katalizatora pokušaja prilagodbe europskih društava apsolutnoj dominaciji  socijalnog i gospodarskog liberalizma zaogrnutog plaštom tobože neizbježne globalizacije i masovne imigracije koja se prikazuje kao njezin sastavni dio. Kako je globalizacija neizbježna i teško se može kontrolirati objašnjavalo  se da je takva i imigracija i da joj stoga ne treba pružati otpor nego joj se prilagoditi .

To je politički svijet koji u  poluslužbenom „Deutsche Welleu“ u  jeku imigrantske  navale na Njemačku nakom kancelarkinog  poziva na useljavanje  objavljuje članak kojim  u pitanje dovodi karakter  njemačke nacije i poziva  na promjenu  njezine fizionomije .Tada politički analitičar i publicist Dr. Kersten Knipp u članku „Izbjeglice i izazov nacionalnih država“ poziva na prilagodbu europskih nacionalnih država i prihvaćanje imigranata. Analizirajući povijest formiranja europskih nacija i nacionalnih država, posebice ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, zaključuje da u pozadini nacionalnih identiteta i nacionalnih država,pa i njemačkog ujedinjenja, zapravo stoji izmišljena tradicija: “…..Ipak, ujedinjenje (njemačkih država –op.a.) je bilo poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove, koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao “Pjesmu Nijemaca”, čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna……. Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana stvarali su vlastite “narodne pjesme” koje lako ulaze u uho. Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao invented traditions ili izmišljena tradicija. Dakle tradicije koja, makar se tako misli, ne potječe iz davne prošlosti nego su čista tvorevina umjetnika – izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi. Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze,Talijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su sa pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastavama…… Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i osjećajima uz njih. Europska elita se isto tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se prije svega određuju po svojoj domovini. Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet“.

Zaključujući da su sve nacionalne države nastale na temelju  izmišljenog nacionalnog identiteta i  zajedništva otvara mogućnost prilagodbe takvog fluidnog i promjenjivog  zajedništva predstojećoj masovnoj imigraciji u Europu. Knipp kazuje: “No upravo fenomen izmišljene tradicije pokazuje da je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će u novom multikulturnom društvu kakvo se stvara, dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju koji će biti dovoljno snažan kako bi povezao različita iskustva“.

Da li je uopće nakon citiranja dijelova Knippova  članka  više potrebno išta govoriti o lijevoj političkoj agendi i njezinom odnosu prema imigrantskom problemu u Njemačkoj i Europi.

No stvari oko događaja u Chemnitzu možda su dio puno šire igre. Na europskom političkom terenu,  na razmeđi  sučeljavanja oko imigrantskih pitanja vodi se veliki rat između nadnacionalnog liberalizma, oličenog u vladajućoj njemačkoj i francuskoj  eliti i njihovoj bruxelleskoj administrativnoj transmisiji, s probuđenim snagama nacionalnih suverenosti.

Uska jezgra EU, na čelu sa hegemonom, Njemačkom, i s njom interesno  povezanih najmoćnijih država EU, pred izbore za Europski parlament  u svibnju 2019. godine  svim silama pokušavaju potisnuti ili barem oslabiti te  snage  nacionalnih suverenosti, koje nazivaju populističkim, nacionalističkim  ili protuliberalnim. Procjenjuje se da bi  pri sadašnjem rasporedu snaga one mogle osvojiti višestruko više mandata u Europskom parlamentu  nego što ih imaju sada. Tim prije, što te snage, politički koncentrirane u Višegradskoj skupini,  podržava,  na manje ili više otvorene načine  i američka politika pod  Trumpovom administacijom.  To bi moglo ugroziti uspotavljeni tkzv.  liberalni poredak u Europi, koji je, zapravo,  ideološka maska  iza koje se skrivaju uski interesi najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom.To je onaj krug moći koji je u svojim vizijama buduće EU kao unije podjeljene u više razvojnih brzina francuski predsjednik Macron definirao kao vodeći. Macron je,  inače, kako bi se stvari zamaskirale  i stvorio veći manevarski prostor pravom gospodaru europskih zbivanja,  njemačkoj kancelarki Merkel, preuzeo ulogu glasnogovornika  europske elite. Tako je, nedavno, samouvjereno mađarskom predsjedniku Viktoru Orbanu i talijanskom ministru unutarnjih poslova Matteu Salviniu poručio da je on uistinu njihov politički neprijatelj koji će se boriti protiv širenja njihovog načina političkog promišljanja. Izrekao je to kao  odgovor na njihovo opravdano prozivanje licemjerne francuske politike koja  istovremeno tiho podržava uvoz  imigranata, ali i zatvara granicu prema Italiji u koju ih organizacije suspektnog porijekla i financijskog  backgrounda masovno desantiraju.

