Za prosvjeda u Chemnitzu sve oči bile su usmjerene na građane koji su prosvjedovali protiv divljanja imigrantstke mase, protuzakonito i nasilno od strane političkog kruga oko Angele Merkel uvezene u Njemačku. U masi prosvjednika, koje je pokrenulo ubojstvo nedužnog njemačkog građanina od strane Merkeličinih imigrantskih „inžinjera i nuklearnih fizičara“, mediji su tražili i bilježili samo one događaje koji bi kompromitirali skup i preko kojih bi mu mogli pripisati ekstremizam. Prava je istina da su većina prosvjednika bili obični građani kojima je dosta imigrantskog terora, njihovog besposlenog tumaranja po njemačkim ulicama, bestijalnih ubojstava i masovnih seksualnih napada. Mediji su među prosvjednicima tražili ekstremiste i neonaciste, kako bi se, prema uhodanoj metodologiji, cijeli skup proglasio nacističkim. Zahvaljujući predhodnoj obavještajnoj manipulaciji dijelom AfD-a, Pegidoim i neformalnim organizacijama njemačke ekstremne scene, to je, uistinu, mainstream medijima u velikoj mjeri omogućilo prezentaciju prosvjeda javnosti kao nacističkih, rasističkih i općenito protudemokratskih. No pitanje je koliko su u tu svoju priču uspjeli uvjeriti javnost. Po svemu sudeći ovoga puta promašili su cilj i njemačku i europsku javnost nisu uspjeli uvjeriti u ekstremističku paradigmu prosvjeda unatoč angažmanu čak i samog njemačkog ministra vanjskih poslova Heiko Maasa koji je otvoreno na ulice pozivao izlazak protuprosvjednika, nazivajući ih šutljivom većinom i poštenim građanima.
No pravo pitanje nakon slijeganja ulične prašine u Chemnitzu nije tko su bili tkzv. protuimigracijski prosvjednici, jer je unatoč napadnoj medijskoj propagandi sasvim očito da je riječ o upravo onoj šutljivoj većini običnih građana koji su se digli protiv nasilja i nefunkcioniranja njemačke države. Pravo je pitanje tko su ti protuprosvjednici koji su također izašli na ulice. Tko je, zapravo, ta ljevica koja se predstavlja kao zaštitnik demokracije u kojoj je postalo normalno dozvoljavanje imigrantskog nasilja nad njemačkim građanima i u kojima represivni organi i sudovi lakonski kao okalotne okolnosti imigrantskog silovatelja dječaka navode predpostavljenu činjenicu da je vrlo vjerojatno i sam bio žrtva seksualnog nasilja.
To je njemačka politička grupacija koja je u cijeloj priči stvarni problem. Oni imaju hladno srce i tvrdi obraz. Njima ništa ne znači smrt jednog nedužnog njemačkog građanina kojeg su zaklali kancelarkini imigranti, ili budimo grubo otvoreni pa ih nazovimo režimskim imigrantima s obzirom na prava i beneficije koje uživaju. Bilo bi za očekivati da se njemačka, a šire gledano i europska ljevica, kao samoproklamirani zaštitnici ljudskih prava, javnog poretka i demokracije prvi nakon ubojstva u Chemnitzu reagiraju i pozovu na prosvjede protiv nasilja na njemačkim ulicama koje je zavladalo nakon dolaska imigrantske mase s Bliskog istoka i očite programirane indolencije represivnog aparata i cijelog državnog ustroja. Postavlja se opravdano pitanje, pa zašto nikada do sada ljevica nije pozvala na prosvjede u ime očuvanja javnog reda i mira, sigurnosti građana i nacionalnih interesa Njemačke. Paradoksalno, oni, koristeći nekoliko ekstremih događaja, namjerno programiranih i vođenih od strane obavještajnih struktura, na opravdanim prosvjedima okupljaju prosvjed protiv prosvjeda umjesto organiziranja prosvjeda protiv nasilja bilo koga pa i imigranata. U krajnjem slučaju time bi se našli na tragu onoga što želi većina građana, smanjili napetosti između lijevog i desnog političkog pola, potpuno eliminirali ekstremene ispade i učvrstili svoj položaj na njemačkoj političkoj sceni. Veliko je pitanje bi li i tada AfD uspio potisnuti s pozicije druge stranke po potpori javnosti u njemačkoj politici. Ali ne, to očito nije njihova zadaća, braniti interese njemačkih građana, oni su preokupirani nekoć sasvim drugom agendom.