Temeljna strategija  djelovanja europske  vladajuće elite u zaustavljanju snaga nacionalnih suverenosti   temelji se na dva ključna smijera djelovanja. Prvi je skretanje pozornosti javnosti sa stvarnih zbivanja lažnim obećanjem povratka na doktrinu europske socijalne države, što im, dakako, nije ni na kraj pameti nego će nastavkom svoje liberalne politike ukoliko sačuvaju  moć nastaviti rastakati europsko socijalno tkivo i uništavati vrijednosti  na kojima ustinu počiva europski,  kulturološki i politički krug. Drugi smijer djelovanja usmjeren je na kompromitaciju protivničkih političkih snaga i njihovog predstavljanja preko kontroliranih mainstream  medija kao nedemoktratskih, antieuropskih, rasističkih i fašističkih političkih pokreta. U tu svrhu masivno se, umjesto za kontrolu sigurnosnih rizika koji dolaze iz uvezene imigrantske mase, koriste obavještajne organizacije koje u strukturu političkih stranaka označenih  kao populističke  postupno ugarađuju radikalne elemente. Njemački AfD na taj način je već prošao lobotomiju i sada se tom strankom  može mnogo lakše manipuliarati nego ranije  na raznovrsne načine i njenu transformiranu strukturu programirano potaknuti na proizvodnju dovoljno materijala kojima se može prikazivati kao ekstremistička stranka. To je, uostalom, ključni razlog zašto su stranku napustili njezini osnivači na čelu sa Frauke Petry. Kada nije mogla  spriječiti neželjenu preobrazbu  stranke i ugrađivanje u nju struktura koje bi je trebale kompromitirati,  jednostavo  nije hjela biti dio projekta obavještajnih struktura. Ne treba se zavaravati činjenicom da je po posljednjim provedenim istraživanjima preferencija  javnosti ta stranka izbila na drugo mjesto i time prestigla SPD jer u političku procjenu treba ukalkulirati obavještajnu penetraciju u njenu strukturu. Sva zbivanja oko prosvjeda u Chemnitzu imaju iako jedva vidljiv ali dovoljno snažan pečat rada njemačke obavještajne zajednice i savezničkih obavještajnih organizacija.

Na poprištu zbivanja  u Chemnitzu jednostavno se mogla osjetiti neka nevidljiva ruka koja je prosvjed običnih građana protiv nasilja imigranata pokušavala pretvoriti u nastup ekstremista kojima su se eto suprostavili branitelji demokracije s ljevice. Stvaranu paradigmu prosvjeda kao ekstremističkog divljanja mainstream mediji žurno su potom  širili javnim prostorom. Pri tom su bili čak i nesrazmjerno  učinkoviti  jer su u nekm trenucima, šireći sliku ekstremizma prosvjeda prema unaprijed stvorenom scenariju,  pretekli i razmjere  samih događaja. Jednostavno, sve što se događalo u pozadini prosvjeda bilo je previše dobro usklađeno da ne bi otvorilo vrata  indicijama o unaprijed planiranom  pokušaju kompromitacije  prosvjeda,   kako bi se svi koji se protive vladajućoj politici i njenoj  imigracijskoj  politici prikazali ekstremistima. Moćne njemačke obavještajne službe u koje se godišnje ulažu milijarde eura, gle čuda, nisu mogle znati tko će se sve uključiti u zbivanja oko  prosvjeda  i da bi moglo doći do fizičkih sukoba, njemačka policija po tko zna koji put kada to odgovara vlasti pokazala je toliko neuvjerljivu nesposobnost,  da se opravdano može pretpostaviti kako je namjerno povučena s poprišta, a protuprosvjednici iz raznih ljevičarskih organizacija reagirali su takvom brzinom kao da su unaprijed znali gdje trebaju biti u određeni sat. I reakcije vodećih političara bile su usklađene u osudama ponašanja prosvjednika, a sam njemački ministar vanjskih poslova  Heiko Josef Maas  iz SPD-a pozivao je građane na protuprosvjede.

Na kraju je pravi  razlog prosvjeda planirano i namjerno gurnut u drugi plan, a prosvjed proglašen ekstremističkim i to  sve što je vladajuća politika željela, a i djelomično uspjela.

U završnoj fazi operacije na trgu u Chemnitzu održan je veliki koncert za tolerantnu i inkluzivnu Njemačku, a od obavještajne zajednice dio politike zatražio je stavljanje AfD-a pod nadzor zbog sumnje da svojim djelovanjem ugrožava njemački ustavni poredak, što je odbijeno zbog nedostatka iznešenih indicija i dokaza. Uistinu zadivljujući maskenbal jer taj  AfD je odavno pod temeljitim i dubinskim obavještajnim tretmanom. Već samo političko pozivanje na obavještajni nadzor AfD ne znači ništa drugo nego da je on već uspostavljen.

Odgovor na pitanje zašto  njemačka ljevica nije prosvjedovala protiv imigrantskog nasilja i ubojstva nedužnog građani nego je prosvjedovala protiv prosvjeda sam se nameće. Zato što je dio organizirane  igre, kojom valadajuća njemačka i europska  liberalna elita pokušava kompromitirati političke protivnike kao esktremiste i fašiste. Umjesto bavljenja  stvarnim problemima građana i radništva, među kojima je i imigrantsko pitanje,  ona se vladajućoj eliti, u zamjenu za trajne sinekure i participaciju u vlasti, pridružila u prljavoj igri proglašavanja političkih protivnika neprijateljima demokracije i fašistima.

0 komentara

You may also like