Evidentno je, naime, kako njemački vladajući gospodarski i politički krugovi strpljivo čekaju da se narod na imigrante i njihovo divljaštvo koje u posljednje tri godine eskalira jednostavno privikne, i da građanima postane sasvim normalno da na ulicama njihovih gradova, kako kaže već sada legendarni talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, „imigranti od jutra do mraka besposleno lutaju ulicama naših gradova i ne rade doslovno ništa, a talijansku državu stoje godišnje 6 milijardi eura“. Njemačku državu oni koštaju deseterotrostruko više, a nikakvoga spomena vrijednog radnog doprinosa od njih do sada uspjeli iscjediti. Produciraju samo divljačko nasilje, silovanja i ubojstva.
Dok su njemački građani prosvjedom pokazali da se ne žele priviknuti na postojeću imigrantsku paradigmu, njemačku ljevicu ne zabrinjava to nezadovoljstvo građana i razlozi prosvjeda, nego ih brinu sami prosvjedi i tko sve u njima sudjeluje. Za njih nasilje koje se kontinuirano širi njemačkim gradovima i klanje nedužnog čovjeka u Chemnitzu nisu dovoljan razlog za prosvjede i pokušaj aktivnog djelovanja na vlast da barem učini ono što joj zadaća – osigura javni red i mir i spriječi nasilje i izvršenja teških kaznenih djela. Mogli su oni povesti građane, ali zašto i bi jer njih i onako ne zanima što stvarno muči narod nego uporno odrađivanje sada već propale ljevičarske agende potpore projektu globaliazacije i s njom povezanog apsolutnog gospodarskog i socijalnog liberalizma. Oni su hladna srca čekali da se prosvjednicima pridruže desne političke snage, kako bi ih uz pomoć ugrađenih agenata provokatora i pojedinačnih incidenata mogli denucirati kao fašiste, naciste, populiste i antidemokrate. Od toga oni zapravo i žive,od pronalaženja i progona tobožnjih nacista, a ne od zalaganja za stvarne interese građana i države.
To je ona ista ljevičarska politička snaga koja je zagovarala dovođenje imigranata i u toj luciferskoj agendi aktivno sudjelovala. U čijem interesu su to radili – njemačkog radništva, koje bi po svakoj političkoj logici oni trebali zastupati, ili cijelog njemačkog naroda kojeg su oni jedan politički dio? Dakako ne, oni zastupaju nadnacionalni krupni kapital i njegove njemačke filijale. U jeku imigracije navale u kolovozu 2015. godine, europski ljevičarski krugovi svom su žestinom zapeli podržati programiranu imigraciju preuzimajući na sebe ulogu ključnog idejnog katalizatora pokušaja prilagodbe europskih društava apsolutnoj dominaciji socijalnog i gospodarskog liberalizma zaogrnutog plaštom tobože neizbježne globalizacije i masovne imigracije koja se prikazuje kao njezin sastavni dio. Kako je globalizacija neizbježna i teško se može kontrolirati objašnjavalo se da je takva i imigracija i da joj stoga ne treba pružati otpor nego joj se prilagoditi .
To je politički svijet koji u poluslužbenom „Deutsche Welleu“ u jeku imigrantske navale na Njemačku nakom kancelarkinog poziva na useljavanje objavljuje članak kojim u pitanje dovodi karakter njemačke nacije i poziva na promjenu njezine fizionomije .Tada politički analitičar i publicist Dr. Kersten Knipp u članku „Izbjeglice i izazov nacionalnih država“ poziva na prilagodbu europskih nacionalnih država i prihvaćanje imigranata. Analizirajući povijest formiranja europskih nacija i nacionalnih država, posebice ujedinjenja njemačkih država u Njemačko Carstvo, zaključuje da u pozadini nacionalnih identiteta i nacionalnih država,pa i njemačkog ujedinjenja, zapravo stoji izmišljena tradicija: “…..Ipak, ujedinjenje (njemačkih država –op.a.) je bilo poželjno. A za to su trebali i pjesnici. Oni su stvarali poticajne stihove, koji su u narodu trebali stvoriti osjećaj novog njemačkog jedinstva. August Heinrich Hoffmann von Fallersleben je 1841. godine napisao “Pjesmu Nijemaca”, čija je treća kitica sve do danas njemačka nacionalna himna……. Autori poput Achima von Arnima ili Clemensa Brentana stvarali su vlastite “narodne pjesme” koje lako ulaze u uho. Moderni povjesničari takvu mješavinu stihova, pjesama, priča označavaju kao invented traditions ili izmišljena tradicija. Dakle tradicije koja, makar se tako misli, ne potječe iz davne prošlosti nego su čista tvorevina umjetnika – izmišljena kako bi se mlada nacionalna država usadila u srca ljudi. Projekt je uspio: ljudi su sebe odjednom vidjeli kao Francuze,Talijane, Poljake, Rumunje, Hrvate ili Nijemce. Prije više od 150 godina počeli su sa pjevanjem svojih pjesama i vijorenjem zastavama…… Europljani su tako već odavno svoje nacionalne države povezali i osjećajima uz njih. Europska elita se isto tako već odavno dobro snašla u globaliziranom svijetu, ali većina građana se prije svega određuju po svojoj domovini. Tek nakon toga dolazi Europa, a onda i svijet“.
Zaključujući da su sve nacionalne države nastale na temelju izmišljenog nacionalnog identiteta i zajedništva otvara mogućnost prilagodbe takvog fluidnog i promjenjivog zajedništva predstojećoj masovnoj imigraciji u Europu. Knipp kazuje: “No upravo fenomen izmišljene tradicije pokazuje da je zajednički život ipak moguć. Opet će trebati pjesnika i umjetnika koji će u novom multikulturnom društvu kakvo se stvara, dati novo samorazumijevanje. Neka vrsta mita o stvaranju koji će biti dovoljno snažan kako bi povezao različita iskustva“.
Da li je uopće nakon citiranja dijelova Knippova članka više potrebno išta govoriti o lijevoj političkoj agendi i njezinom odnosu prema imigrantskom problemu u Njemačkoj i Europi.
No stvari oko događaja u Chemnitzu možda su dio puno šire igre. Na europskom političkom terenu, na razmeđi sučeljavanja oko imigrantskih pitanja vodi se veliki rat između nadnacionalnog liberalizma, oličenog u vladajućoj njemačkoj i francuskoj eliti i njihovoj bruxelleskoj administrativnoj transmisiji, s probuđenim snagama nacionalnih suverenosti.
Uska jezgra EU, na čelu sa hegemonom, Njemačkom, i s njom interesno povezanih najmoćnijih država EU, pred izbore za Europski parlament u svibnju 2019. godine svim silama pokušavaju potisnuti ili barem oslabiti te snage nacionalnih suverenosti, koje nazivaju populističkim, nacionalističkim ili protuliberalnim. Procjenjuje se da bi pri sadašnjem rasporedu snaga one mogle osvojiti višestruko više mandata u Europskom parlamentu nego što ih imaju sada. Tim prije, što te snage, politički koncentrirane u Višegradskoj skupini, podržava, na manje ili više otvorene načine i američka politika pod Trumpovom administacijom. To bi moglo ugroziti uspotavljeni tkzv. liberalni poredak u Europi, koji je, zapravo, ideološka maska iza koje se skrivaju uski interesi najmoćnijih europskih država na čelu s Njemačkom.To je onaj krug moći koji je u svojim vizijama buduće EU kao unije podjeljene u više razvojnih brzina francuski predsjednik Macron definirao kao vodeći. Macron je, inače, kako bi se stvari zamaskirale i stvorio veći manevarski prostor pravom gospodaru europskih zbivanja, njemačkoj kancelarki Merkel, preuzeo ulogu glasnogovornika europske elite. Tako je, nedavno, samouvjereno mađarskom predsjedniku Viktoru Orbanu i talijanskom ministru unutarnjih poslova Matteu Salviniu poručio da je on uistinu njihov politički neprijatelj koji će se boriti protiv širenja njihovog načina političkog promišljanja. Izrekao je to kao odgovor na njihovo opravdano prozivanje licemjerne francuske politike koja istovremeno tiho podržava uvoz imigranata, ali i zatvara granicu prema Italiji u koju ih organizacije suspektnog porijekla i financijskog backgrounda masovno desantiraju.
Temeljna strategija djelovanja europske vladajuće elite u zaustavljanju snaga nacionalnih suverenosti temelji se na dva ključna smijera djelovanja. Prvi je skretanje pozornosti javnosti sa stvarnih zbivanja lažnim obećanjem povratka na doktrinu europske socijalne države, što im, dakako, nije ni na kraj pameti nego će nastavkom svoje liberalne politike ukoliko sačuvaju moć nastaviti rastakati europsko socijalno tkivo i uništavati vrijednosti na kojima ustinu počiva europski, kulturološki i politički krug. Drugi smijer djelovanja usmjeren je na kompromitaciju protivničkih političkih snaga i njihovog predstavljanja preko kontroliranih mainstream medija kao nedemoktratskih, antieuropskih, rasističkih i fašističkih političkih pokreta. U tu svrhu masivno se, umjesto za kontrolu sigurnosnih rizika koji dolaze iz uvezene imigrantske mase, koriste obavještajne organizacije koje u strukturu političkih stranaka označenih kao populističke postupno ugarađuju radikalne elemente. Njemački AfD na taj način je već prošao lobotomiju i sada se tom strankom može mnogo lakše manipuliarati nego ranije na raznovrsne načine i njenu transformiranu strukturu programirano potaknuti na proizvodnju dovoljno materijala kojima se može prikazivati kao ekstremistička stranka. To je, uostalom, ključni razlog zašto su stranku napustili njezini osnivači na čelu sa Frauke Petry. Kada nije mogla spriječiti neželjenu preobrazbu stranke i ugrađivanje u nju struktura koje bi je trebale kompromitirati, jednostavo nije hjela biti dio projekta obavještajnih struktura. Ne treba se zavaravati činjenicom da je po posljednjim provedenim istraživanjima preferencija javnosti ta stranka izbila na drugo mjesto i time prestigla SPD jer u političku procjenu treba ukalkulirati obavještajnu penetraciju u njenu strukturu. Sva zbivanja oko prosvjeda u Chemnitzu imaju iako jedva vidljiv ali dovoljno snažan pečat rada njemačke obavještajne zajednice i savezničkih obavještajnih organizacija.
Na poprištu zbivanja u Chemnitzu jednostavno se mogla osjetiti neka nevidljiva ruka koja je prosvjed običnih građana protiv nasilja imigranata pokušavala pretvoriti u nastup ekstremista kojima su se eto suprostavili branitelji demokracije s ljevice. Stvaranu paradigmu prosvjeda kao ekstremističkog divljanja mainstream mediji žurno su potom širili javnim prostorom. Pri tom su bili čak i nesrazmjerno učinkoviti jer su u nekm trenucima, šireći sliku ekstremizma prosvjeda prema unaprijed stvorenom scenariju, pretekli i razmjere samih događaja. Jednostavno, sve što se događalo u pozadini prosvjeda bilo je previše dobro usklađeno da ne bi otvorilo vrata indicijama o unaprijed planiranom pokušaju kompromitacije prosvjeda, kako bi se svi koji se protive vladajućoj politici i njenoj imigracijskoj politici prikazali ekstremistima. Moćne njemačke obavještajne službe u koje se godišnje ulažu milijarde eura, gle čuda, nisu mogle znati tko će se sve uključiti u zbivanja oko prosvjeda i da bi moglo doći do fizičkih sukoba, njemačka policija po tko zna koji put kada to odgovara vlasti pokazala je toliko neuvjerljivu nesposobnost, da se opravdano može pretpostaviti kako je namjerno povučena s poprišta, a protuprosvjednici iz raznih ljevičarskih organizacija reagirali su takvom brzinom kao da su unaprijed znali gdje trebaju biti u određeni sat. I reakcije vodećih političara bile su usklađene u osudama ponašanja prosvjednika, a sam njemački ministar vanjskih poslova Heiko Josef Maas iz SPD-a pozivao je građane na protuprosvjede.
Na kraju je pravi razlog prosvjeda planirano i namjerno gurnut u drugi plan, a prosvjed proglašen ekstremističkim i to sve što je vladajuća politika željela, a i djelomično uspjela.
U završnoj fazi operacije na trgu u Chemnitzu održan je veliki koncert za tolerantnu i inkluzivnu Njemačku, a od obavještajne zajednice dio politike zatražio je stavljanje AfD-a pod nadzor zbog sumnje da svojim djelovanjem ugrožava njemački ustavni poredak, što je odbijeno zbog nedostatka iznešenih indicija i dokaza. Uistinu zadivljujući maskenbal jer taj AfD je odavno pod temeljitim i dubinskim obavještajnim tretmanom. Već samo političko pozivanje na obavještajni nadzor AfD ne znači ništa drugo nego da je on već uspostavljen.
Odgovor na pitanje zašto njemačka ljevica nije prosvjedovala protiv imigrantskog nasilja i ubojstva nedužnog građani nego je prosvjedovala protiv prosvjeda sam se nameće. Zato što je dio organizirane igre, kojom valadajuća njemačka i europska liberalna elita pokušava kompromitirati političke protivnike kao esktremiste i fašiste. Umjesto bavljenja stvarnim problemima građana i radništva, među kojima je i imigrantsko pitanje, ona se vladajućoj eliti, u zamjenu za trajne sinekure i participaciju u vlasti, pridružila u prljavoj igri proglašavanja političkih protivnika neprijateljima demokracije i fašistima.
0 komentara